Službeni glasnik BiH, broj 24/18
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 758/12, rješavajući apelaciju
Fadila Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Giovanni Grasso, sudija
na sjednici održanoj 22. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Fadila Čovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fadil Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 4. juna 2012. godine.
3. Apelant je 11. januara 2018. godine podnio zahtjev za preispitivanje Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 758/12 od 13. jula 2012. godine slijedom presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu
Čović protiv Bosne i Hercegovine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 – u daljnjem tekstu: prethodna Pravila Ustavnog suda), od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 9. marta 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Sud BiH je odgovor dostavio 19. marta 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 20. marta 2012. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav (2) prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 27. marta 2012. godine.
7. Na osnovu člana 93. stav (1) alineja 3. i stav (3) prethodnih Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je, na prijedlog (u to vrijeme) sudije Mate Tadića, dоnio odluku da sudija neće učestvovati u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji.
8. Ustavni sud je u plenarnom sazivu u sastavu: Valerija Galić, predsjednica, Tudor Pantiru, potpredsjednik, Miodrag Simović, potpredsjednik, Seada Palavrić, potpredsjednica, Constance Grewe, sutkinja, Mirsad Ćeman, sudija, Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja, Zlatko M. Knežević, sudija, donio Odluku broj
AP 758/12 od 13. jula 2012. godine kojom se apelacija smatra odbijenom. U obrazloženju presude Ustavni sud je naveo sve relevantne činjenice i zakonske odredbe, te je ponudio pravne argumente "za" i "protiv" usvajanja/odbijanja apelacije. U donošenju odluke učestvovalo je osam sudija Ustavnog suda, te je Ustavni sud, primjenom člana 40. st. (3) i (4) prethodnih Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da najmanje pet sudija nije identično glasalo za prijedlog odluke, donio odluku da se apelacija smatra odbijenom.
9. Evropski sud, rješavajući o apelantovoj aplikaciji, donio je presudu
Čović protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud,
Čović protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj
61287/12 od 3. oktobra 2017. godine) kojom je utvrđeno kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Evropski sud je utvrdio da (vidi st. 34. i 35. predmetne presude), iako je Ustavni sud donio formalnu odluku o aplikantovoj apelaciji, postupajući u skladu sa članom 40. stav (3) prethodnih Pravila Ustavnog suda, on je praktično odbio odlučiti o dopuštenosti i/ili meritumu apelacije; da je aplikant ostavljen bez konačne odluke o svom predmetu i ograničena mu je sama suština njegovog prava na pristup sudu; da je jedini razlog zbog kojeg je odbijena aplikantova apelacija neuspjeh Ustavnog suda da postigne većinu u odlučivanju o bilo kojem od razmatranih prijedloga; da Ustavni sud nije ispunio zahtjev da okolnosti koje su vlasti svjesno stvorile moraju biti takve da podnosiocima zahtjeva pruže realnu mogućnost korištenja pravnog sredstva; da Ustavni sud nije ispunio obavezu sadržanu u članu 5. stav 4. Evropske konvencije. Evropski sud je, između ostalog, obavezao Bosnu i Hercegovinu da u roku od tri mjeseca osigura ponovno ispitivanje aplikantovog predmeta pred Ustavnim sudom, u skladu sa članom 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dakle u roku od tri mjeseca od dana kada presuda Evropskog suda postane konačna, u skladu sa članom 44. stav 2. Evropske konvencije.
11. U vezi s apelantovim tvrdnjama da su mu prekršena i prava iz člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao (vidi stav 38. predmetne presude) da nije potrebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede navedenih prava ukazujući, između ostalog, na obavezu Ustavnog suda u smislu člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda, te da je Sud uvjeren da će se pritužbe u pogledu prava iz citiranih odredbi ispitati na domaćem nivou. Stoga je zaključeno da u okolnostima predmetnog slučaja nema potrebe za odvojeno ispitivanje ovih pritužbi.
12. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom, dostavilo je 19. oktobra 2017. godine Ustavnom sudu prijevod presude Evropskog suda, a 5. januara 2018. godine dostavilo je Ustavnom sudu informaciju o konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu
Čović protiv Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: informacija).
