Službeni glasnik BiH, broj 50/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 311/11, rješavajući apelaciju Miodraga Nikačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Nikačevića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-08/500 od 12. jula 2010. godine i broj V-KR-08/500 od 19. februara 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miodrag Nikačević (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine - Vijeće Apelacionog odjela (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KRŽ-08/500 od 12. jula 2010. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine - Prvostepeno vijeće (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) broj X-KR-08/500 od 19. februara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo prekinuto izdržavanje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Najzad, apelant je dopunio apelaciju 4. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 311/11 od 24. januara 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. februara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je odgovor dostavio 18. februara 2011. godine, a Tužilaštvo BiH 16. februara 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Prvostepeno vijeće je Presudom broj X-KR-08/500 od 19. februara 2009. godine apelanta proglasilo krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. g) i e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te mu izreklo kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

8. Apelant je proglašen krivim da je u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga Srpske Republike BiH, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva općine Foča, znao za takav napad i njegove su radnje, bliže označene u izreci presude, činile dio tog napada, da je kao pripadnik tih snaga svjesno počinio silovanje drugih osoba upotrebom sile i prijetnje direktnim napadom na njihov život i tijelo, te je pomagao drugim osobama, suprotno pravilima međunarodnog prava, u zatvaranju i oduzimanju fizičke slobode drugih osoba.

9. U obrazloženju presude su, pored ostalog, iscrpno pobrojani dokazi odbrane koji su provedeni na glavnom pretresu, među kojim: saslušanje devet svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra D. M., te su pojedinačno pobrojani materijalni dokazi. Isto tako, iscrpno su pobrojani i dokazi Tužilaštva BiH: saslušani svjedoci, sudsko-psihijatrijski izvještaji dr. Senadina Ljubovića, te su pojedinačno pobrojani materijalni dokazi. Zatim, u obrazloženju presude je ukazano da su cijenjeni pouzdanost i iskrenost svakog svjedoka, te u vezi s tim pouzdanost i tačnost svake činjenice o kojoj su svjedočili, kao i da je određenim svjedocima vjerovano samo u dijelovima njihovih iskaza. Dalje, ukazano je da su s posebnom pažnjom cijenjeni iskazi oštećenih svjedokinja koje su bile i jedini svjedoci inkriminiranih radnji koje su apelantu stavljene na teret, jer je svaka od njih u tom trenutku bila sama u prostoriji s apelantom. S tim u vezi je ukazano da je dodatni teret predstavljalo i nepostojanje sudsko-medicinske dokumentacije o zločinu počinjenom u to vrijeme. Također, iz obrazloženja presude proizlazi da je zauzet stav da sitne nepodudarnosti u iskazima svjedoka u izjavama datim u istrazi u odnosu na one date na glavnom pretresu ne znače i diskreditaciju svjedoka ako je dovoljno opisao sam događaj. Najzad, ukazano je da je ostvaren uvid u svaki dokument uložen u spis kako bi se odlučilo o njegovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti, kao i da su obrazloženi samo oni koji su bili relevantni za utvrđivanje krivične optužbe.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH utvrdio kao nesporno da je apelant znao za taj široki i sistematičan napad, te povezanost njegovih radnji i napada. U vezi s tim je ukazano da je apelant u inkriminirano vrijeme bio pripadnik policije, te da je bio prisutan na širem području općine Foča, da u postupku nije osporavao da je radio kao aktivni policajac na kontroli saobraćaja 1991. godine, da je bio prisutan u policijskoj stanici Foča 6. aprila 1992. godine pred početak oružanog sukoba, znajući za podjelu policije. S tim u vezi ukazano je i da su, po prijedlogu Tužilaštva BiH, prihvaćene kao dokazane činjenice koje je utvrdio MKSJ (u presudama Dragoljub Kunarac i Milorad Krnojelac), a iz kojih proizlazi kako je policija bila u sastavu snaga koje su sistematski pljačkale i palile muslimanske kuće i stanove, a muslimanske seljane kupili i zarobljavali. Također, ukazano je i na potvrdu načelnika CJB od 25. februara 2008. godine, koju je predočilo Tužilaštvo BiH, a u kojoj je navedeno da je apelant, kao pripadnik MUP-a, evidentiran kao učesnik rata u periodu od 4. augusta 1991. godine do 1. maja 1995. godine. Najzad, zaključak da je apelant znao o širokom i sistematičnom napadu kao i o povezanosti njegovih radnji i napada, utemeljen je i na iskazima oštećenih svjedokinja M. H. i A. Č., te svjedokinje F. D., majke oštećene A. Č., koje su potvrdile da su u prvim danima aprila viđale apelanta, da je bio naoružan i u uniformi, da je ulazio u stan svjedokinje F. D., da im je pričao o svojim aktivnostima policajca, kao i da su žene silovane, odvođene u logore, kao i da je bio svjestan opasnosti kojoj su muslimanski civili izloženi u Foči jer je konkretno pomogao nekim ljudima za koje je znao da su u opasnosti.

11. Kada je riječ o inkriminiranoj radnji preduzetoj prema oštećenoj svjedokinji M. H., Prvostepeno vijeće se oslonilo na njeno vjerodostojno svjedočenje jer je zaključilo da je ono istinito s obzirom da je jasno, kategorično i detaljno opisala kako se desio inkriminirani događaj. Zatim, s obzirom na činjenicu da je oštećena-žrtva jedini svjedok same radnje, s posebnom pažnjom su razmotreni iskazi svjedokinje F. D. i oštećene svjedokinje A. Č. koje su u svojim iskazima vjerodostojno i dosljedno opisale okolnosti neposredno prije i nakon preduzimanja inkriminirane radnje, te iskaze svjedokinja J. F. i E. S. koje su svjedočile da se oštećena M. H. vidno mijenjala pri apelantovoj pojavi ili spomenu njegovog imena. Također, ocijenjeno je da je iskaz oštećene-žrtve M. H. potkrijepljen i iskazom, te sudskim psihijatrijskim izvještajem doktora Senadina Ljubovića, eksperta za psihijatriju. Sud je ocijenio da je nalaz ovog vještaka objektivan s obzirom da se radi o vještaku koji ima dugogodišnju praksu, te da se radi o vještaku koji je prvi vještačio žrtve silovanja, i to njih oko 1.000. Najzad, ukazano je da sud nije utvrdio tačan datum preduzimanja inkriminirane radnje, ali da se to ni ne mora utvrditi van svake razumne sumnje jer se inkriminirani događaj odigrao u okviru širokog i sistematičnog napada koji se desio u isto vrijeme kada i krivično djelo.

