Službeni glasnik BiH, broj 10/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2043/12, rješavajući apelaciju
Dragana Kalinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Dragana Kalinića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 037776 11 Gž od 4. aprila 2012. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Kalinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037776 11 Gž od 4. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037776 04 P od 22. jula 2011. godine. Apelant je 31. decembra 2012. godine obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Rješenje broj 71 0 P 037776 12 Rev od 19. novembra 2012. godine, kojim je odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 9. aprila 2015. godine, a od prvotuženog "Novi magazin" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog Slobodana Vaskovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 28. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je 24. aprila 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 29. aprila 2015. godine.
4. S obzirom da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od prvotuženog vratilo s naznakom "nepoznat", a pismeno kojim je zatražen odgovor od drugotuženog s naznakom da drugotuženi "nije podigao pošiljku", dostavljanje tih pismena je u skladu s članom 75. Pravila Ustavnog suda izvršena 30. maja 2015. godine, protekom roka od osam od dana stavljanja predmetnih pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037776 04 P od 22. jula 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su prvotuženi, te drugotuženi kao autor članaka koji su objavljeni u nedjeljnom listu "Patriot" od 22. decembra i 29. decembra 2003. godine pod naslovima "Otac na službenom putu ili svi Kalinićevi stanovi i drumski razbojnici" i "Svi Kalinićevi stanovi", svjesno iznoseći neistinu, apelantu nanijeli štetu i time zloupotrijebili pravo na slobodno izražavanje garantirano članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), slijedom čega se obavezuju da apelantu solidarno naknade štetu izazvanu iznošenjem klevete, to jest da mu na ime satisfakcije za duševne boli isplate iznos od 10.000,00 KM, uz naknadu troškova postupka, kao i da su dužni trpjeti da se o njihovom trošku ta presuda objavi u jednom nedjeljnom i dva dnevna lista.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je u nedjeljnom listu, čiji je izdavač prvotuženi, 22. decembra 2003. godine objavljen tekst, čiji je autor drugotuženi, sljedećeg sadržaja: "Jer sakupljač ucjenjenih duša nema šta nema – i u Beogradu, ali i u Republici Srpskoj. […] Naravno da svi stanovi nisu na njegovo ime, već se vode na članovima njegove najuže porodice […] Kalinić posjeduje komforan stan od preko 100 kvadrata u ulici Ivana Ribara broj 71, a u komšiluku na broju 69 još jedan takav stan […] pa je u bloku 45 pazario i poslovni prostor od preko 120 kvadrata u kojem se nalazi njegova knjižara. Ilustracije radi, kvadrat u ovom dijelu Beograda vrijedi najmanje dvije hiljade maraka. […] Kako raste skupštinska plata, tako rastu i apetiti, pa je predsjednik Parlamenta Republike Srpske nedavno kupio ogroman stan u Ohridskoj ulici broj 7 pored Hrama Svetog Save. Ovaj najnoviji Kalinićev stan takođe ima preko stotinu kvadrata, a svaki metar plaćen je po bogatoj cijeni od dvije hiljade eura (četiri hiljade maraka) što će reći da je ovaj topli kutak plaćen 400.000 maraka. Uz sve ovo Kalinić posjeduje i komforan stan na Palama, kao i vikendicu na Jahorini." Također, u predmetnoj tužbi apelant je istakao da su tuženi u sljedećem broju "Patriota" od 29. decembra 2003. godine objavili apelantove demantije, te isto tako dali svoj odgovor u kojem su suštinski ponovili ranije navedeno.