13. U informaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu navedeno je da je, uzimajući u obzir da je presuda
Čović protiv Bosne i Hercegovine postala konačna, a utvrđene povrede prava odnose se na postupanje Ustavnog suda BiH, Ustavnom sudu upućena molba da pristupi izvršenju mjera na koje je tužena Bosna i Hercegovina obavezana prema presudi. U informaciji je istaknuto i sljedeće: "U okviru obaveze izvršenja individualnih mjera po presudi
Čović protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je dužan da aplikantu Čoviću omogući ponavljanje postupka pred Ustavnim sudom BiH u skladu sa članom 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda."
14. U skladu sa članom 68. stav (4) Pravila Ustavnog suda, kako više nije bilo moguće sastaviti izvorni plenarni saziv, predsjednik Ustavnog suda je sastavio plenarni saziv kako slijedi: Mirsad Ćeman, predsjednik, Zlatko M. Knežević, potpredsjednik, Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica, Tudor Pantiru, sudija, Valerija Galić, sutkinja, Miodrag Simović, sudija, Seada Palavrić, sutkinja, Giovanni Grasso, sudija.
15. Na prijedlog potpredsjednika Mate Tadića, Ustavni sud je, na osnovu člana 90. stav (3) Pravila Ustavnog suda, donio odluku da potpredsjednik Mato Tadić neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
16. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
17. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine apelantu, koji se nalazio u pritvoru po Rješenju istog suda broj S1 1 K 007914 11 Krn od 23. novembra 2011. godine, produžio pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), a koji po tom rješenju može trajati najduže do tri godine, odnosno do 17. januara 2015. godine ili do drugačije odluke suda.
18. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH 10. januara 2012. godine potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KRTZ 0002553 od 29. decembra 2011. godine kojom se apelant i još sedam lica terete za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačke a), b) i c) KZBiH, u vezi sa članom 180. st. 1. i 2, sve u vezi sa članom 29. KZBiH. U okviru potvrđene optužnice Tužilaštvo BiH je istaklo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim optuženim zbog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
19. Na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora apelant je osporavao postojanje osnova sumnje, te je isticao da ne postoji konkretizacija i individualizacija njegovog utjecaja na tok krivičnog postupka i da se ne može govoriti o procesnoj zajednici optuženih u kontekstu u kojem govori Tužilaštvo BiH, prvenstveno uzimajući u obzir princip individualne krivične odgovornosti.
20. Ocjenjujući postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora, Sud BiH je istakao da, prema stanovištu Evropskog suda, "osnovana sumnja" podrazumijeva postojanje činjenica odnosno informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo to djelo. Nadalje, ukazano je da se prilikom potvrđivanja optužnice Sud BiH upravo i rukovodio tim standardom, a nakon čega su apelant i ostali osumnjičeni stekli svojstvo optuženih, zbog čega je ocijenjeno da se Sud BiH neće decidirano upuštati u ponovno ispitivanje njenog postojanja.
21. Sud BiH je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
22. Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, Sud BiH je krenuo od činjenice da se apelantu i ostalim optuženim na teret stavljaju veoma teška krivična djela, čije posljedice su još uvijek prisutne kod oštećenih, s obzirom na izjave koje su svjedoci dali u toku istrage. Nadalje, ukazano je da se apelant i ostali optuženi terete za krivična djela čiji su zaštitni objekt vrijednosti međunarodnog prava, te se apelant i ostali optuženi, s obzirom na visinu zaprijećene kazne za navedena djela, suočavaju sa mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora. Na osnovu navedenog zaključeno je da se može pretpostaviti da imaju i jak motiv za izbjegavanje ili umanjenje vlastite odgovornosti tako što će utjecati na svjedoke i saučesnike koji imaju relevantna saznanja o predmetu optužbe. Takav zaključak zasnovan je