Službeni glasnik BiH, broj 50/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici, u predmetu broj
AP 5070/10, rješavajući apelaciju
Sabahe Uščuplić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 29. maja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Sabahe Uščuplić, Šuhrete Babić, Šefke Šahbegovića, Amire Šahbegović i Hajrudina Šahbegovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000525 09 Rev od 26. augusta 2010. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sabaha Uščuplić i Šuhreta Babić, obje iz Tuzle, te Šefko Šahbegović, Amira Šahbegović i Hajrudin Šahbegović, svi iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sejfo Saračević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000525 09 Rev od 26. augusta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-08-000 091 od 18. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske zatraženo je 4. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Osnovnog suda je 5. maja 2014. godine zatražena dostava zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Vlasenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-10-10-1-1048/00 od 29. augusta 2001. godine i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 803-1305-1/2 od 4. marta 1999. godine.
4. Vrhovni sud, Osnovni sud, te zakonski zastupnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili Ustavnom sudu u periodu od 14. do 19. novembra 2013. godine, a Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je dostavio tražene dokaze Ustavnom sudu 6. maja 2014. godine.
5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupniku apelanata 5. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Apelanti su 10. maja 2002. godine tužbom pokrenuli parnični postupak kod Osnovnog suda protiv tuženih Općine Vlasenica, zatim, Republike Srpske, te GP "Radnik" iz Vlasenice radi naknade materijalne štete pričinjene rušenjem i uklanjanjem njihove porodične stambeno-poslovne zgrade i pratećih objekata u Vlasenici (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te štete pričinjene na pokretnim stvarima. Apelanti su u tužbi, između ostalog, naveli da su početkom 1992. godine privremeno, zbog ratnih dešavanja, napustili Vlasenicu i predmetne nekretnine, da su 4. marta 1999. godine od CRPC-a ishodili odluku kojom je utvrđeno da je njihova pravna prednica Samija Šahbegović na 1. april 1992. godine bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina, da su apelanti ostavinskim Rješenjem Osnovnog suda broj O-60/91 od 16. novembra 1999. godine proglašeni njenim nasljednicima, da su potom u postupku povrata predmetnih nekretnina od Ministarstva ishodili odluku (zaključak) broj 05-050-10-1-1048/00 od 29. augusta 2001. godine iz koje su saznali da su predmetne nekretnine srušene, te su, također, saznali da je zemljište na kojem su se objekti nalazili izuzeto na osnovu Odluke SO Vlasenica broj 16-475-51/98 od 20. maja 1998. godine, te dodijeljeno GP "Radnik" iz Vlasenice.
8. Prema stanju spisa, Presudom Osnovnog suda broj P-157/2002 od 20. februara 2004. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na Općinu Vlasnica i Republiku Srpsku, i to u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete pričinjene na pokretnim i nepokretnim stvarima, te u odnosu na troškove postupka, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na GP "Radnik" iz Vlasenice u cijelosti odbijen.
9. Presudom Okružnog suda broj Gž-239/04 od 3. marta 2005. godine prvostepena presuda je potvrđena u dijelu odluke u kojem su Općina Vlasenica i Republika Srpska obavezane da apelantima na ime naknade štete pričinjene na pokretnim stvarima solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM, te u odbijajućem dijelu u odnosu na GP "Radnik" iz Vlasenice, dok je prvostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je utvrđena naknade štete pričinjena na predmetnim nekretninama i u odnosu na troškove postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.
Ponovni postupak
10. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 092-0-P-07-000222 od 18. januara 2008. godine kojom je tužena Republika Srpska obavezana da apelantima na ime naknade materijalne štete pričinjene na predmetnim nekretninama isplati ukupan iznos od 45.965,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknadi troškove postupka, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen (preko dosuđenog iznosa do 114.659,00 KM, te u odnosu na Općinu Vlasenica), sve preciznije navedeno u izreci presude.
