Službeni glasnik BiH, broj 9/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4370/10, rješavajući apelaciju Adnana Bekrića i Enesa Bekrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Adnana Bekrića i Enesa Bekrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 482 od 4. jula 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine, Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000482 od 4. jula 2008. godine i Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Bijeljini koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Adnan Bekrić i Enes Bekrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 7. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 482 od 4. jula 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 4370/10.

2. Apelanti su 25. oktobra 2010. godine ponovo podnijeli apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000482 od 4. jula 2008. godine, Presude Osnovnog suda broj 080-0-P-05-000983 od 5. aprila 2007. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja konačne odluke o apelaciji "stavio van snage" sve izvršne presude. Navedena apelacija je zavedena kao AP 4618/10. Ovu apelaciju apelanti su dopunili 10. decembra 2010. godine.

3. Apelanti su 24. marta 2011. godine dostavili dopunu apelacije, zavedenu pod brojem AP 4370/10, kojom osporavaju i Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 I 009779 08 I od 14. marta 2011. godine.

4. Apelanti su 11. i 22. augusta 2011. godine dopunili apelaciju.

5. S obzirom na to da su apelanti Ustavnom sudu dostavili dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov i na isti parnični postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 4370/10 i AP 4618/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4370/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku Bogoljuba Gajića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) i Biljane Gajić (u daljnjem tekstu: protivtužiteljica) zatraženo je 3. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 15. novembra 2010. godine. Tuženi-protivtužioci su dostavili odgovore na apelaciju 22. novembra 2010. godine.

8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje


9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Apelanti su 29. augusta 2001. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv tuženog Bogoljuba Gajića. U tužbi su naveli da je njihov otac 7. juna 1994. godine zaključio ugovor o zamjeni nekretnina sa tuženim. Predmet ugovora su bile nekretnine apelanata koje se nalaze u Bijeljini u ulici Ervina Kiša broj 13, koje se sastoje od porodične stambene zgrade vel. 185 m², sagrađene na zemljištu-dvorište 291 m², koje je označeno kao k.č. broj 3765/2, što odgovara starom premjeru kao k.č. broj 481/3 upisano u zk. ul. broj 12744 k.o. Bijeljina 2, koje su apelanti razmijenili za nekretnine tuženog, koje se nalaze u Tuzli u Slavinovićima broj M2 ukupne površine 62 m². Apelanti su tražili da Osnovni sud utvrdi da je ništavan ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Bijeljini 7. juna 1994. godine između apelanata i tuženog, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV-2504/94, te da se naloži zemljišnoknjižnom organu brisanje uknjižbe, te je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelanti po osnovu presude uknjiže kao vlasnici i posjednici na nekretninama označenim kao k.č. broj 3765/2, okućnica, dvorište, pov. 291 m² i u istoj parceli stambena zgrada pov. 185 m², upisane u k.k. ul. br. 4824 k.o. Bijeljina II sa dijelom od po ½, te da im naknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelanti su tražili da sud odredi privremenu mjeru kojom će se tuženom zabraniti da otuđi i optereti navedene nekretnine, kao i da se tuženom zabrani investiciono ulaganje u predmetne nekretnine pod prijetnjom izvršenja. Osim navedenog, apelanti su zatražili da se naloži Republičkoj upravi za geodetske poslove i katastar Bijeljina da izvrši zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja naznačenih nekretnina.

11. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1120/01 od 10. septembra 2001. godine odredio privremenu mjeru, te tuženom zabranio otuđenje i opterećenje nekretnina označenih kao cjelina k.č. broj 3765/2 upisana u k.k. ul. broj 4824 k.o. Bijeljina II u naravi okućnica-dvorište površine 291 m², stambena zgrada površine 185 m². Dalje je tuženom zabranjeno svako investiciono ulaganje u predmetne nekretnine pod prijetnjom izvršenja. Naloženo je da Republička geodetska uprava, Područna jedinica Bijeljina, predmetnu privremenu mjeru zabilježi u svojoj katastarsko-knjižnoj evidenciji. Određeno je da navedena privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja spora. Također je određeno da prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

12. Tuženi Bogoljub Gajić je 25. decembra 2001. godine podnio protivtužbeni zahtjev protiv apelanata kojim je tražio da se apelanti obavežu da tuženom nadoknade sredstva koja je uložio u stambeni objekt apelanata dobijen zamjenom, tj. da mu solidarno isplate iznos od 103.080,43 KM, ističući da je kao savjestan graditelj izvršio znatna ulaganja u stambeni objekt koji je bio predmet razmjene, i da mu apelanti naknade u tom dijelu troškove postupka koje će naknadno precizirati.

13. Djelimičnom presudom Osnovnog suda broj P-1120/01 od 18. jula 2002. godine utvrđeno je da je ništavan ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Bijeljini 7. juna 1994. godine između apelanata i Bogoljuba Gajića iz Bijeljine, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Bijeljini pod brojem Ov-2504/94, pa je naloženo zemljišnoknjižnom organu brisanje izvršene uknjižbe, te je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelanti na osnovu ove presude uknjiže kao vlasnici i posjednici na predmetnim nekretninama bliže označenim u djelimičnoj presudi, sa dijelovima od po 1/2, u roku od 15 dana. Stavom 2. navedene presude odlučeno je da će se po pravosnažnosti te presude nastaviti raspravljanje o protivtužbenom zahtjevu. Stavom 3. iste presude apelantima je zabranjeno svako raspolaganje navedenim nekretninama do pravosnažnog okončanja postupka koji se vodi u Osnovnom sudu u Bijeljini pod brojem P-1120/2001.

14. U obrazloženju djelimične presude Osnovni sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu kojom traže da sud utvrdi ništavim ugovor o zamjeni nekretnina, između ostalog, i zbog toga što tuženi nije vlasnik nekretnina koje je dao u zamjenu. Zatim je navedeno da je tuženi u odgovoru na tužbu predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i postavio je protivtužbeni zahtjev kojim traži da mu apelanti nadoknade sredstva koja je uložio u nekretnine u Bijeljini stečene zamjenom.

15. Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o zamjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine, ugovor o prodaji poslovnog prostora od 8. aprila 1988. godine, te proveo dokaz saslušanjem apelanta Adnana Bekrića kao stranke i svjedoka Muhameda Bekrića, pa je na osnovu ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, odlučio kao u izreci i to zbog razloga koji će biti navedeni u sljedećim tačkama.

16. Uvidom u ugovor o zamjeni nekretnina utvrđeno je da su apelanti preko punomoćnika Muhameda Bekrića zaključili ugovor o zamjeni nekretnina sa tuženim Bogoljubom Gajićem, kojim su apelanti dali u zamjenu svoje nekretnine u Bijeljini, a Bogoljub Gajić nekretnine koje se nalaze u Tuzli. Uvidom u ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora od 8. aprila 1988. godine utvrđeno je da je vlasnik nekretnina u Tuzli, koje su bile predmet zamjene, Miroslav Gajić, a ne Bogoljub Gajić - ugovarač iz ugovora o zamjeni. Na osnovu iskaza apelanta Adnana Bekrića kao stranke i svjedoka Muhameda Bekrića utvrđeno je da tuženi u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nije obavijestio apelante da su nekretnine koje su predmet zamjene, koje se nalaze u Tuzli, vlasništvo Miroslava Gajića, a ne Bogoljuba Gajića. Ove iskaze sud je u cijelosti prihvatio jer je ocijenio logičnim da apelanti ne bi ni zaključivali ugovor o zamjeni s licem koje nije vlasnik nekretnina da im je ta činjenica bila poznata u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno da su mogli provjeriti stanje nekretnina koje dobijaju u zamjenu.

17. Konačno, Osnovni sud je obrazložio da, kako predmetni ugovor o zamjeni nije moguće provesti zbog toga što je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, jer jedna od ugovornih stranaka nije vlasnik nekretnina koje se daju u zamjenu, taj sud je usvojio tužbeni zahtjev i donio djelimičnu presudu kojom je, primjenom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio ništavost spornog ugovora. Da bi se osiguralo potraživanje iz protivtužbenog zahtjeva u vezi sa ulaganjem tuženog u sporne nekretnine, Osnovni sud je obrazložio da je apelantima odredio zabranu svakog raspolaganja nekretninama, u smislu člana 265. Zakona o izvršnom postupku, jer bi bez takve mjere eventualno potraživanje, ukoliko tuženi uspije sa protivtužbenim zahtjevom, bilo osujećeno.

