Službeni glasnik BiH, broj 58/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 4533/12, rješavajući apelaciju
D.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija D.P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 009501 12 Kž od 27. novembra 2012. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4533/12 od 28. februara 2013. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 009501 12 Kž od 27. novembra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 14. maja 2012. godine.
2. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4533/12 od 28. februara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojilo apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je privremeno odloženo izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 14. maja 2012. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je zatraženo 20. februara 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH je 28. februara 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 8. marta 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 12. septembra 2012. godine usvojen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja mu je izrečena pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 3 K 009501 12 Mpom od 14. maja 2012. godine, zamijeni novčanom kaznom u iznosu od 24.100,00 KM, sve preciznije u izreci rješenja.
8. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeno vijeće odlučujući o podnesenom zahtjevu uputilo dopis Tužilaštvu BiH sa zahtjevom da dostavi mišljenje u vezi s podnesenim zahtjevom, koje se pismenim podneskom izjasnilo da se ne protivi prijedlogu odbrane, pod uvjetom da je apelant uz zahtjev dostavio sve potrebne podatke iz člana 46. st. 5. 6. i 7. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Prvostepeno vijeće je navelo da je analizom odredbe člana 42a. stav 1. KZBiH utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke da se apelantu izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom, što predstavlja osnovni uvjet za primjenu citirane odredbe KZBiH.
9. Dalje, u obrazloženju je navedeno da odredba člana 42a. stav 2. KZBiH predviđa različite načine zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, a odluka o tome zavisi od podataka i okolnosti bitnih za donošenje odluke. Prvostepeno vijeće je još obrazložilo da sadržaj odredbe člana 42a. KZBiH upućuje na primjenu odredbe člana 46. KZBiH, pa se prvostepeno vijeće prilikom određivanja visine kazne rukovodilo tom odredbom. Prvostepeno vijeće je istaklo da, budući da apelant nije dostavio potrebne podatke s ciljem da tačno utvrdi njegov dohodak nije bilo moguće utvrditi visinu novčane kazne u dnevnim iznosima, te je jedino mogući pouzdan način bio da se visina novčane kazne utvrdi u određenom iznosu. Visinu novčane kazne prvostepeno vijeće je utvrdilo tako što je kaznu zatvora pretvorilo u novčanu kaznu tako da je svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačen sa 100 KM, s tim da jedna godina predstavlja 365 dana. S obzirom na to da je apelantu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, ostatak kazne zatvora od 241 dan zamijenjen je novčanom kaznom u iznosu od 24.100, 00 KM.
10. Odlučujući o žalbi apelantovog branitelja podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela III za opći kriminal (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) donio Rješenje broj S1 3 K 009501 12 Kž od 27. novembra 2012. godine. U izreci rješenja je navedeno:
Povodom žalbe osuđenog D.P., izjavljene putem advokata Nikice Gržić, prvostepeno rješenje ovog suda broj: S 1 3 K 009501 12 Mpom od 12. septembra 2012. godine, se preinačava, te se zahtjev branioca osuđenog D.P., advokata Nikice Gržić od 19. 06. 2012. godine da se osuđenom izrečena kazna zatvora zamjeni novčanom kaznom, odbija kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je protiv prvostepenog rješenja apelantov branitelj izjavio žalbu
osporavajući isto zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i povrede krivičnog zakona sa prijedlogom da se žalba uvaži pobijano rješenje preinači i kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom utvrđujući za svaki dan izrečene kazne jedan dnevni iznos, ili da se pobijano rješenje ukine i vrati prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.