12. Prvostepeno vijeće nije prihvatilo apelantove navode da u inkriminiranom periodu (sredina aprila 1992. godine) nije bio prisutan u Foči, odnosno da je 6. aprila 1992. godine sa suprugom otišao kod punice i da se vratio 25. aprila 1992. godine. S tim u vezi je ukazano na razloge koji su obrazloženi u vezi s apelantovim znanjem o postojanju širokog i sistematičnog napada, uvjerenje MUP-a iz kojeg proizlazi da je apelant u tom periodu bio učesnik rata, te iskaze svjedokinje F. D. i oštećenih svjedokinja A. Č. i M. H. koje su potvrdile da su apelanta u prvim danima oružanog sukoba viđale naoružanog i u uniformi, te da je ulazio u stan svjedokinje F. D.

13. Zatim, Prvostepeno vijeće nije prihvatilo navode odbrane o povlaštenom položaju koji je uživala oštećena M. H. na temelju prijateljskih odnosa s tadašnjim načelnikom policije, a zbog čega se nesmetano kretala, te prelazila i državnu granicu. Po ocjeni vijeća ovaj položaj, čak i ako je postojao, nije spriječio apelantovu inkriminiranu radnju. Dalje, u vezi s ocjenom kredibiliteta oštećene M. H. kao svjedoka, sud je cijenio i apelantov navod da je oštećenu M. H. s kćerkom nakon inkriminiranog događaja odvezao u Crnu Goru, pa da je teško povjerovati da bi zlostavljana žena pristala da svoj i život svog djeteta povjeri nekom ko ju je zlostavljao. U vezi s tim je ukazano da je silovanje zločin motiviran osjećajem moći i da ne postoji samo jedan način na koji razumna žena reagira na nerazuman zločin. Po ocijeni vijeća, kontakti oštećene M. H. s načelnikom policije, odlazak iz Foče s apelantom i povratak iz Crne Gore, prvo u Trebinje a zatim u Foču, s načelnikom policije koji je bio njen prijatelj, predstavljaju samo pronalaženje načina preživljavanja i pokušaja zaštite kćerke, pa ne dovode u sumnju apelantovo preduzimanje inkriminirane radnje. Također, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je oštećena M. H. imala slobodu kretanja, ukazano je i da je svjedokinja E. S. izjavila da je i ona jednom napustila Foču ali da se i vratila, a na temelju čega je zaključeno i da su neke druge žene, a ne samo oštećena M. H., uspijevale izaći iz Foče i vratiti se.

14. U odnosu na inkriminiranu radnju preduzetu prema oštećenoj svjedokinji A. Č., Prvostepeno vijeće se oslonilo na njeno vjerodostojno svjedočenje. Također, s obzirom da je bila jedni svjedok same radnje, posebno su razmotreni iskazi drugih svjedoka u vezi s okolnostima prije i poslije samog događaja. Vijeće je zaključilo da je svjedokinja F. D., majka oštećene A. Č., u svom iskazu vjerodostojno i dosljedno opisala okolnosti pod kojim je apelant zahtijevao od oštećene A. Č. da u njegov stan ide ona a ne njezina majka, te ozbiljne promjene u njenom ponašanju nakon povratka i kasnije. Također, vijeće je zaključilo da je iskaz oštećene A. Č. potkrijepljen iskazom oštećene svjedokinje M. H., kojoj je oštećena A. Č. prvobitno jedino i povjerila da je apelant preduzeo inkriminiranu radnju, kao i da je u drugom stanju. Također, zaključeno je i da iskaz dr. Ljubovića potkrepljuje svjedočenje žrtve. Zatim, ukazano je da su svjedokinja F. D. i oštećena A. Č. tvrdile da se inkriminirani događaj desio 15. ili 16. juna 1992. godine, da sud nije utvrdio tačan datum, ali da se to ni ne mora utvrditi van svake razumne sumnje jer se inkriminirani događaj odigrao u okviru širokog i sistematičnog napada koji se desio u isto vrijeme kada i krivično djelo.

15. Sud nije povjerovao apelantovom iskazu koji je tvrdio, u vezi s inkriminiranim periodom (kraj mjeseca juna ili početak mjeseca jula 1992. godine), da se njegova supruga vratila u stan 28. aprila 1992. i da do porođaja, tj. 21. jula 1992. godine, nije izlazila iz stana. U vezi s tim je ukazano da ovu tvrdnju apelant nije potkrijepio niti jednim dokazom, a činjenicu da je u ovom periodu njegova supruga u više navrata dolazila i odlazila iz stana, u svojim iskazima su potvrdile svjedokinja F. D., te oštećene svjedokinje M. H. i A. Č.

16. Zatim, vijeće je objema oštećenim svjedokinjama u potpunosti vjerovalo, ističući da su obje svjedokinje svjedočile u sudnici neposredno pred pretresnim vijećem, te u prisustvu apelantovog branioca. Dalje, određene nedosljednosti u iskazima svjedokinja ocijenjene su kao rezultat okolnosti pod kojim su te izjave uzimane, ili uopćeno, uvjetovane uobičajenim psihološkim faktorima prisutnim prilikom zapažanja, prisjećanja, a posebno kad se ima u vidu karakter krivično-pravnih radnji za koje je apelant terećen. Zatim, pri donošenju odluke da vjeruje oštećenim svjedokinjama vijeće je imalo u vidu i opća dešavanja u Foči. U vezi s tim je ukazano da je poznata činjenica da je stanje u inkriminirano vrijeme bilo haotično, zbog čega se može zaključiti da su zapažanja svjedoka smanjena u odnosu na svjedočenja o dešavanjima drugim ljudima s obzirom da su svi bili usmjereni na vlastito preživljavanje, na spašavanje svojih života i života članova porodice, tako da su mnogi datumi ili događaji zaboravljeni ili izmijenjeni. Zatim, zaključeno je da su iskazi oštećenih svjedokinja i ostalih svjedoka optužbe u potpunosti podudarni i dosljedni u svojim osnovnim i važnim elementima, a nekoliko različitih tumačenja određenih činjenica ne dovode u sumnju autentičnost i vjerodostojnost iskaza.

