Službeni glasnik BiH, broj 98/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 945/09, rješavajući apelaciju Lejle Ninković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Lejle Ninković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001135 od 23. decembra 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Lejla Ninković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jelica Vuković, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 27. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001135 od 23. decembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 16. jula 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelanticinoj punomoćnici 1. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj Pr-67/03 od 27. juna 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev Vojina Ninkovića (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i apelantice kojim su tražili da im tuženi isplati iznos od 77.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu parničnih troškova.

7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelantica i prvotužilac 13. januara 2003. godine putem punomoćnika podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi su naveli da je prvotužilac bio radnik pravnog prednika tuženog Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SRBiH (u daljnjem tekstu: RSUP), dok je apelantica bila radnik Gradskog sekretarijata za unutrašnje poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: GSUP). GSUP je 12. septembra 1986. godine donio odluku o zajedničkom učešću u kupovini stana za apelanticu i njenu porodicu. Pravni prednik tuženog je 7. aprila 1988. godine sa GSUP-om zaključio ugovor o zajedničkom učešću u kupovini stana za potrebe apelantice i prvotužioca. Prema tom ugovoru, ugovorne strane su se obavezale da će zajedničkim sredstvima izvršiti kupovinu dvoiposobnog stana u Sarajevu na slobodnoj lokaciji uz međusobno učešće u kupovini u omjeru 40:60% sredstava. Tuženi se obavezao učestvovati u kupovini sa 60% sredstava uz pravo da se pojavi kao kupac stana i stan dodijeli na korištenje prvotužiocu kao svom radniku. GSUP je svoju obavezu od 40% sredstava uplatio na žiroračun tuženog u roku od 15 dana. Prethodni uvjet za isplatu je bio da apelantica odmah preda jednosoban stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava u ulici Ilije Engela broj 7 radi dodjele drugom radniku sa rang-liste. Apelantica i prvotužilac su tu obavezu izvršili i otišli da žive kao podstanari. Pravni prednik tuženog je 26. marta 1990. godine donio odluku kojom se prvotužiocu dodjeljuje na korištenje dvoiposoban stan u naselju Mjedenica u objektu C, prvi ulaz na prvom spratu, stan broj 4, površine 70,72 m², a 31. maja 1990. godine doneseno je i rješenje o dodjeli navedenog stana. Istakli su da u ugovoru o udruživanju sredstava, a ni u odluci o dodjeli stana nije naznačen rok u kojem će se stan predati apelantici i prvotužiocu. Apelantica i prvotužilac su zbog rata privremeno napustili Sarajevo. Nakon okončanja rata su se vratili u Sarajevo i od tada žive kao podstanari. Naveli su da su se obraćali tuženom koji ih je obavijestio da do realizacije obaveza ne može doći zbog poteškoća koje je imao prodavac predmetnog stana sa kojim je tuženi zaključio „pravni posao“. O tim činjenicama tuženi je bio obaviješten još 1991. godine, ali nije obavijestio apelanticu i prvotužioca. Apelantica i prvotužilac su istakli da im, u smislu odredbe člana 149. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada pravo da svoja potraživanja ostvaruju direktno od tuženog. Kako se nakon 6. decembra 2000. godine više ne može sticati stanarsko pravo na stanovima u državnom vlasništvu, niti se može vršiti otkup stana, apelantici i prvotužiocu preostaje jedina mogućnost da sebi kupe odgovarajući stan i to konkretno dvoiposoban stan.