18. Presudom Okružnog suda broj Gž-358/03 od 28. aprila 2005. godine žalba tuženog protiv djelimične presude Osnovnog suda broj P-1120/01 od 18. jula 2002. godine je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

19. Nakon pravosnažnosti djelimične presude Osnovni sud je nastavio postupak s ciljem donošenja odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca.

20. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine obavezani su apelanti da protivtužiocima (Bogoljubu Gajiću i Biljani Gajić) na ime neosnovanog obogaćenja solidarno isplate i to: tuženom-protivtužiocu Bogoljubu Gajiću iznos od 30.113,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos od donošenja presude, tj. 5. aprila 2007. godine pa do konačne isplate, a protivtužiteljici Biljani Gajić iznos od 70.263,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos od donošenja presude, tj. 5. aprila 2007. godine pa do konačne isplate. U preostalom dijelu, tj. preko dosuđenih iznosa, protivtužbeni zahtjev protivtužilaca je odbijen kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

21. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je podneskom od 11. decembra 2006. godine Biljana Gajić istakla da pristupa protivtužbi na strani tuženog-protivtužioca. S obzirom na to da se punomoćnik apelanata nije protivio pristupanju protivtužiteljice na strani tuženog-protivtužioca, Osnovni sud je rješenjem od 12. decembra 2006. godine dopustio protivtužiteljici pristupanje tužbi.

22. Dalje je navedeno da su tuženi-protivtužioci u tužbi naveli da su kao savjesni graditelji izvršili znatna ulaganja u stambeni objekt koji je predmet ugovora o zamjeni, odnosno da su ulaganja izvršili i to tuženi-protivtužilac u procentu od 30%, a protivtužiteljica i njen, sada pokojni muž sa dijelom od 70%. Istaknuto je da je u međuvremenu sin tuženog-protivtužioca umro, a njegova supruga (protivtužiteljica) pravosnažnim Rješenjem broj O-669/04 od 14. oktobra 2004. godine proglašena njegovom jedinom nasljednicom. Stoga je sud utvrdio da protivtužiteljica ima aktivnu legitimaciju za postavljanje protivtužbenog zahtjeva.

23. Osnovni sud je naveo da su apelanti u odgovoru na protivtužbeni zahtjev osporili osnov i visinu tog zahtjeva, ističući da je Bogoljub Gajić (tuženi-protivtužilac), u momentu zaključenja osporenog ugovora bio nesavjestan, zatim da kod apsolutne ništavosti pravnih poslova svaka ugovorna strana daje odnosno vraća drugoj ugovornoj strani ono što je primila odnosno dala, po zaključenju ugovora, izuzev nesavjesne strane koja nema pravo na povrat onog što je dala. Kada su u pitanju uložena sredstva u adaptaciju kuće koja je predmet spora, većina vrijednih stvari može se fizički odvojiti bez oštećenja, te apelanti ne brane tuženima-protivtužiocima da sa objekta poskidaju sve što se može skinuti.

24. U nastavku obrazloženja Osnovni sud je naveo da je svoju presudu zasnovao na činjenicama i dokazima izvedenim na glavnoj raspravi, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

25. Naime, Osnovni sud je utvrdio da su ugovorom o zamjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Bijeljini 10. juna 1994. godine pod Ov.br. 2504/94, Enes Bekrić i Adnan Bekrić dali u zamjenu Bogoljubu Gajiću svoje nekretnine i to porodičnu stambenu zgradu u izgradnji, čiji su suvlasnici, veličine 185 m², sagrađenu na dvorištu površine 291 m² koja se nalazi u Bijeljini, označena kao k.č. br. 3765/2, što odgovara starom premjeru k.č. br. 481/3 upisano u zk. ul. br. 12744 k.o. Bijeljina 2, dok je Bogoljub Gajić apelantima dao u zamjenu svoje nekretnine koje se nalaze u Tuzli – Slavinovići i to u naravi poslovni prostor površine 65 m², koji se sastoji od četiri povezane prostorije sa pržionicom kafe i kompletnim inventarom.

26. Zatim je istaknuto da je pravosnažnom djelimičnom presudom tog suda br. P-1120/2001 od 18. jula 2002. godine utvrđena ništavost navedenog ugovora o zamjeni nekretnina, te da je u obrazloženju navedene presude istaknuto da je vlasnik nekretnina u Tuzli, koje su bile predmet zamjene, Miroslav Gajić a ne Bogoljub Gajić kao ugovarač iz ugovora o zamjeni, te kako predmetni ugovor nije moguće provesti zbog toga što je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. ZOO-a, navedeni ugovor je ništavan na osnovu člana 103. ZOO-a. Osnovni sud je obrazložio da je navedena presuda donesena i na osnovu Ugovora o kupoprodaji br. 84-100-299/M2, zaključenog između SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti – Osnovna zajednica stanovanja Tuzla, kao prodavca, i Miroslava Gajića, kao kupca, te da je na osnovu tog ugovora na pouzdan način utvrđeno da je vlasnik nekretnina odnosno poslovnog prostora u Tuzli Miroslav Gajić.

27. Naglašeno je i da je prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke tuženi-protivtužilac Bogoljub Gajić istakao da je početkom 1994. godine postigao dogovor sa Muhamedom Bekrićem, ocem apelanata, o zaključenju ugovora o zamjeni nekretnina; da je Muhamed Bekrić bio upoznat sa činjenicom da je vlasnik nekretnina u Tuzli njegov sin, ali da je i pored toga Muhamed Bekrić u ugovoru o zamjeni kao ugovornu stranku konstatirao Bogoljuba Gajića. Odmah nakon zaključenja navedenog ugovora, Muhamed Bekrić, kao punomoćnik apelanata, otišao je sa ovog prostora, a Bogoljub Gajić je iskazao spremnost da se zaključenjem naknadnog ugovora ili aneksa na navedeni ugovor izvrši ispravka tog ugovora na način što će se kao ugovorna stranka označiti Miroslav Gajić. Međutim, kada je saznao da je Muhamed Bekrić ušao u posjed nekretnina u Tuzli, koje je počeo izdavati u zakup smatrajući da je navedeni ugovor o zamjeni realiziran, te da su nekretnine u Bijeljini njegovo vlasništvo, pristupio je investicionim ulaganjima u predmetni objekt u Bijeljini. Postigao je dogovor sa sinom Zoranom Gajićem i njegovom suprugom Biljanom da zajedno vrše ulaganja u stambenu kuću koja je bila predmet ugovora o zamjeni. Sva navedena ulaganja izvršena su na osnovu prethodno dobijene dokumentacije, a o njima je izvršena i procjena, odnosno vještačenje, te je vještačenjem potvrđena njihova visina. Sva navedena ulaganja su vršena na način što je Bogoljub Gajić vršio ulaganja u jedan dio kuće, a njegov, sada pokojni sin Zoran i njegova supruga Biljana u drugi dio kuće. Istakao je da visina njegovih ulaganja predstavlja 32.160,43 KM odnosno 30% od ukupnog ulaganja, dok ulaganja njegovog, sada pokojnog sina Zorana i njegove supruge Biljane iznose 70.720,00 KM odnosno 70% svih ulaganja. Izjavu o visini ulaganja potvrdila je i protivtužiteljica Biljana Gajić.

28. Osnovni sud je obrazložio da je iskaze tuženih-protivtužilaca u cijelosti prihvatio kao uvjerljive i vjerodostojne, te da su potvrđeni i materijalnim dokazima izvedenim tokom postupka. Naime, uvidom u ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 22. oktobra 1997. godine, zaključenog između Enesa Bekrića kao zakupodavca i Senada Sarajlića kao zakupca, Osnovni sud je utvrdio da je Enes Bekrić izdao u zakup svoje poslovne prostorije koje se nalaze u Tuzli u ul. Radojke Lakić br. 2 – Slavinovići, površine 43,5 m², koje su dobijene zamjenom na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine sa Bogoljubom Gajićem. Slično je konstatirano i u ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 29. novembra 1996. godine, koji je zaključen između Enesa Bekrića kao zakupodavca i Šefika Sarajlića kao zakupca. Zatim, kako je navedeno, "procjenom izvedenih radova na stambenom objektu koji se nalazi u Bijeljini u ul. Sofke Nikolić br. 35 (vlasnik Bogoljub Gajić) utvrđena je ponuda za izvođenje radova po Mirjani Milovanović i Desi Modraković, u ukupnom iznosu od 32.160,43 DM", dok je uvidom u predmjer i predračun OJDP Zavoda za urbanizam i projektiranje od juna 2000. godine sa grafičkim prilozima Osnovni sud utvrdio da vrijednost ukupnih radova investitora Zorana Gajića, koji se sastoje od građevinsko-zanatskih radova, vodovoda i kanalizacije te elektroinstalacije i troškova projektne dokumentacije, iznose 56.455,00 KM, a iz predmjera i predračuna istog organa od maja 2001. godine Osnovni sud je utvrdio da ukupna vrijednost fasaderskih, keramičarskih i ostalih radova na predmetnom objektu investitora Zorana Gajića iznosi 14.265,00 KM.

29. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 18. jula 2002. godine, kao i njegovim neposrednim saslušanjem na glavnoj raspravi, Osnovni sud je utvrdio da su tuženi-protivtužioci izvršili završne radove na samom objektu kao i radove na vanjskom uređenju građevinske parcele. Da bi se navedeni radovi izveli, pripremljena je tehnička dokumentacija, kako za izvođenje samih radova na objektu, tako i na vanjskom uređenju dvorišta. Vještak je utvrdio da su tuženi-protivtužioci na predmetnom objektu izvršili zidanje svih pregradnih zidova, malterisanje plafona i zidova, izradili sve podove, obložili zidove pločicama, ugradili stolariju, bravariju, elektroinstalaciju, vodovod, kanalizaciju, fasadu, ograde, molersko-farbarske radove, kao i radove u podrumu. Istaknuto je da su svi radovi izvedeni veoma kvalitetno od kvalitetnog materijala, a ukupna cijena svih navedenih radova u iznosu od 70.440,00 KM obuhvata bruto površinu prizemlja i sprata s uključenjem radova izvedenih u podrumskom dijelu. Vrijednost vanjskog uređenja, koje obuhvata izradu septičke jame, bazena iznad jame, ograda, staza, zasada, nasada, silazne rampe, potpornih zidova sa priključcima vode, struje i telefona, iznosi 29.937,00 KM odnosno ukupna vrijednost izvršenih ulaganja tuženih-protivtužilaca iznosi 100.377,00 KM. Vještak je naveo da cijene od 18. jula 2002. godine u potpunosti odgovaraju i cijenama na dan saslušanja, tj. 7. marta 2007. godine.

30. Prema vještakovom mišljenju, sva izvršena ulaganja tuženih-protivtužilaca u predmetni objekt predstavljaju korisna ulaganja i za navedeni iznos, tj. 100.377,00 KM uvećana je tržišna vrijednost predmetnog objekta prema cijenama na dan neposrednog saslušanja vještaka. Vještak je naveo da predmetni objekt nije moguće vratiti u prvobitno stanje bez znatnih oštećenja, što ne bi bilo ni opravdano, tj. nije moguće izvršiti demontažu određenih radova koji su izvedeni a da ne dođe do oštećenja i samog objekta kao i dijela koji se skida. U slučaju demontaže ugrađenih dijelova, prema njegovoj ocjeni, procent oštećenja bi iznosio oko 30%, te demontaža ne bi bila opravdana.

31. Osnovni sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te ga ocijenio kao objektivan, nepristran i dat u skladu sa pravilima struke. Dalje je utvrđeno da je navedeni nalaz vještaka skoro u potpunosti u saglasnosti sa procjenom odnosno ponudom za izvođenje navedenih radova koju su sačinile Mirjana Milovanović i Desa Modraković, odnosno OJDP Zavod za urbanizam i projektiranje Bijeljina. Pri tome je Osnovni sud napomenuo da punomoćnici stranaka nisu imali prigovor na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke.

32. Osnovni sud je istakao da je na osnovu navedenog na pouzdan način utvrđeno da su tuženi-protivtužioci svojim investicionim ulaganjem uvećali građevinsku i tržišnu vrijednost spornog objekta za iznos od 100.377,00 KM prema cijenama u vrijeme presuđivanja, te da sva navedena ulaganja predstavljaju korisna ulaganja kojima je uvećana tržišna vrijednost predmetnih nekretnina.

33. Osnovni sud je obrazložio da je usvojio protivtužbeni zahtjev primjenom člana 210. ZOO-a, jer je na pouzdan način utvrdio da je imovina jednog lica, u ovom slučaju tuženih-protivtužilaca, prešla u imovinu drugog lica, u ovom slučaju apelanata, a da taj prijelaz nije zasnovan na pravnom poslu. Zatim je istaknuto da su tuženi-protivtužioci bili savjesni prilikom ulaganja u predmetne nekretnine, jer su svi radovi izvršeni prije podnošenja tužbe za poništenje ugovora, ali oni, bez obzira na savjesnost, na osnovu člana 215. ZOO-a imaju pravo na naknadu za korisne troškove do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti, zaključio je Osnovni sud.

34. Osnovni sud je ocijenio neprihvatljivim stav apelanata da oni ne spore tuženim-protivtužiocima da sa predmetnog objekta skinu sve postavljene stvari, budući da se ne radi o troškovima koji su učinjeni radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja, nego se u potpunosti radi o korisnim troškovima (ulaganjima) koji su korisni lično i za vlasnike.

35. Također, i prigovor nedostatka aktivne legitimacije protivtužiteljice Biljane Gajić Osnovni sud je ocijenio neosnovanim, jer apelanti nisu prigovarali nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke koji je utvrdio da visina korisnih ulaganja u predmetni objekt iznosi 100.377,00 KM, za koji je uvećana i tržišna vrijednost tog objekta, ali smatraju da je navedena ulaganja izvršio samo Bogoljub Gajić postupajući pri tome nesavjesno, a taj stav sud nije prihvatio zbog prethodno navedenih razloga. Osim toga, aktivna legitimacija Biljane Gajić nesporno proizlazi ne samo iz izjave protivtužioca Bogoljuba Gajića da su ulaganja, osim njega, vršili i Biljana Gajić i njen, sada pokojni suprug Zoran, nego se ona zasniva i na navedenim materijalnim dokazima, kao i na Rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda u Bijeljini br. O-669/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojim je Biljana Gajić pravosnažno proglašena jedinom nasljednicom na zaostavštini iza imenovanog. Osim navedenog, aktivna legitimacija Biljane Gajić proizlazi iz odredbi člana 240. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, te odredbi člana 43. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), kojim je određeno da suvlasnik odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, pa analogno navedenom, suvlasnik odnosno zajednički vlasnik ima pravo i na tužbu radi sticanja bez osnova cjelokupnog iznosa.

36. Osnovni sud je, konačno, obrazložio i da je ocijenio i sve druge dokaze izvedene na glavnoj raspravi, ali je zaključio da oni nisu relevantni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

37. Okružni sud je Presudom broj 012-0-Gž-07-000482 od 4. jula 2008. godine odbio žalbu apelanata protiv prvostepene presude kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

38. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je, između ostalog, istakao da je u razlozima ožalbene presude prvostepeni sud utvrdio da je ugovor o razmjeni nekretnina, zaključen između stranaka 1994. godine, "poništen pravosnažnom presudom tog suda" br. P-1120/01, shodno odredbi člana 103. ZOO-a, pa je, shodno odredbi člana 104. stav 1. istog zakona, sud utvrdio putem vještaka građevinske struke da su tuženi-protivtužioci uvećali vrijednost objekta apelanata i to protivtužilac Bogoljub za iznos od 32.160,43 KM, a protivtužiteljica Biljana za iznos od 70.720,00 KM, pa je primjenom odredbe čl. 210. i 215. i člana 277. ZOO-a sudio tako što je apelante obavezao da protivtužiocima plate naknadu u dosuđenom iznosu.

39. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud, posebno imajući u vidu odredbu člana 104. stav 1. ZOO-a, da je jedna od pravnih posljedica ništavosti ugovora uspostavljanje prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće, treba se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, jer restitucija, ustvari, znači uspostavljanje u imovini ugovornih strana stanja koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora, te da je imovina apelanata uvećana "na osnovu pravnog posla (ugovor o razmjeni), koji je kasnije otpao", zbog čega se prigovor žalbe da se radi o vršenju tuđih poslova bez naloga smatra neosnovanim.