8. Osnovni sud je naveo da je na glavnoj raspravi izveo dokaz čitanjem, između ostalog, članaka objavljenih u nedjeljnom listu "Patriot" (tj. pravnom predniku prvotuženog) od 22. decembra i 29. decembra 2003. godine, ugovora o prenošenju prava od 25. decembra 2003. godine zaključenog između "Patriot Pressa" d.o.o. Banjaluka i prvotuženog, te da je izveo dokaz saslušanjem apelanta, drugotuženog i zakonskog zastupnika prvotuženog. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, kako svakog dokaza posebno, tako i svih dokaza zajedno, u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
9. Osnovni sud je, naime, ukazao da iz apelantovog iskaza proizlazi da je u vrijeme objavljivanja spornih članaka obavljao funkciju predsjednika Narodne skupštine RS, da je u to vrijeme bila u toku kampanja OHR-a i međunarodne zajednice protiv njega i njegovih najbližih saradnika, u smislu da je pružao podršku optuženima za ratne zločine i da je njegova imovina služila u tu svrhu, te da je u konačnom uklonjen s funkcije predsjednika Narodne skupštine RS i predsjednika SDS-a. Nadalje, da iz apelantovog iskaza proizlazi da je objavljene članke doživio kao optužbu da je stekao bogatstvo u vidu nekretnina, te da je te optužbe doživljavao kao problem jer je u kontaktima s biračima i građanima osjećao sumnjičavost s njihove strane, u smislu da oni smatraju da je apelant, znajući šta mu sprema OHR, materijalno osigurao sebe i svoju porodicu u Srbiji, kao i da su ga te optužbe za stjecanje bogatstva u očima građana prikazivale kao lopova i razbojnika. Također, iz apelantovog iskaza proizlazi da je takva situacija izazvala uznemirenost u njegovoj porodici, te da je njegovo psihičko zdravlje bilo ugroženo.
10. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 5. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svaka poslovno sposobna osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke osobe ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi, odgovorna za klevetu, ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj tog izražavanja, kao i pravna osoba koja je objavila izražavanje. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tuženi u toku postupka nisu dokazali da je iznošenje navedenih informacija u novinskom članku istinito, to jest nisu dokazali da su apelant ili članovi njegove uže porodice vlasnici stanova i poslovnog prostora u Beogradu, kako je navedeno u spornom članku. Osnovni sud je ukazao da neistinita informacija koja se objavi predstavlja osnov za utvrđivanje naknade nematerijalne štete zbog nanesene psihičke boli izazvane povredom ugleda, dostojanstva i časti, međutim, da bi zahtjev za naknadu nematerijalne štete bio osnovan, neophodno je utvrditi postojanje štete, to jest postojanje psihičke boli koja je u direktnoj vezi s objavljenom neistinitom informacijom. Po ocjeni Osnovnog suda, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da mu je iznošenje neistinitih navoda u predmetnom članku uzrokovalo duševnu bol. Naime, Osnovni sud je ukazao da bi štetu u konkretnom slučaju predstavljale duševne boli određenog intenziteta koje traju određeno vrijeme kao posljedica povrede ugleda, zatim da postojanje duševne boli, kao uvjeta za dosuđivanje novčane naknade, treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija koje su izražene kod apelanta, a ne samo kao uobičajeno klasično shvaćanje tog pojma. Osnovni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je imao problema, da mu je psihičko zdravlje bilo ugroženo, bez posebnog obrazlaganja u čemu se sastoji i ogleda navodna ugroženost zdravlja. Pri tome, po ocjeni Osnovnog suda, iznesene informacije, iako su neistinite, ne predstavljaju informacije koje bi prouzrokovale duševne boli. Naime, Osnovni sud je naveo da su javne ličnosti, za razliku od običnih građana, neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi kako od novinara tako i od javnosti uopće, te da stoga moraju ispoljiti veći stepen tolerancije. Konačno, Osnovni sud je naveo da je cijenio i druge provedene dokaze, ali da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od utjecaja na odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 037776 11 Gž od 4. aprila 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u predmetnom postupku utvrdio da nisu istiniti navodi tuženih koji su objavljeni u nedjeljnom listu "Patriot", ali da zbog tih navoda nije nastupila šteta za apelanta, to jest nije utvrđeno postojanje