Službeni glasnik BiH, broj 35/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4209/10, rješavajući apelaciju MM-INING d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija MM-INING d.o.o. Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 029010 09 Rev od 6. jula 2010. godine, Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 029010 09 Pž od 18. augusta 2009. godine i Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 029010 07 Ps od 4. novembra 2008. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Mostaru, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. MM-INING d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 029010 09 Rev od 6. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 029010 09 Pž od 18. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 029010 07 Ps od 4. novembra 2008. godine. Apelant je 4. oktobra 2012. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zapadnohercegovačkog kantona - Široki Brijeg, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 24, 28. i 29. januara 2013. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 28. januara 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 29. i 31. januara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 029010 07 Ps od 4. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 029010 09 Pž od 18. augusta 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 1,571.856,00 KM sa kamatama u smislu Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od 28. februara 2005. godine pa do isplate, te iznos od 17.095,00 KM na ime troškova izvršenja sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od 7. marta 2005. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.472,27 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u tužbi koju je podnio Općinskom sudu 10. jula 2006. godine naveo da je 3. marta 2005. godine Općinskom sudu u Širokom Brijegu podnio prijedlog za izvršenje protiv firme "Kobaco" d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 1,571.856,00 KM. Naveo je da je 7. marta 2005. godine Općinski sud u Širokom Brijegu donio Rješenje o izvršenju broj IP-32/05, a na osnovu vjerodostojne isprave u smislu odredaba iz člana 29. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Apelant je istakao da se, u skladu sa odredbom člana 40. stav 6. ZIP-a, rješenje o izvršenju doneseno na osnovu mjenice i čeka dostavlja bankama odmah po donošenju radi pljenidbe sredstava na računu izvršenika. Naveo je da je u prijedlogu za izvršenje tražio prvenstveno pljenidbu novčanih sredstava na transakcijskim računima izvršenika kod UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar i Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, a za slučaj da navedene banke ne mogu provesti izvršenje zbog nedostatka sredstava na računu dužnika predloženo je izvršenje pljenidbom i procjenom pokretnih stvari robe i opreme izvršenika u njegovim poslovnim prostorima, te u slučaju da se i u ovom dijelu izvršenje ne može provesti, da se provede zabilježbom rješenja o izvršenju na nekretninama označenim u rješenju o izvršenju. Na Rješenje o izvršenju broj IP-32/05 u zakonskom roku nije bilo prigovora izvršenika, te je ono u skladu sa odredbama člana 13. ZIP-a postalo pravomoćno.

8. Dalje je apelant u tužbi naveo da je, u skladu sa odredbama člana 5. stav 1. ZIP-a, sud u postupku izvršenja dužan da postupa hitno, ali da u konkretnom slučaju Općinski sud u Širokom Brijegu nije postupio po navedenoj odredbi ZIP-a, nego je tek 19. januara 2006. godine dostavio rješenje o izvršenju na provođenje UniCredit Zagrebačkoj banci Mostar. Apelant je istakao da je kod uredujućeg sudije u nekoliko navrata urgirao da hitno postupa i dostavi rješenje o izvršenju na provođenje bankama. Međutim, dužnik je, zahvaljujući navedenom ponašanju suda, nakon donošenja rješenja o izvršenju preduzeo sve radnje kako bi onemogućio provođenje izvršenja, te je počeo iznositi i otuđivati robu iz poslovnih prostora na kojoj je trebalo da bude provedeno izvršenje, i to na protivzakonit način, ne polažući vrijednost robe na transakcijske račune. Također je nakon donošenja navedenog rješenja ispraznio, odnosno prebacio sredstva sa transakcijskih računa preduzeća tako da na njima nema sredstava na kojima se može provesti izvršenje. Pošto sud nije pokušao zaštititi apelantovu imovinu i onemogućiti izvršenika da otuđi imovinu i sredstva koja su bila predmet izvršenja, apelant je podnio zahtjev Poreznoj upravi Ljubuški za popisivanje robe i opreme izvršenika, te je 17. juna 2005. godine sačinjen zapisnik o inspekcijskom nadzoru kod poreznog obveznika "Kobaco" d.o.o. Posušje, gdje je utvrđen manjak robe u vrijednosti od 1,092.616,83 KM.

9. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, protivzakonitim postupanjem suda, a koga finansira tuženi, apelantu pričinjena šteta na način da mu je onemogućeno blagovremeno provođenje izvršenja u iznosu koji je naveden u rješenju o izvršenju i koji predstavlja štetu koju je apelant pretrpio nezakonitim postupanjem Općinskog suda u Širokom Brijegu. Stoga je apelant predložio da sud na osnovu odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donese presudu kojom će obavezati tuženog da apelantu isplati iznos od 1,571.856,00 KM sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 28. februara 2005. godine do isplate na ime glavnog duga, te iznosa od 17.095,00 KM na ime troškova izvršenja sa zakonskim zateznim kamatama počev od 7. marta 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

10. Postupajući po prijedlogu Općinskog suda u Širokom Brijegu od 12. oktobra 2006. godine za delegaciju drugog suda, Vrhovni sud je rješenjem od 7. novembra 2006. godine odredio da u predmetnoj pravnoj stvari postupa Općinski sud kao stvarno nadležan.