40. Okružni sud je zaključio da se neosnovano žalbom ističe nesavjesnost protivtužilaca, jer nesavjesnost protivtužilaca ne proizlazi iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku, pogotovo kod činjenice da je otac apelanata, preko kojeg je dogovarana razmjena nekretnina, odlaskom u Tuzlu ušao u posjed razmijenjenih nekretnina i počeo ih izdavati trećim licima u zakup, nakon čega su protivtužioci počeli s ulaganjem u razmijenjene nekretnine u Bijeljini, a to je bila 1994. godina. Shodno odredbi člana 39. ZOVPO-a, protivtužioci bi se mogli smatrati nesavjesnim momentom dostavljanja tužbe apelanata protivtužiocima na odgovor, ali apelanti nisu dokazali da su protivtužioci nakon dostavljene "tužbe za poništenje ugovora" vršili ulaganja u razmijenjene nekretnine, a tužba je protivtužiocima dostavljena na odgovor tek 2001. godine.

41. Okružni sud je istakao da je ocijenio i ostale navode žalbe, te našao da su irelevantni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, te zaključio da je žalbu apelanata valjalo odbiti kao neosnovanu, te na osnovu odredbe člana 224. st. 1. tačka 2. i člana 226. ZPP potvrditi presudu prvostepenog suda, budući da je osporena odluka donesena bez povreda odredaba parničnog postupka, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

42. Apelanti su 21. jula 2008. godine izjavili reviziju protiv drugostepene presude, a 13. augusta 2008. godine su je dopunili. Na zahtjev Osnovnog suda, apelanti su 11. septembra 2008. godine dostavili tri primjerka dopune revizije od 13. augusta 2008. godine. Tuženi-protivtužioci su dostavili odgovor na reviziju 2. i 9. oktobra 2008. godine.

43. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine reviziju apelanata odbio. Apelanti su obavezani da protivtužiocima naknade troškove revizijskog postupka u iznosu od po 1.125,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

44. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da apelanti blagovremeno izjavljenom revizijom osporavaju drugostepenu presudu zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a blagovremenom dopunom revizije – zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se osporena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

45. Vrhovni sud je stanovišta da je revizija apelanata neosnovana, navodeći da u predmetnoj parnici protivtužioci zahtijevaju da im apelanti na ime uloženih sredstava u njihov stambeni objekt, čiji su suvlasnici sa ½ dijela, isplate iznose precizirane u drugostepenoj presudi.

46. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke ponovio utvrđenja nižestepenih sudova, između ostalog, da su apelanti sa protivtužiocem Bogoljubom Gajićem 7. juna 1994. godine zaključili Ugovor o razmjeni nekretnina koji je ovjeren u prvostepenom sudu pod brojem Ov-2504/94 od 10. juna 1994. godine, za koji je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda broj P-1120/2001 od 18. jula 2002. godine utvrđeno da je ništavan u smislu člana 47. u vezi sa članom 103. ZOO-a, jer je utvrđeno da je vlasnik nekretnina u Tuzli Miroslav Gajić, sin Bogoljuba, a ne Bogoljub Gajić koji je zaključio navedeni ugovor; da je apelant Enes Bekrić 29. novembra 1996. godine Šefiku Sarajliću izdao u zakup poslovni prostor u Tuzli dobijen prema navedenom ugovoru o razmjeni nekretnina, a 22. oktobra 1977. godine iste poslovne prostorije izdao u zakup Senadu Sarajliću; da je nalazom vještaka koji su nižestepeni sudovi prihvatili utvrđeno da je stambeni objekt apelanata u Bijeljini, koji je bio predmet razmjene po navedenom ugovoru iz 1994. godine, ulaganjem protivtužilaca (u omjeru 30% protivtužilac i 70% protivtužiteljica) uvećan za 100.377,00 KM; da objekt nije moguće vratiti u prvobitno stanje bez znatnih oštećenja; da je protivtužiteljica pravosnažnim Rješenjem Osnovnog suda broj O-669/04 od 14. oktobra 2004. godine proglašena jedinom nasljednicom na zaostavštini svog umrlog supruga; da je kod takvog stanja činjenica prvostepeni sud zaključio da je imovina protivtužilaca prešla u imovinu apelanata, pa kako taj prijelaz nije zasnovan na pravnom poslu, primjenom odredbi člana 210. ZOO-a, usvojio je protivtužbeni zahtjev protivtužioca do iznosa od 30.113,10 KM, a protivtužiteljice do iznosa od 70.263,90 KM, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, prema kojem svi izvršeni radovi predstavljaju korisna ulaganja.

47. Zatim je naglašeno da je prvostepeni sud, nalazeći da su svi radovi izvedeni prije podnošenja tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni, zaključio da su protivtužioci bili savjesni, ali da, bez obzira na to, njima pripada pravo na naknadu za korisne troškove do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u smislu člana 215. ZOO-a, te da je pozivom na odredbe člana 277. ZOO-a prvostepeni sud protivtužiocima na dosuđene iznose dosudio i zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostepene presude. Dalje, drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, te je žalbene navode apelanata da se radi o institutu nepravog poslovodstva bez naloga i da je sporni odnos trebalo razriješiti primjenom odredaba čl. 220. i 227. ZOO-a drugostepeni sud ocijenio neosnovanim nalazeći da je imovina apelanata uvećana na osnovu ugovora o razmjeni koji je kasnije otpao, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se radi o institutu sticanja bez osnova; da je drugostepeni sud zaključio da iz izvedenih dokaza ne proizlazi nesavjesnost protivtužilaca, jer je otac apelanata ušao u posjed nekretnina u Tuzli i počeo ih izdavati trećim licima u zakup, a da su protivtužioci nakon toga počeli ulagati u nekretnine u Bijeljini.

48. Vrhovni sud je, odbijajući reviziju apelanata kao neosnovanu, posebno istakao da su prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može biti predmet osporavanja i ispitivanja u revizijskom postupku prema izričitoj odredbi člana 240. stav 2. ZPP, radove na stambenom objektu u Bijeljini, koji je po ugovoru o razmjeni nekretnina dobio protivtužilac, izvršili ulaganjem svojih sredstava protivtužilac, protivtužiteljica i njen suprug Zoran Gajić, sin protivtužioca, koji nije bio stranka u ovoj parnici budući da je umro 30. decembra 2003. godine bez izjave posljednje volje, da su njegovi zakonski nasljednici supruga (protivtužiteljica) i kći Doroteja, te da je pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju na njegovoj zaostavštini supruga (protivtužiteljica) proglašena nasljednicom sa 1/1, te da je tačno da sporno potraživanje nije bilo predmet raspravljanja u ostavinskom postupku, niti je obuhvaćeno navedenim rješenjem o nasljeđivanju.

49. Vrhovni sud je stanovišta da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se sporni odnos među strankama treba razriješiti primjenom pravila o sticanju bez osnova, a ne pravila koja vrijede za vršenje tuđih poslova bez naloga, odnosno za nepravo poslovodstvo. U postupku je utvrđeno, a to među parničnim strankama nije ni sporno, da su protivtužioci ušli u posjed stambenog objekta apelanata na osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, zaključenog između apelanata i protivtužioca 7. juna 1994. godine, te da je predmetni stambeni objekt bio u izgradnji i da ga protivtužilac objektivno nije mogao koristiti jer nije bio izgrađen, pa da bi navedeni objekt bio priveden namjeni i da bi se mogao koristiti bilo je nužno izvršiti ulaganja i izvesti radove na objektu koji su i izvršeni. Zatim je navedeno da je pravosnažnom djelimičnom presudom prvostepenog suda od 18. jula 2002. godine utvrđeno da je ugovor o razmjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine ništavan i da je zemljišnoknjižnom organu naloženo da izvrši upis apelanata, ovdje protivtuženih, kao vlasnika i posjednika na nekretninama u Bijeljini sa dijelom ½. Apelanti nisu zahtijevali predaju u posjed predmetnog stambenog objekta, niti je protivtužilac zahtijevao vraćanje poslovnog prostora u Tuzli, pa je izostala odluka suda u smislu člana 104. ZOO-a.