11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zakonski zastupnik Općine Vlasenica i Republike Srpske u odgovoru na tužbu u ponovnom postupku istakao prigovor zastare potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze koji su taksativno navedeni na strani 4. obrazloženja presude (između ostalog, Rješenje SO Vlasenica broj 16-475-51/98 od 20. maja 1998. godine, Rješenje Osnovnog suda broj O-60/91 od 16. novembra 1999. godine, zaključak Ministarstva broj 05-050-10-1-1048/00 od 29. augusta 2001. godine, Odluku CRPC-a broj 803-1305-1/2 od 4. marta 1999. godine i dr.), saslušanjem svjedoka i vještaka građevinske struke koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje 26. augusta 2005. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan u odnosu na tuženu Republiku Srpsku. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su predmetne nekretnine srušene u ljeto 1992. godine prilikom miniranja džamije u Vlasenici, da je Rješenjem Općine Vlasenica broj 16-475-51/98 od 20. maja 1998. godine zemljište koje se nalazilo ispod spornih nekretnina izuzeto od apelanata kao neizgrađeno građevinsko zemljište. Na osnovu provedenih dokaza je još utvrđeno da su apelanti po podnošenju zahtjeva za povrat imovine saznali da je njihov objekt srušen tokom rata, što zakonski zastupnik tužene nije osporio, a što proizlazi iz dokaza kojima je utvrđeno da je zemljište apelanata izuzeto kao neizgrađeno građevinsko zemljište 1998. godine iz čega je proizašlo da tada na zemljištu nije bilo objekata. Dalje je istaknuto da je na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno da su predmetne nekretnine srušene tokom ljeta 1992. godine prilikom rušenja džamije u Vlasenici, a da su ostaci predmetnih nekretnina, uslijed daljnjeg izlaganja atmosferskim utjecajima, potpuno uništeni.
12. Imajući u vidu takve činjenične okolnosti, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je precizirano da za štetu nastalu uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi, prema važećim propisima, bili dužni spriječiti takvu štetu. Prema ocjeni Osnovnog suda, za takav vid štete odgovorna je upravo Republika Srpska kao entitet, budući da, prema Ustavu Republike Srpske, Republika Srpska uređuje i osigurava zaštitu svih oblika vlasništva, a takva zaštita se, prema Zakonu o unutrašnjim poslovima, pruža putem MUP-a RS.
13. U vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju on nije osnovan, te se u vezi s tim pozvao i citirao odredbe čl. 376. st. 1. i 2, 383. i 388. ZOO. Rješavajući ovaj prigovor, Osnovni sud je uzeo u obzir da su ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti trajali sve do 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, pa je, shodno toj činjenici, zaključeno da je rok za zastaru potraživanja počeo teći 20. juna 1996. godine, te da su apelanti u okviru naredne tri godine prekidali tok zastare, i to podnošenjem zahtjeva za povrat predmetnih nekretnina CRPC-u, koja je donijela odluku 4. marta 1999. godine (kojom je utvrđeno da je prednica apelanata Samija Šahbegović bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina). Zatim je, kako iz obrazloženja proizlazi, zastarni rok prekinut 16. novembra 1999. godine, kada je rješenjem okončan ostavinski postupak kojim su apelatni proglašeni zakonskim nasljednicima iza njihove umrle pravne prednice na imovini koja je u uzročnoj vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema ocjeni Osnovnog suda, prekid zastarijevanja je konačno nastupio zaključkom Ministarstva od 29. augusta 2001. godine, kada je odbačen zbog nenadležnosti zahtjev od 6. oktobra 2000. godine jednog od apelanata kojim je tražio povrat predmetnih nekretnina, kojim su apelanti upućeni da u parničnom postupku ostvaruju svoja prava. Osnovni sud je istakao da je osnovni razlog za takvo odlučenje Ministarstva taj što su predmetne nekretnine uništene i što je zemljište ispod predmetnih nekretnina izuzeto od apelanata rješenjem SO Vlasenica od 20. maja 1998. godine. Upravo iznesene činjenice su Osnovnom sudu bile dovoljne da zaključi da su apelanti nizom radnji koje su preduzimali tokom 1999. godine, pa do podnošenja tužbe prekidali tok zastare, preduzimajući radnje radi utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja svog potraživanja, pri čemu su radnje preduzimane u okviru zakonskog roka od tri godine, koji je počeo teći 20. juna 1996. godine.
14. Pošto je na ovaj način riješio materijalnopravni prigovor zakonskog zastupnika tuženih, te pošto je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na Republiku Srpsku, Osnovni sud je o visini tužbenog zahtjeva odlučio imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 8. i 9. presude). Odluku o kamatama Osnovni sud je donio na osnovu odredbe člana 277. ZOO, a odluka o troškovima postupka donesena je shodno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tesktu: ZPP) o čemu se sud, također, iscrpnije izjasnio na str. 9. i 10. presude.