11. Istaknuto je da je tuženi u svom podnesku od 18. februara 2008. godine istakao da na strani suda nema bitnih povreda postupka ni materijalnog prava zbog čega bi na apelantovoj strani nastupila bilo kakva šteta. Navedeno, ocjenjujući odnose apelanta i izvršenika u smislu kupoprodaje nekretnina prije izvršnog postupka, a nakon indosiranja mjenice i u toku izvršnog postupka nekretnine označene kao k.č. br. 2962/1 k.o. Posušje za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 90.610,00 KM, koji ugovor je zaključen 25. februara 2005. godine, a ovjeren 18. aprila 2005. godine, što, prema mišljenju tuženog, predstavlja sumnju da je u pitanju fiktivan pravni posao, kao što je fiktivan kompletan odnos svih učesnika u tom poslu vezano za izdavanje mjenice, prijenos i samo izvršenje. Istaknuto je da iz inspekcijskog nalaza Porezne uprave Ljubuški od 17. juna 2005. godine kojim je vršena analiza poslovanja izvršenika za 2003, 2004. i 2005. godinu proizlazi da su mjenice izdane bez pokrića i da se ne vidi osnov njihovog izdavanja. Također, iz samog zapisnika od 17. juna 2005. godine jasno je da tih sredstava nije bilo ni na 31. decembar 2004. godine na računima, kao i da isplata kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji nekretnine nije evidentirana na računu.

12. Dalje, tuženi je naveo da po mjeničnom pravu mjenica je odvojena, ali ne mora biti, od pravnog osnova, odnosno posla kojim se osigurava ili plaća, a što vrijedi za učesnike u pogledu mjeničnih prava i obaveza koji su navedeni na samoj mjenici ili glase na donosioca. Stoga, pošto se tužba odnosi na naknadu štete od tuženog koja nema nikakve veze s pravima i obavezom iz predmetnih mjenica, a trebalo bi da bude odgovoran za naknadu štete po osnovu odgovornosti za treća lica, onda se moraju utvrditi pravni osnov potraživanja, obim i visina štete. Shodno načelima naknade štete, presuđenje u apelantovu korist bez obzira na princip krivnje, a bez pravnog osnova, nastanak štete bi predstavljao stjecanje bez osnova o čemu sud treba da pazi po službenoj dužnosti. Tuženi je naveo da, ocjenjujući da mjenica nije bila sredstvo plaćanja, niti osiguranje plaćanja, da je izdana bez pokrića na remitenta koji ju je prenio na apelanta koji pokreće izvršni postupak i koji kupuje, a ne plaća stvari izvršenika, ide u prilog tome da je predmetni posao fiktivan i da prikriva neki drugi pravni posao kojim stranke rješavaju neke svoje stvari protivne zakonu. O navedenom jasno govori činjenica da sam apelant kao tražilac izvršenja ovjerava kupoprodajni ugovor u sudu 18. aprila 2005. godine, i to sa direktorom izvršenika koji je razriješen te dužnosti 28. februara 2005. godine.

13. Tuženi je, također, istakao da je apelant naveo da je sud rješenje o izvršenju dostavio banci tek 19. januara 2006. godine, čime je njemu nanesena šteta, jer tada na računu nije bilo sredstava. Međutim, prema mišljenju tuženog, takve apelantove tvrdnje su neistinite, budući da je apelant bio imalac navedenih mjenica koje dospijevaju po viđenju sa klauzulom bez protesta, a koje se po zakonu moraju podnijeti na plaćanje u roku od jedne godine od dana izdavanja, a apelant je te mjenice podnio 31. decembra 2004. godine na plaćanje, a izdane su 1. jula 2004. godine. Međutim, tuženi je naveo da te mjenice nisu plaćene, jer na računu trasanta, koji je ujedno i trasat, nije bilo sredstava, pa nakon pokretanja izvršenja na računima na kojima nema sredstava tražilac izvršenja-apelant mijenja predmet izvršenja, te traži izvršenje na nekretninama umjesto pljenidbe sredstava na računu, a koje u toku postupka kupuje zbog čega je nelogična zahtijevana šteta zbog radnji suda.

14. Općinski sud navodi da je uvidom u spis predmeta Općinskog suda u Širokom Brijegu broj IP-154/05, raniji broj IP-32/05, utvrđeno da je apelant kao tražilac izvršenja 7. marta 2005. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, a radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 1,571.856,00 KM a na osnovu vjerodostojnih isprava navedenih u prijedlogu kojim je predložio sudu da donese rješenje o izvršenju pljenidbom na novčanim sredstvima na transakcijskim računima dužnika-izvršenika koji se vode kod UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar - Podružnica Posušje. Za slučaj da se na navedeni način ne može u cijelosti provesti izvršenje zbog nedostatka sredstava na tim računima dužnika, apelant je predložio da se izvršenje do namirenja tražbine provede i pljenidbom i procjenom izvršenikovih pokretnina, svih vrsta robe i opreme koje se nađu u njegovom posjedu u njegovim privrednim objektima, Robnoj kući "Kobaco" u Posušju, Meljkuša b.b., supermarketu "Fenix", te poslovnim i svim drugim objektima u njegovom posjedu, prodajom tih stvari i namirenjem apelanta iz iznosa dobivenih prodajom. Za slučaj da se po svim navedenim osnovama tražilac izvršenja-apelant ne mogne namiriti u cijelosti, apelant je predložio da se izvršenje provede zabilježbom rješenja o izvršenju na nekretninama označenim kao k.č. br. 2962/1, zv. Vrtline, površine 1.394 m2, upisana u posjedovnom listu br. 325 k.o. Posušje, te na nekretnini-objektu Robna kuća "Kobaco", izgrađenom na k.č. br. 2962/2, zv. Vrtline, površine 224 m2, i na k.č. br. 2962/3, zv. Vrtline, površine 1.424 m2, obje upisane u zk. ul. slovo "R" nar. br. 24/97, sve k.o. Posušje. Istaknuto je da je po navedenom prijedlogu za izvršenje Općinski sud u Širokom Brijegu donio Rješenje o izvršenju broj Ip-32/05 od 7. marta 2005. godine.

