Službeni glasnik BiH, broj 57/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2492/12, rješavajući apelaciju Milene Škoro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Škoro podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003293 11 Rev od 20. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 003293 11 Gž od 27. aprila 2011. godine.

Prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2492/12 od 20. decembra 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Milena Škoro (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 29. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 003293 11 Rev od 20. marta 2012. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 003293 11 Gž od 27. aprila 2011. godine. Apelantica je podneskom od 5. decembra 2012. godine zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi "održao postojeće stanje na stanu" i obustavio izvršenje Zaključka Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine kojim je dozvoljena predaja stana u posjed-deložacija do konačne odluke o njenoj apelaciji. Apelanticin opunomoćenik je podneskom od 15. aprila 2013. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2492/12 od 20. decembra 2012. godine usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Zaključka Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine do donošenja odluke o apelaciji.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, MHERS "Elektro-Hercegovina" a.d. Trebinje i Jovana Vukalovića zatraženo je 27. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. marta 2013. godine, Okružni sud 15. marta 2013. godine, MHERS "Elektro-Hercegovina" a.d. Trebinje 22. aprila 2013. godine i Jovan Vukalović 11. marta 2013. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 15. maja 2013. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelantica je kod Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenula parnični postupak protiv MHERS "Elektro-Hercegovina" a.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja. U tužbi je navela da je zaposlena kod tuženog koji joj je Rješenjem broj 925 od 26. jula 2001. godine dodijelio na korištenje stan u Trebinju – Tini PS 91/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koje je naknadno poništeno presudom Okružnog suda od 13. februara 2006. godine. Tuženi je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, istakavši da je apelantica u vrijeme dodjele stana na korištenje već imala stanarsko pravo na stanu u Mostaru, pa joj se zbog tih razloga ne može priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu u Trebinju. Jovan Vukalović je, u svojstvu umješača na strani tuženog (u daljnjem tekstu: umješač), podneskom od 8. decembra 2009. godine iskazao pravni interes da se uključi u parnicu, jer je radnik tuženog i učesnik na konkursu za raspodjelu stanova u okviru kojeg je apelantici dodijeljen predmetni stan. Osnovni sud je utvrdio postojanje pravnog interesa umješača na strani tuženog i dozvolio miješanje u konkretnu parnicu.

8. Osnovni sud je 6. augusta 2010. godine donio Presudu broj 95 0 P 003293 09 P kojom je utvrđeno da je apelantica stekla pravo korištenja predmetnog stana, što je tuženi dužan trpjeti. Istom presudom tuženi je kao zakupodavac obavezan da sa apelanticom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana uz mjesečnu zakupninu u iznosu od 46,00 KM na račun Fonda za stanovanje RS uz obavezu plaćanja i ostalih naknada, jer će u protivnom presuda zamijeniti ugovor o zakupu predmetnog stana dok se taj ugovor ne zaključi saglasno odredbi člana 38. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je zatraženo da se apelantica obaveže da mu preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari i da mu naknadi troškove postupka. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo nesporne činjenice koje se tiču dodjele predmetnog stana apelantici 26. jula 2001. godine, zatim, otkupa predmetnog stana i činjenicu da je rješenje o dodjeli stana poništeno Presudom Okružnog suda broj Gž 344/05 od 13. februara 2006. godine, a da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 000965 09 P od 29. maja 2009. godine poništen ugovor o otkupu predmetnog stana. Osim toga, apelantica je u postupku potvrdila da je vratila stanarsko pravo na stanu u Mostaru 14. novembra 2001. godine na kojem je prije rata bila sunosilac sa svojim suprugom. Svoj tužbeni zahtjev apelantica je zasnovala, kako je dalje obrazloženo, na odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) kojom je propisano da, ukoliko se neko lice nezakonito useli u stan koji je u društvenom vlasništvu, svako može dati inicijativu stambenom organu za njegovo iseljenje, ako od useljenja do pokretanja postupka nisu prošle više od tri godine, s tim da se u daljnjem roku od pet godina ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da od nadležnog suda zahtijeva ispražnjenje stana. Naime, protekom roka od osam godina prestaje pravo davaoca stana da zahtijeva predaju u posjed stana, odnosno njegovo ispražnjenje. Osnovni sud je, usvajajući apelanticin tužbeni zahtjev, nesporno utvrdio da se ona uselila u predmetni stan 26. jula 2001. godine, da u stanu stanuje neprekidno od useljenja i dalje, da tuženi nije podnosio tužbu za njezino iseljenje i predaju u posjed stana, shodno odredbi člana 30. stav 7. ZSO. Naime, tuženi je vodio više sudskih postupaka protiv apelantice (za poništenje rješenja o dodjeli stana, poništenje ugovora o otkupu stana), ali je tek u tekućoj parnici istakao protivtužbeni zahtjev 21. januara 2010. godine i zatražio njeno iseljenje iz stana i predaju u posjed. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da je tuženom za isticanje ovakvog zahtjeva protekao rok od osam godina iz člana 30. ZSO. Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelantica u konkretnoj parnici nije ni tražila utvrđenje da je stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, nego da je neprekidnim korištenjem od osam godina, u statusu nezakonitog korisnika, stekla pravo da trajno koristi predmetni stan, te da zbog tog razloga tuženi ima obavezu da sa apelanticom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu navedenog stana. U pogledu stana u Mostaru, Osnovni sud je utvrdio da je apelantici vraćeno stanarsko pravo 14. novembra 2001. godine, ali da taj stan nije otkupila, pa stoga na njemu nije ni stekla pravo vlasništva. Zbog tog razloga, protivtužbeni zahtjev tuženog je u cijelosti odbijen.