17. Dalje, Prvostepeno vijeće je neosnovanim ocijenilo navode odbrane da su obje oštećene inkriminirane radnje prijavile nakon izuzetno dugog perioda, i to nevladinoj organizaciji "Žene žrtve rata", te da je motiv prijavljivanja novčane prirode, tj. sticanje svojstva civilne žrtve rata i na osnovu toga dobijanje novčane naknade kao redovnog mjesečnog primanja. U vezi s tim je ukazano da nije predočen niti jedan vjerodostojan dokaz, kao i da se veliki broj žena žrtava konkretne inkriminirane radnje odlučuje na šutnju cijeli život, te najzad da treba imati u vidu i okruženje i mentalitet područja iz kojeg oštećene svjedokinje dolaze, kao i da su u inkriminiranom periodu u Foči sve bošnjačke žene bile u strahu za vlastiti život, da je većina njih bila zatočena u logorima ili u svojim stanovima, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, te da, u strahu za vlastite živote i živote svojih najbližih, nisu ni pričale o onom što im se događalo. Po ocjeni vijeća razlog za neprijavljivanje kod oštećene M. H. je očigledno bio strah za vlastitu kćerku, te činjenica da je bila zaposlena i da se kći školovala. Kod oštećene A. Č., po ocjeni vijeća, to je bilo zbog osjećaja krivnje, koja se, nakon inkriminirane radnje, ošišala kako bi kaznila samu sebe, te da se odlučila da prijavi inkriminirani događaj nakon što je dobila podršku svjedokinje F. D., svoje majke, i oštećene svjedokinje M. H. Najzad, kao mogući razlog za šutnju obje svjedokinje ukazano je da je apelantova punica pružila veliku pomoć svim ženama u stambenoj zgradi, pa da su se odlučile na šutnju iz poštovanja prema njoj.

18. Neprihvatljivim je, a s ciljem utvrđivanja nevjerodostojnosti iskaza oštećene A. Č., ocijenjeno prezentiranje dokaza o njenom lošem vladanju u školi, jer se odnosi na vremenski period prije ratnih dešavanja, i stoga je nerelevantan za konkretni slučaj.

19. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi o nedosljednosti u iskazima oštećenih svjedokinja kada je u pitanju identitet doktora koji je izvršio prekid trudnoće kod oštećene svjedokinje A. Č. S tim u vezi je ukazano da činjenica prekida trudnoće nije bitna za sam činjenični opis optužnice, ali da je bitna za utvrđivanje kredibiliteta obje oštećene svjedokinje. U vezi s tim je ukazano da je svjedokinja-oštećena M. H. u svom iskazu navela da je prekid trudnoće izvršio doktor Zatrić, kao i da se radi o doktoru koji je nakon rata otvorio ordinaciju u Sarajevu. Nakon drugog svjedočenja, oštećena svjedokinja M. H. je izjavila da je upoznala doktora Zatrića po preporuci jedne porodice iz Novog Pazara, pa da je on predložio kolegu, doktora Ašćerića. Također, rekla je da je oštećenoj A. Č. spomenula jedino doktora Zatrića jer se nije sjetila doktora Ašćerića, a što je potvrdila i oštećena svjedokinja A. Č., kao i da se dalje nije raspitivala i da nije vidjela lice doktora koji je izvršio prekid trudnoće jer je imao masku. Po ocijeni vijeća sve ovo je potvrđeno iskazom doktora Ašćerića koji je potvrdio da je imao privatnu ordinaciju u Novom Pazaru u kojoj su vršeni pregledi žena iz Istočne Bosne kao i prekidi trudnoća, ali da se nije mogao sjetiti konkretnog prekida trudnoće kod oštećene A. Č. U vezi s tim je ukazano da je ovaj doktor u svojoj izjavi naveo da ne posjeduje validnu dokumentaciju, s obzirom da mu je dosta dokumentacije ukradeno, uništeno, a dijelom dato i međunarodnim organizacijama na korištenje. U prilog zaključka da se kod svjedokinje M. H. radi samo o zabuni oko prezimena, ukazano je da su nakon prvog svjedočenja oštećene svjedokinje otišle u ordinaciju doktora Ašćerića u Sarajevu i tražile dokumentaciju o prekidu trudnoće, nakon što se oštećena svjedokinja M. H. prisjetila njegovog imena.

20. Zatim, Prvostepeno vijeće je detaljno obrazložilo zašto u konkretnom slučaju nije primijenjen KZ SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme relevantnih događanja. Naime, ukazujući na član 7. Evropske konvencije, član 15. MPGPP, relevantnu praksu MKSJ i MKSR, čl. 3, 4. i 4a) KZ BiH, zaključeno je da krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH samo kodifikuje postojeće zakone i principe, te s obzirom da se krivična djela nabrojana u ovom članu mogu naći i u pojedinačnim članovima Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije iz 1976. godine (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), zaključeno je da primjena člana 172. KZ BiH ne predstavlja kršenje principa zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, te da se, u skladu s članom 4a) KZ BiH ovo krivično djelo u svakom slučaju može podvesti pod opća načela međunarodnog prava koja su važila u vrijeme preuzimanja inkriminiranih događaja.

21. Najzad, Prvostepeno vijeće je u detaljnoj i iscrpnoj analizi otežavajućih i olakšavajućih okolnosti apelantu izreklo kaznu zatvora od osam godina za inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret, a koje ulaze u okvir krivičnog djela iz člana 172. stav 1. tač. g) i e) KZ BiH.

22. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili i apelant i njegov branilac. Žalbu je izjavilo i Tužilaštvo BiH zbog odluke o kazni.

23. Apelaciono vijeće je Presudom broj X-KRŽ-08/500 od 12. jula 2010. godine djelimično uvažilo žalbu Tužilaštva BiH, apelantovu žalbu i žalbu njegovih branilaca i preinačilo prvostepenu presudu. Uvažavajući apelantovu žalbu i žalbu njegovih branilaca, Apelaciono vijeće je apelanta oslobodilo optužbi da je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka e) KZ BiH. Uvažavajući žalbu Tužilaštva BiH Apelaciono vijeće je apelantu za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH za koje je proglašen krivim izreklo kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

24. U obrazloženju presude je ukazano da su paušalni i ničim obrazloženi navodi apelantovog branioca o povredi odredaba iz člana 297. stav 1. tač. j) i k) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). U vezi s tim je ukazano da su izrekom obuhvaćeni svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH, uz precizan opis radnji izvršenja. Zatim, ukazano je da su u obrazloženju navedeni provedeni dokazi, njihov sadržaj, te ocjena njihove vjerodostojnosti, kao i da su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđenje. Na temelju navedenog zaključeno je da su navodi iz žalbi u ovom dijelu neosnovani.

25. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi odbrane da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. U vezi s tim je ukazano da je prvostepena presuda zasnovana na činjenicama i dokazima koji su iznijeti na glavnom pretresu, da je svaki dokaz cijenjen pojedinačno i u uzajamnoj vezi s ostalim dokazima, a na osnovu čega je izveden zaključak o krivici.

26. Neosnovanim su ocijenjeni navodi odbrane o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te je ukazano da su u prvostepenoj presudi dati detaljni i jasni razlozi na kojim je zasnovana, a koje u cijelosti prihvata i ovo vijeće. Ukazano je da je Prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da je, isključujući svaku razumnu sumnju, dokazano da je apelant prisilio oštećene M. H. i A. Č. na inkriminiranu radnju, čime je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH. U vezi s tim je ukazano da odbrana ukazuje na određene konstatacije i teorije koje nisu utemeljene na provedenim dokazima, te da odbrana ne ukazuje iz kojih dokaza bi takvo činjenično stanje moglo da proizađe. Zatim, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno cijenio ključne dokaze – iskaze oštećenih svjedoka, te iskaze ostalih svjedoka, a na temelju čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelaciono vijeće je zaključilo da prigovori odbrane, osim paušalnih navoda o netačnosti/ neistinitosti iskaza oštećenih svjedokinja, ne sadrže niti jedan kontraargument ili dokaz kojim bi ovi iskazi bili dovedeni u pitanje. Također, ukazano je da razlike u iskazima postoje samo u onoj mjeri koja ukazuje da iskazi nisu naučeni, već da odražavaju različite percepcije različitih osoba u nesvakidašnjim i izrazito ponižavajućim i stresnim okolnostima u kojim su se oštećene nalazile. Također, ukazano je da su iskazi oštećenih cijenjeni s posebnom pažnjom, te da su u odnosu na oštećenu M. H. cijenjeni i iskazi svjedokinja F. D., J. F. i E. S., te oštećene A. Č., a na okolnosti prije i nakon preduzimanja inkriminirane radnje, kao i da je iskaz oštećene A. Č. cijenjen u vezi s iskazom svjedokinje F. D. i oštećene svjedokinje M. H. Apelaciono vijeće je zaključilo da različitosti u iskazima nisu relevantne i da ne dovode u pitanje kredibilitet svjedokinja, odnosno da se različitosti odnose na činjenice koje nisu relevantne i koje nisu direktno povezane s činjeničnim opisom iz optužnice.

27. Neosnovanim je ocijenjeno i ukazivanje odbrane da nisu utvrđeni tačni datumi kada su se inkriminirani događaji desili. Po ocjeni Apelacionog vijeća, Prvostepeno vijeće je s dovoljno preciznosti utvrdilo vrijeme izvršenja krivičnih djela i bez utvrđivanja tačnih datuma, s obzirom na kontekst širokog i sistematičnog napada kao i nenormalne i izuzetno stresne okolnosti u kojim su se nalazile sve svjedokinje u ovom predmetu.

28. Apelaciono vijeće nije prihvatilo ni navode odbrane kojim su dovođeni u pitanje kredibilitet oštećenih svjedokinja, a koji su se odnosili na povlašteni položaj oštećene M. H. za vrijeme rata, činjenicu da su inkriminirani događaji prijavljeni nakon proteka prilično vremena nevladinoj organizaciji "Žene žrtve rata" i to zbog materijalnih pobuda (ostvarivanje prava na naknadu prema Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata), da je nemoguće da neko povjeri tek rođeno dijete ženi koju je prethodno zlostavljao (oštećena A. Č.), da nedosljednosti i zabune u iskazima oštećenih svjedokinja u vezi s trudnoćom i prekidom trudnoće oštećene A. Č. nisu činjenice koje bi imale uticaja na postojanje samog zločina, te da nedosljednosti i zabune u iskazima svjedokinja oštećenih, s obzirom na poniženje, traumu i stigmu koja prati abortus, ne predstavljaju ozbiljno pitanje. S tim u vezi ukazano je na dio obrazloženja prvostepene presude u kojem su dati razlozi i obrazloženja s tim u vezi, te na iskaz svjedoka dr. Ašćerića.

29. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi branioca o navodnoj pristranosti dr. Senadina Ljubovića. Imajući u vidu da se radi o vještaku koji ima dugogodišnju praksu, da je među prvima vještačio žrtve silovanja i to njih oko 1.000, Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilan zaključak Prvostepenog vijeća da su dati nalazi i mišljenje objektivni, te im je stoga i vjerovalo.

30. Dalje, neprihvatljivim je ocijenjen apelantov alibi jer iz iskaza saslušanih svjedoka (oštećenih A. Č. i M. H., te svjedokinje F. D.) proizlazi da su apelanta viđale u zgradi u vrijeme kada su se odigrali inkriminirani događaji. Po ocijeni Apelacionog vijeća odbrana nije uspjela osporiti ove dokaze, niti je pružila dokaze kojim bi dovela u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

31. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi odbrane da je trebalo primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je bio blaži za apelanta. S tim u vezi je ukazano da se Prvostepeno vijeće pravilno pozvalo na relevantne odredbe KZ BiH koje ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje za činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava, a što su upravo i okolnosti konkretnog slučaja. U prilog navedenog ukazano je i da je Prvostepeno vijeće dalo iscrpnu i detaljnu argumentaciju po kojoj zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo s aspekta međunarodnog običajnog prava kao i s aspekta principa međunarodnog prava. Zatim, ukazano je da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela za radnje koje su apelantu stavljene na teret bilo moguće izreći smrtnu kaznu, a da KZ BiH ne propisuje smrtnu kaznu zbog čega je nesporno povoljniji za učinioca. Najzad, ukazano je i da je pitanje primjene blažeg zakona faktičko pitanje, pa da pozivanje apelanta na druge predmete u kojim je primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije relevantan žalbeni osnov.