15. Dalje je navedeno da je Općinski sud u Širokom Brijegu 16. marta 2005. godine primio apelantov podnesak u kome je naveo da je Rješenje o izvršenju broj IP-32/05 postalo pravosnažno zbog čega su se stekli uvjeti za njegovo provođenje, te budući da je apelantovo potraživanje 1,571.856,00 KM, a izvršenik ta sredstva nema na svojim transakcijskim računima, apelant je predložio da se izvršenje provede na cjelokupnoj imovini izvršenika. Uz navedeni podnesak apelant je sudu dostavio službeni popis opreme od 31. decembra 2004. godine, koji je sačinila revizorska kuća "Reviva" d.o.o. Ljubuški, dokaz o vlasništvu izvršenika na nekretnini označenoj kao k.č. br. 2962/1. Naveo je da popis robe izvršenika ne može dostaviti zbog dnevnih promjena usljed čega je nužno da sud iziđe na lice mjesta, izvrši popis, procjenu i pljenidbu zatečene robe u objektima navedenim u prijedlogu.

16. Istaknuto je da je apelant, također, predložio da se rješenje o izvršenju dostavi na izvršenje bankama navedenim u prijedlogu radi prenosa zatečenih sredstava na transakcijskim računima izvršenika i blokade tih računa na apelantov račun a sve do konačnog namirenja duga. Apelant je, također, naveo da ima saznanje da svakodnevno na račune izvršenika pristižu određena sredstva, jer oni imaju potraživanja od svojih kupaca, pa se može očekivati da će i ta sredstva pristizati na račune banaka. Općinski sud u Širokom Brijegu je 21. marta 2005. godine primio prigovor na Rješenje broj IP-32/05 od 7. marta 2005. godine zbog nevjerodostojnosti mjenice i protestne isprave koji je podnio opunomoćenik izvršenika V.M. Apelant je 24. marta 2005. godine sudu predao odgovor na navedeni prigovor, te je Općinski sud u Širokom Brijegu 29. marta 2005. godine donio Rješenje broj IP-32/05 kojim je navedeni prigovor odbačen kao nedopušten. Na navedeno rješenje je podnesena žalba 11. aprila 2005. godine, a apelant je dostavio sudu odgovor na žalbu 4. aprila 2005. godine.

17. Općinski sud u Širokom Brijegu je 27. aprila 2005. godine donio rješenje kojim se odgađa provođenje predmetnog izvršenja do okončanja parničnog postupka koji se vodi pred tim sudom pod brojem Ps-46/05 po tužbi tužilaca O.K., A.K. protiv apelanta, G.B. i I.J. radi poništenja vjerodostojnosti mjenica i protestnih isprava. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu koji je Rješenjem broj Pž-36/05 od 13. jula 2005. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

18. Dalje je navedeno je Općinski sud u Širokom Brijegu 19. januara 2006. godine donio zaključak broj IP-154/05 kojim se podnosioci prigovora, treća lica O.K. i A.K. upućuju da svoja prava navedena u prigovoru ostvaruju u parnici. Istog dana Općinski sud u Širokom Brijegu je UniCredit Zagrebačkoj banci d.d. Mostar dostavio Rješenje o izvršenju broj IP-32/05 od 7. marta 2005. godine na provođenje. Navedena banka je 6. februara 2006. godine sudu dostavila dopis kojim ga izvještava da je djelimično izvršila navedeno rješenje do visine salda izvršenika u ukupnom iznosu od 23,58 KM 2. februara 2006. godine, da je blokirala njegov račun, te proslijedila rješenje Hypo Alpe Adria banci d.d. Mostar, koja je navedena kao sljedeća banka kod koje izvršenik vodi svoja sredstva. U prilogu dopisa banka je sudu dostavila ispis promjena po računu za period od 7. februara 2005. godine do 7. marta 2005. godine. Apelant je 15. februara 2006. godine predao Općinskom sudu u Širokom Brijegu podnesak kojim zahtijeva da se urgentno provedu pljenidba, procjena i prodaja pokretnina izvršenika, budući da je roba podložna brzom kvarenju a i cijena opreme pada, te je zahtijevao da sud apelanta obavijesti o mjestu, danu i satu prodaje. Kantonalni sud u Širokom Brijegu je 22. februara 2006. godine Općinskom sudu u Širokom Brijegu dostavio drugostepeno rješenje od 9. februara 2006. godine kojim su odbijene žalbe O.K. i A.K. podnesene protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu od 29. marta 2005. godine, kojim je odbačen prigovor opunomoćenika izvršenika podnesen protiv rješenja o izvršenju.

19. Dalje je navedeno da je zaključkom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj IP-154/05 od 15. novembra 2006. godine zakazano ročište na licu mjesta radi naplate novčanog potraživanja procjenom i prodajom nekretnine izvršenika označene kao k.č. br. 2962/1, u naravi "Vrtline", površine 1.394 m2, za 4. decembar 2006. godine u 10 sati. Apelant je 29. novembra 2006. godine Općinskom sudu u Širokom Brijegu dostavio podnesak kojim obavještava sud da je na nekretnini označenoj kao k.č. br. 2962/1, u naravi "Vrtline", površine 1.394 m2, ugovorom o kupoprodaji zaključenom između "Kobaco" d.o.o. Posušje i apelanta, ovjerenog 18. aprila 2005. godine u Općinskom sudu u Širokom Brijegu, nakon uplaćenog poreza na prijenos nekretnina upisan posjed u apelantovu korist sa dijelom posjeda 1/1, te izvršena prijava u zemljišnoknjižni ured. Također, navedenim podneskom apelant je skrenuo pažnju da je u njegovom podnesku od 15. marta 2005. godine navedeno da za slučaj da po svim navedenim osnovama izvršenja u cijelosti se ne mogu namiriti apelantova potraživanja, izvršenje će se provesti i zabilježbom rješenja o izvršenju na nekretninama označenim kao k.č. br. 2962/1, u naravi "Vrtline", površine 1.394 m2, na nekretnini-objektu Robne kuće "Kobaco", te da zakazivanjem ročišta radi procjene vrijednosti spomenute nekretnine nisu provedene izvršne radnje nad imovinom izvršenika redoslijedom kako je navedeno u Rješenju o izvršenju broj broj IP-32/05. Apelant je istakao da se, prema njegovoj ocjeni, radi o pokušaju otezanja cjelokupnog postupka. Zaključkom Općinskog suda u Širokom Brijegu broj IP-154/05 od 5. aprila 2007. godine apelant je pozvan da u roku od 15 dana izvijesti sud o postojanju izvršenika, te adresi njegovog sjedišta, jer se pismeno navedenog suda upućeno na ime izvršenika vratilo sudu kao neuručeno s napomenom dostavne službe da izvršenik ne postoji više.