8. Općinski sud je naveo da je u toku postupka punomoćnica apelantice i prvotužioca opredijelila tužbeni zahtjev podneskom od 6. decembra 2003. godine pri kojem je ostala do zaključenja glavne rasprave i predložila da sud obaveže tuženog da apelantici i prvotužiocu isplati iznos od 77.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. decembra 2003. godine pa do isplate i naknadi im troškove postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Općinski sud je, također, naveo da je u odgovoru na tužbu tuženi istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije prvotužioca i apelantice, jer FMUP nije pravni sljednik SDB, ranijeg RSUP-a SRBiH, koji je donio odluku i rješenje o dodjeli stana, jer je prema navodima iz tužbe raniji GSUP Sarajevo organizaciono u sastavu MUP-a Kantona Sarajevo, a ne FMUP-a. Zatim je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva zato što dvoiposoban stan u Sarajevu iz ugovora o zajedničkom učešću u kupovini stana nije kupljen i to bez odgovornosti tuženog odnosno krivicom prodavca, iako je tuženi ispunio sve svoje obaveze iz ugovora o zajedničkom učešću. Zatim je tuženi istakao prigovor da je, prema članu 137. ZOO-a, prestala obaveza tuženog iz ugovora o zajedničkom učešću u kupovini stana od 7. aprila 1988. godine zbog nemogućnosti ispunjenja, pa je prestala i obaveza prema prvotužiocu i apelantici bez odgovornosti tuženog. Obaveza iz ugovora je prestala i prema odredbama člana 354. ZOO-a jer je njeno ispunjenje postalo nemoguće zbog okolnosti za koje tuženi ne odgovara. Iz istih razloga tuženi je, prema odredbama člana 263. ZOO-a, oslobođen i od odgovornosti za eventualnu štetu jer nije mogao ispuniti svoju obavezu iz ugovora o zajedničkom učešću u kupovini stana od 7. aprila 1988. godine zbog okolnosti koje nije mogao izbjeći. Zatim, da prvotužilac i apelantica nisu dokazali da su pretrpjeli štetu, niti pravni osnov i njenu visinu, kao ni pasivnu legitimaciju tuženog. Tuženi je istakao i prigovor zastarjelosti jer je tužba podnesena 13. januara 2003. godine, a rješenje o dodjeli stana doneseno je 31. maja 1990. godine, pa je istekao desetogodišnji zastarni rok za izvršenje tog rješenja. I u pogledu zahtjeva za naknadu eventualne štete prvotužilac i apelantica su mogli saznati u toku 1991. godine pa sve do 6. aprila 1992. godine kada je počelo ratno stanje u BiH, a do dana podnošenja tužbe protekao je apsolutni rok zastarjelosti od pet godina.

10. Istaknuto je da je uvidom u odluku o dodjeli „neodgovarajućeg stana“ od 19. decembra 1984. godine, rješenje od 19. decembra 1984. godine i ugovor o korištenju stana od 20. februara 1985. godine utvrđeno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na „neodgovarajućem stanu“ u ulici Ilije Engela broj 7. Uvidom u odluku GSUP-a od 12. septembra 1986. godine i zaključak od 8. jula 1988. godine prvostepeni sud je utvrdio da je GSUP Sarajevo odobrio sredstva apelantici na ime zajedničkog učešća u kupovini stana sa RSUP-om u iznosu od 40% od konačne vrijednosti dvoiposobnog stana.

11. Uvidom u ugovor od 7. aprila 1988. godine, Općinski sud je utvrdio da je navedeni ugovor zaključen između RSUP-a, SRBiH i SUP-a grada Sarajeva, radi kupovine dvoiposobnog stana u Sarajevu i to radi rješavanja stambenih pitanja porodice Ninković. Navedenim ugovorom RSUP se obavezao da će učestvovati sa 60% sredstava, a GSUP sa 40% sredstava. GSUP je bio dužan da izvrši uplatu u roku od 15 dana od potpisivanja ugovora. Ugovorne strane su se saglasile da kupovinu stana izvrši RSUP koji će biti nosilac prava korištenja i prava raspolaganja na predmetnom stanu i koji će stan u odgovarajućem postupku dodijeliti apelantici i prvotužiocu kao korisnicima.

12. Uvidom u odluku od 26. marta 1990. godine utvrđeno je da je RSUP prvotužiocu dodijelio na korištenje dvoiposoban stan u naselju Mjedenica u Sarajevu, objekt C, ulaz I, stan broj 4, površine 70,72 m². Rješenjem od 31. maja 1990. godine prvotužiocu je dodijeljen na korištenje predmetni stan.

13. Uvidom u potvrdu i dopis PJSP Sarajevostana Sarajevo od 14. maja i 6. novembra 2003. godine, uvidom u ugovor o korištenju stana od 24. januara 1990. godine, rješenje GSUP-a od 15. decembra 1989. godine i odluku od 18. aprila 1989. godine utvrđeno je da je Milomir Gluhović nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Ilije Engela broj 7, na kojem je ranije nosilac stanarskog prava bila apelantica.