32. Najzad, Apelaciono vijeće je ukazalo da okolnosti koje su utvrđene kod apelanta nemaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti pa da nisu ispunjeni uvjeti za ublažavanje kazne u smislu člana 49. tačka b) KZ BiH. S tim u vezi je ukazano da je Prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo okolnosti i činjenice koje se odnose na stepen krivične odgovornosti, držanje i lične prilike apelanta (prije, za vrijeme i nakon počinjenja krivičnog djela), motiv i ličnost apelanta, ali da je precijenilo olakšavajuće okolnosti za apelanta, istovremeno propustivši da pravilno cijeni otežavajuće okolnosti. Prema navedenom, zaključeno je da kazna zatvora od osam godina ne predstavlja adekvatnu sankciju, pa je prvostepena presuda preinačena tako da je apelantu za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina. Pri tom, ukazano je da se Apelaciono vijeće rukovodilo svim navedenim razlozima iz prvostepene presude koji su pravilno utvrđeni ali nisu i pravilno cijenjeni. Kazna zatvora od 10 godina ocijenjena je kao adekvatan odraz težine krivičnog djela čiji zaštitni objekt je od šireg društvenog značaja, te je kao takvo sankcionirano i kroz međunarodnu legislativu, a ima i posebnu težinu s psihičkog, moralnog, vjerskog, običajnog i drugih aspekata života oštećenih i njihovih porodica.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7, te opća zabrana diskriminacije zagarantirana Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zatim, apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava garantirana članom 14. st. 1. i 5. i članom 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te članom 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

34. Apelant tvrdi, pozivajući se na principe sadržane u članu 7. Evropske konvencije, članu 11. stav 2. Univerzalne deklaracije, članu 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U prilog ove tvrdnje apelant ukazuje da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret na snazi bio KZ SFRJ, koji je, između ostalog, inkriminirao krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništva, pa je trebalo da bude primijenjen ovaj zakon, a ne KZ BiH iz 2003. godine. Primjena KZ BiH, po njegovom mišljenju, predstavlja kršenje već pobrojanih međunarodno priznatih i u BiH prihvaćenih principa. Najzad, apelant se pozvao na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović, u kojem je preinačena prvostepena presuda i umjesto KZ BiH iz 2003. godine primijenjen KZ SFRJ, zbog čega se, po njegovom mišljenju, postavlja i pitanje poštivanja prava garantiranih članom 1. Protokola broj 12, tj. da li su svi jednaki pred zakonom ili je u pitanju diskriminacija. Apelant smatra da je mogao biti optužen samo za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ koji je i bio na snazi u vrijeme na koje se optužnica odnosila, te koji je sadržao inkriminaciju silovanja sa svim njegovim obilježjima, a za što je i proglašen krivim.

35. Zatim, apelant u opširnim apelacionim navodima tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je u osporenim presudama izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza zajedno i u uzajamnoj vezi, da su mu povrijeđeni pravo na odbranu, presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo, princip jednakosti stranaka u postupku, zatim da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standard pravičnog suđenja, te najzad da Apelaciono vijeće nije ni cijenilo njegovu žalbu koju je uložio, pored žalbe njegovog branioca. U suštini apelantovi navodi se svode na tvrdnje da je sud potpuno zanemario i uopće nije cijenio dokaze koje je predložio, tj. iskaze svjedoka koje pojedinačno navodi, na okolnosti koje su se ticale njegove tvrdnje da u inkriminiranim periodima nije bio u Foči, kao i da je odbio da sasluša svjedoke, koje označava kao svjedoke s lica mjesta, ne nudeći za to bilo kakvo obrazloženje. Dalje, apelant tvrdi da su svjedoci odbrane bili izloženi pritiscima SIPA-e, da su o tome neki i svjedočili u toku postupka, a da sud s tim u vezi nije ništa preduzeo. Također, apelant je detaljno analizirao iskaze oštećenih svjedokinja, ukazujući na nedosljednosti i kontradiktornosti koje se, po njegovom mišljenju, ne mogu pravdati protekom vremena i okolnostima u kojim su svjedokinje davale svoje iskaze, s obzirom da su prvi iskazi dati još 2006. godine. Najzad, apelant navodi da je i u žalbi koju je sam uložio na prvostepenu presudu tražio da se saslušaju svjedoci čije saslušanje je prvostepeni sud odbio, kao i da je predlagao i nekoliko novih svjedoka, kako navodi, u odnosu na okolnosti koje mu nisu bile poznate prije okončanja prvostepenog postupka, te provođenje dokaza s tim u vezi, da se radilo o dokazima i okolnostima koje su mogle uticati na odluku suda i posebno ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenih svjedokinja, te uticati na ocjenu njihovog kredibiliteta ali da se Apelaciono vijeće o ovom dijelu njegove žalbe uopće nije izjasnilo.

36. U prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 apelant je istakao da u slučaju Suda BiH faktički i u prvom i u drugom stepenu rješava jedan isti sud. U vezi s tim je ukazao da je Sud BiH s Apelacionim vijećem postupio slično MKSJ, ali da u Apelacionom vijeću sudi troje sudija za razliku od MKSJ u kojem o žalbi odlučuje vijeće od pet sudija, pa da nije ista garancija pravičnosti ako sudi vijeće od troje ili od pet sudija.

37. U dopuni apelacije od 4. novembra 2013. godine apelant je dostavio listu svjedoka čije saslušanje je predlagao u toku prvostepenog postupku a koji nisu saslušani. Zahtjev za saslušanje je ponovio i u svojoj žalbi, o čemu nije ni odlučivano, a u šta spadaju analiza novinarke Merime Husejnović za "Birn Justice Report" pod naslovom "Analiza - Nikačević: Deset svjedoka negiralo navode optužnice", medicinska dokumentacija za suprugu za period 21. juli do 25. juli 1992. godine, službena zabilješka Suda BiH o kontaktiranju doktora Tahirovića, te pismeno obraćanje doktora Tahirovića Sudu BiH od 5. decembra 2008. godine.