20. Općinski sud je naveo da iz izvoda iz sudskog registra Kantonalnog suda od 4. aprila 2005. godine proizlazi da je izvršenik upisan u matični registarski broj subjekta upisa 1-3304 sa temeljnim kapitalom 12.000,00 KM.

21. Istaknuto je da je vještak finansijske struke S.A. u svom pismenom nalazu i mišljenju od 30. maja 2008. godine utvrdila da na transakcijskim računima izvršenika, otvorenim kod UniCredit Zagrebačke banke i Hypo Alpe Adria banke u vremenskom periodu od 7. marta 2005. godine do 31. decembra 2006. godine, prema podacima koje joj je dostavila UniCredit Zagrebačka banka, nije bilo prometa, "a promet je ostvaren polozima, konverzijom, pozajmicama i ti isti polozi novca su korišteni za plaćanje računa nekim tvrtkama", tako da je saldo na ovom računu 31. decembra 2006. godine bio 10,00 KM. Također je navela da ne može sa sigurnošću zaključiti da li bi se novac polagao ili vršile konverzije ili pozajmice da je bilo prinudnog izvršenja. Vještak je, dalje, naveo da izvršenik za 2005. i 2006. godinu nije dostavljao završni račun, a iz završnog računa za 2004. godinu proizlazi da stalna sredstva iznose 804.067,00 KM od čega oprema u vrijednosti 133.062,00 KM i ostala materijalna sredstva u iznosu od 671.005,00 KM a tekuća sredstva u iznosu od 1,529.425,00 KM od čega zalihe robe 1,070.518,00 KM, kupci i tražbine 252.158,00 KM i gotovina od 206.749,00 KM. Iz zapisnika Porezne uprave od 17. juna 2005. godine konstatirano je stanje osnovnih sredstava izvršenika na 31. decembar 2004. godine u vrijednosti od 1,212.947,60 KM a zalihe robe nisu usklađivane, odnosno nije pravljen popis robe, a zaduženje robe u 2004. godini za tri prodajna mjesta i skladište iznosi 1,887.383,18 KM, a stvarno stanje tri prodavnice po popisu Porezne uprave na 8. juni 2005. godine iznosi 610.307,51 KM, a prema knjigovodstvu 1,702.924,34 KM. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi na okolnost usmenog pojašnjenja svog pismenog nalaza, te je izjavio da uplate novca i pozajmice na račun izvršenika nije gledao, niti se može izjasniti sa sigurnošću ko je bio polagač, jer to nije bilo naloženo sudskim rješenjem. Istakla je da konverzija znači da se vršilo pretvaranje jedne vrste novca u drugu, u konkretnom slučaju radilo se o konvertiranju valute KN u KM, te da činjenica da izvršenik nije podnosio završne račune Poreznoj upravi i ovlaštenoj agenciji za 2005. i 2006. godinu, a da još nije prestala da radi je odgovornost firme koja nije postupala u skladu sa zakonom, a što je stvar inspekcijskog nadzora. Vještak je, također, naveo da do 31. decembra 2006. godine nije vidio da je vršena blokada računa izvršenika, te da je na strani 3. svog pismenog nalaza dostavio podatke o kretanju, odnosno prometu na računu izvršenika kod Hypo Alpe Adria Bank prema podacima koje je dostavila u sudski spis ta banka iz čega je vidljivo da je stanje 1. jula 2004. godine iznosilo 65,61 KM.

22. Općinski sud je naveo da je pismeni nalaz i mišljenje spomenutog vještaka, kao i njegov usmeni iskaz koji je iznesen na glavnoj raspravi sud u cijelosti prihvatio kao istinit i tačan i dan na osnovu vještačenja finansijske dokumentacije izvršenika, dokumentacije Porezne uprave Ljubuški, firme "Fipa" d.o.o. Mostar, a u skladu sa vještakovom strukom i finansijskim standardima.

23. Iz podataka Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 30. juna 2008. godine dostavljenih za promet izvršenika po transakcijskom računu otvorenom kod ove banke, a za period od 7. marta 2005. godine do 31. decembra 2006. godine, Općinski sud je utvrdio da saldo na ovom računu od 7. marta 2005. godine do 21. decembra 2005. godine iznosi 49,81 KM, da je broj naloga potraživanja bio 12 sa ukupnim iznosom od 219.955,50 KM, broj naloga dugovanja bio je 363 sa dugom od 219.979,23 KM, a da u periodu od 1. januara 2006. godine do 31. decembra 2006. godine saldo iznosi 5,04 KM sa brojem dva naloga potraživanja u iznosu od 500,04 KM i dva naloga dugovanja u iznosu od 521,08 KM.

24. Iz dopisa UniCredit Bank d.d. od 25. aprila 2008. godine je utvrđeno da je stanje izvršenika na 1. juli 2004. godine na transakcijskom računu kod navedene banke iznosilo 1.491,85 KM.