11. Apelaciono vijeće je, ispitujući valjanost postupanja prvostepenog vijeća u pogledu donošenja odluke o zamjeni kazne zatvora, prije svega sagledalo samu zakonsku utemeljenost prvostepenog rješenja o dopustivosti ovakvog odlučenja. U vezi s tim u obrazloženju je istaknuto da je pravosnažnom presudom Suda BiH od 14. maja 2012. godine priznata i preuzeta, radi izvršenja, strana sudska presuda u krivičnoj stvari, presuda Županijskog suda u Zagrebu, Republika Hrvatska od 17. oktobra 2010. godine, prema kojoj je apelant proglašen krivim za krivično djelo
protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom -
zlouporaba opojnih droga iz članka 173. stavak 2. kaznenog zakona, a te krivično pravne radnje su po KZBiH pravno kvalificirane kao krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, pa se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju izvršenja strane sudske odluke, a time i preuzimanju izvršenja izmijenjene izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine.
12. Apelaciono vijeće je prilikom ocjene pobijanog rješenja, konsultujući relevantne odredbe međunarodnih konvencija koje regulišu ovu pravnu oblast u okviru međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, zaključilo da predmetni zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom nema zakonsko utemeljenje i osnovu u međunarodnim konvencijama, koje imaju primat u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo. U vezi s tim apelaciono vijeće se pozvalo na Evropsku konvenciju o transferu osuđenih lica (u daljnjem tekstu: Konvencija o transferu) iz 1983. godine, kojom je propisano ograničenje koje predstavlja apsolutnu zabranu koja se ne odnosi samo na ograničenje u postupku transfera osuđenog lica, nego i na postupak preuzimanja strane sudske odluke radi izvršenja, koje glasi da
u slučaju izmjene kazne, između ostalog, nadležni organ ne može zamijeniti kaznu lišavanja slobode novčanom kaznom, što je propisano odredbom člana 11. tačka b) navedene Konvencije. Imajući u vidu ovakvu vrstu zabrane, apelaciono vijeće je stalo na stanovište da u konkretnom slučaju nije moguće mijenjati vrstu izrečene krivičnopravne sankcije koja se preuzima u predmetnom postupku, s obzirom da je zakonska mogućnost koja proizlazi iz odredbe člana 42a. KZBiH isključena zabranom i ograničenjem propisanim odredbama Konvencije o transferu. Apelaciono vijeće je prema navedenom apelantov zahtjev odbilo preinačavajući prvostepeno rješenje, budući da to nije učinilo prvostepeno vijeće. Na kraju je navedeno da se drugostepenim rješenjem apelant vraća u procesni položaj koji je vrijedio i prije donošenja spornog prvostepenog rješenja, te apelantu i dalje ostaje obaveza izdržavanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine, koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH od 14. maja 2012. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim drugostepenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On u iscrpnoj apelaciji ukazuje na grubo kršenje odredbe člana 307. Zakona o krivičnom postupku BiH koja izričito propisuje zabranu
reformatio in peius. U vezi s tim ukazuje da je u konkretnom slučaju žalba podnesena samo u korist apelanta, a da je apelaciono vijeće po službenoj dužnosti preinačilo prvostepeno rješenje, što je za apelanta apsolutno neprihvatljivo. Apelant ukazuje da je apelaciono vijeće po žalbi ovlašteno postupati samo u okviru žalbenih razloga, a ne i
ex offo, tako da je bila isključena zakonska mogućnost da se prvostepena odluka ukida po službenoj dužnosti, kako je to učinilo apelaciono vijeće. Osim toga, apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu materijalnog prava budući da se osporeno rješenje temelji samo na odredbi člana 11. Konvencije o transferu, zanemarujući pri tome odredbe člana 22. stav 2. te Konvencije, koje su u obaveznoj primjeni, a koje propisuju
