Službeni glasnik BiH, broj 24/11

na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1416/08, rješavajući apelaciju Dževada Kurtovića i Fetije Kurtović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Dževada Kurtovića i Fetije Kurtović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000791 od 21. februara 2008. godine.

Odbija se kao neosnovan dio apelacije Dževada Kurtovića i Fetije Kurtović podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000791 od 21. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2298/05 od 27. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1087/04 od 28. aprila 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Dževad i Fetija Kurtović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000791 od 21. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2298/05 od 27. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1087/04 od 28. aprila 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i Federalnog pravobranilaštva i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je 21. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 8. jula 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-1087/04.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 30. maja i 6. juna 2008. godine, a Federalno i Kantonalno pravobranilaštvo 27. maja i 5. juna 2008. godine. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2008. godine, a kopiju predmetnog spisa 20. augusta 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda kao i Federalnog i Kantonalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 19. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 16. aprila 1998. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Policijska stanica Novi Grad (u daljnjem tekstu: prvotužena), radi predaje stvari ili naknade štete. U tužbi su tražili da se prvotužena obaveže da im vrati u tužbi taksativno nabrojane stvari (alkoholna pića i cigarete), koje su im u augustu 1992. godine oduzeli zaposlenici Policijske stanice Novi Grad ili da im se isplati iznos od 8.000 DM sa zakonskom kamatom. Predmet je evidentiran pod brojem P-840/98.

7. Općinski sud je održao ročišta 23. juna i 10. septembra 1998. godine, a ročište od 28. decembra 1998. godine je odloženo zbog nedolaska uredno obaviještenih apelanata. Dalje, Općinski sud je održao ročišta 16. februara, 17. marta i 1. novembra 1999. godine.

8. Apelanti su 18. februara 1999. godine podnijeli pritužbu na rad sutkinje koja je bila zadužena njihovim predmetom.

9. U međuvremenu, apelanti su 8. februara 1999. godine Općinskom sudu, po istom činjeničnom i pravnom osnovu, podnijeli tužbu i protiv Kantona Sarajevo - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Policijska stanica Novi Grad (u daljnjem tekstu: drugotužena). U podnijetoj tužbi, osim identičnog tužbenog zahtjeva kao u predmetu broj P:849/98, apelanti su tražili i da im drugotužena preda u posjed i slobodno raspolaganje u tužbi poimenično pobrojane stvari (kućanske aparate i garderobu). Predmet je evidentiran pod brojem P:61/00.

10. Općinski sud je u predmetu broj P:61/00 održao ročišta 27. januara i 15. marta 2000. godine, kada je donio rješenje da će se predmeti br. P:61/00 i P:840/98 spojiti i postupak nastaviti pod brojem P:840/98. Sud je potom održao ročišta 13. aprila, 15. maja, 6. juna i 29. augusta 2000. godine. S obzirom na to da su apelanti neuke stranke, sud je na ročištu od 29. augusta 2000. godine po drugi put obavijestio apelante da bi bilo potrebno da angažiraju punomoćnika koji će zastupati njihove interese jer je apelantica uporno tražila od suda da donese "rješenje". Osim toga, na navedenom ročištu sud je usvojio prijedlog apelanata za provođenje dokaza vještačenjem putem vještaka finansijske struke kao i prijedlog da se saslušaju određeni svjedoci.

11. Nakon toga, sud je održao ročišta 3. i 31. oktobra i 5. decembra 2000. godine, te 7. marta 2001. godine, kada je glavna rasprava i zaključena. Općinski sud je 7. marta 2001. godine donio Presudu broj P:840/98. Navedenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu, te je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu. Višak tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenog je odbijen.