50. Vrhovni sud je, zatim, naveo da se protivtužbeni zahtjev ne odnosi na vraćanje poslovnog prostora u Tuzli koji su apelanti primili na osnovu ugovora o razmjeni, tj. na osnovu pravnog posla koji je kasnije otpao, nego traže isplatu naknade uloženih sredstava u izgradnju objekta apelanata, koja su izvršena s obzirom na zaključeni ugovor o razmjeni, čija je ništavost kasnije utvrđena. Kako su radovi na izgradnji stambenog objekta koje su protivtužioci izveli radi privođenja objekta namjeni za apelante kao suvlasnike sa idealnim dijelom od ½ korisni, a odvajanje i vraćanje ugrađenih dijelova nije moguće, odnosno ne bi bilo opravdano (jer bi nastupilo 30% oštećenja), protivtužiocima pripada pravo da u smislu člana 210. stav 2. ZOO-a zahtijevaju isplatu naknade vrijednosti postignutih koristi. Vrijednost postignute koristi za apelante iznosi 100.377,00 KM. Protivtužioci su vršili radove na izgradnji predmetnog stambenog objekta koji je protivtužilac primio po ugovoru o razmjeni nekretnina i na osnovu kojeg je bio upisan kao vlasnik nekretnina u Bijeljini na kojim je objekt izgrađen, radi njegovog osposobljavanja za stanovanje, pa se ne može govoriti o poslovodstvu bez naloga iz člana 220. ZOO-a, kao ni nepravom poslovodstvu iz člana 227. ZOO-a, na čemu revidenti neosnovano insistiraju tokom cijelog postupka. U konkretnom slučaju, apelanti su se neosnovano obogatili za ukupan iznos od 100.377,00 KM, a protivtužioci su neosnovano osiromašeni prema procentu svog učešća u izgradnji, pa kako je kod sticanja bez osnova značajno samo pitanje savjesnosti sticaoca – neosnovano obogaćenog u pogledu plodova i zateznih kamata u smislu čl. 214. i 215. ZOO-a, navodi revizije istaknuti u smislu nesavjesnosti protivtužilaca nisu od utjecaja na ishod ovog spora, zaključio je Vrhovni sud.

51. Vrhovni sud je istakao da su tačni navodi revizije da se naknada nužnih i korisnih troškova savjesnom i nesavjesnom posjedniku i sticaocu bez osnova utvrđuje prema cijenama u vrijeme predaje stvari, kao i vrijednost koristi koju je ovaj imao od stvari. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je već obrazloženo, protivtužioci u ovoj parnici nisu sticaoci u smislu člana 215. ZOO-a, tj. nisu neosnovano obogaćeni, nego upravo suprotno, neosnovano osiromašeni. Apelanti nisu kao suvlasnici tražili predaju stvari, tj. stambenog objekta u posjed od protivtužilaca kao posjednika da bi se o protivtužbenom zahtjevu raspravljalo prema odredbama čl. 38. i 39. ZOVPO-a. Tužbeni zahtjev apelanata usmjeren je na utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina bez postavljanja zahtjeva za uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja, zbog čega u postupku donošenja djelimične presude nije ni raspravljano o restituciji u smislu člana 104. ZOO-a. Međutim, apelanti mogu s uspjehom u svakom momentu zahtijevati predaju stambenog objekta u posjed od protivtužilaca vansudskim putem, kao i putem suda, s obzirom na postojanje pravosnažne presude kojom je utvrđena ništavost ugovora o razmjeni. Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu da ni apelanti nisu pružili dokaze da su poslovni prostor dobijen na osnovu ništavog ugovora o razmjeni vratili u posjed protivtužiocu ili pak vlasniku, navodi revizije da protivtužiocima ne pripada pravo da zahtijevaju naknadu za izvršena ulaganja u predmetni stambeni objekt dok ga ne predaju vlasnicima ne mogu se prihvatiti osnovanim.

52. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na povratak u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, niti pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a nema ni elemenata povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti nisu lišeni svoje imovine, mogu je po svojoj volji u svako doba vratiti u posjed uz istovremeno vraćanje nekretnina primljenih u razmjeni, a kako je njena vrijednost neosnovano uvećana, dužni su protivtužiocima naknaditi utvrđene iznose postignute koristi.

53. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 009779 08 I od 26. januara 2009. godine usvojen je prijedlog tražioca izvršenja Biljane Gajić za izvršenje Presude Osnovnog suda broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine.

54. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 009779 08 I od 18. novembra 2010. godine odbijen je prigovor apelanata kao izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju.

55. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 009779 08 I od 14. marta 2011. godine određeno je vještačenje vještaka građevinske struke čiji je zadatak da utvrdi vrijednost nekretnina apelanata.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


56. Apelanti navode da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatraju i da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku.

57. U prilog navedenim povredama prava apelanti su istakli da su protiv prvostepene presude izjavili žalbu zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje se ogleda u nepravilnom zaključku prvostepenog suda da je pravni osnov tužbenog zahtjeva institut pravno neosnovanog obogaćenja umjesto instituta nepravog poslovodstva bez naloga iz člana 227. ZOO-a, koji jasno propisuje da ko vrši tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi, iako zna da je posao tuđ, dužan je na zahtjev onoga čiji je posao, položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi. Onaj čiji je posao može zahtijevati vraćanje stvari u prijašnje stanje kao i naknadu štete zbog bitne povrede pravila postupka koja je učinjena tako što prvostepeni sud nije na pravilan način utvrdio aktivnu legitimaciju svih tuženih-protivtužilaca u ovoj pravnoj stvari, te zbog povrede materijalnog prava koja se ogleda u tome što je sud pogrešno primijenio članove 210. i 215. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova već o institutu nepravog poslovodstva bez naloga, pa je sud trebao primijeniti odredbe iz člana 227. ZOO-a. Međutim, ističu da je Okružni sud tu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda, a zatim je i Vrhovni sud odbio reviziju apelanata i potvrdio drugostepenu presudu.

58. Apelanti su istakli da su u reviziji naveli, između ostalog, da se protivtužioci ne mogu smatrati savjesnim posjednicima nekretnina koje su u vlasništvu apelanata jer njihov prednik Bogoljub Gajić nije bio vlasnik nekretnina u Tuzli, niti je imao punomoć za zaključenje ugovora o razmjeni tih nekretnina od 7. juna 1994. godine; da je prilikom sačinjavanja ugovora djelovao prevarno jer je u ugovoru o razmjeni naveo veću površinu poslovnog prostora u Tuzli od stvarne (stvarna površina je 43,5 m², a u ugovoru je navedena površina od 62 m²); da osim paušalne tvrdnje u drugostepenoj presudi da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge i da nesavjesnost protivtužilaca ne proizlazi iz dokaza provedenih u prvostepenoj presudi, drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude nije ocijenio ni jedan od navedenih žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja, čime je počinio povredu postupka iz člana 209. ZPP u vezi sa članom 231. istog zakona, koji mu nalaže konkretnu ocjenu svih odlučnih žalbenih navoda; da protivtužioci nikada nisu bili vlasnici nekretnina apelanata u Bijeljini jer vlasništvo nisu mogli steći na osnovu ništavog ugovora o razmjeni. Kako protivtužioci nikada nisu bili vlasnici nekretnina apelanata u Bijeljini u koje su vršili ulaganja, oni se smatraju nezvanim vršiocima tuđeg posla (poslovodstvo bez naloga), a prava vršioca tuđeg posla regulirana su odredbama čl. od 220. do 228. ZOO-a, a ne odredbama čl. 210. i 215. ZOO-a, na koje se pogrešno pozvao prvostepeni sud. Prema općem pravilu iz člana 220. ZOO-a, protivtužiocima bi pripadalo pravo na ulaganje samo ako se radilo o nužnim i korisnim poslovima za apelante, odnosno ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. Kada se tuđi posao vrši u namjeri zadržavanja za sebe postignute koristi, kao što je to ovdje slučaj, vlasnik može zahtijevati vraćanje stvari u prijašnje stanje, kao i naknadu štete (član 227. ZOO-a). Zbog toga je pogrešno pozivanje drugostepenog suda na odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a jer se ovdje ne radi o vraćanju onoga što su apelanti primili na osnovu ništavog ugovora o razmjeni, nego se radi o nezvanom vršenju tuđih poslova na koje se primjenjuju navedene odredbe ZOO-a, odnosno odredbe čl. 338. i 339. ZOVPO-a. Ni ovaj žalbeni prigovor apelanata drugostepeni sud nije ocijenio, što je protivno članu 231. ZPP.

59. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, potvrđujući svojom presudom presude nižestepenih sudova i obavezujući apelante da protivtužiocima naknade troškove revizijskog postupka, povrijedio prava apelanata na koja se žale u ovoj apelaciji, te predlažu Ustavnom sudu da apelaciju usvoji i poništi sve osporene presude.

60. Apelanti smatraju da redovni sudovi i upravni organi nisu uložili ni minimum napora da se spor okonča na pravedan način već su se od početka svrstali na stranu tuženog, što je doprinijelo da se apelanti osjećaju diskriminiranim pred sudom. Ističu da ih je 14. septembra 2010. godine Ministarstvo uvelo u posjed kuće koja je bila predmet ugovora o zamjeni nekretnina. Navode da su u postupku pred Okružnim sudom dostavili dokumente iz kojih proizlazi da su tuženi-protivtužioci kuću apelanata koristili besplatno dok su apelanti u Švedskoj plaćali skupe kirije. Stoga se, prema mišljenju apelanata, ne može raditi o neosnovanom obogaćenju. Ističu da navedene dokaze Okružni sud nije spomenuo i nije ih ni razmatrao.

61. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelanti u suštini navode da bi izvršenjem Presude Osnovnog suda broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine došlo do otuđenja odnosno prodaje kuće apelanata s ciljem isplate tuženog. Stoga, oni predlažu da Ustavni sud riješi apelaciju po hitnom postupku, a ukoliko ne, da privremenom mjerom stavi van snage sve izvršne presude do okončanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju


62. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da njegovom odlukom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u razlozima drugostepene presude i smatra da nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata. Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta. Pri tome, Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.

63. U odgovoru na apelaciju tuženi-protivtužioci su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. Također je navedeno da je tuženi-protivtužilac Bogoljub Gajić u međuvremenu preminuo.

V. Relevantni propisi


64. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.


U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 13.


(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Član 47.


Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Član 104.


(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.

Član 107.


(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

Član 108.


Ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

Član 210.


(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 211.


Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.

Član 215.


Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

Član 220.


(1) Poslovodstvo bez naloga je vršenje tuđih poslova, pravnih ili materijalnih, bez naloga ili ovlaštenja, ali za račun onoga čiji su poslovi, a radi zaštite njegovih interesa.

(2) Vršenju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.

Član 227.


(1) Ko vrši tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđ, dužan je na zahtjev onoga čiji je posao položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi.

(2) Onaj čiji je posao može zahtijevati i vraćanje stvari u pređašnje stanje, kao i naknadu štete.

VI. Dopustivost


65. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

66. U odnosu na dio apelacije kojim apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine, Presudu Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 482 od 4. jula 2008. godine i Presudu Osnovnog suda broj 080-0-P-05-000 983 od 5. aprila 2007. godine, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

67. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000508 08 Rev od 1. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. septembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

68. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


69. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi, između ostalog, da su redovni sudovi, proizvoljnom primjenom materijalnog prava i to instituta neosnovanog obogaćenja, jer apelanti smatraju da je trebalo primijeniti institut nepravog poslovodstva bez naloga, te proizvoljnom primjenom procesnog prava koja se ogleda u nerazmatranju relevantnih žalbenih i revizijskih navoda apelanata i nedavanju odgovora na prigovore apelanata, osporenim presudama, donesenim u nastavku postupka nakon što je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine, apelante obavezali da tuženim-protivtužiocima isplate naknadu za sredstva koja su uložili u stambeni objekt apelanata za koji su znali odnosno morali znati da nije njihovo vlasništvo, niti je to ikada bio budući da je ugovor o zamjeni i proglašen ništavim zbog nesavjesnosti tuženog-protivtužioca, čime su povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


70. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

71. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnosi na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

72. Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud, odluke br. U 37/00 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).

73. U konkretnom slučaju, apelanti su osporenim presudama obavezani da na ime neosnovanog obogaćenja solidarno isplate i to: tuženom-protivtužiocu iznos od 30.113,10 KM, a protivtužiteljici iznos od 70.263,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom osporenim presudama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iznos koji su apelanti obavezani da plate tuženom-protivtužiocima predstavlja njihovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

74. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama kojima su apelanti obavezani da tuženom-protivtužiocima isplate navedene iznose na ime neosnovanog obogaćenja nesumnjivo došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu.

75. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati da li je miješanje u imovinu apelanata, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

76. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da su redovni sudovi na sve tri instance, nakon što je pravosnažnom djelimičnom presudom utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine, zato što predmetni ugovor o zamjeni nije moguće provesti zbog toga što je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, jer jedna od ugovornih stranaka (tuženi-protivtužilac) nije vlasnik nekretnina koje se daju u zamjenu, osporenim presudama donesenim u nastavku postupka apelante obavezali da tuženom-protivtužiocima isplate naknadu za sredstva koja su oni uložili u stambeni objekt apelanata dobijen po osnovu ništavog ugovora o zamjeni nekretnina, primjenom instituta neosnovanog obogaćenja, dok apelanti smatraju da je trebalo primijeniti institut nepravog poslovodstva bez naloga.

77. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude podsjetio na to da je u predmetnom postupku pravosnažnom djelimičnom presudom tog suda broj P-1120/2001 od 18. jula 2002. godine utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 7. juna 1994. godine, te da je u obrazloženju navedene presude istaknuto da je vlasnik nekretnina u Tuzli, koje su bile predmet zamjene, Miroslav Gajić a ne Bogoljub Gajić (tuženi-protivtužilac) kao ugovarač iz ugovora o zamjeni, te kako predmetni ugovor nije moguće provesti zbog toga što je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. ZOO-a, navedeni ugovor je ništavan u smislu člana 103. ZOO-a. Ustavni sud, također, zapaža da je Osnovni sud u toj djelimičnoj presudi utvrdio da tuženi-protivtužilac u vrijeme zaključenja navedenog ugovora nije apelante niti njihovog oca kao njihovog punomoćnika obavijestio o činjenici da on nije vlasnik objekta u Tuzli koji je dao u zamjenu za kuću apelanata u Bijeljini već da je to njegov sin Miroslav Gajić, te je sud obrazložio da je logično da apelanti ne bi ni zaključivali ugovor o zamjeni sa licem koje nije vlasnik nekretnina da im je ta činjenica bila poznata u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno da su mogli provjeriti stanje nekretnina koje dobijaju u zamjenu. Iz osporenih presuda proizlazi da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina proglašen ništavim zbog činjenice da ga nije moguće provesti jer je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. ZOO-a, za što odgovornost od samog početka, tj. od zaključenja ništavog ugovora snosi tuženi-protivtužilac, koji je postupao prevarno u smislu da je zaključio ugovor o razmjeni nekretnine na kojoj vlasništvo pripada njegovom sinu Miroslavu Gajiću a ne njemu.

78. Budući da je tuženi-protivtužilac u toku postupka za utvrđivanje ništavosti ugovora podnio protivtužbeni zahtjev za isplatu sredstava koja je uložio u zamijenjeni stambeni objekt, kojem se u toku postupka donošenja osporene prvostepene presude pridružila njegova snaha (protivtužiteljica), oboje tvrdeći da im kao savjesnim graditeljima pripada naknada uloženih sredstava, redovni sudovi su u daljnjem toku postupka, rješavajući o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužilaca, izrazili stanovište da su tuženi-protivtužioci na nekretnini koja se nalazi u Bijeljini, koja je bila predmet ugovora o zamjeni, vršili korisna ulaganja, nalazeći da su pri tome bili savjesni, pa su, pozivajući se na institut neosnovanog obogaćenja, usvojili protivtužbeni zahtjev i apelante obavezali da tuženim-protivtužiocima isplate naknadu u iznosu od 100.377,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos od donošenja presude, tj. 5. aprila 2007. godine pa do konačne isplate.

79. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je pred redovnim sudovima bila zadaća da, nakon što su pravosnažnom djelimičnom presudom utvrdili da je ugovor o zamjeni nekretnina od 7. juna 1994. godine ništavan jer tuženi-protivtužilac nije bio vlasnik zamijenjene nekretnine u Tuzli pa je ugovor bilo nemoguće provesti, primjenom člana 104. ZOO-a, odluče o posljedicama ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 7. juna 1994. godine.

80. Imajući u vidu sadržaj člana 104. ZOO-a, proizlazi da su redovni sudovi, prema stavu 1, bili dužni odlučiti da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu ništavog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, da se da odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje; prema stavu 2, ako je ugovor ništavan zbog toga što je po svom sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima sudovi su mogli odbiti u cjelini ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala; i prema stavu 3, prilikom odlučivanja sudovi su morali voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da su redovni sudovi donoseći osporene presude bili dužni dosljedno primijeniti član 104. ZOO-a, tj. narediti svakoj strani da vrati onoj drugoj sve što je primila po osnovu ništavog ugovora. Umjesto toga, redovni sudovi su, postupajući povodom protivtužbe, potpuno zanemarili činjenicu da je cijeli spor nastao zato što je radnjama tuženog-protivtužioca, u vrijeme zaključenja ništavog ugovora koji je u zamjenu dao poslovni prostor koji nije njegovo vlasništvo, ispoljeno nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO-a, što je dovelo do nemogućnosti provođenja predmetnog ugovora jer je predmet obaveze nemoguć u smislu člana 47. ZOO-a, zbog čega je predmetni ugovor i proglašen ništavim.