da se u slučaju postojanja sporazuma između država, ima primijeniti sporazum država o transferu osuđenih lica, umjesto Konvencije. Apelacijom se naglašava da Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska imaju zaključen Sporazum o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Sporazum), te je odredbama člana 15. tog Sporazuma propisano da se izvršenje presude provodi isključivo prema pravu države izvršenja, dakle izričito je propisano da se primjenjuje pravo Bosne i Hercegovine. Apelant je zbog svega navedenog tražio da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje, te da se osporeno rješenje apelacionog vijeća ukine i predmet vrati istom vijeću radi provođenja novog postupka i donošenja nove odluke, u skladu s pravom na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da se u odnosu na primjenu Konvencije o transferu apelaciono vijeće već jasno izjasnilo u obrazloženju osporenog rješenja. U kontekstu istaknutog prigovora kojim apelant osporava primjenu odredbe člana 11, nalazeći da ona nije primjenjiva, s obzirom na odredbu člana 22. stav 2. spomenute konvencije koja upućuje na primjenu Sporazuma, Sud BiH je naveo da je Sporazumom zaključenim između vlada BiH i RH posve jasno propisana procedura načina i postupka pružanja međunarodne pravne pomoći, propisujući nesporno i činjenicu da se prilikom njenog pružanja primjenjuju zakoni zamoljene zemlje. Međutim, ono što nije regulirano ovim sporazumom je upravo odredba koja se odnosi na pravila i procedure koje se imaju primijeniti prilikom eventualne izmjene kazne, pa se s obzirom na to, u konkretnom slučaju, moraju primijeniti odredbe Konvencije o transferu kojom je taj postupak određen i jasno propisan. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud svojom odlukom apelantu priznao pravo koje mu nije mogao priznati, pa je stoga suvišno raspravljati o povredi takvog prava. U svom odgovoru Sud BiH se osvrnuo na apelantove navode kojim ukazuje na kršenje instituta
reformatio in peius, smatrajući ih neosnovanim. U tom kontekstu je navedeno da je osporavanim rješenjem utvrđeno da je apelantov zahtjev o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom nedopušten, jer apelant ne ostvaruje to pravo, pa je osporavanim rješenjem konstatiran apelantov procesni položaj. Prema ocjeni Suda BiH apelant u žalbenom postupku nije doveden u nepovoljniji položaj, budući da je on podnio nedopušten zahtjev koji je prvostepeni sud trebao odbaciti. Prema tome, na ovaj konkretni postupak se mogu primijeniti pravila koja se zapravo primjenjuju u situacijama kada uloženu nedopuštenu žalbu može u drugostepenom postupku, ukoliko je kao takvu ne odbaci prvostepeni sud, odbaciti drugostepeni sud, zbog čega se, jasno, ne bi povrijedio princip
reformatio in peius. Sud BiH je još naveo da se ovakvim odnosom prema stranim pravosnažnim odlukama i izrečenim krivičnim sankcijama dovodi u pitanje ugled pravosuđa BiH, odnosno na izvjestan način kompromituju odluke stranih sudova, što može veoma negativno da se odrazi na sudbinu zaključenih sporazuma koji se odnose na međusobno priznavanje i izvršenje stranih sudskih odluka u krivičnim stvarima, na šta ukazuju i neki nedavni slučajevi zbog kojih su upućivani nagovještaji o mogućem prekidanju navedenih sporazuma ukoliko naše pravosuđe bude na taj način postupalo u postupku priznavanja i izvršenja njihovih odluka i izricalo mnogo manje kazne od onih izrečenih u stranoj presudi.
V. Relevantni propisi
15.
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 306.
Granice ispitivanja presude
Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom.
Član 307.
Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 321. st. 1. i 3.
Odlučivanje o žalbi na rješenje
(1) O žalbi protiv rješenja Suda donesenog u prvom stepenu odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3) Odlučujući o žalbi Sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
Član 322
Na postupak po žalbi na rješenje shodno se primjenjuju odredbe člana 293., 295. i 301. stav 2., člana 303. stav 1. i člana 306., 307. i 309. ovog zakona.
16.
Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Zamjena kazne zatvora
Član 42a.
(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
17.
Evropska konvencija o transferu osuđenih lica ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/05 - Međunarodni ugovori) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. stav 1. tač. a) i b)
Izmjena kazne
1. U slučaju izmjene kazne primjenjuje se postupak predviđen zakonodavstvom države izdržavanja kazne. Prilikom izmjene, nadležni organ će se:
a) rukovoditi utvrđenim činjenicama u mjeri u kojoj se one izričito ili prešutno sadržane u presudi koju donosi država izricanja kazne,
b) ne može zamijeniti kaznu lišavanja slobode novčanom kaznom,
Član 22. stav 2.