25. Svjedok A.K. je izjavila da je ona lično kao dioničar izvršenika podnijela prigovor na Rješenje o izvršenju broj Ip-32/05, te da je tokom 2002. godine izvršenik poslovao sa gubitkom od 600.000,00 KM a razlog za taj neuspjeh je bilo smišljeno preduzimanje određenih radnji od G.B. i M.G., apelantove direktorice, sa čime je svjedoka upoznao njen muž V.K., koji je bio radnik kod izvršenika.

26. Općinski sud je naveo da među parničnim stranakama nije sporno da je po apelantovom prijedlogu za izvršenje protiv izvršenika vođen izvršni postupak pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu. Sporno pitanje u konkretnom predmetu je, prema mišljenju Općinskog suda, da li je tuženi dužan nadoknaditi apelantu štetu povodom vođenja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu u predmetu broj Ip-154/05 (raniji broj Ip-32/05).

27. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 59. Zakona o sudovima u FBiH kojom je propisano da Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim i nepravilnim radom. Članom 68. stav 2. navedenog zakona je propisano da sredstva za rad kantonalnih i općinskih sudova osiguravaju kantoni-županije.

28. U kontekstu navedenog Općinski sud je naveo da se nezakoniti rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad se očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećega. Konstatirano je da je na osnovu izvršenog uvida u spis predmeta Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ip-154/05 (raniji broj Ip-32/05) utvrđeno da je navedeni sud u tom izvršnom postupku pokrenutom po apelantovom prijedlogu, kao tijelo-organ tuženog koje tuženi finansira prema Zakonu o sudovima FBiH, postupao u periodu od 7. marta 2005. godine i da postupak nije okončan. Iz materijalnih dokaza je utvrđeno da sud tuženog svojim postupanjem, imajući u vidu i općepoznatu činjenicu o velikom broju predmeta za izvršenje, nije odugovlačio postupak izvršenja na način da se apelantu nanese šteta.

29. Također, Općinski sud je istakao da navedeni sud u izvršnom postupku nije postupao suprotno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti, tako da se ne može zaključiti da je postojala volja ili pristanak da se oštete prava ili interesi trećega. Pored navedenog, ocijenjeno je da je pri provođenju izvršenja Rješenja broj Ip-32/05 od 7. marta 2005. godine bilo prepreka od samog apelanta, a koje se ogledaju i u njegovom dopisu upućenom sudu 16. aprila 2005. godine. Navedenim dopisom apelant je izvijestio sud da izvršenik nema sredstava na svojim transakcijskim računima, da ne može dostaviti popis robe izvršenika, te predložio da se provede izvršenje na njegovoj cjelokupnoj imovini, između ostalog, i na nekretnini označenoj kao k.č. broj 2962/1, zv. Vrtline, površine 1.394 m2, a koju je, prema izjavi z.z. apelanta, on kupio na osnovu ugovora o kupoprodaji od izvršenika, koji je ovjeren kod Općinskog suda u Širokom Brijegu 18. aprila 2005. godine. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da su se pojavile i ostale procesne prepreke, prigovori trećih lica koje je Općinski sud u Širokom Brijegu odbacio, ali je po žalbama predmet bio dostavljen Kantonalnom sudu. Dalje, u međuvremenu je pokrenut parnični postupak pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu radi utvrđivanja nevjerodostojnosti isprava na osnovu kojih je doneseno Rješenje o izvršenju broj Ip-32/05. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, organ tuženog nije mogao riješiti navedeni izvršni postupak uz poštivanje načela efikasnosti i ekonomičnosti propisanih ZIP-om.

30. Analizom svih izvedenih dokaza zaključeno je da je postupanje uredujućeg sudije Općinskog suda u Širokom Brijegu u predmetu broj IP-32/05 isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja pri donošenju Rješenja broj IP-32/05 od 27. aprila 2005. godine kojim je odgođeno provođenje izvršenja, a koje je ukinuto Rješenjem Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Pž-36/05 od 13. jula 2005. godine. Međutim, iz navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, ne proizlazi odgovornost uredujućeg sudije, niti Općinskog suda u Širokom Brijegu, pa ni tuženog u predmetnom sporu za nepravilno ili nezakonito postupanje suda u navedenom izvršnom postupku.

31. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao, u smislu izvedenih dokaza, da je pretrpio bilo kakvu štetu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada Općinskog suda u Širokom Brijegu u vođenju izvršnog postupka.

32. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da se odredba člana 59. Zakona o sudovima FBiH mora vezati za odredbe čl. 155. i 158. ZOO, a da bi se uopće moglo govoriti o odgovornosti u smislu navedenih odredaba, apelant je morao da dokaže da je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada konkretnog suda ili sudije koji je učestvovao u donošenju rješenja o izvršenju, a što on nije dokazao.

33. Kantonalni sud je naveo da se nepravilnim radom smatra postupanje suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešno zauzet stav u obavljanju te dužnosti ne čini rad suda nepravilnim. Prema tome, u konkretnom slučaju, smatrajući da treba čekati sa provođenjem izvršenja dok se ne riješe žalbe trećih lica, sud je pogriješio u tumačenju norme, ali očito nije imao namjeru da pričini štetu apelantu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ni u ostalim radnjama nije bilo te namjere. Ako nema namjere, niti grube nepažnje kao posljedice nezakonitog rada konkretnog sudije, nema ni njegove odgovornosti a samim tim ni odgovornosti tuženog kantona.

34. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58 0 Ps 029010 09 Rev od 6. jula 2010. godine djelimično uvažio, nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tako da je odbijen zahtjev tuženog da mu apelant naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.472,27 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

35. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja pri čemu je pravilno ustanovio da razlozi navedeni u obrazloženju prvostepene presude nisu međusobno kontradiktorni, niti je izreka presude u suprotnosti sa obrazloženjem.

36. Vrhovni sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama člana 59. Zakona o sudovima u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 38/05) kojim je propisano da Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim i nepravilnim radom.