14. Uvidom u predugovor zaključen 26. decembra 1988. godine između GRO PUT Sarajevo kao prodavca i RSUP kao kupca utvrđeno je da se prodavac obavezao da za račun kupca izgradi i preda na upotrebu jedan trosoban stan, a kupac se obavezao da u roku od pet dana uplati akontacioni iznos na žiroračun prodavca.

15. Uvidom u akt MUP-a RBiH od 5. decembra 1991. godine, utvrđeno je da je MUP Sarajevo obavijestio GP PUT Sarajevo da ostaju pri kupovini stana po predugovoru i da je uplatio akontacioni iznos. Uvidom u obavijest GP PUT Sarajevo, MUP SRBiH od 12. novembra 1991. godine, utvrđeno je da su obustavljene sve daljnje aktivnosti oko izgradnje stanova na lokalitetu Mjedenica zbog različitog gledanja na urbanistička rješenja ovog lokaliteta a i zbog promjene strukture vlasti u organima Općine Stari Grad Sarajevo i da će po dobijanju odluke o konačnom razrješenju spornog objekta obavijestiti tuženog da razriješe pitanje ugovornih odnosa.

16. Uvidom u akt Općine Centar Sarajevo – Službe za upravu, privredu i finansije od 10. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je prosječna prometna vrijednost stana na području Mjedenice u rasponu od 1.100,00 KM do 1.300,00 KM po m² stambene površine.

17. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice i prvotužioca, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu sporne činjenice već je sporno samo pravno pitanje da li apelantica i prvotužilac imaju pravo zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja predmetnog ugovora. Prema mišljenju prvostepenog suda, iz ugovora od 7. aprila 1998. godine proizlazi da apelantica i prvotužilac imaju pravo da zahtijevaju izvršenje ugovora u njihovu korist u smislu odredbe člana 149. ZOO-a. Međutim, istaknuto je da do realizacije ugovora nije došlo. Konstatirano je da je ugovor prestao zbog nemogućnosti ispunjenja u smislu odredbe člana 137. ZOO-a.

18. Općinski sud je naveo da su u predmetnoj pravnoj stvari apelantica i prvotužilac imali pravo da traže i prime ispunjenje obaveze, te da im navedeno pravo proizlazi iz ugovora, odluka i rješenja iz 1990. godine, kojim se njima dodjeljuje na korištenje navedeni stan. Prema mišljenju prvostepenog suda, oni nemaju pravo na naknadu novčane štete u visini vrijednosti stana. Istaknuto je da isključivo ugovarači iz predmetnog ugovora o udruživanju sredstava imaju pravo da potražuju naknadu štete ukoliko su štetu pretrpjeli zbog nemogućnosti ispunjenja ugovora. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju i došlo do zaključenja ugovora o kupovini stana u skladu sa ugovorom o zajedničkom učešću iz 1988. godine, ispunjenjem navedenog ugovora tuženi bi postao vlasnik navedenog stana, a apelantica i prvotužilac bi stekli samo pravo na dodjelu navedenog stana na kojem bi mogli steći stanarsko pravo.

19. Dalje, prvostepeni sud je naveo da su apelantica i prvotužilac imali mogućnost da se zbog nezaključenja ugovora o kupovini stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima obrate tuženom da, u skladu sa stambenom politikom i pravilnicima, izvrši dodjelu drugog odgovarajućeg stana. Oni su od 31. maja 1990. godine kada je doneseno rješenje o dodjeli stana prvotužiocu imali mogućnost da se obrate tuženom radi rješavanja svog stambenog pitanja, a oni su to učinili tek 14. augusta 2002. godine.

20. Osim navedenog, Općinski sud je ukazao da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je suprotan odredbi člana 11. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojom je izričito propisano da je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način suprotno odredbama zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo, što je i kažnjivo u smislu odredbe člana 68. navedenog zakona.

21. Općinski sud je zaključio da postavljeni tužbeni zahtjev, kojim se traži isplata novčane vrijednosti stana, nema uporište u zakonu, te da je stoga neosnovan.

22. Protiv prvostepene presude apelantica i prvotužilac su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-2176/04 od 11. aprila 2007. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženi obavezan da apelantici i prvotužiocu isplati iznos od 77.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. decembra 2003. godine pa do isplate uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 12.348,00 KM.

23. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da u konkretnom predmetu apelantica i prvotužilac tužbenim zahtjevom potražuju naknadu štete koju su pretrpjeli zbog toga što tuženi nije izvršio svoju ugovorenu obavezu, a apelantica i prvotužilac su svoju ugovorenu obavezu ispoštovali odnosno vratili su stan na kojem su bili nosioci stanarskog prava. U takvoj situaciji u kojoj su tužioci vratili stan na kojem su bili nosioci stanarskog prava i kada nije došlo do realizacije ugovora o kupovini stana, prema mišljenju Kantonalnog suda, oni su pretrpjeli štetu. Naime, nije im vraćen stan na kojem su bili nosioci stanarskog prava koji su eventualno nakon stupanja na snagu Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo mogli otkupiti i postati njegovi vlasnici, zbog čega su pretrpjeli štetu.

24. Kantonalni sud je naveo da tuženi nije u mogućnosti da izvrši ugovornu obavezu odnosno nije u mogućnosti da apelantici i prvotužiocu preda u posjed stan koji je bio predmet ugovora, niti da im vrati stan na kojem su bili nosioci stanarskog prava. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, potrebno da tuženi isplati novčanu naknadu kao ekvivalent, kako bi se uspostavila restitucija onog stanja kakvo je bilo u vrijeme izvršenja ugovora.

25. Kantonalni sud smatra da apelantici i prvotužiocu pripada pravo da, u smislu odredbe člana 262. stav 2. ZOO-a, zahtijevaju naknadu štete koju su zbog neispunjenja obaveze tuženog pretrpjeli. Prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je zahtjev za isplatu naknade štete prema tržišnoj vrijednosti predmetnog stana, u smislu odredbe člana 190. ZOO-a jer se samo na taj način materijalna situacija apelantice i prvotužioca može dovesti u onakvo stanje u kakvom bi se nalazili da nije bilo propuštanja tuženog.

26. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-001135 od 23. decembra 2008. godine usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako da je žalba prvotužioca i apelantice odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora za reviziju u iznosu od 650,50 KM je odbijen.

27. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je konstatirao da su apelantica i prvotužilac opredijelili svoj tužbeni zahtjev na iznos od 77.000,00 KM (Vrhovni sud je očiglednom omaškom naveo iznos od 7.000,00 KM) koji predstavlja visinu vrijednosti stana na lokaciji Mjedenica, površine 70 m², na kojoj cijena kvadratnog metra iznosi 1.100,00 KM.

28. Istaknuto je da je drugostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 132. stav 1. u vezi sa članom 124. ZOO-a, imajući u vidu da su prvotužilac i apelantica vratili stan koji je apelantica predala u izvršenju ugovorne obaveze, tako da su prvotužilac i apelantica kao ugovorne strane stekli pravo na naknadu štete, u smislu odredbi čl. 262. stav 2. i 190. ZOO-a.

29. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeni stav Kantonalnog suda je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da, prema izričitoj odredbi iz člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 - važećem na dan donošenja odluke o dodjeli predmetnog stana na korištenje), stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta i drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. U smislu navedene odredbe, Vrhovni sud je istakao da prvotužilac i apelantica kao bračni drugovi nisu sa prednikom tuženog kao davaocem stana na korištenje zaključili pismeni ugovor o korištenju stana, pa prema tome nisu ni stekli stanarsko pravo na tom stanu, kao ni pravo useljenja u stan.

30. Navedeno je da tako izričitoj odredbi o sticanju stanarskog prava ne udovoljava Odluka prednika tuženog broj S-121/1 od 26. marta 1990. godine, niti Rješenje broj 3889 od 31. maja 1990. godine jer navedene odluke nemaju konstitutivni značaj. Spomenuti akti, prema mišljenju Vrhovnog suda, njihovom nosiocu daju samo pravni osnov na osnovu kojeg ima pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, te da iz njih ne proizlazi, za slučaj neizvršenja, pravo na isticanje zahtjeva za naknadu štete u visini vrijednosti dodijeljenog stana u pogledu kojeg nije zasnovano stanarsko pravo.