b) Odgovor na apelaciju

38. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno KZ BiH a ne KZ SFRJ, opširno ponovio razloge i obrazloženja iz osporenih presuda, te zaključio da primjena člana 172. KZ BiH ne predstavlja kršenje prava na zabranu retroaktivne primjene prava. S tim u vezi je ukazano da je, s obzirom na činjenicu da KZ BiH ne propisuje smrtnu kaznu, ovaj zakon nesporno bio i blaži po apelanta. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje o povredi principa jednakosti stranaka u postupku i principa slobodne ocjene dokaza, te je ukazano da je Prvostepeno vijeće dalo detaljnu analizu provedenih dokaza na glavnom pretresu, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, pri čemu je vođeno računa o načelu zakonitosti i načelu slobodne ocjene dokaza. U vezi s tim je ukazano na prvostepenu presudu u kojoj su dati detaljni i valjani razlozi kojim se Prvostepeno vijeće rukovodilo, a koje je potvrdilo i Apelaciono vijeće. Zatim, kao neosnovana je ocijenjena apelantova tvrdnja da Apelaciono vijeće nije razmatralo njegovu žalbu, te je ukazano da je u drugostepenoj presudi navedeno: "Djelimično se uvažavaju žalbe Tužilaštva BiH, optuženog Miodraga Nikačevića i njegovih branilaca...", a iz čega proizlazi da je Apelaciono vijeće nesumnjivo imalo u vidu i apelantovu žalbu. Dalje, u vezi s apelantovim tvrdnjama o kredibilitetu pojedinih svjedoka, kao i odluke o izvođenju pojedinih dokaza, ukazano je da su u prvostepenoj presudi data detaljna obrazloženja, kao i u okviru žalbenih navoda u drugostepenoj presudi. Najzad, kao neosnovani su ocijenjeni i navodi da postupak pred Sudom BiH ne zadovoljava standard dvostepenosti u smislu člana 2. Protokola broj 7. U vezi s tim je ukazano da je Zakonom o Sudu BiH uspostavljeno Apelaciono vijeće, koje je nadležno da odlučuje o žalbama protiv presuda i odluka koje je donijelo krivično odjeljenje Suda BiH. Shodno navedenom, zaključeno je da je Apelaciono vijeće "najviši sud" u smislu člana 2. Protokola broj 7.

39. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjen KZ BiH, jer je ovo pitanje već razriješio Ustavni sud u svojim prethodnim odlukama. Zatim, ukazano je da su osporene presude donijete nakon zakonito i pravilno provedenog postupka, u kojem su poštovana sva apelantova prava propisana ZKP BiH, te međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH.

V. Relevantni propisi

40. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo zakonitosti

Član 3.

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Vremensko važenje krivičnog zakona

Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava

Član 4a)

Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

Zločini protiv čovječnosti

Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

(...)

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;

(...)

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

41. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.
Pravo na odbranu

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 24.
Sastav Suda

(…)

(3) U drugom stepenu sudi vijeće apelacionog odjeljenja Suda sastavljeno od trojice sudija.

Član 264.
Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata

(1) Oštećenog krivičnim djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.

(...)

(4) Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom, obavit će se odgovarajuće saslušanje, s koga je isključena javnost.

(...)

Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290.
Sadržaj presude

(…)

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.

(…)

42. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 49/09 - prečišćen tekst, 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.
(Apelaciona nadležnost)

(1) Sud je nadležan da odlučuje po:

a) žalbama protiv presuda ili odluka koje donese Krivično odjeljenje ovog Suda;

(...)

Član 16.
(Apelaciono odjeljenje)

(1) Apelaciono odjeljenje sastoji se od tri odjela:

a) Odjel I. odlučuje po žalbama na odluke Odjela I. Krivičnog odjeljenja

(...)

VI. Dopustivost

43. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj X-KRŽ-08/500 od 12. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 24. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

47. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

(…)

50. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je ovaj postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

51. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da nije poštovan princip jednakosti stranaka u postupku, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, da su povrijeđeni presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo, te najzad, da Apelaciono vijeće nije cijenilo njegovu žalbu na prvostepenu presudu.

52. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

53. U konkretnom slučaju, s obzirom da su apelacionim navodima pokrenuta pitanja u vezi s garancijama koje, shodno navedenim principima, čine fundamentalne aspekte prava na pravično suđenje, to će ovi navodi biti ispitani u kontekstu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđena pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo jer su sudovi vjerovali iskazima oštećenih svjedokinja, te svjedokinje F. D., a ti iskazi su, po njegovom mišljenju, bili kontradiktorni, tako da se dovodi u pitanje i kredibilitet ovih svjedoka. Također, apelant tvrdi da su u cjelini prihvaćeni, iako nisu bili objektivni i zasnovani na pravilima struke, nalaz i mišljenje vještaka. Zatim, apelant tvrdi da je odbijeno provođenje dokaza i saslušanje svjedoka, što je moglo uticati na odluku suda i ocjenu kredibiliteta oštećenih svjedokinja. Na identičnim navodima se u suštini temelji i apelantova tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

55. Ustavni sud podsjeća da je pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja (vidi, pored ostalih, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4494/10 od 9. oktobra 2013. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

56. Zatim, Ustavni sud ukazuje da se prema stanovištu Evropskog suda prihvatljivost dokaza najprije određuje domaćim pravom i da je u pravilu zadatak domaćih sudova da ocijene provedene dokaze. Također, na domaćim sudovima je da ocijene da li je neophodno ili preporučljivo da saslušaju svjedoka, jer član 6. ne garantira optuženom neograničeno pravo da mu se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu (vidi Evropski sud, S.N. protiv Švedske, presuda od 2. jula 2002. godine, stav 44), s tim da mogu postojati i posebne okolnosti zbog kojih može biti zaključeno da je propust da se to učini u suprotnosti s članom 6. (vidi Evropski sud, Bricmont protiv Belgije, presuda od 7. jula 1989, stav 89, Serija A br. 158, i Destrehem protiv Francuske, aplikacija broj 56651/00, stav 41, 18. maj 2004. godine). Pri tom, Evropski sud ograničava svoj zadatak na ocjenu da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, stav 67. Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II i Gossa protiv Poljske, aplikacija broj 47986/99, stav 52, 9. januar 2007. godine).

57. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je svjedočenje oštećene M. H. potkrijepljeno iskazima oštećene svjedokinje A. Č. te svjedokinje F. D., na okolnosti neposredno prije i nakon preduzimanja inkriminirane radnje. Zatim, ukazano je da je iskaz svjedokinje M. H. o kasnijim događanjima potkrijepljen i iskazom svjedokinja E. S. i J. F. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je svjedočenje oštećene A. Č. potkrijepljeno iskazima svjedokinje F. D., njene majke, na okolnosti neposredno prije i nakon preduzimanja inkriminirane radnje, te oštećene svjedokinje M. H. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je zaključeno da su iskazi oštećenih svjedokinja i ostalih svjedoka optužbe u potpunosti podudarni i dosljedni u svojim osnovnim i važnim elementima, a nekoliko različitih tumačenja određenih činjenica ne dovode u sumnju autentičnost i vjerodostojnost iskaza, te da se ne odnose ni na jednu ključnu činjenicu. Također, u obrazloženju osporenih presuda je navedeno da su nalaz i mišljenje vještaka dr. Senadina Ljubovića ocijenjeni kao objektivni s obzirom da se radi o vještaku koji ima dugogodišnju praksu, te da se radi o vještaku koji je prvi vještačio žrtve silovanja i to njih oko 1.000. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, prije svega prvostepene presude, proizlazi da je svaki od navedenih dokaza cijenjen pojedinačno i u uzajamnoj vezi, odnosno sadržaji iskaza svjedoka su u relevantnom dijelu navedeni i dovedeni u vezu s drugim dokazima a na temelju čega su izvođeni zaključci o postojanju ili nepostojanju činjenica koje su bile relevantne za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenih svjedokinja, kako u odnosu na same inkriminirane događaje, tako i u odnosu na okolnosti prije i nakon događaja o kojim su svjedočili.

58. Na temelju navedenog Ustavni sud nije mogao zaključiti da su u konkretnom slučaju povrijeđeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, odnosno da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, na temelju koje je utvrđeno van svake razumne sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Činjenica da je sud odbio da provede i neke od dokaza koje je apelant predlagao predstavlja diskreciono pravo suda da odluči koje dokaze smatra relevantnim za raspravljanje konkretne stvari, a što ima uporište i u stavu da se optuženom ne garantira neograničeno pravo da mu se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu. Pri tom, apelantovim navodima ne dovodi se u sumnju da je sud ovo svoje pravo prekoračio ili zloupotrijebio. Najzad, Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporene prvostepene presude iscrpno pobrojani i dokazi optužbe i dokazi odbrane koji su provedeni na glavnom pretresu, kao i da je izričito navedeno da je sud imao u vidu sve ove dokaze, ali da je obrazlagao samo one koje je smatrao relevantnim za utvrđivanje da postoje krivično djelo i apelantova odgovornost. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantu zbog toga bila uskraćena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj, uključujući i dokaze, pod uvjetima koji ga ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu, a na način koji bi doveo u pitanje ravnopravnost stranaka u postupku.

59. Također, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nisu izostali razlozi i obrazloženje u kojim je odgovoreno zbog čega su dokazi na kojim je presuda zasnovana prihvaćeni kao vjerodostojni, da je pri tom poklonjena posebna pažnja ocjeni kredibiliteta svjedoka, te je ukazano zbog čega određena odstupanja i nesuglasnosti u iskazima svjedokinja oštećenih nisu bila od značaja da se njihovim iskazima vjeruje, te najzad da su njihovi iskazi podržani i drugim provedenim dokazima.

60. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud najprije podsjeća da pravo na odbranu u smislu člana 6. Evropske konvencije podrazumijeva da se svako brani sâm ili uz pomoć advokata kojeg sâm izabere, ili koji mu, kada to interesi pravde nalažu, bude dodijeljen, kao i osiguranje adekvatnog vremena za pripremanje odbrane. Pri ocjeni da li je poštovano pravo na odbranu, mora biti ispitano i da li je osobi koja je u pitanju bila data mogućnost da osporava istinitost dokaza i da osporava njihovo korištenje. Pored toga, mora biti uzet u obzir kvalitet dokaza, kao i okolnosti u kojima je dokaz dobijen i da li ove okolnosti ukazuju na sumnju u njegovu vjerodostojnost i tačnost. Pitanje pravičnosti neće se neophodno pojaviti u slučaju kada dokaz nije podržan drugim materijalima, s obzirom da je, kada je dokaz veoma jak i kada ne postoji rizik da bude nevjerodostojan, potreba za drugim dokazima slabija (vidi Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, st. 35. i 37. ECHR 2000V; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 43. ECHR 2002IX; Jallohn protiv Njemačke, [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 96. ECHR 2006IX, i Gäfgen protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 22978/05, stav 164. ECHR 2010). S tim u vezi, Evropski sud poseban značaj daje činjenici da li je dokaz koji je u pitanju bio ili nije bio odlučujući za rezultat krivičnog postupka (vidi naprijed citiranu Gäfgen, stav 164).

61. U konkretnom slučaju apelant je u toku postupka imao dva branioca-advokata. U vezi s njegovom tvrdnjom da je jedan od prvobitno određenih branilaca pod pritiscima i prijetnjama odustao da ga zastupa u daljnjem toku postupka, Ustavni sud primjećuje da apelant ovaj navod nije isticao u postupku pred redovnim sudovima, već ga po prvi put ističe u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi i ničim ne obrazlaže na koji način je ova činjenica uticala na ostvarivanje prava na odbranu u smislu člana 6. Evropske konvencije. Nadalje, u vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je pravo na odbranu bilo uskraćeno jer je doveden u pitanje kredibilitet oštećenih svjedokinja, te jer mu je uskraćeno pravo da pozove i sasluša svjedoke koje je predlagao, pored već navedenog o ovim pitanjima u ovoj odluci, Ustavni sud ukazuje i da su oštećene svjedokinje saslušane u prisustvu apelantovih advokata, neposredno od postupajućeg vijeća, da apelantovim braniocima nije bila uskraćena mogućnost da ih unakrsno ispituju i da osporavaju njihove iskaze, kao ključnih svjedoka inkriminiranih radnji za koje je apelant proglašen krivim. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je bilo koji od svjedoka koje je predlagao mogao da dovede u pitanje ili opovrgne iskaze oštećenih svjedokinja u ovom dijelu. Shodno navedenom, Ustavni sud je apelantove navode i u ovom dijelu ocijenio neosnovanim.

62. Dalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je Apelaciono vijeće propustilo da se izjasni o njegovoj žalbi, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Najzad, kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002).