15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je stavom 1. izreke Presude broj 014-0-0-GŽ-08-000 091 od 18. juna 2009. godine uvažio žalbu tužene Republike Srpske na način da je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je ona obavezana na naknadu štete i na naknadu troškova postupka, pa je u tom dijelu tužbeni zahtijev odbijen, dok je stavom 2. navedene presude žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata, te u odnosu na tuženu Općinu Vlasenica, sve preciznije navedeno u izreci presude.
16. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga tuženih, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, nije pravilno primijenio materijalno pravo. U tom pravcu Okružni sud se pozvao na odredbu člana 388. ZOO prema kojoj se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe ili svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim organom radi utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja potraživanja. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da odluka CRPC-a od 4. marta 1999. godine, zatim, rješenje o nasljeđivanju od 16. novembra 1999. godine, kao i zaključak Ministarstva od 29. augusta 2001. godine nemaju pravni značaj procesnih radnji povjerioca koje bi kao posljedicu dovele do prekida zastarjelosti. Još je istaknuto da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (član 376. stav 1. ZOO), a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (član 376. stav 2. ZOO), pri čemu je odredbom člana 361. ZOO propisano da zastarjelost potraživanja počinje teći prvog narednog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati da se obaveza ispuni ako zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije određeno. Prema ocjeni Okružnog suda, oba roka (objektivni i subjektivni) iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO nisu mogla početi teći prije 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost u Republici Srpskoj. Iz stanja spisa proizlazi da su apelanti tužbu Osnovnom sudu podnijeli 10. maja 2002. godine, dakle, po isteku navedenih rokova, računajući od 20. juna 1996. godine, čime je prestalo pravo apelanata da zahtijevaju ispunjenje obaveze. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je i odluka o troškovima postupka neosnovana, budući da troškovi postupka, kao sporedno potraživanje, dijele sudbinu glavne stvari, pa je, shodno odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odlučeno kao u stavu 1. izreke presude.
17. Žalbene navode apelanata usmjerene u pravcu odbijajućeg dijela prvostepene presude Okružni sud je ocijenio neosnovanim (o čemu se drugostepeni sud bliže izjasnio na strani 4. osporene presude), pa je, shodno odredbi člana 226. ZPP, odlučeno kao u stavu 2. izreke presude.
18. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 118 0 P 000525 09 Rev od 26. augusta 2010. godine, kojom je reviziju odbio, utvrdivši da je drugostepena presuda pravilna. Revizioni sud je, imajući u vidu sadržaj odredaba člana 376. ZOO, istakao da je petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja naknade materijalne štete započeo 20. juna 1996. godine do kada je, shodno odredbi člana 383. ZOO, trajao zastoj zastarjelosti, tako da je objektivni rok istekao 20. juna 2001. godine, do kada su apelanti mogli zahtijevati naknadu štete. S obzirom na takve okolnosti i činjenicu da su apelanti tužbu podnijeli 10. maja 2002. godine, za Vrhovni sud nije bilo sumnje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja apelanata.
19. Pored toga, Vrhovni sud je usvojio stav da tužbeni zahtjev nije osnovan i zbog toga što tužena Republika Srpska u vrijeme štetnog događaja nije imala status društveno-političke zajednice, niti joj je bio priznat status države prema međunarodnom pravu, pa se u tom pravcu pozvao na član I stav 3. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je tužena definirana kao jedan od entiteta Bosne i Hercegovine i zbog toga otpada njena odgovornost u konkretnom slučaju za nastalu štetu prema članu 180. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je, također, ocijenio da ni Općina Vlasenica nije odgovorna za nastalu štetu o čemu se iscrpnije izjasnio na strani 5. osporene presude.