na činjenici da se postupak vodi protiv 11 lica, od kojih je njih osam lišeno slobode, da se u slučaju apelanta i ostalih optuženih u odnosu na koje je istaknut prijedlog za produženje pritvora radi o licima koja su cijeli ili barem određeni period rata obavljali najodgovornije funkcije u civilnim i vojnim strukturama vlasti na području Pazarića i Tarčina, odnosno rukovodeće funkcije u zatočeničkim objektima "Silos" i "Krupa". S tim u vezi je ukazano da značajan broj svjedoka upravo čine lica koja su pripadala istim strukturama kao i apelant i ostali optuženi, da najveći broj njih i danas živi na području Hadžića, tj. u sredini iz koje dolaze gotovo svi optuženi. Također, posebno je ukazano na to da je određeni broj svjedoka lično poznat optuženim, a zbog čega su prilikom saslušanja u istrazi izrazili strah za vlastitu sigurnost. Na osnovu navedenog zaključeno je da je utjecaj na svjedoke realan i moguć. Nadalje, istaknuto je da je kroz navedene zatočeničke objekte za vrijeme rata prošlo preko 500 lica srpske i hrvatske nacionalnosti, od kojih je 150 u zatočeništvu ostalo cijeli rat, što ukazuje na to da se radi o velikom broju očevidaca počinjenog krivičnog djela. S obzirom na to da glavni pretres još nije počeo, zaključeno je da je neophodno osigurati da svjedoci svoje iskaze daju u atmosferi lišenoj straha za svoju sigurnost i sigurnost svojih porodica. U prilog ovom zaključku ukazano je na iskaz oštećenog Đ. A. koji je za vrijeme boravka na području općine Hadžići u razgovoru sa S. G. i još nekoliko lica upozoren da se zna da se ovaj predmet radi u Tužilaštvu BiH i da će neko "zaplatiti" u decembru ili januaru, kao i da mu je rečeno "da se ljudi bez veze uvaljuju sa davanjem izjava", odnosno da se "ne mogu uvaljivati ljudi koji nemaju ništa s tim". S obzirom na to da je "opomena" došla od lica koje je pripadnik istih civilnih struktura kojima su pojedini od optuženih u vrijeme podizanja optužnice također pripadali (SJB Hadžići), zaključeno je da je inicirana s ciljem utjecaja na svjedoka Đ. A. zbog saradnje sa organima gonjenja BiH, te na koncu da je usmjerena na utjecaj na tok konkretnog postupka. Shodno navedenom, neosnovanim je ocijenjen saglasan navod odbrane apelanta i svih optuženih da činjenica da su svjedoci saslušani u istrazi ide u prilog ukidanju njihovog pritvora. Pri tome, ukazano je da će se konačno osiguranje dokaza osigurati u skladu sa zakonom, neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu uz jednake procesne garancije i tužilaštvu i odbrani kao strankama u postupku.
23. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da okolnosti konkretnog slučaja zadovoljavaju standard "ozbiljnog rizika" da će apelant i ostali optuženi utjecati na tok postupka, a na osnovu čega je zaključeno da su ispunjeni uvjeti iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Najzad, analizom svih relevantnih činjenica konkretnog slučaja Sud BiH je zaključio da se ni jednom drugom mjerom izuzev pritvorom ne bi moglo osigurati prisustvo optuženih, a što je apsolutno bitna pretpostavka za vođenje krivičnog postupka.
24. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine.
25. Apelant je žalbu izjavio lično i posredstvom advokata. U žalbama je osporavan zaključak da samim potvrđivanjem optužnice nema potrebe da se posebno obrazlaže postojanje osnovane sumnje, kao i da Tužilaštvo BiH u ovoj fazi postupka nije dopustilo odbrani uvid u spis. Nadalje, u žalbama je ukazano da ne postoje dokazi da je apelant utjecao ili pokušao utjecati na svjedoke ili saučesnike, odnosno da apelant nema nikakve veze s utjecajem na oštećenog Đ. A., kao i da se pritvor ne može određivati zbog procesne zajednice. Također, ukazano je da je istraga pokrenuta još 2005. godine i da je realno očekivati da je Tužilaštvo BiH uzelo izjave od svih potrebnih svjedoka, a zbog čega je neosnovano pozivati se na utjecaj na svjedoke ili treća lica. Najzad, apelant je istakao da mu je zadržavanjem u pritvoru povrijeđen i član 6. Evropske konvencije, da nije zadovoljena procesna jednakost stranaka zbog obimnosti građe, te udaljenosti pritvorske jedinice od sjedišta advokata.