31. Sagledavajući ugovor o zajedničkom učešću u kupovini stana, zaključen 7. aprila 1988. godine između RSUP-a i GSUP-a, Vrhovni sud je istakao da bi se moglo poprimiti da se radi o ugovoru u korist trećeg - prvotužioca i apelantice u smislu odredbe člana 149. ZOO-a, gdje u smislu navedenih odredbi kod prvotužioca i apelantice predstoji pravo na isticanje zahtjeva neposredno prema dužniku radi izvršenja ugovorne obaveze. Dakle, prvotužiocu i apelantici, u čiju je korist zaključen predmetni ugovor, predstojalo bi pravo na isticanje zahtjeva u izvršenju navedenog ugovora, tj. da ugovorne strane izvrše svoju ugovornu obavezu u vidu uplate svojih dijelova učešća u kupovini predmetnog stana, te RSUP ugovornu obavezu u vidu dodjele, koju je ovaj i izvršio donošenjem akata o dodjeli predmetnog stana prvotužiocu, a ne i pravo na isticanje zahtjeva za naknadu štete zbog neizvršenja obaveze predaje u posjed navedenog stana nakon provedenog postupka njegove dodjele, jer ovakve ugovorne obaveze nema, niti proizlazi iz pravila materijalnog prava koja determiniraju sporni odnos, posebno kada se sagleda da do neizvršenja ove obaveze nije došlo zbog razloga koji bi se mogli pripisati u krivicu predniku tuženog, koji je u izvršenju svoje obaveze preduzeo potrebne aktivnosti u vidu pribavljanja prava korištenja i raspolaganja stanom nakon izgradnje zgrade u kojoj će biti lociran, a čime bi se ostvario uvjet za zaključenje ugovora o korištenju stana.

32. Istaknuto je da, kako se radi o dodjeli stana u zgradi koja se tek trebala izgraditi, dakle pod odložnim uvjetom koji nije ostvaren, očigledno je donošenjem akata o dodjeli predmetnog stana sa svim daljnjim aktivnostima RSUP-a s ciljem sticanja prava korištenja i raspolaganja radi dodjele stana prvotužiocu iscrpljena preuzeta obaveza, kako GSUP-a, tako i RSUP-a. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, iz tako zasnovanog odnosa i ne postoji obaveza u vidu predaje u posjed predmetnog stana, kako pogrešno smatra drugostepeni sud, koja bi nastala tek zaključenjem ugovora o njegovom korištenju. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantica i prvotužilac nemaju pravo na naknadu štete u visini prometne vrijednosti stana koji je vraćen, a ni stana koji je trebalo da bude dodijeljen, što nije učinjeno bez krivice tuženog odnosno njegovog pravnog prednika.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


33. Apelantica se žali da su joj osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je presuda Vrhovnog suda nerazumljiva, da su razlozi u obrazloženju kontradiktorni, a materijalno pravo je zbog paušalnog i proizvoljnog tumačenja zakona pogrešno primijenjeno na štetu prvotužioca i apelantice. Smatra da je u postupku nesporno utvrđeno da je ustupanjem stana na kojem je apelantica bila nosilac stanarskog prava ona ispunila svoj dio obaveze, a tuženi svoju obavezu nije izvršio. Ističe da su Općinski i Vrhovni sud izašli iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva, te da se odlučivalo o pravu koje se tužbom nije tražilo. Prema apelanticinom mišljenju, jedino je pravilna odluka Kantonalnog suda kojom je istaknuto da se pravo na imovinu apelantici može kompenzirati kroz naknadu štete u vidu isplate novčane vrijednosti dvoiposobnog stana po cijenama na tržištu čime bi apelantica i njen muž sebi osigurali dom.

b) Odgovor na apelaciju


34. U odgovoru na apelaciju Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi


35. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 11.


Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

36. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 124.


U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 132. stav 1.


(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza na naknadu eventualne štete.

Član 137.


Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.

U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelimično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje svoje obaveze.

Član 149.


(1) Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.

(2) Ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica.

Član 154.


(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 158.


Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 185.


(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

Član 190.


Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 262.


(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti ju savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

Član 263.


Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

Član 354.


(1) Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovora.

(2) Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.

VI. Dopustivost


37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001135 od 23. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


41. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

42. U konkretnom slučaju, u postupku se odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za naknadu štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza tuženog, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Apelantica u suštini smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku.

44. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se tuženi obaveže na naknadu štete u visini od 77.000,00 KM, što predstavlja visinu vrijednosti stana na lokaciji Mjedenica površine 70 m². Odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je taj zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, obrazlažući da su ugovorom o zajedničkom učešću u kupovini stana od 7. aprila 1998. godine pravni prednik tuženog i GSUP zaključili ugovor o kupovini stana radi rješavanja stambenog pitanja porodice prvotužioca i apelantice. Iz ovoga neposredno proizlazi pravo prvotužioca i apelantice da zahtijevaju izvršenje ugovora u njihovu korist, u smislu odredaba čl. 149. ZOO-a. Međutim, do realizacije ovog ugovora nije došlo. S obzirom na prethodna utvrđenja tog suda, Općinski sud je iskazao stanovište da je predmetni ugovor prestao uslijed nemogućnosti ispunjenja u smislu odredaba čl. 137. ZOO-a. Naime, u ovom slučaju prvotužilac i apelantica su imali ovlaštenje da traže i prime ispunjenje obaveze proistekle iz navedenog ugovora i odluka i rješenja iz 1990. godine, kojima im se dodjeljuje na korištenje navedeni stan. Međutim, oni nemaju pravo na naknadu novčane štete u visini vrijednosti stana, budući da jedino ugovarači iz predmetnog ugovora o udruživanju sredstava imaju pravo potraživati naknadu štete ukoliko su je pretrpjeli zbog nemogućnosti ispunjenja ugovora. Štaviše, i da je došlo do zaključenja ugovora o kupovini stana u skladu sa ugovorom o zajedničkom učešću iz 1988. godine, ispunjenjem navedenog ugovora tuženi bi postao vlasnik navedenog stana, a prvotužilac i apelantica su stekli pravo samo na dodjelu navedenog stana na kojem bi mogli steći stanarsko pravo. Prvotužilac i apelantica su, dakle, imali mogućnost da se zbog nezaključenja ugovora o kupovini stana obrate tuženom da im dodijeli drugi odgovarajući stan. Međutim, iako je 31. maja 1990. godine doneseno rješenje kojim im je dodijeljen sporni stan, prvotužilac i apelantica su se tuženom obratili tek 14. augusta 2002. godine radi rješavanja stambenog pitanja.

46. Drugostepeni sud je, rješavajući o žalbi apelantice i prvotužioca protiv prvostepene presude, iskazao stav da je u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje pogrešno primijenivši materijalno pravo pri izvođenju zaključka da je tužbeni zahtjev neosnovan, gdje se pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev prvotužioca i apelantice opredijeljen na isplatu novčanog iznosa koji predstavlja tržišnu vrijednost stana koji im je dodijeljen na korištenje, koji tuženi nije u mogućnosti predati u posjed u izvršenju svoje ugovorne obaveze prema njima, pokazuje osnovanim, u smislu odredbi člana 132. stav 1. u vezi sa članom 124. ZOO-a, jer su vratili stan koji je apelantica predala u izvršenju ugovorne obaveze, a prednik tuženog ne može i nije izvršio svoju ugovornu obavezu, tako da su prvotužilac i apelantica kao ugovorne strane stekli pravo na naknadu štete, u smislu odredaba materijalnog prava i to čl. 262. stav 2. i 190. ZOO-a, koje opravdavaju ovakav zahtjev, pa je ovome udovoljio preinačenjem prvostepene presude.

47. Vrhovni sud je, usvajajući reviziju tuženog, presudu Kantonalnog suda preinačio na način da se žalba prvotužioca i apelantice odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje, prihvatajući obrazloženje prvostepenog suda i posebno naglašavajući da prvotužilac i apelantica, prema izričitoj odredbi člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, budući da nisu sa prednikom tuženog kao davaocem stana na korištenje zaključili pismeni ugovor o korištenju stana, nisu ni stekli stanarsko pravo na spornom stanu, kao ni pravo na useljenje u taj stan. Akti koje je prednik tuženog donio u korist prvotuženog i apelantice njihovom nosiocu daju samo pravni osnov na osnovu kojeg ima pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, u slučaju odbijanja - pravo na isticanje zahtjeva za zaključenje navedenog ugovora, pa nadalje pravo zahtijevati predaju u posjed radi useljenja na osnovu ugovora o korištenju stana, iz čega ne proizlazi za slučaj neizvršenja pravo na isticanje zahtjeva za naknadu štete u visini vrijednosti dodijeljenog stana u pogledu kojeg nije zasnovano stanarsko pravo, posebno kada se sagleda da do neizvršenja obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava za kupovinu stana nije došlo zbog razloga koji bi se mogli pripisati u krivicu prednika tuženog, koji je u izvršenju svoje obaveze preduzeo potrebne aktivnosti s ciljem izvršenja navedenog ugovora.