20. U vezi sa prigovorima apelanata usmjerenim u pravcu prekida zastarijevanja radnjama koje su preduzimali pred nadleženim organima, Vrhovni sud ih je ocijenio neosnovanim. Prema ocjeni Vrhovnog suda, preduzete radnje apelanata, u smislu člana 388. ZOO, nisu bile preduzete protiv tuženih kao dužnika radi osiguranja ili ostvarivanja potraživanja za naknadu štete, već su preduzete kod nadležnih organa koji su u okviru svojih nadležnosti odlučivali o drugim pravima apelanata (povrat imovine kod CRPC-a, pokretanje ostavinskog postupka iza umrlog prednika, te povrat imovine od nadležnog Ministarstva). Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, navedenim radnjama nije nastupio prekid zastarijevanja, pa pošto nije ustanovio da postoje razlozi iz člana 240. stav 1. ZPP, zbog kojih je revizija izjavljena, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su hronološki opisali tok postupka, te su ukazali da im je radnjama organa Općine Vlasenica i Republike Srpske oduzeto pravo na neometano uživanje imovine. Ističu da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da obraćanje CRPC-u, pokretanje ostavinskog postupka i, konačno, zahtjev Ministarstvu za povrat predmetnih nekretnina nije dovelo do prekida zastarijevanja, jer sam ostavinski postupak predstavlja rješavanje prethodnog pitanja, u smislu stjecanja aktivne legitimacije za pokretanje predmetnog postupka
. Apelanti se pitaju kakvu zaštitu prema mišljenju koje zastupa Vrhovni sud apelanti ostvaruju obraćanjem nadležnim komisijama za povrat imovine ako je ta imovina srušena i uništena, što su sudovi tokom postupka nesporno utvrdili. Apelanti ističu da je općepoznata činjenica da u Vlasenici nije bilo ratnih djejstava, da je šteta na predmetnim nekretninama nastala usljed miniranja džamije koja se nalazila u neposrednoj bilizini njihove imovine, da su na mjestu predmetnih nekretnina nakon rata izgrađeni poslovni objekti na osnovu odobrenja Općine Vlasenica, koja je za sve navedeno naplatila sve neophodne dažbine. Navode da ne žele da ponavljaju sve što su isticali tokom maratonskog postupka, te su predložili da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje njihovog prava na imovinu, te da se po ukidanju osporene presude predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenoj odluci primijenio relevantne odredbe ZOO na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, istaknuvši još da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.
23. Osnovni sud je istakao da pred navedenim sudom nije došlo do kršenja prava apelanata na imovinu.
24. Tužena Republika Srpska je posredstvom svog zakonskog zastupnika u iscrpnom odgovoru istakla da je apelacija neosnovana, jer su apelanti propustili prekluzivne zakonske rokove, što se ne može pripisati kao krivica tuženih, a da postavljanje tih rokova upravo služi za osiguranje principa pravne sigurnosti, odnosno predupređenje nemarnosti stranaka u ostvarivanju svojih prava. Prema ocjeni tužene, rok od tri godine je bio sasvim dovoljan da apelanti ostvare svoja prava, uključujući i provođenje ostavinskog postupka, radi stjecanja aktivne legitimacije u postupku.
V. Relevantni propisi
25. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180. stav 1.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo
(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći
(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 383.
Nesavladive prepreke
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
Član 388.
Podizanje tužbe
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida
(1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
26. U
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) relevantne odredbe glase:
Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: "društveno-politička zajednica" zamjenjuju se riječju: "država".
27. U
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.
28. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 u tekstu koji je važio u vrijeme odlučenja) relevantne odredbe glase:
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
29. U
Aneksu 7. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini relevantne odredbe glase:
Član I stav 1.
Zaštita
1) Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja.
Član VII
Osnivanje Komisije
Strane ovim osnivaju nezavisnu Komisiju za raseljena lica i izbjeglice (Komisiju). Komisija će imati sjedište u Sarajevu i može imati prema potrebi, urede na drugim lokacijama.
Član VIII
Saradnja
Strane će sarađivati sa Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.
Član XI
Mandat
Komisija će zaprimati i odlučivati o zahtjevima za nekretnine u Bosni i Hercegovini kad imovina nije bila dobrovoljno prodana ili na drugi način prenesena nakon 1. aprila 1992. godine i kada podnosilac zahtjeva nije u posjedu te imovine. Zahtjevi se mogu postavljati za vraćanje imovine ili umjesto vraćanja za pravednu naknadu.
Član XII st. 1. i 7.
Postupak pred Komisijom
1) Nakon primanja zahtjeva Komisija će odrediti zakonitog vlasnika imovine za koju je postavljen zahtjev, kao i vrijednost te imovine. (...)
7) Odluke Komisije su konačne, a bilo koja isprava o vlasništvu, donacije, hipoteke i drugi pravni instrumenti koje načini ili dodijeli Komisija priznat će se kao zakoniti u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Član XV
Pravila i propisi
Komisija će donijeti pravila i propise u skladu s ovim sporazumom, nužne za provođenje funkcija koje iz njega proizlaze. Pri stvaranju ovih pravila i propisa Komisija će uzeti u obzir domaće zakone o pravu vlasništva. Strane će sarađivati s Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.
30. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti koji je napustio nepokretnost ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nepokretnosti.
Član 10.
Zahtjev iz člana 9. Zakona vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nepokretnosti podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini na čijoj se teritoriji nalazi nepokretnost.
31. U
Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99 i 52/02) relevantne odredbe glase:
Republika Srpska
Član 1.