26. Sud BiH je zaključio da je u osporenom rješenju pravilan i obrazložen zaključak o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da sudija za prethodno saslušanje potvrđuje optužnicu onda kada utvrdi da postoji osnovana sumnja da je neko lice počinilo krivično djelo za koje se tereti, a na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu. Shodno navedenom, aktom potvrđivanja optužnice potvrđuje se i postojanje osnovane sumnje. U konkretnom slučaju optužnica protiv apelanta i ostalih optuženih potvrđena je 10. januara 2012. godine, čime je utvrđeno i postojanje osnovane sumnje o učešću apelanta i ostalih optuženih u izvršenju krivičnih djela za koja se terete. Također, ukazano je da se u konkretnom slučaju postojanje osnovane sumnje ne zasniva samo na potvrđenoj optužnici, budući da je evidentno da je Sud BiH u ovom predmetu prilikom određivanja i produženja pritvora u više navrata ocijenio i obrazlagao postojanje osnovane sumnje, te da je u dosadašnjim rješenjima obrazlagao i elaborirao činjenice i dokaze o postojanju osnovane sumnje u odnosu na sve optužene. U pogledu žalbenih navoda da postojanje osnovane sumnje nije konkretizirano u odnosu na svakog od optuženih, ukazano je da se potvrđenom optužnicom svim optuženim stavlja na teret saizvršilaštvo u udruženom zločinačkom poduhvatu kao obliku učešća u izvršenju djela za koje se terete, a zbog čega nije bilo ni neophodno niti moguće u fazi postupka u kojoj se odlučuje o pritvoru a ne o krivici opisati precizno sve radnje svih optuženih.
27. U vezi s apelantovim tvrdnjama da mu nije omogućen uvid u cjelokupan spis Tužilaštva BiH, ukazano je da iz dostavljenog dopisa Tužilaštva BiH proizlazi da je omogućen uvid u sve dokaze i spise Tužilaštva BiH, ali da tu mogućnost apelantov advokat nije iskoristio.
28. U vezi s istaknutim prigovorom da ne postoji "procesna zajednica", ukazano je da se predmetna istraga vodila protiv više lica koja su krivična djela koja im se stavljaju na teret učinila kao saizvršioci u udruženom zločinačkom poduhvatu. Shodno navedenom, ukazano je da se radi o vidu zajedničkog učešća većeg broja lica u izvršenju krivičnog djela, zbog čega svi nesumnjivo imaju interes da izbjegnu ili umanje vlastitu krivičnu odgovornost. Stoga je pravilnim ocijenjen zaključak sudije za prethodno saslušanje da bi optuženi, koji se međusobno poznaju i poznaju druge potencijalne saizvršioce predmetnih krivičnih djela, te svjedoke oštećene čija neposredna saznanja mogu biti od ključnog značaja, puštanjem na slobodu stupili u međusobne kontakte i kontakte s njima poznatim licima, te da bi boravak na slobodi iskoristili za ometanje krivičnog postupka. Također, pravilnim je ocijenjeno i da je s tim u vezu dovedena i činjenica da su svi optuženi, izuzev N. K., u inkriminiranom periodu obavljali najviše funkcije civilne i vojne vlasti, a zbog čega su bili i jake i utjecajne ličnosti, pa da se dio tog utjecaja zasigurno zadržao i do današnjih dana. Shodno navedenom, zaključeno je da puštanje na slobodu optuženih nosi veliki rizik ometanja krivičnog postupka uništavanjem i sakrivanjem tragova i dokaza, odnosno utjecajem na svjedoke i saučesnike. Nadalje, ukazano je da je veći broj svjedoka, koji su bili zatočenici u zatočeničkim objektima koji su predmet istrage u ovom predmetu i čiji iskazi mogu biti od odlučnog značaja, već izrazio strah za svoju sigurnost i sigurnost svojih porodica. S tim u vezi, ukazano je i da su na jednog od svjedoka koji je dao iskaz utjecala lica koja su u inkriminiranom periodu bila pripadnici SJB Hadžići, među kojim je identificiran S. G., a što predstavlja konkretizaciju utjecaja na svjedoka. U vezi s tvrdnjama branilaca optuženih da se ni jedan od njih ne može dovesti u vezu s navedenim utjecajem, ukazano je da se optuženi nalaze u istoj procesnoj zajednici, a utjecaj su izvršili pripadnici struktura kojim su pojedini od optuženih pripadali, kao i da je "opomena" s obzirom na vrijeme davanja iskaza i vrijeme upućivanja nesumnjivo došla kao posljedica date izjave. Prema ocjeni Suda BiH, za ispunjenje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH dovoljno je postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na tok krivičnog postupka, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do takvog zabranjenog utjecaja i doći. U konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti odnosno "ozbiljnog rizika" da do utjecaja može doći, s obzirom na to da je do toga u prethodnom periodu već i došlo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije.