10. Odlučujući o žalbama tuženog i umješača, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 003293 11 Gž od 27. aprila 2011. godine kojom su žalbe uvažene, presuda Osnovnog suda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, a usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i apelantica obavezana da tuženom preda u posjed predmetni stan, slobodan od lica i stvari, uz troškove parničnog postupka. Okružni sud je u obrazloženju presude, nakon što je prvostepenu presudu ispitao u okviru odredaba iz člana 221. ZPP, istakao da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prema mišljenju Okružnog suda, apelantica se u predmetni stan nije uselila nezakonito, nego na osnovu rješenja kojim joj je tuženi taj stan dodijelio, bez obzira na činjenicu što je odluka o dodjeli poništena u sudskom postupku, a kasnije u sudskom postupku poništen i ugovor na osnovu kojeg je izvršen otkup predmetnog stana. Naime, postupak dodjele spornog stana preispitivan je u sudskom postupku, pa dugotrajnost sudskog postupka u kome je na kraju utvrđeno da je dodjela bila nezakonita spriječila je tuženog da zahtijeva apelanticino iseljenje iz stana. Zbog tog razloga, kako je dalje obrazložio Okružni sud, apelantica nije mogla steći stanarsko pravo po osnovu člana 30. stav 7. ZSO. Osim toga, tuženi nije mogao podnijeti tužbu radi apelanticinog iseljenja iz predmetnog stana ni od momenta kada ga je apelantica otkupila, pa do donošenja pravosnažne presude o utvrđivanju ugovora o otkupu stana ništavim. Prema mišljenju Okružnog suda, spor o dodjeli stana na korištenje za sve vrijeme njegovog trajanja isključuje spor o predaji stana u posjed i iseljenje iz stana. Takav spor koji se odnosi na pravilnost dodjele praktično ima isti učinak kao spor radi iseljenja i predaje u posjed. Neprihvatljivo je, kako je dalje navedeno, shvatanje prvostepenog suda kojim je odbijen prigovor tuženog da je apelantica već nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru i da, stoga, ne može imati isti status na drugom stanu, obrazlažući ovaj prigovor na način da apelantica ne traži utvrđenje da je stekla status nosioca stanarskog prava, nego pravo da trajno koristi predmetni stan, budući da trajno korištenje stana suštinski odgovara stanarskom pravu. Osnovna i najvažnija činjenica u ovom sporu, kako je zaključio Okružni sud, jeste to što je apelantica sve vrijeme, dakle od dodjele predmetnog stana pa do utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana, kao i sad, nositeljica stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na stanu u Mostaru, a prema odredbi člana 12. st. 1. i 2. ZSO, građanin može biti NSP samo na jednom stanu. Iz ove zakonske odredbe proizlazi da lice kome je vraćen u posjed stan na kome je bio NSP prije rata u BiH ne može steći stanarsko pravo na drugom stanu a isto tako ni pravo korištenja koje je suštinski isto kao i stanarsko pravo, jer je to suprotno članu 12. ZSO. Osim toga, kako je dalje istakao Okružni sud, bez obzira na dužinu apelanticinog stanovanja u predmetnom stanu, taj stan se ne može smatrati njenim domom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je ona svoje pravo na dom ostvarila na stanu u Mostaru u kome je živjela sa porodicom prije izbijanja rata i koji joj je vraćen u posjed a za pravilnu primjenu materijalnog prava nije značajna činjenica da taj stan kao svoj dom nije otkupila. Budući da nije bilo pravnog osnova da se apelanticin tužbeni zahtjev usvoji, zbog istog razloga je, prema ocjeni Okružnog suda, valjalo usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je zatraženo da mu apelantica preda u posjed sporni stan, slobodan od lica i stvari.