Ovim Zakonom reguliše se, povratom u posjed na teritoriji Republike Srpske, upravno izvršenje Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je uspostavljena na osnovu Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.
Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).
Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u opštini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, odnosno stanove na kojim postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražitelja.
32. U
Zakonu o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 4/92 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 27/93) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Služba Javne bezbjednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena i ugrožavanja bezbjednosti zemlje; zaštitu života i lične bezbjednosti građana; sprječavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinioca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određene poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stranaca; putne isprave za prelazak državne granice; nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opće opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 00525 09 Rev od 26. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 15. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
39. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
40. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept "imovine" u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu", u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud,
Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
41. U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o imovini apelanata. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli parnični postupak radi naknade materijalne štete nastale potpunim uništenjem predmetnih nekretnina, odnosno zbog nemogućnosti da ih vrate, u skladu sa Aneksom 7. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum). Dalje, tokom postupka je kao nesporno utvrđeno da su apelanti 4. marta 1999. godine od CRPC-a ishodovali odluku kojom je potvrđeno da je njihova umrla pravna prednica bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina na 1. april 1992. godine, koje su ostavinskim rješenjem od 16. novembra 1999. godine prešle na apelante. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da predmetno potraživanje nesumnjivo predstavlja "imovinu" apelanata, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Dalje, u vezi s pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za naknadu štete za imovinu koja apelantima ne može biti vraćena u smislu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je tokom rata u Bosni i Hercegovini uništena, predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?
44. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da su apelanti početkom 1992. godine, zbog ratnih okolnosti, napustili Vlasenicu, da su predmetne nekretnine srušene usljed miniranja džamije u Vlasnici u ljeto 1992. godine. Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka, isto tako, utvrđeno da su ostaci predmetnih nekretnina, usljed daljnjeg izlaganja atmosferskim utjecajama, potpuno uništeni, da su apelanti za tu okolnost saznali u postupku povrata predmetnih nekretnina pred Ministarstvom (zahtjev za povrat predmetnih nekretnina je podnesen 6. oktobra 2000. godine nakon što je 4. marta 1999. godine prednica apelanata izdjejstvovala odluku CRPC-a kojom su priznata njena imovinska prava na predmetnoj imovini, prema kojoj su javne vlasti bile dužne prednici apelanata vratiti predmetne nekretnine i nakon što su apelanti ostavinskim Rješenjem Osnovnog suda broj O-60/91 od 16. novembra 1999. godine proglašeni nasljednicima svoje pravne prednice), koje je zaključkom od 29. augusta 2001. godine informiralo apelante da im se imovina ne može vratiti, jer predmetnih nekretnina više nema, uključujući i zemljište koje je izuzeto od apelanata rješenjem Općine Vlasenica iz 1998. godine. S obzirom na takve činjenične okolnosti i činjenicu da apelanti više nisu bili u mogućnosti da izvrše povrat predmetnih nekretnina, shodno zakonskim propisima kojima je to pitanje bilo regulirano, apelanti su pokrenuli predmetni parnični postupak radi naknade štete 10. maja 2002. godine.
45. Ustavni sud zapaža da su se pred redovnim sudovima, raspravljajući u ponovnom postupku o spornom pitanju naknade materijalne štete nastale potpunim uništenjem predmetnih nekretnina, otvorila dva sporna pitanja, i to pitanje zastare predmetnog potraživanja i pitanje nedostatka pasivne legitimacije (oba prigovora je istakao pravni zastupnik tuženih u ponovnom postupku u odgovoru na tužbu), o kojima redovni sudovi nisu imali jedinstven stav. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud ocijenio neosnovanim istaknute prigovore, usvojivši djelimično tužbeni zahtjev apelanata u pogledu visine naknade štete i obavezavši Republiku Srpsku, kao pasivno legitimiranu u predmetnom postupku, na isplatu te naknade. U vezi sa prigovorom zastare potraživanja koji je odbio, Osnovni sud je obrazložio da je rok za potraživanje naknade, shodno odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO (objektivni i subjektivni), počeo teći 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost, te da je taj rok u naredne tri godine više puta prekidan, jer su apelanti u periodu od 1999. godine do podizanja tužbe preduzimali radnje radi utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja svog potraživanja, shodno odredbi člana 388. ZOO. Osnovni sud je ocijenio da su postupci pred CRPC-om, zatim, ostavinski postupak kod Osnovnog suda, te, konačno, postupak pred nadležnim Ministarstvom za povrat predmetnih nekretnina imali procesnopravni značaj koji je doveo do prekida zastarijevanja, u smislu odredbe člana 388. ZOO.