Veza sa drugim konvencijama ili sporazumima
2. Kada su dvije ili više strana, već sklopile ili će sklopiti sporazum ili ugovor o transferu osuđenih lica, ili kada su već uspostavile ili će uspostaviti, na neki drugi način odnose na tom planu, moći će primijeniti navedeni sporazum, ugovor ili aranžman umjesto ove Konvencije:
18.
Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima ("Službeni list RBiH" broj 1/96 - Međunarodni ugovori) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Izvršenje se provodi isključivo prema pravu države izvršenja.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. na postupak zamjene kazne zatvora novčanom kaznom riješio odlučujući o apelaciji broj
AP 2809/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u odnosu na dopustivost u cijelosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke.
22. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 K 009501 12 Kž od 27. novembra 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava rješenje apelacionog vijeća tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje su zasnovani na tvrdnji da je apelaciono vijeće Suda BiH odlučujući samo o njegovoj žalbi povrijedilo institut
reformatio in peius propisan odredbom člana 307. ZKPBiH preinačavanjem rješenja na njegovu štetu na taj način što ga je vratilo u procesni položaj koji je imao prije podnošenja zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Apelant još navodi da je apelaciono vijeće pri tome pogrešno i proizvoljno primijenilo i odredbe materijalnog prava primjenjujući odredbu člana 11. Konvencije o transferu, a da pri tome nije uzelo u obzir da su vlade BiH, FBiH i RH zaključile Sporazum na čiju primjenu upućuje odredba člana 22. navedene konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljnosti u načinu na koji je apelaciono vijeće primijenilo odredbe procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, оdluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je neophodno da Ustavni sud analizira primjenu prije svega procesnog prava prilikom donošenja osporenog drugostepenog rješenja, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje.
29. Imajući u vidu apelacione navode Ustavni sud primjećuje da ova apelacija prvenstveno pokreće pitanje kršenja instituta
refeormatio in peius koji je definiran odredbom člana 307. ZKPBiH (koja se, u smislu odredbe člana 322. ZKPBiH, dosljedno primjenjuje i na postupak po žalbi na rješenje) na način da ne može doći do izmjene presude na štetu optuženog ako je žalba podnesena samo u korist optuženog. Naime, Ustavni sud podsjeća da se ovaj institut (zabrana preinačenja na teže) primjenjuje, kako u žalbenom postupku tako i na ponovno suđenje i pruža zaštitu optuženom u punom obimu, s obzirom da zabranjuje izmjenu presude (rješenja) u bilo kojem pogledu pod uvjetom da je podnesena samo žalba u korist optuženog. Dalje, Ustavni sud naglašava da primjena ovog instituta ima za cilj da osigura nesmetano korištenje prava optuženog na žalbu protiv presude donesene u prvostepenom sudskom postupku oslobađajući nepravosnažno osuđenu osobu straha da će njena žalba protiv prvostepene odluke rezultirati za nju nepovoljnijom odlukom. Osim toga, ovaj institut služi osiguranju načela pravičnosti jer se smatra da bi preinačenje presude na teže u odnosu na optuženog, u situaciji kada suprotna stranka u tom smislu nije podnijela žalbu, bilo u suprotnosti s tim načelom. Ustavni sud dalje primjećuje da je odredbom člana 306. ZKPBiH (koja se, u smislu odredbe člana 322. ZKPBiH, dosljedno primjenjuje i na postupak po žalbi na rješenje) propisano
da vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom. Navedena odredba dodatno ograničava apelaciono vijeće da prilikom ispitivanja osporene odluke svoju pažnju fokusira samo na dio kojim se žalbom pobija, pa je u tom kontekstu isključena bilo kakva mogućnost ispitivanja presude (rješenja) po službenoj dužnosti, kao što je to učinilo apelaciono vijeće u konkretnom slučaju. Dakle, ovakvim zakonskim određivanjem granica ispitivanja prvostepene presude (rješenja) zapravo se ne mogu ukloniti eventualne očigledne nepravilnosti i nezakonitosti u prvostepenim odlukama, ukoliko na njih žalbom nije ukazano.
