Službeni glasnik BiH, broj 74/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3227/12, rješavajući apelaciju Velibora Bogdanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Velibora Bogdanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003336 11 Krž 3 od 21. juna 2012. godine u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg Krivičnog zakona.

Ukidanje Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003336 11 Krž 3 od 21. juna 2012. godine u dijelu iz prethodnog stava ove odluke ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u odnosu na izricanje kazne, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Velibora Bogdanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003336 11 Krž 3 od 21. juna 2012. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003336 10 Kri od 29. augusta 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Velibor Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokatica iz Mostara, podnio je 3. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003336 11 Krž 3 od 21. juna 2012. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 003336 10 Kri od 29. augusta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 1. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 003336 10 Kri od 29. septembra 2011. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je za vrijeme rata i oružanog sukoba na području općine Mostar između Armije BiH i HVO-a, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačke a) i c), člana 27. stav 2. i člana 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica u vrijeme rata (od 12. augusta 1949. godine), na način detaljno opisan u tački 1. presude, u noći 25/26. maj 1993. godine (sa još pet neidentificiranih lica), ušao u stan S. Z. i M. Z. gdje je naredio S. Z. da se spremi i odveo ga u logor Heliodrom, a od M. Z. tražio novac i izvršio premetačinu stana i otuđio određene stvari, a nakon toga na način opisan u presudi upotrebom sile i prijetnje prisilio M. Z. na seksualni odnos. Dakle, on je navedenim radnjama, kršeći odredbe Ženevske konvencije koje zabranjuju povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljive i ponižavajuće postupke, odredbe koje štite žene od silovanja, te odredbe o protivpravnom zatvaranju civila, prisilio žensko lice na seksualni odnos (silovao) upotrebom prijetnje direktnim napadom na tijelo i protivzakonito zatvorio civila. Time je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e), sve u vezi s članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i članom 29. KZBiH. Sud BiH je apelanta na osnovu odredbe člana 285. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), uz primjenu čl. 39, 40, 42. i 49. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, oslobodio ga plaćanja troškova krivičnog postupka, a oštećene sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo dokaze koje je provelo Tužilaštvo, kao i dokaze koje je provela odbrana. Sud BiH je naveo da je u završnoj riječi Tužilaštvo navelo da je uspjelo dokazati da je na način prezentiran u optužnici i izmijenjenoj optužnici (sa glavnog pretresa) apelant kritične prilike izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelantova odbrana je u završnoj riječi navela da Tužilaštvo ni na koji način nije uspjelo dokazati da je apelant kritične prilike bio u stanu S. Z. i M. Z., te je isticala da apelant uopće nije bio u Mostaru u to vrijeme, da je otuđio stvari iz stana, kao i da je silovao M. Z. S tim u vezi, odbrana je navodila da je M. Z. silovanje prijavila tek 17 godina nakon što se događaj desio, te nije bilo medicinske dokumentacije o silovanju, iako je sve vrijeme imala zdravstvenu zaštitu, da nijedan svjedok nije potvrdio da je ona silovana, te su apelanta svjedoci vidjeli prvi put u sudnici, osim svjedokinje F. P. koja je navela da o događaju priča sa M. Z. Dalje, odbrana je osporavala nalaze vještaka jer nisu na jasan i nedvosmislen način naveli kada je M. Z. počela sa psihijatrijskim liječenjem, niti iz nalaza proizlazi da je kao posljedicu silovanja imala psihičke smetnje, posebno kada se ima u vidu činjenica da je bila radno aktivna i nije tražila stručnu pomoć 17 godina. U vezi sa zatvaranjem S. Z., on je, prema navodima odbrane, u kritično vrijeme bio vojno lice. Odbrana je prigovorila zakonitosti provođenja apelantovog prepoznavanja, koje je učinjeno suprotno članu 85. ZKP, te je navela da je Tužilaštvo postupalo suprotno odredbi člana 14. ZKP.