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 003293 11 Rev od 20. marta 2012. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna, jer je Okružni sud prihvatio utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka, ali je dao različito pravno shvatanje u pogledu primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da se, u bitnom, utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da je apelantica zaposlena kod tuženog i da joj je sporni stan dodijeljen na osnovu oglasa tuženog rješenjem od 26. jula 2001. godine, da je ušla u posjed stana u julu 2001. godine, da je umješač pokenuo postupak radi poništenja rješenja tuženog o dodjeli stanova a, između ostalog, i stana koji je dodijeljen apelantici, da je presudom Osnovnog suda odbijen zahtjev umješača a drugostepenom presudom je tužbeni zahtjev umješača usvojen, da je apelantica sa tuženim u februaru 2003. godine zaključila ugovor o otkupu spornog stana, da je presudom Osnovnog suda usvojen tužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu spornog stana, da je apelantica u periodu ratnih zbivanja od 1992. do 1995. godine živjela u Mostaru, gdje je njen suprug Danilo Škoro od preduzeća "Tehnogas" Sarajevo - RJ Mostar dobio na korištenje dvosoban stan, površine 69 m2, da je apelantica u septembru 1998. godine podnijela zahtjev za vraćanje stana u Mostaru, da je rješenjem od 14. novembra 2001. godine njenom suprugu priznat status NSP na tom stanu u Mostaru i da im je vraćen u posjed 22. marta 2002. godine. Vrhovni sud je, zatim, naveo da je pravilno shvatanje drugostepenog suda prema kojem su svi postupci koje je vodio tuženi protiv apelantice sprečavali ga da zahtijeva iseljenje apelantice iz spornog stana. Odluke na osnovu kojih je apelantici predmetni stan dodijeljen i na osnovu kojih je ušla u posjed stana poništene su pravosnažnim presudama. Odredbom člana 12. stav 1. ZSO propisano je da se može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu a u stavu 3. iste odredbe je izričito zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana. Odredba člana 17. ZSO propisuje da je lice koje koristi više od jednog stana dužno u roku od 15 dana od dana kada je počelo koristiti više stanova izjasniti se koji će stan koristiti, a iz kojeg će se iseliti. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu se prihvatiti revizioni prigovori da je apelantica odustala od stana u Mostaru, jer izvedeni dokazi ukazuju na suprotno. Naime, blagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana u Mostaru apelantica je ostvarila kontinuitet nosioca stanarskog prava u smislu odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03), a vraćanjem u posjed tog stana 22. marta 2002. godine u potpunosti je realizirano njeno stanarsko pravo bez obzira na to da li je taj stan otkupila ili ne. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno shvatanje drugostepenog suda da je tuženi podnošenjem tužbe za poništenje odluke o dodjeli stana a kasnije i ugovora o otkupu stana prekinuo tok rokova iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO bez obzira na to što u tužbama nije sadržan zahtjev za apelanticino iseljenje.