30. Dovodeći navedeno u vezu s ovim slučajem Ustavni sud primjećuje da je apelant uz pomoć svog branitelja podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja, kojim je udovoljeno njegovom zahtjevu da mu se izrečena kazna zatvora, u smislu odredbe člana 42a. KZBiH, zamijeni novčanom kaznom i to u iznosu od 24.100,00 KM. Smatrajući da je novčana kazna pogrešno utvrđena u određenom iznosu i tražeći
da se žalba usvoji i osporeno rješenje preinači na način da se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom utvrđujući za svaki dan izrečene kazne jedan dnevni iznos, ili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje apelaciono vijeće je osporenim rješenjem
usvojilo žalbu preinačavajući prvostepeno rješenje, tako što je apelantov zahtjev, kojim je tražio zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, u cijelosti odbijen. Dakle, Ustavni sud zapaža da je, u situaciji kada je žalbu podnio samo apelantov branitelj ukazujući žalbom isključivo na pogrešno utvrđenu visinu novčane kazne, apelaciono vijeće po službenoj dužnosti, ispitujući osporeno rješenje i u dijelu na koji žalbom nije ukazano, preinačilo prvostepeno rješenje na apelantovu štetu vraćajući ga tako, kako se to u obrazloženju osporenog rješenja navodi,
u procesni položaj koji je imao prije podnošenja zahtjeva.
31. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je kazna zatvora (koja je apelantu izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH od 14. maja 2012. godine) svakako teža vrsta kazne u odnosu na novčanu kaznu jer predstavlja vremensku kaznu lišavanja slobode. S druge strane, novčana kazna je imovinskopravna sankcija i predstavlja najlakšu kaznu u našem pravnom sistemu, pa gledano i s tog stanovišta apelacijom se s pravom ukazuje da je osporenim rješenjem apelacionog vijeća apelant došao u nepovoljniji procesni položaj od onoga koji je imao nakon donošenja prvostepenog rješenja kojim je udovoljeno njegovom zahtjevu da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom
.
32. Dakle, Ustavni sud naglašava da je smisao odredbe člana 307. KPZBiH u ohrabrivanju optuženog (osuđenog) da nesmetano koristi zakonom predviđeni pravni lijek, oslobađajući ga pri tome straha da će žalba rezultirati za njega nepovoljnijom odlukom. U konkretnom slučaju upravo je samo apelantova žalba rezultirala za njega nepovoljnijom odlukom isključivo zbog propusta apelacionog vijeća koji je u žalbenom postupka, postupajući po službenoj dužnosti, zanemarujući odredbe procesnog prava, izašlo iz okvira svojih ovlaštenja, te ukinulo prvostepeno rješenje, uskraćujući na taj način apelantu pravo na korištenje instituta zamjene kazne zatvora novčanom kaznom. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio samo apelant koji je isključivo žalbom ukazao na proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava prilikom određivanja visine novčane kazne, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće, donoseći osporeno rješenje, povrijedilo odredbe člana 306. i 307. ZKPBiH ispitujući po službenoj dužnosti osporeno rješenje i u dijelu na koji žalbom nije ukazano, kršeći na taj način institut
reformatio in peius.