46. Ustavni sud, dalje, zapaža da su o pitanju zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju Okružni sud i Vrhovni sud usvojili drugačiji stav. Naime, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud, na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, za koje je ocijenio da je pravilno i potpuno utvrđeno, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo o zastari, te je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud prihvatio stav prvostepenog suda da je zastarni rok za potraživanje (objektivni i subjektivni) počeo teći 20. juna 1996. godine, ali da nije prihvatio stav prvostepenog suda da su radnje koje su apelanti preduzimali tokom 1999. godine, pa do podnošenja tužbe mogle utjecati na prekid zastarijevanja, u smislu člana 388. ZOO. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud o istom pitanju usvojio identičan stav kao i Okružni sud s tim što je Vrhovni sud izrazio stav da Republika Srpska nije ni pasivno legitimirana u predmetnom postupku.
47. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi subjektivni i objektivni rok, u smislu odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO, ocijenili od prestanka ratne opasnosti i neposredne ratne opasnosti, dakle, od 20. juna 1996. godine kao narednog dana od dana kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost (19. juni 1996. godine). Ustavni sud podsjeća da je citiranim odredbama ZOO propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Budući da apelanti ne ukazuju da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti redovnih sudova (iz obrazloženja presuda proizlazi da su apelanti za štetu saznali iz rješenja Ministarstva 29. augusta 2001. godine), Ustavni sud će, shodno članu 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati osporene presude u svjetlu pitanja koja su postavljena predmetnom apelacijom, a tiču se prekida zastarijevanja.
48. Imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena Osnovnom sudu 10. maja 2002. godine, Ustavni sud, dakle, mora ispitati da li je tužba podnesena u okviru zakonskih rokova propisanih citiranim odredbama (član 376. st. 1. i 2. ZOO), odnosno ključno pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su procesne radnje koje su preduzimali apelanti u relevantnom periodu dovele do prekida zastarijevanja, u smislu odredbe člana 388. ZOO.
49. Ustavni sud podsjeća da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO), te da zastara nastupa istekom posljednjeg dana vremena za zastaru određenog zakonom, računajući od dana kada zastarijevanje počinje teći (član 360. stav 2. ZOO). Odredbe o zastari su imperativne prirode i stranke ne mogu pravnim poslom mijenjati zastarne rokove, ali ZOO sadrži izričite odredbe na osnovu kojih dolazi do zastoja u toku zastarnog roka ili do prekida zastarijevanja (član 388. ZOO). Tako, pri prekidu toka zastarijevanja uslijed određenih okolnosti dolazi do prekida već proteklog vremena zastarijevanja s tim da to proteklo vrijeme propada i ne uračunava se u rok za zastaru određen zakonom zbog čega zastarijevanje mora teći iznova (član 392. ZOO). Do prekida zastare može doći isključivo radnjama stranaka u određenom odnosu. Upravo tu situaciju regulira odredba člana 388. ZOO koja propisuje da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
50. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je o pitanju prekida zastarijevanja, u smislu člana 388. ZOO, u odnosu na podnošenje prijave Domu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) raspravljao u predmetu broj
AP 2868/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 2862/09 od 30. januara 2013. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 18/13 od 11. marta 2013. godine, tač. 46, 47. i 49, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
51. Naime, Ustavni sud zapaža da je u citiranoj odluci, između ostalog, istaknuto da je ZOO stupio na snagu tokom 1978. godine, a da iz sadržaja citirane odredbe ne proizlazi da se Dom ne može smatrati nadležnim organom pred kojim se preduzimaju radnje s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja koje prekidaju tok zastare, što objektivno nije ni moguće imajući u vidu kada je Dom osnovan. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Dom osnovan Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao sudski organ čija je funkcija bila raspravljanje i odlučivanje o predmetima koji se odnose na navodna kršenja ljudskih prava u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Dom je imao pravo da donese konačne i obavezujuće odluke o prijavama, a strane (država i entiteti) su obavezne u potpunosti da se povinuju i provode odluke koje je donio Dom. Dom, odnosno Komisija kao sudski organ, razmatrao je apelanticinu prijavu podnesenu zbog rušenja stambenog objekta, te meritorno utvrđivao da li je bilo zakonito rušenje stambenog objekta u smislu relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o uređenju prostora, Zakona o upravnom postupku, na osnovu kojih je zaključiо da je tužena nezakonito srušila stambeni objekt. Imajući u vidu značaj i ulogu Doma u relevantnom periodu, Ustavni sud je zaključio da je apelantica podnošenjem prijave Domu, u smislu člana 388. ZOO, prekinula tok zastare, utvrdivši kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene odredbe člana 388. ZOO od Vrhovnog suda.