duševne boli kod apelanta, što je uvjet za dosuđivanje novčane naknade. Osim toga, po shvaćanju Okružnog suda, u konkretnom slučaju se radilo o iznošenju mišljenja o apelantovom imovnom stanju, nastojeći da se prikaže da su plaće javnih ličnosti u takvoj mjeri visoke da sebi mogu priuštiti bolji životni standard nego ostali građani, što se vrlo često spominje i kada su u pitanju druge javne ličnosti. Okružni sud je naveo da nigdje u članku nije navedeno da je apelant nezakonitim radom stekao navedene nekretnine, da je korumpiran, da je do imovine došao na prevaran način i zloupotrebom svog položaja, što bi se onda zaista moglo okvalificirati kao kleveta zbog koje je apelant trpio duševnu bol. Okružni sud je naveo da iz apelantovog iskaza ne proizlazi da su objavljene informacije tako djelovale na njega da je to bilo od utjecaja na njegov odnos prema porodici, radnom mjestu i sredini u kojoj živi i radi. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, cijenio materijalne dokaze u spisu, slijedom čega je utvrdio da su navodi tuženih neistiniti. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio apelantov iskaz, te izveo pravilan zaključak da na osnovu tog iskaza nije mogao utvrditi da je apelant trpio duševnu bol zbog iznesenih informacija. Po mišljenju Okružnog suda, informacije koje su objavljene o apelantu, tj. o njegovom imovnom stanju ne predstavljaju klevetu i nisu takve prirode da izazovu duševnu bol koja bi opravdavala dosuđivanje naknade za taj vid štete.
12. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Rješenje broj 71 0 P 037776 12 Rev od 19. novembra 2012. godine kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a, a da odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredaba člana 237. stav 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze u predmetnom postupku. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo koje je dokaze proveo na glavnoj raspravi, ali da nije naveo kako je ocijenio svaki dokaz posebno, niti je te dokaze doveo u međusobnu vezu. Pri tome apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude interpretirao apelantov iskaz, ali ne i iskaze tuženih, niti je naveo sadržinu materijalnih dokaza. Apelant navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao postojanje duševne boli kao uvjeta za dosuđivanje novčane naknade, budući da apelantov iskaz, koji je dao u svojstvu parnične stranke, jasno sadrži navode o postojanju duševne boli i ugroženosti njegovog psihičkog zdravlja. Naime, apelant navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da su navodi koje su iznijeli tuženi neistiniti koji, kao takvi, po apelantovom mišljenju, predstavljaju klevetu koja mora kod svakog normalnog čovjeka izazvati duševnu bol i koju sud mora sankcionirati, te da je sud morao naročito voditi računa o tome da se radi o javnoj ličnosti i šta znači prenošenje neistinitih informacija u javnosti. Također, apelant navodi da je drugostepeni sud prihvatio pogrešan stav prvostepenog suda da apelant nije ponudio pouzdane dokaze da je trpio duševne boli zbog povrede ugleda, a da, pri tome, nije ispitao prvostepenu presudu shodno žalbenim navodima i razlozima. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je u konkretnom slučaju izostala slobodna, savjesna i brižljiva ocjena svih okolnosti od strane suda, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a time i pogrešna primjena materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, što je bio dužan jer se radi o parnici za naknadu štete zbog povrede ugleda. Okružni sud je naveo da u prvostepenom postupku, na osnovu provedenih dokaza, nije utvrđeno da je zbog iznesenih navoda tuženih apelant trpio duševnu bol, što je uvjet za dosuđivanje novčane naknade, a što prihvaća i taj sud. Okružni sud je naveo da u samom članku nije navedeno da je apelant nezakonitim radom stekao navedene nekretnine, da je korumpiran, da je do imovine došao na prevaran način i zloupotrebom svog položaja, što bi se moglo okvalificirati kao kleveta zbog koje je apelant trpio duševnu bol. Okružni sud je naveo da je, dakle, u spornom članku izneseno mišljenje autora o apelantovom imovnom stanju, što, po mišljenju tog suda, ne predstavlja klevetu.
15. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju taj sud postupao u skladu s važećim zakonom, kako je navedeno u obrazloženju presude tog suda, te stoga smatra da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji.