63. Dovodeći okolnosti apelantovog slučaju u vezu s navedenim stavovima Evropskog suda Ustavni sud primjećuje da je u izreci osporene drugostepene presude izričito navedeno da se apelantova žalba i žalba njegovog branioca djelimično uvažavaju a na temelju čega je apelant i oslobođen dijela optužbi za koje je bio proglašen krivim prvostepenom presudom (da je počinio zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. e) KZ BiH). Zatim, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da se Apelaciono vijeće saglasilo s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda, koje je inkorporiralo i u svoju odluku, da je ukazalo zbog čega apelantovu žalbu smatra djelimično osnovanom i usvaja je, te najzad da žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje zaključci prvostepenog suda u pogledu iskaza svjedokinja oštećenih, kao ni njihov kredibilitet kao svjedoka.

64. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra da su dovedeni u pitanje pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, da je neprovođenje pojedinih dokaza koje je apelant predlagao za rezultat imalo onemogućavanje da na razuman način predstavi svoj slučaj, da su izostali razlozi i obrazloženja u osporenim odlukama, te najzad, da nije odlučeno o apelantovoj žalbi, na način koji bi doveo u pitanje pravičnost postupka kao cjeline.

65. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

66. Najzad, u vezi s dopunom apelacije od 4. novembra 2013. godine, a koja se suštinski tiče prava na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana odnosi se i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, i to ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može se tako široko tumačiti da bi se pod tim podrazumijevalo pravo apelanta da u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju može dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom konkretne apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 11/07; i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

67. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu u dopuni apelacije ne može se zaključiti da se one odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon podnošenja apelacije, niti apelant navodi da mu predočeni dokumenti nisu bili dostupni i poznati i u vrijeme kada je apelacija podnijeta. Stoga se Ustavni sud nije upuštao u ispitivanje apelantovih navoda u ovom dijelu.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

68. Apelant tvrdi da mu povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

69. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(…)

70. U suštini apelantovi navodi se u ovom dijelu svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebao biti primijenjen KZ SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a ne KZ BiH. Naime, apelant smatra da su radnje koje mu se stavljaju na teret bile sankcionirane u članu 142. stav 1. KZ SFRJ kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, pa da je trebalo da bude optužen po ovom zakonu. Najzad, apelant se pozvao i na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović, u kojem je Apelaciono vijeće preinačilo prvostepenu presudu i umjesto KZ BiH primijenilo KZ SFRJ.

71. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): "(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13. (Povelja međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946); Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950); Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950); Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968); Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993); Rimski Statut Međunarodnog kaznenog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85)". Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25.): "(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala kazneno djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu", te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine, podsjećajući na stav zauzet u predmetu Šimšić, istakao (tačka 55): "(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, su u domaći zakon uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tačkama 31. i 32. u gornjem tekstu)... Sud je smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95. s obzirom da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu."

72. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio naprijed citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZ BiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

73. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka e) KZ BiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine njegov dio. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti po međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZ BiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašeni krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

74. Najzad, apelant se u ovom dijelu pozvao i na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović. Ustavni sud podsjeća da se u citiranoj presudi radilo o krivičnom djelu koje je i u vrijeme počinjena kao takvo bilo propisano u KZ SFRJ koji je u tom periodu primjenjivan kao relevantni zakon, a što nije slučaj i s krivičnim djelom za koje je apelant proglašen krivim. Shodno navedenom, neosnovana je apelantova tvrdnja da se radi o identičnoj situaciji koja bi, eventualno, pokretala pitanje diskriminacijske primjene zakona, u smislu člana 1. Protokola broj 12.

75. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZ BiH iz 2003. godine, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne predstavlja kršenja člana 7. Evropske konvencije.

Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu

76. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo da prvostepenu presudu preispita viši sud.

77. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.

(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

78. Apelant smatra da Sud BiH, s Prvostepenim i Apelacionim vijećem, ne zadovoljava kriterij ustanovljen članom 2. Protokola broj 7 jer se faktički radi o jednom istom sudu. U ovom dijelu apelant je istakao i da MKSJ sudi u vijeću sastavljenom od pet sudija, a Sud BiH u vijeću sastavljenom od troje sudija.

79. Iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano.

80. Stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni su i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak odnosi se na manje prijestupe. Izvještaj s objašnjenjima predlaže da vodeći kriterij u određivanju granice koja dijeli manje od ozbiljnih prijestupa bude odgovor na pitanje da li je prijestup kažnjiv zatvorskom kaznom ili ne. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prijestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak odnosi se na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.

81. Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o Sudu BiH propisana organizacija suda kojom je jasno odvojena prvostepena i drugostepena nadležnost za postupanje, odnosno izuzetno trećestepena nadležnost za postupanje. U tom smislu izričito je propisano da po žalbi na prvostepenu presudu u krivičnom postupku odlučuje Apelaciono odjeljenje odnosno njegov odgovarajući odjel. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da odlučivanje u postupku po žalbi od Apelacionog odjeljenja ne zadovoljava kriterij višeg suda u smislu člana 2. stav 1. Protokola broj 7. Zatim, u skladu s relevantnim odredbama ZKP BiH o žalbi odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja sastavljeno od trojice sudija. S obzirom na diskreciono pravo države da uredi način na koji će osigurati realizaciju prava iz člana 2. Protokola broj 7 ovakvo rješenje ne dovodi u pitanje garancije ustanovljene ovim članom, samo zbog činjenice da MKSJ po žalbi odlučuje u vijeću od pet sudija. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

82. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

83. Apelant je u apelaciji istakao da su mu povrijeđene i garancije iz člana 11. stav 2. Univerzalne deklaracije, te čl. 14. i 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, Ustavni sud nalazi da je razmatranje ovih apelacionih navoda bespredmetno budući da su garancije navedenih odredbi sadržajno identične garancijama prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega Ustavni sud smatra da nema potrebe da se upušta u ocjenu dopustivosti apelacije u ovom dijelu, odnosno da ih ispituje i u odnosu na prava iz citiranih odredbi.

VIII. Zaključak

84. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da postupak kao cjelina nije bio pravičan jer su dovedene u pitanje garancije u pogledu jednakosti stranaka, pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, pravo na odbranu, te kada obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge i obrazloženja, kako u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, tako i ocjene provedenih dokaza na kojim su odluke zasnovane.

85. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada je osuda i kazna zasnovana na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, iako kao takvo nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 2. Protokola broj 7 kada su zakonom osigurane procesne garancije u pogledu preispitivanja odluke od strane višeg suda na način koji ne dovodi u pitanje garancije ustanovljene pravom iz citiranog člana.

87. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

88. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.