30. Naime, apelant smatra da su osporena rješenja nezakonita jer su suprotna principu vremenskog važenja krivičnog zakona. S tim u vezi ističe da mu se na teret stavljaju krivična djela koja su počinjena do njegovog odlaska s dužnosti načelnika SJB Hadžići, tj. do 27. septembra 1993. godine, u kojem periodu je na snazi bio Krivični zakon SFRJ kao važeći, zbog čega smatra da se nije mogla prihvatiti kvalifikacija krivičnih djela po KZBiH, kako je Tužilaštvo BiH predložilo.
31. Nadalje, apelant osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora i tvrdi da mu je pritvor određen samo na osnovu činjenice da je obavljao funkciju načelnika SJB Hadžići od 1988. do 1993. godine. U vezi s tim ističe da činjenica da su pritvorski objekti "Silos" i drugi egzistirali u toku cijelog rata govori u prilog tome da za radnje koje mu se stavljaju na teret može biti odgovaran samo nosilac višeg nivoa vlasti a ne načelnik SJB, da nije učestvovao u donošenju odluka koje su predložene kao dokazi, odnosno da nije potpisao niti jednu od njih. Apelant ukazuje na to da mu u fazi prije podizanja optužnice nije bio omogućen uvid u ostali dio spisa, te da u postupku donošenja osporenih rješenja nisu dovoljno ocijenjeni njegovi argumenti. Nadalje, apelant smatra da zaključak o postojanju osnovane sumnje devalvira i činjenica da je sve do 2004. godine bio zaposlen u FMUP-u, da je jedini zaposlenik SJB Hadžići i iz dijela općine koji pripada Federaciji BiH i RS koji je dobio certifikat IPTF-a.
32. Apelant osporava i postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH jer, prema njegovom mišljenju, ne postoji ni jedan konkretni razlog koji se može subjektivno i individualno vezati za njega. U vezi s tim, apelant ukazuje na stavove Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08, da bojazan od utjecaja na tok krivičnog postupka mora biti opravdana konkretnim i valjanim razlozima, te da se odluka ne može zasnovati na pretpostavkama o prirodi i težini krivičnog djela koje se licu u pitanju stavlja na teret. U vezi s tim, apelant ukazuje na to da se u osporenim rješenjima tvrdi da će "vjerovatno utjecati na svjedoke ili saučesnike", da se taj zaključak zasniva na postupku S. G., koji nema nikakve veze s njim, odnosno s ostalim optuženim. S tim u vezi apelant osporava i službenu zabilješku SIPA-e o iskazu svjedoka Đ. A. Nadalje, apelant navodi da se istraga vodila protiv 11 lica, od kojih je protiv njih osam određen pritvor, ali da nije jasno šta je to drugačije u odnosu na preostala tri lica kojim nije određen pritvor, a s obzirom na to da se govori o procesnoj zajednici od osam optuženih. Apelant ukazuje na to da nema potrebe da utječe na bilo koga, da je kao advokat svjestan obaveze, opasnosti i posljedica nedopuštenih radnji i ponašanja zbog ometanja krivičnog postupka. Najzad, apelant tvrdi da se pritvor ne može određivati zbog procesne zajednice jer nema kolektivne krivične odgovornosti, da je u osporenim rješenjima izostalo obrazloženje zbog čega se pritvor ne može zamijeniti nekom od blažih mjera za osiguranje prisustva optuženog propisnih ZKPBiH.
33. U dopuni apelacije od 4. juna 2012. godine apelant je u prilog tvrdnji da mu je pritvor arbitrarno produžen i da ne postoje zakonski razlozi za njega ukazao na iskaz svjedoka Đ. A. dat pred Sudom BiH na ročištima za glavni pretres održanim 17. maja 2012. godine i 24. maja 2012. godine. Apelant navodi da je taj svjedok na poseban upit njegovog advokata potvrdio da je sadržaj službene zabilješke od 17. novembra 2011. godine netačan. U prilog toj tvrdnji apelant je dostavio audiozapis s pretresa održanog 17. i 25. maja 2012. godine, odnosno izvode iz transkripta koje je sačinio njegov advokat.