12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-782/01 od 20. marta 2002. godine. Tim rješenjem žalbe drugotužene i apelanata su uvažene, osporena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

13. Općinski sud je u ponovnom postupku održao ročišta 1. jula i 12. septembra 2002. godine. Nakon toga, na ročištu od 31. oktobra 2002. godine sud je donio rješenje da postupak miruje jer apelanti nisu pristupili na ročište. Apelanti su istog dana sudu dostavili podnesak kojim su tražili zakazivanje novog ročišta bez donošenja rješenja o mirovanju postupka jer su "zakasnili na ročište". Općinski sud je potom predmet evidentirao pod brojem P-948/02 i na ročištu od 30. januara 2003. godine donio rješenje kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje i rješenje o mirovanju postupka stavlja van snage. Sljedeća ročišta su održana 10. aprila i 30. juna 2003. godine.

14. Apelanti su u toku provedenog postupka u više navrata mijenjali tužbeni zahtjev, a konačno su ga precizirali 14. marta 2003. godine tako što su taksativno naveli robu koju traže da im se vrati, a u nemogućnosti vraćanja robe, tražili su da im se plati cijena oduzete robe, prema vrijednosti na dan presuđenja, odnosno u iznosu od 10.154 KM sa zateznom kamatom od 27. augusta 1992. godine. Ujedno su apelanti postavili i tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 250.000 KM za svakog pojedinačno, zbog povrede časti i narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja, te zahtjev za naknadu sredstava za uredno prisustvovanje ročištima. Na ročištu od 30. juna 2003. godine glavna rasprava je zaključena i sud je donio Presudu broj P-948/02 kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev apelanata.

15. Kantonalni sud je 4. marta 2004. godine donio Rješenje broj Gž-1820/03, kojim se žalba apelanata uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon vraćanja spisa sa Kantonalnog suda, predmet je evidentiran pod brojem P-1087/04.

16. Apelanti su potom Općinskom sudu predali podnesak od 16. jula 2004. godine kojim su urgirali "pokretanje postupka". Međutim, na pripremnom ročištu od 14. septembra 2004. godine apelanti su izjavili da nisu spremni opredijeliti tužbeni zahtjev, te su tražili da sud opozove navedeno ročište. Apelanti su potom 25. oktobra 2004. godine sudu dostavili podnesak u kojem su naveli "objedinjeni tužbeni zahtjev". I pripremno ročište od 2. novembra 2004. godine je, na zajednički prijedlog stranaka, opozvano, te je održano 3. decembra 2004. godine. Glavna rasprava je održana i zaključena 28. marta 2005. godine. Tom prilikom su apelanti izjavili da ostaju pri tužbenim zahtjevima i podnescima koje su dostavili sudu, te su se nakon izlaganja završnih riječi tuženih osvrnuli na istaknute prigovore. Apelanti su 8. aprila 2005. godine sudu dostavili podnesak nazvan "završna riječ".

17. Presudom broj P-1087/04 od 28. aprila 2005. godine Općinski sud je obavezao prvotuženu da apelantima vrati u posjed i slobodno raspolaganje u dispozitivu pojedinačno i količinski pobrojane pokretne stvari (alkohol i cigarete). Ostatak tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenog je odbijen. Osim toga, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu materijalne dokumentacije utvrdio da su službenici Stanice javne bezbjednosti Novi Grad 4. augusta 1992. godine od apelanata privremeno oduzeli poimenično nabrojane pokretne stvari za koje je sud usvojio tužbeni zahtjev. U pogledu vrste i količine pokretnih stvari, Općinski sud je istakao da je na osnovu potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, koje je 4. i 27. augusta 1992. godine sačinila Stanica javne bezbjednosti Novi Grad - Sarajevo, utvrdio tačnu vrstu i količinu stvari koje su oduzete od apelanata. Naime, sve oduzete stvari su taksativno navedene u potvrdama i njih je, također, potpisao i apelant. Općinski sud je odbio višak tužbenog zahtjeva apelanata zbog toga što nisu dokazali da su im eventualno oduzete i druge pokretne stvari koje su naveli u tužbenom zahtjevu. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, sud je istakao da se radi o zamjenjivim stvarima, tj. stvarima određenim po rodu, zbog čega se apelantima mogu dati druge stvari istih osobina i vrijednosti, ukoliko eventualno ne postoje stvari koje su oduzete od apelanata. Osim toga, u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva apelanata, Općinski sud je istakao da je odbio zahtjev apelanata jer nisu dokazali visinu postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu novčane naknade na ime oduzetih stvari. Dalje, sud je istakao da je odbio i zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete jer nisu dostavili dokaze da im je prouzrokovana nematerijalna šteta niti su zahtjev postavili u skladu sa važećim zakonskim propisima.

18. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2298/05 od 27. decembra 2006. godine, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je naročito istakao da su bez utjecaja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje računi apelanata od 7. i 12. februara 1992. godine, budući da se tim računima ne potvrđuje da su stvari koje su navedene u njima i oduzete od apelanata. U vezi sa navodima apelanata da sud nije proveo dokaze saslušanjem određenih svjedoka, Kantonalni sud je istakao da, nakon što je rješenjem tog suda od 4. marta 2004. godine ukinuta prvostepena presuda, apelanti a ni tuženi u ponovnom postupku na pripremnom ročištu od 3. decembra 2004. godine nisu predložili provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, niti je taj dokaz proveden na ročištu za glavnu raspravu, zbog čega iskaze svjedoka koje apelanti u žalbi navode sud nije ni mogao ocijeniti. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbio alternativni zahtjev apelanata za isplatu novčane naknade na ime oduzetih stvari, budući da apelanti u toku dokaznog postupka nisu izveli odgovarajući dokaz kojim bi se utvrdila visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva, kako to predviđa odredba iz člana 7. stav 1. ZPP.

19. Vrhovni sud je u postupku revizije donio Presudu broj 070-0-Rev-07 000791 od 21. februara 2008. godine, kojom se revizije apelanata i prvotužene odbijaju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, za što su dali valjano obrazloženje. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan navod apelanata da im nije omogućeno iznošenje i dostavljanje dokaza, posebno na ročištu od 3. juna 2006. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je glavna rasprava zaključena 28. marta 2005. godine pa je nejasno na koje ročište se apelanti pozivaju. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da je neosnovan i revizijski prigovor apelanata da sudovi nisu prihvatili prijedlog za saslušanje relevantnih svjedoka koji bi potvrdili da je apelantima oduzeta veća količina robe od one navedene u potvrdama o privremeno oduzetim stvarima jer nakon stupanja na snagu novog ZPP apelanti nisu ni predlagali izvođenje ovih dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o generički zamjenjivim stvarima, pa je primjenom odredbe člana 307. Zakona o obligacionim odnosima prvotužena obavezana na izvršenje onoga što čini sadržaj obaveze. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i revizijski prigovor apelanata u pogledu nedosuđivanja zakonskih kamata jer su nižestepeni sudovi obavezali prvotuženu na povrat oduzete robe, a ne na novčanu isplatu. Vrhovni sud je naročito istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne kada apelantima dosuđuju povrat samo one robe koja je navedena u potvrdama o privremeno oduzetim stvarima jer je te potvrde prilikom oduzimanja robe potpisao i apelant. Također je Vrhovni sud zaključio i da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da druga potraživanja povodom tužbenog zahtjeva apelanata nisu dokazali, što su bili obavezni prema odredbi člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelanti navode da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne budu podvrgnuti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povreda prava na pravično suđenje, prema navodima apelanata, ogleda se u dužini trajanja postupka budući da je postupak trajao punih deset godina: "(...) a njima je prije 16 godina oduzeta imovina i uskraćeno pravo da sa istom raspolažu i ostvaruju dobit od nje". Osim toga, apelanti ističu da im je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje: "(...) što zbog izmjene procesnih zakona, što zbog samog odnosa suda prema njima kao neukim strankama". Dalje, apelanti ističu da su obrazloženja presuda: "(...) skoro identična i da sudovi nisu cijenili niti jedan njihov predloženi dokaz kao ni navode iz mnogobrojnih podnesaka koje su dostavljali sudovima". Apelanti navode da im nije data mogućnost da daju završnu riječ na glavnoj raspravi, zbog čega su oni: "(...) završnu izjavu dostavili nakon zaključenja glavne rasprave". Apelanti, također, navode da ih prvostepeni sud nije pozvao niti im skrenuo pažnju da je potrebno da: "(...) urede tužbeni zahtjev u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima", a prema njihovom mišljenju, to je bio dužan da učini. Osim toga, apelanti ističu da su pretrpjeli: "(...) neljudski i ponižavajući teror i psihičke traume prilikom privođenja u policijsku stanicu". Na kraju, apelanti traže da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju


21. Općinski sud je istakao da je tokom postupka apelantima data mogućnost da raspravljaju, odnosno da iznose činjenice i predlažu dokaze za istaknute tvrdnje. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na glavnoj raspravi proveo sve dokaze koji su predloženi na pripremnom ročištu. Vrhovni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacije.

22. Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da je sud proveo sve predložene dokaze. Također, s obzirom na to da apelanti kao tužioci disponiraju tužbenim zahtjevom, Kantonalno pravobranilaštvo je navelo da, kada bi sud pozvao apelante da urede tužbu u skladu sa materijalnim zakonom, to bi bilo suprotno principu nepristranosti suda. Dalje, Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da je postupak trajao dugo jer su apelanti "izjavljivali žalbe na sve odluke sudova".

23. Federalno pravobranilaštvo je istaklo da su navodi apelanata neosnovani, te da su presude protiv kojih je usmjerena apelacija donesene u korist apelanata a na štetu Federacije BiH i da su njima ugrožena prava Federacije zbog pogrešne i nepravilne primjene materijalnog prava.

V. Relevantni propisi


24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53.

Š...Ć

(2) Tužba mora sadržavati:

Š...Ć

2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev),

3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,

4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Š...Ć

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Član 102.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 277.

(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i kamatu Š...Ć.

VI. Dopustivost


27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000791 od 21. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. i 11. aprila 1998. godine a apelacija je podnesena 15. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


31. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Razuman rok


a) Relevantni principi


34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir


37. Ustavni sud zapaža da su apelanti 16. aprila 1998. godine podnošenjem tužbe pokrenuli predmetni postupak koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 21. februara 2008. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao devet godina i oko deset mjeseci. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza dužine trajanja postupka


38. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o postupku radi povrata stvari i naknade štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim.

39. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku tek za oko tri godine, te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon jedne godine, ali da je predmet vraćen na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, Općinski sud nakon godinu i tri mjeseca donio presudu koju je ponovno Kantonalni sud ukinuo i predmet opet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud primjećuje da je nakon trećeg donošenja odluke Općinskog suda, 28. aprila 2005. godine, Kantonalni sud odlučio o žalbi za godinu i oko osam mjeseci a potom i Vrhovni sud nakon godinu i oko dva mjeseca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet dva puta vraćan sa Kantonalnog suda na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda. U ovom kontekstu, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, trajanje postupaka pred svakim od tri redovna suda, te činjenicu da je Kantonalni sud kao drugostepeni vraćao predmet na ponovni postupak i u situaciji kada mu je ZPP dopuštao da sam održi raspravu i pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje i donese odluku o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je odluka o zahtjevu apelanata donesena uz neopravdano dugo trajanje postupka, za što odgovornost snose sva tri suda, s tim što je odgovornost Kantonalnog i Općinskog suda izraženija. Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i odgovornost apelanata za dužinu postupka ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovako dugo trajanje postupka.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje


41. Apelanti smatraju da su im sudovi donoseći osporene odluke povrijedili pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njihovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom procesnog i materijalnog prava.

42. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

43. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze povodom prijedloga parničnih stranaka, u osnovi usvojili tužbeni zahtjev apelanata, a u ostalom dijelu odbili. Naime, redovni sudovi u tri instance su utvrdili da je neosnovan tužbeni zahtjev koji se odnosio na obavezivanje tuženih da, osim vraćanja generički određenih stvari, apelantima isplate i zakonsku zateznu kamatu, iako nije riječ o ispunjenju novčane obaveze; neprihvatanje alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva u dijelu presude kojim je tužbeni zahtjev usvojen; vraćanje drugih pokretnih stvari ili alternativno isplatu njihove novčane protivrijednosti i naknadu nematerijalne štete apelantima. Redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, istakli da apelanti provedenim dokazima nisu uspjeli dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev.