52. Dovodeći navedene principe koje je Ustavni sud postavio u Odluci broj
AP 2862/09 u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je Aneksom 7. Okvirnog sporazuma uspostavljena CRPC (skraćenica engleskog naziva Commission for Real Property Claims of Displaced Persons and Refugges) kao nezavisni organ, odgovoran za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica koji su, zbog ratnih dešavanja, napustili svoju prijeratnu imovinu. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je CRPC primala zahtjeve i odlučivala o svakom zahtjevu za povrat nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila 1992. godine u okolnostima kada podnosilac zahtjeva trenutno nije bio u posjedu svoje imovine kao u konkretnom slučaju. Dakle, CRPC je imala pravo da, postupajući po vlastitim pravilima utemeljenim na važećim propisima u BiH, svakom licu koje je tražilo povrat imovine i koje je ispunjavalo zakonske uvjete, utvrdi da je zakoniti vlasnik, odnosno savjestan posjednik, te donese odluku o povratu nepokretne imovine, kao što je učinjeno i u konkretnom slučaju.
53. Uz to, Ustavni sud naglašava da su odluke CRPC-a konačne i obavezujuće za sve relevantne organe i institucije u Bosni i Hercegovini, uključujući i tuženu Republiku Srpsku. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da su upravo entitetskim zakonima o izvršenju odluka CRPC-a utvrđene normativne pretpostavke za obavezno izvršenje odluka CRPC-a, tako da su entitetski organi uprave, Republike Srpske i Federacije BiH, postali organi zaduženi za izvršenje odluka CRPC-a. O značaju odluka CRPC-a dovoljno govori stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine izražen u Odluci broj CH/00/5092 od 5. aprila 2006. godine u kojoj je, zbog neizvršenja odluke CRPC-a (kojom je podnositeljici prijave potvrđeno stanarsko pravo na stanu na 1. april 1992. godine), podnositeljici prijave utvrđeno kršenje prava na imovinu i prava na dom zbog neizvršenja odluke CRPC-a, odnosno nemogućnosti da vrati prijeratni stan u posjed uslijed rušenja zgrade u kojoj se stan nalazio. Dakle, Ustavni sud zapaža da su apelanti, odnosno njihova pravna prednica, u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH, kojom je, shodno pravilima CRPC-a, utemeljenim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata na 1. april 1992. godine bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina.
54. Polazeći od značaja CRPC-a, kao nespornog autoriteta u relevantnom periodu za sporna pitanja u vezi s napuštenom imovinom, čiji je primaran zadatak bio da svojim odlukama omogući povrat imovine izbjeglicama i raseljenim licima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine koju su, zbog ratnih okolnosti, napustili, kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanti, odnosno njihova pravna prednica, u okolnostima konkretnog slučaja podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje posebno u kontekstu vremena u kojem je radnja preduzeta, te u okolnostima kada apelanti još nisu znali da su predmetne nekretnine uništene (vidi stranu 6. obrazloženja prvostepene presude). Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata bio usmjeren upravo na predmetne nekretnine i na tuženu Republiku Srpsku, koja je u konačnici bila obavezna da apelantima vrati imovinu, čime su preduzete relevantne radnje radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelanti podnošenjem zahtjeva CRPC-u (iz raspoloživih dokaza nije vidljivo kada je to tačno učinjeno, ali je svakako bilo u okviru roka propisanog članom 376. stav 1. ZOO, koji je počeo teći 20. juna 1996. godine), prekinuli zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donijela konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO, počelo ponovo teći (poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO, rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine.
55. Otklonivši dilemu o prekidu zastarijevanja u odnosu na podnošenje zahtjeva CRPC-a, Ustavnom sudu se postavlja pitanje da li su i ostale procesne radnje bile relevantne, u smislu odredbe člana 388. ZOO, da prekinu zastarijevanje. Ustavni sud zapaža da su apelanti po okončanju postupka pred CRPC-om pokrenuli ostavinski postupak kod Osnovnog suda u kojem su rješenjem od 16. novembra 1999. godine proglašeni zakonskim nasljednicima predmetnih nekretnina. Ustavni sud zapaža da su apelanti u tom postupku osigurali procesnopravne pretpostavke za vođenje predmetnog postupka, čime su otklonili procesnu smetnju za nastavak postupka radi konačnog povrata imovine s obzirom na to da je njihova pravna prednica preminula, što je u tom trenutku i bio njihov cilj.