37. Vrhovni sud je naveo da se pitanje odgovornosti tuženog za štetu koju njegovi organi uzrokuju trećem licu može podvesti pod odredbu člana 172. stav 1. ZOO po kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. Međutim, da bi se uopće moglo govoriti o odgovornosti pravnog lica za štetu, potrebno je prethodno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu. Dakle, potrebno je da postoji šteta, da postoji krivica kao uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO).

38. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je, kako to pravilno rezonira drugostepeni sud, morao dokazati da mu je zahtijevana šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada konkretnog suda ili uredujućeg sudije, a kako to apelant u toku postupka nije dokazao, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Prema shvatanju Vrhovnog suda, nema odgovornosti tuženog ni zbog pogrešne primjene ili tumačenja propisa pogotovo kada su oni rezultat pogrešnog pravnog shvatanja, odnosno tumačenja konkretne pravne norme. Pogrešno zauzeti pravni stav suda, odnosno uredujućeg sudije, konkretno u predmetu broj IP-32/05 (kada je sud smatrao da treba sačekati sa provođenjem izvršenja dok se ne riješe žalbe trećih lica i kada je donio rješenje o odgodi izvršenja koje je ukinuo drugostepeni sud), prema mišljenju Vrhovnog suda, ne upućuje da je imao namjeru da pričini štetu apelantu zbog čega nisu ispunjeni navedeni uvjeti za naknadu štete.

Postupak pred Ustavnim sudom

39. Apelant je 8. aprila 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ip-32/05 od 7. marta 2005. godine. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1103/09 od 23. februara 2012. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji se trenutno vodi pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu pod brojem Ip-154/05. Ustavni sud je navedenom odlukom naložio Općinskom sudu u Širokom Brijegu da po hitnom postupku dovrši izvršni postupak u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također je naloženo da Općinski sud u Širokom Brijegu u roku od 60 dana od dana dostavljanja odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda.

40. U navedenoj odluci, razmatrajući apelantove navode u odnosu na razuman rok, Ustavni sud je naveo da predmetni izvršni postupak povodom apelantovog prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojnih isprava (mjenica) traje već šest godina i 10 mjeseci i da još nije okončan. Dalje je Ustavni sud konstatirao da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja na osnovu vjerodostojnih isprava, te da je, shodno relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, ovaj postupak hitne prirode i da stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog novčanog potraživanja izvršenjem na izvršenikovim novčanim sredstvima na transakcijskim računima kod poslovnih banaka, odnosno na pokretnim stvarima i nekretninama izvršenika), Ustavni sud je utvrdio da se radi o relativno složenom postupku, ali da to u konkretnom slučaju nije bio faktor koji je u većoj mjeri utjecao na dužinu trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud je naveo da je Općinski sud u Širokom Brijegu, nakon pokušaja izvršenja na novčanim sredstvima na računima izvršenika kod poslovnih banaka, suprotno redoslijedu iz rješenja o izvršenju i suprotno apelantovom prijedlogu od 15. februara 2006. godine, izvršenje pokušao da provede na izvršenikovim nekretninama, te nije dao nikakvo obrazloženje za takvo postupanje. Dalje, Ustavni sud je zapazio da je sud zaključak od 15. novembra 2006. godine uputio izvršeniku na adresu Put za Imotski bb, Posušje, dok je, prema stanju spisa, izvršenikova adresa Meljakuša bb, Posušje. Također, Ustavni sud je naveo da ne vidi razlog zbog kojeg bi apelantovo nedostavljanje odgovora na zaključak od 5. aprila 2007. godine u konkretnom slučaju predstavljalo propust koji bi spriječio Općinski sud da obavlja izvršne radnje predviđene ZIP-om. Ustavni sud je podsjetio na to da se, u skladu sa članom 64. ZIP-a, izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Iz navedenog Ustavni sud je zaključio da radnje koje je preduzeo Općinski sud nisu rezultirale "provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava" u smislu člana 64. ZIP-a, te da nakon toga Općinski sud više nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem da okonča predmetni postupak u smislu odredaba člana 64. ZIP-a za šta nije ponudio razumno opravdanje.

41. Općinski sud u Širokom Brijegu je 1. juna 2012. godine dostavio Ustavnom sudu informaciju u vezi sa izvršenjem Odluke Ustavnog suda broj AP 1103/09 od 23. februara 2012. godine. U navedenoj informaciji se navodi da su preduzete aktivnosti radi dovršenja predmetnog izvršnog postupka. U tom smislu novi uredujući sudija je 24. aprila 2012. godine uputio dopis apelantu i njegovoj opunomoćenici kojim ih je pozvao da u roku od osam dana izvijeste sud o preostaloj visini duga izvršenika prema tražiocu izvršenja-apelantu, te o eventualnom daljnjem toku izvršnog postupka, budući da apelant nije mogao naplatiti iz novčanih sredstava izvršenika. Apelantova opunomoćenica je dopisom od 4. maja 2012. godine obavijestila sud da joj je apelant krajem 2006. godine otkazao punomoć za zastupanje, tako da ona nema nikakvih saznanja o navedenom predmetu. Predložila je da sud uputi dopis direktno apelantu. Istaknuto je da je apelant dopisom od 16. aprila 2012. godine obavijestio sud da se sva pismena traženja u pogledu predmetnog izvršenja dostavljaju na njegovu adresu, te da će ga ubuduće zastupati ovlašteno lice. Dopisom od 8. maja 2012. godine apelant je obavijestio Općinski sud u Širokom Brijegu da su na apelantov račun po predmetnom rješenju o izvršenju putem transakcijskog računa preduzeća izvršene uplate u iznosu od samo 543,16 KM, te da apelant prikuplja podatke o izvršenikovom preduzeću koji će biti dostavljeni sudu, kao i Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud u Širokom Brijegu je naveo da će u što kraćem roku donijeti odluku kojom bi se izvršni postupak smatrao dovršenim o čemu će blagovremeno obavijestiti Ustavni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

42. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da Vrhovni sud proizvoljno zaključuje da pogrešno pravno shvatanje uredujućeg sudije u konkretnom slučaju ne upućuje na to da je on imao namjeru da pričini štetu apelantu. Prema apelantovom mišljenju, takav stav je pogrešan jer je izvršenje trajalo sve dok izvršenik nije otuđio svoja sredstva sa transakcijskog računa. Navedeni stav suda je pogrešan i kada se ima u vidu da je apelant koji je u tom izvršnom postupku bio tražilac izvršenja dostavio uredujućem sudiji niz urgencija, pozivajući se na odredbe o hitnosti izvršnog postupka iz ZIP-a, a na šta se sve uredujući sudija oglušio. Prema apelantovom mišljenju, nemoguće je opravdati ponašanje uredujućeg sudije kada se uzme da on nije učinio ništa da spriječi otuđenje imovine sa sredstava izvršenika, odnosno da 10 mjeseci nije dostavljao rješenje o izvršenju navedenim bankama na izvršenje i pored apelantovih urgencija pogotovo ako se uzme u obzir vrijednost spora. Ističe da nižestepene presude pokušavaju opravdati ovako ponašanje uredujućeg sudije tako što u njegovu odbranu navode da je imao pogrešno pravno shvatanje. Navedenim pogrešnim pravnim shvatanjem apelantu je načinjena šteta i za to uredujući sudija mora snositi odgovornost u smislu Zakona o sudovima FBiH. Također, smatra da osporene presude ne daju odgovore na apelantove prigovore istaknute u žalbi i reviziji. Navodi da osporene presude nisu ocijenile nalaz S.A., stalnog sudskog vještaka za finansije, od 30. maja 2008. godine u kojem je utvrđeno da je od dana donošenja rješenja o izvršenju do dana njegovog dostavljanja UniCredit banci d.d. Mostar radi naplate izvršenik podigao sredstva sa svojih transakcijskih računa i da je otuđena roba koja je popisana u zapisniku Porezne uprave FBiH od 17. juna 2005. godine.

b) Odgovor na apelaciju

43. U odgovorima na apelaciju Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo po povrede apelantovih ustavnih prava.

44. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

45. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 38/05, 22/06, 63/10 i 72/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 59.
Odgovornost

Federacija, odnosno kanton, zavisno od toga ko osigurava sredstva za rad suda, odgovaraju za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

46. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Šteta

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.
Hitnost i redoslijed postupanja

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 13. stav 1.
Izvršnost i pravosnažnost

(1) Rješenje protiv kog u roku nije izjavljen prigovor postaje izvršno i pravosnažno.

Član 29.
Vjerodostojan dokument

(1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojnog dokumenta.

(2) Vjerodostojan dokument je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

(3) Vjerodostojan dokument je povoljan za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 40.
Dostavljanje rješenja o izvršenju

(1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršenja i izvršeniku. O donošenju rješenja o izvršenju sud će istovremeno obavijestiti i poznatog založnog povjerioca.

(6) Rješenje o izvršenju donešeno na osnovu mjenice i čeka dostavlja se odmah po donošenju radi zapljene sredstava na računu izvršenika.

Član 52.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dozvoljavaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnim dokumentom ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom.

Član 53.
Upućivanje na parnicu

(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona ne sprečava provođenje izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može da traži odlaganje izvršenja pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.

Član 60.
Odlaganje izvršenja na prijedlog tražioca izvršenja

(1) Ako zakonom nije drukčije određeno, izvršenje se može odložiti potpuno ili djelimično samo na prijedlog tražioca izvršenja ako provođenje rješenja nije otpočelo. Ako više tražilaca izvršenja učestvuje u izvršnom postupku, pa samo neki od njih traže odlaganje, sud će samo u odnosu na tog tražioca izvršenja da odloži izvršenje.

VI. Dopustivost

47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

49. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 029010 09 Rev od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

51. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

52. Predmetni postupak se odnosi na postupak po apelantovoj tužbi za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

53. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

54. Ustavni sud naglašava svoj stav da općenito nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

55. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant pokrenuo parnični postupak za naknadu štete koja mu je pričinjena zbog neefikasnog, odnosno nezakonitog vođenja izvršnog postupka od Općinskog suda u Širokom Brijegu, odnosno uredujućeg sudije u tom izvršnom postupku. Naime, apelant je smatrao da je pretrpio štetu zbog toga što je pravosnažno rješenje o izvršenju dostavljeno banci na izvršenje tek nakon proteka 10 mjeseci, kada izvršenik više nije imao sredstava na svojim transakcijskim računima. Rješavajući po apelantovoj tužbi, redovni sudovi su, ocjenjujući sve provedene dokaze izvedene tokom postupka, a posebno na osnovu uvida u izvršni spis Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ip-154/05 (raniji broj Ip-32/05), utvrdili da apelant nije dokazao da mu je zahtijevana šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada suda ili uredujućeg sudije.

56. Redovni sudovi su konstatirali da tuženi nije odgovoran zbog pogrešnog pravnog shvatanja, odnosno tumačenja pravne norme (kada je sud smatrao da treba sačekati sa provođenjem izvršenja dok se ne riješe žalbe trećih lica i kada je donio rješenje o odgodi izvršenja koje je ukinuo drugostepeni sud). Stoga je ocijenjeno da pogrešno pravno shvatanje uredujućeg sudije ne upućuje da je on imao namjeru da apelantu pričini štetu zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odredbu člana 59. Zakona o sudovima FBiH doveli u vezu sa odredbama člana 172. ZOO, kao i sa odredbama čl. 155. i 158. ZOO. Prema tome, uzimajući u obzir navedene odredbe, prema mišljenju redovnih sudova, apelant je morao da dokaže da postoji šteta, te da postoji krivica kao uzročna veza između radnje tuženog i nastale štete, a što on nije dokazao u konkretnom slučaju.

57. Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom broj AP 1103/09 od 23. februara 2012. godine usvojio apelantovu apelaciju podnesenu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju broj Ip-32/05. U navedenoj odluci Ustavni sud je, analizirajući dužinu izvršnog postupka, ustanovio da radnje koje je preduzeo Općinski sud u Širokom Brijegu nisu rezultirale "provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava" u smislu odredbe člana 64. ZIP-a, kao i da sud nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem da okonča predmetni izvršni postupak u smislu odredbe člana 64. ZIP-a za šta nije ponudio razumno opravdanje. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao na stavove Evropskog suda u pogledu naročite marljivosti nadležnih vlasti u postupcima u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Također je ukazao i na stav Evropskog suda prema kojem u izvršnom postupku, zbog same njegove naravi, treba postupati ekspeditivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda Comingersoll S.A. protiv Portugala [GC], broj 35382/97, stav 23, ECHR 2000-IV).

58. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju apelant tražio naknadu štete zbog toga što je uredujući sudija pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-32/05 od 7. marta 2005. godine dostavio na provođenje banci tek 19. januara 2006. godine, dakle, nakon proteka roka od 10 mjeseci, kada izvršenik na svojim transakcijskim računima nije imao dovoljno sredstava kojima bi apelant namirio svoja potraživanja po osnovu vjerodostojne isprave (mjenice). Dakle, u predmetnom postupku apelant je ukazivao da je, zbog nezakonitog rada suda, odnosno uredujućeg sudije, u izvršnom postupku pretrpio štetu, budući da nakon perioda od 10 mjeseci nije mogao više naplatiti svoje potraživanje od izvršenika.

59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ukazati na neke od relevantnih odredaba ZIP-a iz kojih proizlaze jasni principi izvršnog postupka. Tako, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 5. ZIP-a propisano da je izvršni postupak hitne prirode, te da se od suda u izvršnom postupku zahtijeva hitno postupanje. Odredbom člana 40. stav 6. ZIP-a je propisano da se rješenje o izvršenju koje je doneseno na osnovu mjenice i čeka dostavlja odmah po donošenju radi zapljene sredstava na računu izvršenika. Dalje, odredbom člana 53. ZIP-a propisano je da upućivanje na parnicu trećih lica ne sprečava provođenje izvršenja, niti ostvarivanje potraživanja tražioca izvršenja. Također, odredbom člana 60. ZIP-a propisano je da, ako zakonom nije drukčije određeno, izvršenje se može odgoditi potpuno ili djelimično samo na prijedlog tražioca izvršenja. Dakle, iz navedenih odredaba ZIP-a proizlazi da je izvršni postupak koncipiran na način da se izvršenje provede u što kraćem roku pri čemu važnu ulogu u provođenju izvršenja ima tražilac izvršenja na način da predlaže predmet i način izvršenja, kao i da jedino tražilac izvršenja može predložiti da se izvršenje odgodi potpuno ili djelimično.

60. Dovodeći navedene odredbe u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant na neke od spomenutih odredaba ukazivao u svojim pismenim podnescima u toku postupka (tužbi, žalbi i reviziji), ali da se redovni sudovi u predmetnom postupku nisu očitovali na te apelantove navode. Naime, Ustavni sud je ustanovio da redovni sudovi prilikom rješavanja apelantovog tužbenog zahtjeva nisu imali u vidu relevantne odredbe ZIP-a iako je apelant tokom postupka ukazivao da je zbog nezakonitog rada uredujućeg sudije u izvršnom postupku pretrpio štetu koju potražuje od tuženog. Redovni sudovi su prilikom rješavanja tužbenog zahtjeva imali u vidu samo relevantne odredbe ZOO koje su doveli u vezu sa odredbom člana 59. Zakona o sudovima FBiH. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, budući da je u konkretnom slučaju prilikom rješavanja apelantovog tužbenog zahtjeva trebalo dovesti u vezu odredbe ZIP-a sa relevantnim odredbama ZOO (čl. 155, 158. i 172. stav 1. ZOO) i odredbom člana 59. Zakona o sudovima u FBiH.

61. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se, prema mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju ne radi o pogrešnom pravnom shvatanju uredujućeg sudije, kako to smatraju redovni sudovi, već o neaktivnosti suda u periodu od 10 mjeseci u kojem vremenu je izvršenik podigao sredstva sa svojih transakcijskih računa, kao i otuđena roba, a kako to proizlazi iz nalaza stalnog sudskog vještaka za finansije od 30. maja 2008. godine. Naime, proizlazi da je upravo u tom periodu nadležni sud postupao suprotno odredbama ZIP-a koje idu u pravcu da se izvršenje provede u što kraćem roku na način da tražilac izvršenja naplati svoja potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da i član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće obavezu javnoj vlasti da se postara da sudski postupak bude ekspeditivan pogotovo kada je u pitanju izvršni postupak u kojem, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). U suprotnom se postavlja i pitanje povrede prava na imovinu tražioca izvršenja zbog nemogućnosti da se realiziraju potraživanja koja su predmet izvršenja.

62. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da, u smislu odredbe člana 158. ZOO, krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu i nepažnjom. Dakle, u smislu navedene odredbe, da bi postojala krivica, nije neophodna samo gruba nepažnja ili namjera, kako to smatraju redovni sudovi u konkretnom slučaju, već je dovoljno da postoji i nepažnja. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, i u ovom dijelu obrazloženja osporenih presuda ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

63. Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.

65. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.