44. U vezi sa navodima apelanata da redovni sudovi nisu ocijenili niti jedan dokaz koji su oni predložili, kao ni navode iz mnogobrojnih podnesaka koje su dostavljali sudovima, te da su obrazloženja presuda "skoro identična", Ustavni sud podsjeća na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

45. Ustavni sud zapaža da su apelanti na pripremnom ročištu od 3. decembra 2004. godine predložili u zapisniku taksativno navedene dokaze koji se trebaju provesti na glavnoj raspravi povodom preciziranog tužbenog zahtjeva. Dalje, Ustavni sud zapaža i da je u zapisniku sa glavne rasprave od 28. marta 2004. godine konstatirano da su: "(...) apelanti ostali kod opredijeljenog tužbenog zahtjeva od 14. maja 2003. godine te da su predložili sudu da provede dokaze koji su određeni rješenjem sa pripremnog ročišta od 3. decembra 2004. godine". U zapisniku je, također, konstatirano da apelanti nisu imali primjedbe na provedene dokaze, niti su predlagali provođenje bilo kakvih drugih dokaza. Osim toga, u zapisniku je konstatirano da su apelanti: "(...) u završnom obraćanju sudu izjavili da u cijelosti ostaju kod preciziranog tužbenog zahtjeva od 14. maja 2003. godine, kao i kod podneska koji su sudu predali 25. oktobra 2004. godine". Također, Ustavni sud zapaža da su se apelanti osvrnuli i na završna izlaganja prvotužene i drugotužene.

46. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza, što su potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, u svojim presudama u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužilaca djelimično osnovan. Konkretno, sud je, analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je zaključio da apelanti nisu dokazali da im pripada pravo na vraćanje pokretnih stvari koje nisu navedene u potvrdama o privremenom oduzimanju kao i zašto im ne pripada pravo na zakonsku kamatu niti naknadu nematerijalne štete.

47. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelanti, nezadovoljni odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovili navode koje su isticali u toku redovnog postupka u žalbi i reviziji, na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim odredbama materijalnog prava. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata a njihovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mez�t�r-Tiszazugi V�zgazd�lkod�si T�rsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Kada je riječ o navodu apelanata da ih sud "nije poučio kao neuke stranke" na određena prava u postupku, Ustavni sud na osnovu dokumentacije predmetnog spisa primjećuje da su apelanti tokom postupka u dva vremenska intervala imali advokate, te da su im otkazali punomoć. Dalje, Ustavni sud zapaža da je sud u dva navrata poučio apelante o potrebi angažiranja punomoćnika radi zaštite njihovih prava i interesa. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da su sudovi dužni postupak provesti nepristrano, što znači da ne mogu pružati pravnu pomoć strankama u postupku, osim što ih mogu upozoriti na pravo da imaju stručnu pomoć tokom postupka, što je sud i učinio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su navodi apelanata, izneseni u tom smislu, neosnovani.

49. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđenju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

Pravo na imovinu


50. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

51. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu oslanjaju na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Ostali navodi


52. Apelanti, također, smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni i pravo da ne budu podvrgnuti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pri tome se žaleći na "neljudski i ponižavajući teror i psihičke traume prilikom privođenja u policijsku stanicu". Međutim, u konkretnom slučaju, osporene odluke se tiču isključivo pitanja povrata stvari oduzetih od apelanata, pa Ustavni sud smatra da te odluke ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje kršenja prava iz čl. 3. i 5. Evropske konvencije, pa ove navode neće posebno ispitivati.

VIII. Zaključak


53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim, trajao devet godina i oko deset mjeseci, pri čemu je doprinos Općinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu odlučujući za dužinu trajanja postupka, te kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

54. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a apelanti se nisu pozvali na neki od suštinskih elemenata prava na pravično suđenje, niti su pružili bilo kakav dokaz da je miješanje u njihovu imovinu bilo proizvoljno.

55. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!