12. Postupajući u izvršnom postupku tuženog (tražioca izvršenja) protiv apelantice u svojstvu izvršenika radi izvršenja i predaje stana u posjed, Osnovni sud je Zaključkom broj 95 0 I 015998 11 I od 12. novembra 2012. godine odredio ročište na licu mjesta za 14. decembar 2012. godine deložacijom apelantice iz predmetnog stana i predajom stana u posjed tuženom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


13. Apelantica smatra da joj je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz odredaba člana II/3.e), f), k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica obrazlaže očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica je istakla vlastito pravno shvatanje, smatrajući da je tuženi protekom roka od osam godina izgubio pravo da pokrene i vodi postupak, budući da su odluke na temelju kojih je ušla u posjed stana poništene u sudskom postupku, te se zbog toga ima tretirati kao lice koje je nezakonito useljeno u stan. Apelantica osporava pravilnost i zakonitost drugostepene i trećestepene presude, ističući da je jedina ispravna presuda ona koju je donio prvostepeni sud, koji je pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, smatra da nije ostvarila kontinuitet korištenja stana u Mostaru, jer ga je napustila 1991. godine, formalno joj je vraćen po isteku deset godina nekorištenja (2001. godine), ali nije ostvarila faktički i stvarni posjed, te stoga smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama ovu činjenicu potpuno pogrešno tretirali, utvrđujući da je "višestruki korisnik" stambenih jedinica, te s tim u vezi pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da Vrhovni sud povodom njene revizije nije dao odgovor na sve navode koje je u reviziji istakla. U dopuni je navedeno da je apelantica protiv tuženog pokrenula postupak radi poništenja rang-liste koja je naknadno donesena, a zatim je izneseno vlastito tumačenje prvostepene presude iz tog postupka koja nije konačna. Kršenja ostalih prava navedenih u apelaciji apelantica nije posebno obrazlagala.

b) Odgovor na apelaciju


14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u presudi ukazano zbog kojih razloga se smatra i na temelju kojih propisa je apelantica iskazala namjeru kontinuiteta stanarskog prava u vezi sa stanom u Mostaru, što je od utjecaja na osnovanost njenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacija odbije.

15. Okružni sud je u odgovoru istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, budući da je apelantica sudsku zaštitu utemeljila na odredbi člana 30. ZSO, smatrajući da ispunjava zakonske uvjete iz te odredbe. Samo u slučaju da je apelantica imala status bespravnog korisnika, bila bi zaštićena od prinudnog iseljenja na osnovu ove odredbe, a u tom slučaju bi bilo zaštićeno i njeno pravo na dom. Iz spisa proizlazi da se apelantica u predmetni stan uselila na temelju rješenja tuženog, dakle, kao zakonit korisnik a sama ta činjenica jeste dovoljan razlog da ne uživa zaštitu od iseljenja na temelju člana 30. ZSO. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelantica je ostvarila pravo na dom nakon što joj je vraćen u posjed stan u Mostaru u kome je živjela sa porodicom prije izbijanja ratnih djejstava. Stoga, Okružni sud smatra da svojom presudom nije povrijedio prava na koja se apelantica poziva u svojoj apelaciji.

16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija očigledno neosnovana, jer iz sadržine apelacije i predočenih činjenica nema nikakvog uporišta za tvrdnju da postoji kršenje apelanticinih prava zaštićenih Ustavom, budući da se iz iznesenih činjenica ne može izvesti takav zaključak. Također, nemaju uporišta ni navodi apelacije kojima se želi ukazati da apelantica nema posjed na stanu u Mostaru, jer je o ovom pitanju raspravljeno u postupku koji je okončan pravosnažnom presudom.

17. Umješač na strani tuženog je istakao da je apelacija neosnovana, da je povodom spornog stana sa apelanticom u različitim procesnim ulogama u sporu duže od deset godina i da su redovni sudovi ocijenili relevantne činjenice vezane za spornu raspodjelu stanova. Apelantica je od perioda raspodjele stanova kod tuženog bila svjesna da je tada potencijalni dvostruki korisnik stanova iz državnog fonda s obzirom na to da je sa svojim suprugom sunosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru. Povrat stana u Mostaru, kao nesporna okolnost, konstatiran je i u presudi Osnovnog suda, a da li apelantica i na koji način koristi taj stan u konkretnom postupku nema pravni značaj, budući da je očuvala kontinuitet NSP na tom stanu. Čak i u slučaju da je apelantica propustila podnijeti zahtjev za povrat stana, ne bi bila promijenjena njena pravna pozicija lica sa riješenim stambenim pitanjem, odnosno lica koje je korisnik društvenog stana, pa bi dodjelom spornog stana u Trebinju opet došla u poziciju dvostrukog korisnika.