V. Relevantni propisi
16. U
Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 37/01) relevantne odredbe glase:
GRANICE DELOVANJA ZAKONA
Član 4. stav 1.
(1) Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
NAKNADA ŠTETE
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
17. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelant istovremeno kada je podnio apelaciju izjavio i reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 037776 11 Gž od 4. aprila 2012. godine. S obzirom da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (o čemu je apelant blagovremeno obavijestio Ustavni sud), slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih neistinitih informacija o apelantu prouzrokovali štetu njegovom ugledu, te da se slijedom toga obavežu da mu na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati jesu li redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno je li osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja.
Pravo na poštovanje privatnog života
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
24. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
Pravo na slobodu izražavanja
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
26. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI,
Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i
Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantirana članom 10. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o "konfliktu" između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom - apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava.
28. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalificiranih prava, za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8. Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu osigurati poštovanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10. stav 2. Evropske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može postojati. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi Evropski sud,
Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je ipak dužna saopćavati – na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i obavezama - informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopćavati takve informacije i ideje, već i javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi Evropski sud,
Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62. ECHR 1999III i
Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71. ECHR 2004XI).
29. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija "teme" od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa", dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj - čak iako je neka osoba poznata javnosti - kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud,
Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).
30. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li osoba koja je u pitanju kontaktirana radi informacija, te je li joj data mogućnost odgovoriti na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud,
Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se također uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
31. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je apelant, u vrijeme kada je objavljen sporni članak, obavljao funkciju predsjednika Narodne skupštine RS, te da se sporni članak bavio pitanjem "apelantovog imovnog stanja". Također, Ustavni sud zapaža, kako proizlazi iz apelantovih navoda, da je u to vrijeme bila "u toku kampanja OHR-a i međunarodne zajednice" protiv njega u smislu da mu se "stavljalo na teret" da je pružao podršku optuženima za ratne zločine i da je njegova imovina služila u tu svrhu. Dovodeći u vezu apelantovu funkciju (koju je obavljao u to vrijeme) i navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesumnjivo postojao interes javnosti da dobije informacije u pogledu apelantove imovine. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa, već i da javnost ima pravo dobivati ih, dok su političke ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druge osobe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud prihvata da je pitanje "apelantovog imovnog stanja" u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo "temu" od općeg interesa, te da je sporni članak koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos "temi" odnosno debati od općeg interesa.
32. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da se radi o neistinitim informacijama (jer tuženi nisu dokazali suprotno), dok se po shvaćanju drugostepenog suda u konkretnom slučaju radilo o "iznošenju mišljenja" o apelantovom imovnom stanju, a ne o iznošenju neistinitih informacija o apelantu. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud,
Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud,
Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Imajući u vidu sadržaj spornog teksta, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju informacija (činjenica) o apelantovom imovnom stanju, a nikako o iznošenju mišljenja o tome. Naime, Ustavni sud ukazuje da su u predmetnom tekstu navedene tačno određene činjenice (tj. mjesto gdje se navodno nalaze apelantove nekretnine, ulica i broj, kvadratura stana i poslovnog prostora, itd.) koje, kao takve, podliježu dokazivanju, tj. čija se istinitost ili neistinitost nesporno može dokazivati.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju pitanje istinitosti ili neistinitosti informacija o "apelantovom imovnom stanju" u konačnici ostalo bez odgovora u osporenim presudama, budući da se drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, nije bavio tim pitanjem (jer se po shvaćanju tog suda radilo o "iznošenju mišljenja" o apelantovom imovnom stanju). Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud ukazuje da, čak kada su u pitanju i neistinite informacije, to ne znači da je osoba koja je objavila te informacije automatski odgovorna za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima. Naime, prema praksi Evropskog suda, jasno je da su sudovi i u drugim evropskim zemljama razvili doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle "u dobroj namjeri" kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud,
Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65).