81. Ustavni sud, također, podsjeća na značaj savjesnosti i poštenja kao principa cijelog Zakona o obligacionim odnosima. Tako, prema stavu 2. člana 104. ZOO-a, sud može u cijelosti ili djelimično odbiti zahtjev strane za vraćanje onoga što je drugoj dala ukoliko utvrdi da je ona bila nesavjesna. U konkretnom slučaju, iako je sud djelimičnom presudom pravosnažno utvrdio da tuženi u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nije obavijestio apelante da su nekretnine koje su predmet zamjene koje se nalaze u Tuzli vlasništvo Miroslava Gajića, a ne Bogoljuba Gajića, te obrazložio da je ocijenio logičnim da apelanti ne bi ni zaključivali ugovor o zamjeni s licem koje nije vlasnik nekretnina da im je ta činjenica bila poznata u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno da su mogli provjeriti stanje nekretnina koje dobijaju u zamjenu, redovni sudovi su na sve tri instance u nastavku postupka povodom protivtužbe zaključili da su tuženi-protivtužilac i protivtužiteljica bili savjesni. Redovni sudovi su odbili prigovor apelanata da su tuženi-protivtužilac u momentu zaključenja spornog ugovora, a protivtužiteljica prije početka ulaganja u stambeni objekt, bili nesavjesni, obrazlažući da su iskaze tuženih-protivtužilaca u cijelosti prihvatili kao uvjerljive i vjerodostojne, te potvrđene i materijalnim dokazima izvedenim tokom postupka, pri čemu je tuženi protivtužilac tvrdio da je otac apelanata bio upoznat sa činjenicom da tuženi-protivtužilac nije vlasnik nekretnina u Tuzli, ali da je i pored toga otac apelanata u ugovoru o zamjeni kao ugovornu stranku konstatirao tuženog-protivtužioca; da je odmah nakon zaključenja navedenog ugovora otac apelanata otišao sa ovih prostora, a tuženi-protivtužilac je iskazao spremnost da se zaključenjem naknadnog ugovora ili aneksa na navedeni ugovor izvrši ispravka tog ugovora na način što će se kao ugovorna stranka označiti Miroslav Gajić, vlasnik poslovnog prostora u Tuzli; da je, kada je saznao da je otac apelanata ušao u posjed nekretnina u Tuzli koje je počeo izdavati u zakup, smatrajući da je ugovor o zamjeni realiziran, te da su nekretnine u Bijeljini njegovo vlasništvo, pristupio investicionim ulaganjima u predmetni objekt u Bijeljini; postigao je dogovor sa sinom Zoranom Gajićem i njegovom suprugom Biljanom da zajedno vrše ulaganja u stambenu kuću koja je bila predmet ugovora o zamjeni.

82. Iz navedenog nesporno proizlazi da su osporenim presudama ponovo ocijenjeni razlozi koje je tuženi-protivtužilac isticao u postupku koji je rezultirao pravosnažnom djelimičnom presudom i odbio ih kao neuvjerljive i nelogične, dakle ponovo odlučivao o već presuđenoj stvari u dijelu koji se odnosi na razloge ništavosti ugovora o zamjeni i nesavjesnosti tuženog-protivtužioca prilikom zaključivanja tog ugovora. I ne samo da je sud odlučivao, već su mu u nastavku postupka navodi o kojima je pravosnažno presuđeno na način da su odbijeni, ti isti razlozi sada postali uvjerljivi i vjerodostojni. Osim toga, i da su mogli iste razloge ponovo ocijeniti, redovni sudovi u svojim odlukama nisu obrazložili kontradiktornosti u iskazima tuženih-protivtužilaca koje se ogledaju u navodima da je otac apelanata obaviješten da tuženi-protivtužilac nije vlasnik nekretnina u Tuzli koje su predmet zamjene; kako je otac apelanata u to vrijeme mogao insistirati da zaključi ugovor sa nevlasnikom; kome je tuženi-protivtužilac iskazao spremnost da sačini aneks ugovora kada je otac apelanata odmah napustio ove prostore, ako je tuženi-protivtužilac bio spreman sačiniti aneks ugovora zašto prilikom zaključenja ništavog ugovora nije kazao da on nije vlasnik; kada bi ovi navodi bili i prihvatljivi, oni opet ne objašnjavaju zašto vlasnik poslovnog prostora u Tuzli Miroslav Gajić nije iskazao spremnost da sačini aneks ugovora već je to opet učinio tuženi-protivtužilac Bogoljub Gajić, koji nije bio vlasnik poslovnog prostora u Tuzli i kako bi on u ime vlasnika bez punomoći mogao nuditi zaključenje novog ili aneks zaključenom ugovoru o zamjeni; kako je otac apelanata ušao u prostor u Tuzli ako je otišao s ovih prostora itd. Ustavni sud zapaža da to što je jedan od apelanata izdavao prostorije koje je dobio u zamjenu ne znači ništa za ovo što je ranije navedeno, jer apelanti nisu postali vlasnici tog prostora, niti su to mogli, budući da su ga stekli od nevlasnika, i to ne konvalidira ugovor koji je od samog početka ništavan, pogotovo što je jedan od apelanata prostor izdavao u vrijeme kada još nije bio saznao da tuženi-protivtužilac nije vlasnik. Upravo zato je ugovor i proglašen ništavim. I u odnosu na navod tuženog-protivtužioca da je postigao dogovor sa sinom Zoranom Gajićem i njegovom suprugom Biljanom da zajedno vrše ulaganja u stambenu kuću koja je bila predmet ugovora o zamjeni, Ustavni sud ne nalazi logično i valjano obrazloženje zašto bi tuženi-protivtužilac postigao dogovor sa sinom i snahom (sinom koji nije vlasnik poslovnog prostora u Tuzli i njegovom suprugom-protivtužiteljicom) o ulaganju u stambeni objekt apelanata dobijen po osnovu ništavog ugovora o zamjeni nekretnina, a nije postigao dogovor sa sinom koji je vlasnik poslovnog prostora u Tuzli koji je bio predmet ništavog ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 7. juna 1994. godine. To, prema mišljenju Ustavnog suda, znači da redovni sudovi član 104. ZOO-a uopće nisu primijenili, iako su samo na osnovu tog člana mogli odlučiti o posljedicama ništavosti predmetnog ugovora, jer protivtužbe ne bi bilo da predmetni ugovor nije proglašen ništavim.

83. Ustavni sud zapaža da predmet spora između apelanata i tuženog-protivtužioca u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima nije visina ulaganja u stambeni objekt apelanata. Predmet spora je pravni institut koji su redovni sudovi morali primijeniti kako bi odlučili o protivtužbi. Naime, redovni sudovi su potpuno ignorirali relevantne odredbe ZOO-a o savjesnosti. Dosljednom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, konkretno odredaba ZOO-a, sudovi su morali u nastavku postupka, nakon što je postala pravosnažna djelimična presuda kojom je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina jer tuženi-protivtužilac nije bio vlasnik nekretnina u Tuzli koje je dao u zamjenu, utvrditi da je tuženi-protivtužilac bio nesavjestan u trenutku zaključenja ništavog ugovora. Ta nesavjesnost i dalje proizlazi iz tvrdnji tuženog-protivtužioca koji je, kako redovni sudovi tvrde, nudio zaključenje novog ili aneks zaključenom ugovoru (iako ne navode kome je to nudio) i to odmah po zaključenju ništavog ugovora o zamjeni, prije nego su apelanti i saznali za razloge ništavosti predmetnog ugovora, tj. da tuženi-protivtužilac nije vlasnik zamijenjene nekretnine. Ta nesavjesnost se proteže i dalje i traje i u trenutku kada je tuženi-protivtužilac počeo vršiti ulaganja u stambeni objekt apelanata jer, bez obzira na to što apelanti još uvijek nisu bili saznali za razloge ništavosti, tuženi-protivtužilac je znao da on nikada nije postao vlasnik stambenog objekta apelanata, budući da je u zamjenu za njega dao poslovi prostor čiji on nije vlasnik. Dakle, i u trenutku otpočinjanja ulaganja u stambeni objekt apelanata tuženi nije bio vlasnik ni poslovnog prostora u Tuzli koji je dao u zamjenu niti stambenog objekta apelanata jer, prema članu 107. stav 1. ZOO-a, ništavan ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Dakle, sve i da je uzrok ništavosti naknadno i nestao, predmetni ugovor o zamjeni ne bi bio konvalidiran, tj. njegovo djelovanje je kao da nikada nije ni postojao, pa je tuženi-protivtužilac znao ili morao znati da on nije vlasnik stambenog objekta apelanata.