56. Ustavni sud, dalje, zapaža da je jedan od apelanata, nakon otklanjanja procesnih nedostataka za nastavak postupka, 20. oktobra 2000. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnih nekretnina nadležnom Ministarstvu. Ustavni sud podsjeća da apelanti, kao suvlasnici na predmetnim nekretninama, imaju status materijalnih suparničara, u smislu člana 366. ZPP, pa se podnošenje zahtjeva za povrat odnosilo i na ostale apelante. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, postupajući po zahtjevu, donijelo zaključak broj 05-050-10-1-1048/00 od 29. augusta 2001. godine kojim je zahtjev odbačen zbog nenadležnosti zbog toga što povrat imovine nije bilo moguće realizirati, odnosno zbog toga što predmetne nekretnine fizički više nisu postojale, te što je od apelanata bilo izuzeto i zemljište. Ustavni sud podsjeća da su apelanti upravo navedenim zaključkom upućeni da ostvaruju svoje pravo na povrat imovine u parničnom postupku, odnosno na naknadu štete, jer im predmetne nekretnine više nisu mogle biti vraćene. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobra 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja jeste relevantna procesna radnja koja je, shodno odredbi člana 388. ZOO, dovela do prekida zastarijevanja, koje je počelo teći 5. marta 1999. godine. Navedeno stoga što je zahtjev bio usmjeren upravo na tuženu Republiku Srpsku, koja je, shodno jasnim zakonskim propisima (Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini i Zakon o izvršenju odluka CRPC-a), bila obavezna da apelantima vrati predmetne nekretnine. Navedeno i zbog toga što je cilj podnošenja zahtjeva Ministarstvu bilo utvrđivanje, osiguranje ili ostvarivanje potraživanja na predmetnim nekretninama koje su i bile predmet spora pred redovnim sudovima. Ustavni sud smatra da je prekid zastarijevanja trajao sve do 29. augusta 2001. godine, kada je Ministarstvo donijelo zaključak, od kada su rokovi ponovo počeli teći 30. augusta 2001. godine, shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO. Dakle, imajući u vidu da je predmetna tužba Osnovnom sudu podnesena 10. maja 2002. godine, Ustavni sud smatra da je tužba podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO.
57. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbu člana 388. ZOO kada obraćanje CRPC-u i nadležnom Ministarstvu, koje je bilo usmjereno na predmetne nekretnine i prema tuženoj Republici Srpskoj, nisu prepoznali kao relevantne procesne radnje koje su prekinule zastarijevanje.
58. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje redovnih sudova u pravo apelanata na imovinu nije bilo zakonito.
59. Ustavni sud, na kraju, smatra da je svrsishodno da se osvrne i na dio obrazloženja u kojem Vrhovni sud dovodi u pitanje odgovornost tužene Republike Srpske u konkretnom slučaju tvrdnjama da u vrijeme štetnog događaja tužena nije imala status društveno-političke zajednice, niti joj je bio priznat status države da bi bila odgovorna za štetu prema članu 180. stav 1. ZOO. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovi navodi se ne mogu prihvatiti kao razumno obrazloženje, imajući u vidu da je u vrijeme štetnog događaja (ljeto 1992. godine i dalje) postojala organizirana vlast na teritoriji današnjeg entiteta Republika Srpska. Ustavni sud podsjeća da je u relevantnom periodu na teritoriji Republike Srpske bio formiran MUP RS, kao organizacioni organ tužene, koji je putem službi javne sigurnosti bio odgovoran za javni red i mir i sigurnost lica i imovine, kako proizlazi iz odredbe člana 15. Zakona o unutrašnjim poslovima koji je važio u to vrijeme. S obzirom na takve okolnosti, čine se neprihvatljivim tvrdnje Vrhovnog suda da tužena nije mogla biti odgovorna za nastalu štetu u konkretnom slučaju.
60. Konačno, uzimajući u obzir sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada Vrhovni sud i Okružni sud nisu u okolnostima konkretnog slučaja smatrali da su obraćanje CRPC-u i nadležnom Ministarstvu relevantne procesne radnje, u smislu člana 388. ZOO, koje su dovele do prekida zastarijevanja, čija je posljedica bilo nezakonito miješanje u pravo apelanata na imovinu.
62. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.