V. Relevantni propisi


18. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 12.


Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.

Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1.) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.

Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.

Član 17.


Lice koje koristi više od jednog stana dužno je da o tome u roku od 15 dana, od dana kada je počelo da koristi više stanova, obavijesti stambeni organ i ujedno se izjasni koji će stan dalje da koristi, iz ostalih da se iseli u daljnjem roku od 30 dana.

Član 30.


Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Prilikom prinudnog ispražnjenja stana, odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Troškovi prinudnog ispražnjenja stana, odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.

Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

19. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7.


Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.


Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 003293 11 Rev od 20. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. maja 2012. godine a apelacija je podnesena 29. juna 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, istakla je da je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je stekla pravo korištenja na spornom stanu i da se tuženi u svojstvu zakupodavca obaveže da s njom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu spornog stana iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su Okružni sud i Vrhovni sud pogrešnim tumačenjem utvrđenih činjenica iz prvostepenog postupka pogrešno primijenili materijalno pravo, te što Vrhovni sud nije dao potpune odgovore na sve revizione navode.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su obrazloženja sudova iz osporenih presuda argumentirana i logična, te da je drugostepeni sud povodom žalbe, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da drugostepeni sud može prvostepenu presudu preinačiti ukoliko smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, preinačio prvostepenu presudu i apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Okružni sud je jasno istakao, a Vrhovni sud takav stav potvrdio, da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu morao imati u vidu odredbu člana 12. ZSO prema kojoj jedno lice može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. S tim u vezi, u osporenim presudama je navedeno da je osnovna i najvažnija činjenica u konkretnom sporu ta da je apelantica sve vrijeme od dodjele spornog stana pa do utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu tog stana bila, a i dalje je, sunosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru. U osporenim presudama je, naime, navedeno da je apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na odredbi člana 30. stav 7. ZSO i tražila da se utvrdi da je sporni stan koristila osam godina kao nezakonit korisnik, te da je propuštanjem tuženog da traži da se iseli iz stana u roku od osam godina od useljenja u stan stekla pravo da ga trajno koristi i da sa tuženim zaključi ugovor o zakupu. U vezi sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom, sudovi su u obrazloženjima presuda jasno naveli da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi nesporna činjenica da je apelantici predmetni stan dodijeljen rješenjem tuženog, te da se zbog toga apelantica u sporni stan nije uselila nezakonito, kao što je pogrešno ocijenio prvostepeni sud, a što dalje znači da nije mogla steći stanarsko pravo prema odredbi člana 30. stav 7. ZSO, odnosno pravo trajnog korištenja. Osim toga, tuženi nije mogao podnijeti tužbu radi apelanticinog iseljenja iz stana od momenta kad je apelantica sporni stan otkupila do donošenja pravosnažne presude kojom je utvrđeno da je ugovor o otkupu ništav zbog kog razloga je prvostepeni sud ponovo izveo pogrešan pravni zaključak da tuženi nije tražio apelanticino iseljenje iz predmetnog stana u zakonom propisanom roku.

30. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije odgovorio na bitne revizione navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O.I. 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim navodima, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene presude redovnih sudova krše apelanticina ustavna prava, nego, upravo suprotno, sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni apelanticini navodi kojima je ukazivala na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom i pravo na imovinu


31. Apelantica, dalje, smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu. Povredu ovih prava apelantica zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi


32. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelantica bila zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. U pogledu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da ovaj član osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Apelantica u apelaciji nije navela niti jednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na nediskriminaciju ocijenio paušalnim, te, prema navedenom, zaključio da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na dom, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije, jer su Okružni sud i Vrhovni sud, postupajući po pravnim lijekovima apelantice i tuženog, preinačili prvostepenu presudu odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva, a za svoje odluke su dali jasne, argumentirane i precizne razloge primjenom relevantnih odredaba ZSO i Zakona o parničnom postupku.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2492/12 od 20. decembra 2012. godine.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!