84. U takvoj situaciji, dakle, u situaciji kada neko svjesno počne ulagati sredstva u stambeni objekt za koji je znao ili morao znati da nije njegovo vlasništvo, za Ustavni sud se pokazuju sasvim osnovanim navodi apelacije da je postupak povodom protivtužbe trebalo rješavati primjenom pravila koja vrijede za vršenje tuđih poslova bez naloga, odnosno za nepravo poslovodstvo bez naloga, a ne primjenom pravila o sticanju bez osnova, pogotovo kada se ima u vidu institut nepravog poslovodstva bez naloga, koji je situiran u članu 227. ZOO-a, u kojem je navedeno: "Ko vrši tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđ, dužan je na zahtjev onoga čiji je posao položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi. Onaj čiji je posao može zahtijevati i vraćanje stvari u pređašnje stanje, kao i naknadu štete". U konkretnom slučaju, tuženi-protivtužilac je u vrijeme kada je započeo vršiti i kada je vršio ulaganja u stambeni objekt apelanata znao ili je morao znati da je to tuđi posao (posao apelanata), on je ta ulaganja vršio u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako je znao da je posao tuđi, tj. apelanata, i na zahtjev apelanata bio je dužan vratiti stambeni objekt u prijašnje stanje, te im naknaditi štetu. Također, i prema članu 108. ZOO-a, tuženi-protivtužilac je bio dužan kao ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora apelantima kao svojim saugovaračima naknaditi štetu koju su pretrpjeli zbog ništavosti ugovora, budući da su sudovi utvrdili da apelanti nisu znali odnosno prema okolnostima nisu morali znati za postojanje uzroka ništavosti. Njegovu sudbinu dijeli i protivtužiteljica koja mu se pridružila tokom postupka.

85. Nasuprot navedenom, redovni sudovi, među kojima i Vrhovni sud, ustrajali su u svome stavu da na konkretnu situaciju treba primijeniti institut neosnovanog obogaćenja, smatrajući da su se apelanti neosnovano obogatili za ukupan iznos od 100.377,00 KM, a tuženi-protivtužioci da su neosnovano osiromašeni prema procentu svog učešća u izgradnji, pa kako je kod sticanja bez osnova značajno samo pitanje savjesnosti sticaoca – neosnovano obogaćenog u pogledu plodova i zateznih kamata u smislu čl. 214. i 215. ZOO-a, navodi revizije istaknuti u smislu nesavjesnosti tuženih-protivtužilaca nisu od utjecaja na ishod ovog spora, zaključio je Vrhovni sud. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je Osnovni sud obrazložio da je usvojio protivtužbeni zahtjev primjenom člana 210. ZOO-a, jer je na pouzdan način utvrdio da je imovina jednog lica, u ovom slučaju tuženih-protivtužilaca, prešla u imovinu drugog lica, u ovom slučaju apelanata, a da taj prijelaz nije zasnovan na pravnom poslu. Zatim je navedeno da su tuženi-protivtužioci bili savjesni prilikom ulaganja u predmetne nekretnine, jer su svi radovi izvršeni prije podnošenja tužbe za poništenje ugovora, ali oni, bez obzira na savjesnost, na osnovu člana 215. ZOO-a, imaju pravo na naknadu za korisne troškove do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, a to nisu promijenili ni žalbeni ni revizijski sud, član 215. ZOO-a zaista primijenio kao osnov da tuženim-protivtužiocima kao osiromašenim dosudi naknadu uloženih sredstava kao korisnih troškova u smislu člana 215. ZOO-a. Međutim, kada se ima u vidu sadržaj člana 215. ZOO-a, prema kojem sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja, proizlazi neupitnim da se član 215. ZOO-a nije mogao primijeniti na tužene-protivtužioce kao "osiromašene", već se mogao primijeniti samo na apelante budući da su redovni sudovi apelante smatrali sticaocima, odnosno "obogaćenima". Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka pred redovnim sudovima isticali da su oni osiromašeni jer su u Švedskoj plaćali skupe kirije i nesporno je da su zaključenjem ništavog ugovora pretrpjeli štetu, ali se iz osporenih presuda ne vidi da je bilo gdje primijenjen član 108. ZOO-a, prema kojem je ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti, iako su redovni sudovi utvrdili da je tuženi-protivtužilac kriv za zaključenje ništavog ugovora. I pored navedenog, tuženom-protivtužiocu je osporenim presudama omogućeno da izbjegne odgovornost za nesavjesnost pri zaključenju ništavog ugovora i dosuđena naknada primjenom instituta sticanja bez osnova, iako nesporno proizlazi da se navedeni pravni odnos trebao riješiti primjenom instituta nepravog poslovodstva bez naloga, kao što su apelanti i tvrdili.

86. Osim navedenog, Ustavni sud iz navoda apelacije i osporenih presuda zapaža da se protivtužbenom zahtjevu pridružila i snaha tuženog-protivtužioca kao protivtužiteljica za koju su redovni sudovi utvrdili da je zajedno sa svojim umrlim suprugom, inače sinom tuženog-protivtužioca, ulagala u navedeni stambeni objekt apelanata i to u procentu od 70% ukupne vrijednosti uloženih sredstava. Njenu aktivnu legitimaciju Osnovni sud zasniva na izjavi tuženog-protivtužioca o tome da su pored njega u predmetni stambeni objekt ulaganja vršili i protivtužiteljica i njen umrli suprug, kao i Rješenju Osnovnog suda o nasljeđivanju broj O-669/04 od 14. oktobra 2004. godine kojim je protivtužiteljica pravosnažno proglašena jedinom nasljednicom na zaostavštini iza supruga. Osnovni sud je istakao da protivtužiteljicina aktivna legitimacija proizlazi i iz odredbe člana 240. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, te odredbi člana 43. ZOVPO-a, kojim je propisano da suvlasnik odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, pa analogno navedenom, suvlasnik odnosno zajednički vlasnik ima pravo i na tužbu radi sticanja bez osnova cjelokupnog iznosa. U pogledu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno konstatirali da protivtužiteljica kao ni njen suprug nikada nisu bili upisani kao vlasnici ili suvlasnici stambenog objekta apelanata; da stambeni objekt apelanata u koji je protivtužiteljica navodno ulagala sredstva zajedno sa svojim suprugom čija je nasljednica uopće ne čini ostavinsku masu njenog pokojnog supruga. I pored toga, redovni sudovi su zaključili da je protivtužiteljica aktivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari i čak joj dosudili naknadu u iznosu od 70% vrijednosti uloženih sredstava sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate, kao da nije riječ o nekretninama čiji je vlasnik samo onaj ko je po osnovu valjanog pravnog naslova upisan u zemljišne knjige kao vlasnik. U konkretnom slučaju, to nisu bili osim tuženog-protivtužioca ni njegov pokojni sin niti protivtužiteljica. I protivtužiteljica i njen pokojni suprug su znali, odnosno morali znati da tuženi-protivtužilac nije vlasnik poslovnog objekta u Tuzli koji je ništavim ugovorom dao u zamjenu apelantima, iz čega proizlazi da su i oni nesavjesni graditelji. Dakle, proizlazi da razlozi koje je naveo prvostepeni sud, a potvrdili su ih žalbeni i revizijski sudovi, u odnosu na svoje uvjerenje da je protivtužiteljica aktivno legitimirana u konkretnom slučaju, da su tuženi-protivtužioci bili savjesni, odnosno savjesni graditelji, te da o protivtužbenom zahtjevu treba odlučiti primjenom instituta sticanje bez osnova, a ne instituta nepravo poslovodstvo bez naloga, ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da je proizvoljan stav redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu čl. 227. i 228. ZOO-a već da je trebalo primijeniti odredbu člana 210. ZOO-a (sticanje bez osnova), a to dalje znači da je miješanje koje su redovni sudovi izvršili u imovinu apelanata bilo nezakonito.

87. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na to da miješanje u imovinu apelanata nije izvršeno u skladu sa zakonom, na osnovu čega Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi


88. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer su u suštini isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.

VIII. Zaključak


89. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer miješanje u imovinu apelanata nije izvršeno pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava, što je prvi uvjet da se javne vlasti uopće umiješaju u pravo na imovinu bilo kojeg fizičkog ili pravnog lica.

90. Na osnovu člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

91. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

92. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!