48. Slijedom utvrđenja drugostepenog suda da je apelantica sa GSUP-om zaključila ugovor kojim se obavezala vratiti stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava, kao uvjet za dodjelu stana na korištenje, čemu drugostepeni sud pridaje značaj da kod tužioca predstoji pravo na isticanje zahtjeva za naknadu materijalne štete, Vrhovni sud je istakao da se njena stečena prava kao ugovorne strane po ovome ugovoru imaju sagledavati u odnosu na prava i obaveze kojima je ona raspolagala u odnosu na drugu ugovornu stranu – GSUP, a ona su bila takva da je GSUP imao obavezu uplate iznosa razmjerno svome učešću u kupovini, koju je i izvršio, bez mogućnosti utjecaja na nabavku stana radi dodjele i same dodjele, koje su predstojale RSUP-u, za koga se i ne utvrđuje postojanje ugovornog odnosa sa apelanticom, niti je ovaj mogao postojati zbog tadašnjeg položaja radnika u organima uprave. U skladu s navedenim, ukoliko se sagleda da se radi o dodijeljenom stanu u zgradi koja se tek trebala izgraditi, dakle pod odložnim uvjetom, koji nije ostvaren, očigledno je donošenjem akata o dodjeli predmetnog stana sa svim daljnjim aktivnostima RSUP-a, s ciljem sticanja prava korištenja i raspolaganja radi dodjele prvotužiocu na korištenje, iscrpljena preuzeta obaveza, kako GSUP-a, tako i RSUP-a, gdje iz navedenog zasnovanog odnosa i ne predstoji obaveza u vidu predaje u posjed predmetnog stana, kako pogrešno smatra drugostepeni sud, koja bi nastala tek zaključenjem ugovora o njegovom korištenju; ne predstoji pravo prvotužioca i apelantice na naknadu štete u visini prometne vrijednosti stana koji je vraćen, a ni stana koji je trebao biti dodijeljen, što nije učinjeno bez krivice tuženog odnosno njegovog pravnog prednika. Dosljedno izloženom, kako je drugostepeni sud zbog pogrešnog stava o primjeni materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu koja je bila pravilna i na zakonu zasnovana, valjalo je onda takvu drugostepenu presudu preinačiti i potvrditi presudu suda prvog stepena, obrazložio je Vrhovni sud.

49. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju od odlučnog značaja način na koji su apelantica i prvotužilac postavili svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je tužbeni zahtjev postavljen tako da su apelantica i prvotužilac tražili da im tuženi naknadi štetu zbog neispunjenja ugovora, u iznosu vrijednosti stana na lokaciji Mjedenica, površine 70 m². Dakle, predmet tužbenog zahtjeva je bila naknada štete u iznosu koji predstavlja vrijednost stana koji je bio predmet ugovora o zajedničkom učešću u kupovini stana zaključenog 7. aprila 1988. godine. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatra da je takav tužbeni zahtjev apelantice i prvotužioca neosnovan. Vrhovni sud je jasno obrazložio zbog čega smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, te preinačio drugostepenu presudu, a potvrdio presudu Općinskog suda. Pri tome, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj presudi Vrhovni sud je primijenio relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu primjene materijalnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

51. Budući da su navodi o povredi prava na dom i na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i da ih je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su bez osnova, Ustavni sud ne nalazi svrsishodnim ponovo razmatrati te navode u odnosu na pravo na dom i pravo na imovinu.

VIII. Zaključak


52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena odluka obrazložena u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, odnosno kada Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava na koju apelantica ukazuje.

53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!