33. Međutim, budući da je i sam apelant u apelaciji ukazao na taj problem, a Sud BiH u odgovoru na apelaciju svoj stav iznesen u osporenom rješenju ponovno objašnjava, Ustavni sud smatra svrsishodnim da se osvrne i na dio osporenog rješenja u pogledu dopuštenosti apalantovog zahtjeva za zamjenu kazne. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 11. stav 1. tačka b. Konvencije o transferu propisana zabrana zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u postupcima izvršenja strane sudske odluke, ali da je isto tako odredbom člana 22. stav 2. iste Konvencije propisana mogućnost primjene sporazuma, ugovora ili aranžmana umjesto konvencije, ukoliko takav akt postoji. Zatim, Ustavni sud podsjeća da su vlade BiH, FBiH i RH 1996. godine zaključile Sporazum kojim je propisano (član 15. Sporazuma) da se
izvršenje provodi prema pravu države izvršenja, dakle u konkretnom slučaju prema zakonodavstvu BiH. U vezi s tim Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da navedenim Sporazumom nije propisana procedura u vezi s mogućom izmjenom preuzete kazne, te da se iz tog razloga mora primijeniti Konvencija o transferu. Međutim, Ustavni sud zapaža da u vezi s tim navedenim Sporazumom nije propisano nikakvo posebno ograničenje u primjeni ove zakonom propisane mogućnosti - zamjena kazne zatvora novčanom kaznom. Pri tome Ustavni sud zapaža da se u vrijeme zaključenja Sporazuma institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom nije ni primjenjivao u krivično-pravnom zakonodavstvu u BiH. U takvoj situaciji, kada taj institut dakle nije ni bio predviđen pozitivnim zakonodavstvom, pokazuje se bespredmetnim, odnosno u suprotnosti s važećim zakonodavstvom, da se sporazumne strane o njemu posebno izjašnjavaju i u sporazumu
propisuju posebnu proceduru. Stoga se u datoj situaciji pokazuje proizvoljnim stav Suda BiH u pogledu nedopuštenosti zahtjeva. Dakle, s obzirom na okolnost da je odredbom člana 15. Sporazumom jasno propisano da se postupak izvršenja vrši prema zakonodavstvu države izvršenja, bez ikakvih dodatnih ograničenja (u konkretnom slučaju država izvršenja je BiH, čije materijalno zakonodavstvo predviđa mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom), Ustavni sud smatra neutemeljenim stav apelacionog vijeća da je u konkretnom slučaju, bez obzira na postojanje Sporazuma i odredbu člana 22. stav 2. Konvencije o transferu koja upućuje na primjenu Sporazuma, izričito trebalo primijeniti odredbu člana 11. stav 1. tačka b. navedene Konvencije. Ustavni sud također smatra neutemeljenim navode Suda BiH iznesene u odgovoru na apelaciju da je u konkretnom slučaju, s obzirom na nedopuštenost zahtjeva, postupio kao s nedopuštenom žalbom koju je prvostepeni sud propustio da odbaci. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju doneseno prvostepeno rješenje protiv kojeg je samo apelant (blagovremeno) podnio (dopuštenu) žalbu, pa je takvo rješenje u navedenim okolnostima bilo zaštićeno odredbama procesnog prava, te se nije moglo preinačavati na apelantovu štetu, tako da je s obzirom na navedeno dovođenje konkretne situacije u kontekst postupanja kao sa nedopuštenom žalbom pogrešno.
34. Ustavni sud posebno naglašava da, sve i da se, kako apelaciono vijeće tvrdi, u konkretnom slučaju radilo o nedopuštenom zahtjevu, odnosno da je prvostepeno vijeće pogriješilo usvajajući apelantov zahtjev, apelaciono vijeće nije imalo zakonsko uporište u odredbama procesnog prava da, odlučujući samo o apelantovoj žalbi, postupi na način na koji je postupilo, što je suština instituta
reformatio in peius.
35. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće Suda BiH odlučujući samo o žalbi apelantovog branitelja prekršilo odredbe čl. 306. i 307. ZKPBiH, koje se prema odredbi člana 322. ZKPBiH primjenjuju i na postupke po žalbi na rješenje, kao što je to slučaj u ovoj apelaciji, što je za posljedicu dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelaciono vijeće Suda BiH, odlučujući samo o žalbi apelantovog branitelja, preinačilo rješenje na njegovu štetu vraćajući ga u procesni položaj koji je imao prije podnošenja zahtjeva na taj način kršeći odredbe procesnog prava, ispitujući po službenoj dužnosti osporeno rješenje i u dijelu na koji žalbom nije ukazano, kršeći na taj način institut zabrane preinačenja na teže (
reformatio in peius).
37. Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP 4533/12 od 28. februara 2013. godine.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.