34. U zahtjevu za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 758/12 apelant je istakao da se obratio Evropskom sudu koji je presudom koja je postala konačna 3. januara 2018. godine utvrdio da je prekršeno njegovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Slijedom navedene presude Evropskog suda, apelant je zatražio da Ustavni sud preispita svoju odluku broj AP 758/12.
b) Odgovor na apelaciju
35. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovani navodi o pravnoj kvalifikaciji krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret jer kvalifikacija djela u potvrđenoj optužnici u konačnici ne obavezuje sud. Nadalje, ukazano je da je apelantu omogućen uvid u cjelokupan spis nakon potvrđivanja optužnice, a u skladu sa zakonom. U vezi s postojanjem razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, ponovljeno je da je dovoljno postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja. Najzad, Sud BiH se u cjelini pozvao na razloge i obrazloženja koja su s tim u vezi data u obrazloženju osporenih rješenja.
36. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da smatra da su razlozi i obrazloženja koje je ponudio Sud BiH u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH zasnovani na zakonu. Nadalje, ukazano je da apelant navodi da su mu povrijeđene garancije iz člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije, ali da ne obrazlaže u čemu se te povrede sastoje. Pri tome, Tužilaštvo BiH je ukazalo na to da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da o produženju pritvora odlučuje sud, da su odluke donošene u skladu s rokovima određenim zakonom, kao i da je imao mogućnost ulaganja žalbe. Najzad, zaključeno je da je u osporenim rješenjima data i ocjena neophodnosti mjere pritvora.
V. Relevantni propisi
37.
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/09, 12/09, 16/09 i 93/09), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 131.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 132.
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 233.
Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru
(1) Prethodnim prigovorima se:
a) osporava nadležnost,
b) ističu okolnosti iz člana 224. stav (1) tačka d) ovog zakona,
c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici,
d) osporava zakonitost dokaza,
e) zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka,
f) osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca na osnovu člana 46. stav (1) ovog zakona.
(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.
(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dozvoljena.
Član 228.
Odlučivanje o optužnici
(…)
(3) Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
(…)
VI. Dopustivost
38. Imajući u vidu, prije svega, okolnosti u kojima je predmet ponovo na odlučivanju pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda, koja glasi:
Izuzetno, ako Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u postupku pred Ustavnim sudom prekršena ljudska prava u pogledu pristupa sudu i ako je odluka Ustavnog suda bila zasnovana na tom kršenju, Ustavni sud će ponoviti postupak najkasnije u roku od tri mjeseca od konačnosti odluke Evropskog suda za ljudska prava.
39. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu
Čović, koja se odnosi na apelanta, te činjenicu da je Evropski sud utvrdio povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije zbog odluke Ustavnog suda kojom se apelacija smatra odbijenom, Ustavni sud je odlučio da predmet ponovo razmotri, odnosno da odluči o dopustivosti i meritumu predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati, prije svega, dopustivost predmeta u vrijeme kada je apelacija podnesena.
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
46. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
47. U konkretnom slučaju apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost u suštini se svode na tvrdnju da osporene odluke ne sadrže "relevantne i dovoljne" razloge za produženje pritvora.
48. Apelant najprije smatra da u njegovom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se tereti.
49. S tim u vezi, Ustavni sud najprije podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
50. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Međutim, osnovana sumnja treba biti veća što pritvor duže traje.
51. U konkretnom slučaju apelantu je pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice, odnosno po obrazloženom prijedlogu Tužilaštva BiH uz optužnicu koja je podnesena na potvrđivanje. U obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja Sud BiH je ukazao da se rukovodio upravo citiranim standardom prilikom potvrđivanja optužnice, nakon čega su apelant i ostali osumnjičeni stekli svojstvo optuženih, pa da nema potrebe da se posebno upušta u ponovno ispitivanje njenog postojanja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja navedeno: "Sama činjenica da je potvrđena optužnica kojom se optuženi terete za počinjenje krivičnih djela (…) dovoljan je pokazatelj da postoji osnovana sumnja da su navedeni optuženi počinili inkriminirane radnje. Naime, sudija za prethodno saslušanje optužnicu potvrđuje onda kada utvrdi da postoji osnovana sumnja da je neko lice počinilo krivično djelo za koje se tereti a na temelju dokaza dostavljenih uz optužnicu. Aktom potvrđivanja optužnice potvrđuje se i postojanje osnovane sumnje u pogledu učešća optuženih lica u vršenju krivičnog djela za koje se tereti. Stoga, kako je dana 10. 01. 2012. godine nesporno potvrđena optužnica protiv svih optuženih u ovom predmetu, jednako tako je utvrđeno i postojanje osnovane sumnje o njihovom učešću i izvršenju predmetnih krivičnih djela. Naime, suprotno navodima odbrane, zaključak o postojanju osnovane sumnje ne temelji se samo i isključivo na činjenici da je u konkretnom slučaju već potvrđena optužnica, budući da je evidentno da je Sud BiH u ovom predmetu, prilikom određivanja i produženja pritvora već više puta cijenio i obrazlagao razloge za postojanje osnovane sumnje u odnosu na sve optužene i u svim dosadašnjim pravosnažnim rješenjima detaljno elaborirao činjenice i dokaze u prilog postojana osnovane sumnje".
52. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 228. ZKPBiH, prilikom potvrđivanja optužnice sud proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je tužilaštvo predočilo upravo kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje. U tom smislu, čin potvrđivanja optužnice, u kontekstu produženja pritvora, predstavlja veći stepen osnovane sumnje kao
conditio sine qua non i za određivanje i za produženje pritvora. Da li će osnovana sumnja biti i dokazana van svake razumne sumnje pitanje je na koje će biti odgovoreno u daljnjem toku sudskog postupka.
53. Nadalje, apelant u apelaciji navodi da su redovni sudovi zasnivali svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje na dokazima na kojim se zasnivala optužnica, a čija je zakonitost, po apelantovom mišljenju, upitna. Također, apelant je istakao da je osnovana sumnja zasnovana na činjenici da je obavljao dužnost načelnika SJB Hadžići, da odluke na koje se Tužilaštvo BiH pozivalo kao dokaze protiv njega to ne mogu biti jer u njihovom donošenju nije učestvovao odnosno nije ih potpisivao.
54. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da se, ustvari, radi o pitanjima koja se, u smislu člana 233. ZKPBiH, mogu isticati kao prethodni prigovori protiv optužbe, a ne kao razlozi koji dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora u situaciji kada je optužnica potvrđena, kao što je u konkretnom slučaju. Apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi dokaze da mu je bila uskraćena mogućnost ulaganja prethodnih prigovora. Nadalje, u obrazloženjima osporenih rješenja u kojim su pobrojani prigovori koje je apelant iznosio pred redovnim sudom nema ništa o odlukama na koje se ukazuje u apelaciji, odnosno da je apelant na njih ukazivao i da su se sudovi propustili izjasniti o tome. Najzad, pitanje dopuštenosti i prihvatljivosti dokaza kao i njihov značaj predstavljaju pitanja koja apelant ima mogućnost nesmetano osporavati i dovoditi u pitanje u toku cijelog postupka.
55. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se tereti.
56. Nadalje, apelant tvrdi da postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH nije konkretizirano u odnosu na njega, odnosno da nije predočen ni jedan dokaz da će vršiti utjecaj na svjedoke ili saučesnike, odnosno da će utjecati na tok postupka.
57. Ustavni sud podsjeća da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera (vidi Evropski sud,
mutatis mutandis,
Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).
58. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 6/06 od 6. maja 2008. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio (vidi tačka 50): "(…) postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će utječući na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika".
59. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su kao posebne okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora ocijenjeni: priroda i težina krivičnog djela, visina zaprijećene kazne, činjenica da se apelant i ostali optuženi terete za saizvršilaštvo u udruženom zločinačkom poduhvatu kao obliku učešća u izvršenju djela za koja se terete, lične prilike i veze sa područjem na kojem su djela počinjena i iz kojeg i sami dolaze, velik broj očevidaca počinjenih krivičnih djela za koja se terete apelant i ostali optuženi. Na osnovu navedenog zaključeno je da okolnosti konkretnog slučaja zadovoljavaju standard "ozbiljnog rizika" da će apelant i ostali optuženi utjecati na tok postupka. Nadalje, u osporenim rješenjima je konstatirano da su zaposlenici bivšeg SJB Hadžići, među kojim je identificiran S. G., uputili opomenu jednom od svjedoka u ovom predmetu, da su apelant i nekoliko optuženih također bivši zaposlenici SJB Hadžići (apelant i sam navodi da je obavljao dužnost načelnika u navedenoj SJB u periodu od 1988. do 1993. godine). S tim u vezi je ukazano da su apelant i ostali optuženi lica koja su u relevantnom periodu bila utjecajna i koja su dio tog utjecaja vjerovatno zadržala i do danas. Nadalje, s obzirom na to da je priličan broj svjedoka iskazao bojazan za svoj život i život svojih porodica i prilikom davanja iskaza u istrazi, kao i da postoji velik broj svjedoka očevidaca, zaključeno je da im je potrebno osigurati da svoja svjedočenja nesmetano daju na glavnom pretresu. Slijedom navedenog, po ocjeni redovnih sudova, činjenica da su i samo na jednog svjedoka već pokušala utjecati lica koja dolaze iz istog okruženja kao i apelant i ostali optuženi predstavlja dovoljan razlog za postojanje rizika da bi puštanjem na slobodu apelant i ostali optuženi i na ovaj način lično ili preko drugih lica, s obzirom na veze koje imaju u mjestu iz kojeg dolaze, mogli utjecati na tok postupka.
60. Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je svrha produženja pritvora apelantu, u suštini, bila da se svjedocima osigura nesmetano svjedočenje na glavnom pretresu. Prema obrazloženjima iz osporenih rješenja, priličan broj svjedoka iskazao je bojazan za svoj život i život svojih porodica i prilikom davanja iskaza u istrazi. Ta konstatacija ni na koji način nije potkrijepljena navođenjem bar jednog takvog svjedoka, iako se govori o "priličnom broju svjedoka". Također, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti ni da su iskorištene zakonske mogućnosti kojim je osigurana zaštita svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka u smislu Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH, odnosno da i pored eventualnog preduzimanja tih mjera i dalje postoje naročite okolnosti o postojanju opasnosti od utjecaja na svjedoke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u obrazloženjima osporenih rješenja, u suštini, ukazuje da je u relevantnom periodu apelant bio pripadnik policijskih struktura te utjecajna ličnost, pa da je "vjerovatno" dio tog utjecaja sačuvao i do danas i mogao ga iskoristiti kako bi utjecao na svjedoke. Prema obrazloženju iz osporenih presuda proizlazi da je ta "vjerovatnoća" konkretizirana utjecajem S. G. (pripadnika bivše SJB Hadžići, kojoj je pripadao i apelant) na jednog od svjedoka koji je već dao izjavu u istrazi. Međutim, u obrazloženjima osporenih rješenja, izuzev činjenice da su i apelant i S. G. u relevantnom periodu bili pripadnici iste SJB, nema ništa što bi uputilo na zaključak da se apelant na bilo koji način (bilo posredno ili neposredno) može dovesti u vezu s postupkom S. G., odnosno da je ona inicirana eventualnim sačuvanim svojstvom utjecajnog lica koje je, kako se navodi u osporenim rješenjima, apelant imao u relevantnom periodu.
61. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
62. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud,
Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
63. U konkretnom slučaju, kako je već zaključeno u ovoj odluci, ne dovodi se u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant mogao počiniti krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom. Međutim, razlozi i obrazloženja koje su u okolnostima apelantovog slučaju ponudili redovni sudovi u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH ne mogu se prihvatiti kao "relevantni" i "dovoljni" za zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Zbog toga, razlozi koji se tiču težine krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, zaprijećena kazna, kompleksnost predmeta, kao i sama mogućnosti da utjecaj na svjedoke nesporno može biti ostvaren u bilo kojoj fazi postupka, sami po sebi nisu dovoljni za zaključak o naročitim okolnostima o postojanju osnovane bojazni da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke.
64. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osnovani apelantovi navodi da osporene odluke ne sadrže "relevantne i dovoljne" razloge za produženje pritvora, te zaključuje da su prekršena apelantova prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
65. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje apelanta slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69, sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
66. Apelant je u apelaciji istakao da su mu prekršena i prava iz člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao, pa proizlazi da kršenje tih prava zasniva na identičnim navodima koji su ispitani u odnosu na član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Imajući u vidu zaključak o povredi apelantovih prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno upuštati se u ispitivanje identičnih tvrdnji i u vezi sa članom 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije (vidi,
mutatis mutandis, naprijed citiranu
Čović protiv Bosne i Hercegovine, stav 38).
67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu koja se zasniva na proceduri ustanovljenoj članom 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 758/12, a slijedom presude Evropskog suda u predmetu
Čović protiv Bosne i Hercegovine, kako je apelant zatražio.
VIII. Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud u postupku odlučivanja o produženju mjere pritvora apelantu propustio da, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, dâ relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora.
69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.