34. U konkretnom slučaju, sudovi se nisu u obrazloženjima svojih odluka bavili pitanjem istinitosti objavljenih informacija, pa čak ni načinom pribavljanja informacija o apelantovom imovnom stanju, niti pitanjem poštovanja profesionalnih standarda od strane novinara, na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti jesu li tuženi objavili istinite informacije ili jesu li prilikom objavljivanja spornog članka postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle jesu li postupali u "dobroj namjeri", što bi, kako je već navedeno, mogla biti njihova odbrana od klevete i u slučaju objavljivanja neistinitih informacija. Ustavni sud zapaža da iskazi drugotuženog i zakonskog zastupnika prvotuženog, koji su saslušani na navedene okolnosti, nisu interpretirani u obrazloženju prvostepene presude, tako da uopće nije vidljivo na koji su način tuženi pribavili informacije koje su objavili o apelantu, jesu li ih i kako provjeravali i sl., niti se vidi kako su sudovi te iskaze cijenili u kontekstu ovog predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom apelacionom postupku ne raspolaže činjenicama o tome jesu li i kako sudovi uzimali u obzir relevantne kriterije, te da samim tim, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može dati konačan odgovor na to je li odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva postignuta pravična ravnoteže između njegovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da s obzirom na ovakve nedostatke u obrazloženju osporenih odluka ne može ispitati jesu li tuženi, prilikom objavljivanja informacija o apelantovom imovnom stanju, objavili istinite informacije ili jesu li postupali u "dobroj namjeri" na način na koji je u ovoj odluci već obrazloženo, što je prvenstveno zadatak tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
35. Bez obzira na navedeni zaključak, imajući u vidu rasprostranjenu sudsku praksu u vezi s utvrđivanjem pravične satisfakcije u slučajevima povrede ugleda klevetom, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati na određene standarde koji se primjenjuju u pogledu utvrđivanja naknade štete u ovakvim slučajevima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nezavisno od toga što je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju mišljenja, a ne činjenica o apelantovom imovnom stanju, u obrazloženju svoje odluke ukazao i na to da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da na osnovu apelantovog iskaza nije mogao utvrditi da je apelant trpio duševnu bol zbog iznesenih informacija.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da prekomjerne sankcije, čak i kada se govor može legitimno sankcionirati u skladu s članom 10. stav 2. Evropske konvencije, mogu voditi kršenju prava na slobodu izražavanja i to zbog obeshrabrujućeg efekta koji takve sankcije imaju za novinare. Nadalje, da sankcija koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja mora biti "proporcionalna šteti koja je nanesena ugledu" i koja je propisana domaćim zakonom (vidi Evropski sud,
Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. jula 1995. godine, predstavka broj 18139/91, stav 35). Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropska komisija za ljudska prava smatrala da je pravo na ispravak primjeren i ograničen odgovor na klevetničke izjave. To pravo je predviđeno i međunarodnim standardima (npr. Vijeće Evrope je donijelo Rezoluciju (74) 26 Komiteta ministara o pravu na ispravak - položaj pojedinaca u odnosu na štampu u kojoj su data načela koja se tiču objavljivanja ispravka kao mjere zaštite protiv klevete).
37. Pri tome, Ustavni sud, imajući u vidu različitu praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini u pogledu načina utvrđivanja naknade štete zbog povrede ugleda, smatra svrsishodnim ukazati da je Zakon o zaštiti od klevete
lex specialis u takvim predmetima, tako da je naknadu potrebno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle primjenom načela proporcionalnosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ni redovni sudovi, niti osobe koje traže naknadu štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima. To prvenstveno znači da osoba koja traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužna da na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja "jačine i trajanja duševnih bolova" jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu. Konačno, Ustavni sud ukazuje da prilikom ocjenjivanja visine naknade štete, redovni sudovi pri ocjeni kakvu je štetu osoba pretrpjela i vrste satisfakcije koja bi joj pripadala, trebaju voditi računa da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti, pri čemu će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tim prije što redovni sudovi mogu ocijeniti da se može i na drugi način, a ne samo novčano, sankcionirati klevetničko izražavanje i zaštititi ugled pojedinca u pitanju.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, u cilju zaštite apelantovog ustavnog prava, ukinuti osporenu odluku Okružnog suda, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.