7. Prvostepeni sud se prvenstveno osvrnuo na procesne odluke, te je u tom smislu odbio prijedlog apelantove odbrane koja je, u smislu odredbe člana 261. stav 2, u okviru duplike predložila saslušanje P. Z. na okolnost da je S. Z. bio pripadnik HVO-a. Sud je odbio taj prijedlog jer predloženi svjedok nije vještak koji bi bio u mogućnosti da potvrdi da li je S. Z. pripadao nekoj jedinici HVO-a. Vijeće je odbilo i prijedlog Tužilaštva za dopunu dokaznog postupka, kao i prihvatanje činjenica koje je utvrdio MKSJ, za šta je dalo svoje razloge. Sud BiH je raspravio o primjeni zakona (KZBiH ili KZSFRJ), te je naveo da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret važio zakon KZSFRJ, koji je u članu 142. propisivao to krivično djelo za koje se mogla izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili smrtna kazna, dok KZ u članu 172. propisuje to krivično djelo sa kaznom zatvora u trajanju od 10 godina ili kaznu dugotrajnog zatvora. Sud BiH je, upoređujući ta dva krivična zakona, zaključio da je kazna koju predviđa KZBiH blaža, te pozivajući se na praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, kao i principe utvrđene u KZBiH, zaključio da primjena člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH ne predstavlja povredu principa nulla poena sine lege niti povredu prava optuženog apelanta na izricanje blaže kazne, već, upravo suprotno, to je u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom odnosno općim principima međunarodnog prava.

8. Sud BiH je naveo da određeni elementi iz člana 173. KZBiH moraju biti zadovoljeni kako bi ponašanje optuženog predstavljalo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je naveo koji su to elementi. Detaljno analizirajući sve navedene elemente, Sud BiH je utvrdio da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom postojao oružani sukob u gradu Mostaru, da je u to vrijeme bila primjenjiva Ženevska konvencija, te da su krivična djela iz optužnice usko povezana s oružanim sukobom. Također, kako bi utvrdio da je radnja bila usmjerena protiv zaštićene kategorije lica navedenih u članovima Ženevske konvencije, sud je istakao da u slučajevima gdje su zločini kažnjivi prema članu 173. KZBiH na osnovu zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije žrtve navodne povrede nisu učestvovale neposredno u neprijateljstvima, a što podrazumijeva i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili bilo kojeg drugog razloga. Sud je naveo da žrtva navedene povrede također mora zadovoljiti definiciju žrtve po VI ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica. S tim u vezi, Sud BiH je ispitao status koji su svjedoci (S. Z. i M. Z.) imali u kritično vrijeme, te je za M. Z. (što nije ni odbrana osporavala) utvrđeno da je imala status civila. Odbrana je, međutim, osporavala status civila S. Z. navodeći da je bio pripadnik Armije BiH, o čemu je dostavljena i potvrda – naredba Glavnog štaba VK OSRBiH od 25. oktobra 1992. godine, a zatim pripadnik HVO-a, te je dostavljena iskaznica HVO-a od 6. januara 1993. godine. Svjedok je na glavnom pretresu naveo da nije borbeno djelovao. Sud BiH je zaključio da je S. Z. u kritično vrijeme imao status civila, da je oštećeni odveden iz svog stana usred noći u logor gdje je zadržan oko mjesec dana, iz iskaznice HVO-a nije vidljivo kojoj jedinici pripada, te se ne može zaključiti da je borbeno djelovao. Činjenicu da je imao status civila potvrđuje i potvrda Saveza logoraša od 16. juna 2010. godine, kao i iskaz svjedoka datog na ročištu da nije borbeno djelovao. Dakle, Tužilaštvo je van svake razumne sumnje dokazalo da su svjedoci-oštećeni u kritično vrijeme imali status civila.

9. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke ocijenio sve dokaze pozivajući se na čl. 3, 10, 15. i 281. ZKPBiH. Međutim, sud je naveo da ne postoji zakonska obaveza da izlaže sve dokaze, već samo da se oni razmotre prilikom odlučivanja. S tim u vezi, Sud BiH se pozvao na stav MKSJ. Dalje, Sud je istakao da je na glavnom pretresu Tužilaštvo uložilo materijalne dokaze, a da je odbrana u odnosu na pojedine dokaze istakla prigovor zakonitosti, relevantnosti, kao i da su neki dokazi pribavljeni nakon podizanja optužnice. Odbrana je na glavnom pretresu uložila materijalne dokaze na koje je Tužilaštvo izjavilo prigovor relevantnosti i zakonitosti. Sud je naveo da je sve istaknute prigovore ocijenio posebno i u kontekstu ostalih provedenih dokaza, te se u obrazloženju osvrnuo samo na prihvatljivost i dokaznu snagu tih dokaza. Ocjenom provedenih dokaza Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo van svake sumnje dokazalo da je apelant na način opisan u optužnici u svojstvu pripadnika HVO-a za vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i HVO-a počinio krivičnopravne radnje opisane u optužnici. Sud je, dakle, utvrdio da je apelant silovao M. Z., a S. Z. odveo u logor Heliodrom. U pogledu radnje izvršenja sud je poklonio vjeru iskazima S. Z. i M. Z. koji su dati pred sudom, kao i iskazima svjedoka F. P., B. Š., A. P., J. V., J. N. i S. V. Sud je posebno ocijenio kredibilitet svjedoka, te je naveo da je saslušao osam svjedoka optužbe i tri svjedoka odbrane. Dalje, za neke svjedoke sud je utvrdio da su im iskazi iskreni i pouzdani, a za neke svjedoke da dijelovi njihovih iskaza nisu bili iskreni, bilo zbog ličnih interesa, prijateljstva ili odanosti prema apelantu, ili zbog toga što su htjeli utjecati na tok postupka. Sud je naveo da je imao priliku da posmatra svjedoke, njihovo držanje, glas, stav, tjelesne i emocionalne reakcije na pitanja, neverbalno ponašanje u odnosu na stranke i advokate, te ozračje u kojem su davali iskaze. Sud je posebno naglasio da je samo svjedokinja M. Z. (kako obično biva kada je u pitanju silovanje) svjedočila o događaju, pa je njeno svjedočenje razmotreno sa posebnom pažnjom, dovodeći ga u vezu sa ostalim provedenim dokazima. Sud je također naveo da je nepostojanje sudskomedicinskih dokaza o zločinu u vrijeme trajanja i stanja oružanog sukoba, odnosa same svjedokinje prema onome što joj se desilo, kao i protek vremena, za sud predstavljalo dodatni teret pri utvrđivanju vjerodostojnosti iskaza svjedokinje. Sud je istakao da, posebno ocjenjujući način na koji su svjedoci odbrane davali odgovore na pitanja stranaka u postupku, smatra da su iskazi većine svjedoka neuvjerljivi. Prema mišljenju suda, svjedoci nisu van razumne sumnje uvjerili sud da apelant u kritično vrijeme nije bio u Mostaru.

10. Vezano za pojedinačna krivična djela i apelantovu individualnu odgovornost u odnosu na silovanje, Sud BiH je prvobitno pošao od elemenata krivičnog djela i namjere počinioca. Sud je naveo da je apelant imao spolni odnos sa žrtvom, da je koristio fizičku silu, prijetnju silom, psihološko ugnjetavanje i nasilno okruženje da bi žrtvu prisilio na spolni odnos i da žrtva nije slobodno i dobrovoljno pristala na spolni odnos, te da je apelant imao namjeru da ima spolni odnos, kao i da ga je imao uz punu svijest da žrtva nije pristala slobodno i dobrovoljno. Sud BiH je istakao da je svjedočenje M. Z. u potpunosti bilo vjerodostojno i potkrijepljeno drugim dokazima. Osim toga, M. Z. je detaljno opisala dva susreta sa apelantom, prvi put kada je dolazio u njen stan, a kada je bila prisutna i F. P., komšinica kojoj je rekao da ode, te drugi put kada je apelant došao i odveo njenog muža i nju silovao. M. Z. je detaljno opisala da je apelant bio u uniformi sa još četiri ili pet naoružanih vojnika, te je sam apelant tada rekao, vidjevši da ga je ona prepoznala, da je on taj, misleći da se radi o istom licu koje je prvi put dolazilo u njihov stan. Dalje, M. Z. je opisala kako ju je apelant odveo na sprat stana, detaljno opisujući sam čin silovanja, odnosno sve okolnosti vezane za silovanje. Također, svjedokinja je navela da se osjećala poniženom "[…] takva gola, u mojoj spavaćoj sobi, a njemu je tada bilo godina koliko i mojoj djeci". Svjedokinja je navela da je napustila stan nakon tog događaja i otišla kod komšinice F. P. Komšinicin suprug je zamolio njenog šefa B. Š. da se pobrine za nju, jer su joj muža odveli, pa je svjedokinja određeno vrijeme provela u stanu B. Š., a zatim se vratila u svoj stan. Svjedokinja je rekla da nikome nije pričala o događaju i nikome nije rekla da ju je apelant silovao, već samo da je maltretirao, navodeći da pripada generaciji koja je intimne stvari držala za sebe. Odbrana je osporavala činjenicu da je svjedokinja M. Z. silovana navodeći da nema medicinsku dokumentaciju, te da je o silovanju govorila prvi put nakon 16 godina. Sud je istakao da je u svjedočenju na pitanje: "Da li ste išli doktoru?", svjedokinja izjavila "Kako ću ja ljekaru te 1993. godine, kome ću ići?", što se odnosilo na činjenicu postojanja sukoba u Mostaru, te da nije mogla ići doktoru. Sud je utvrdio da je svjedokinja prvi put rekla da je silovana 2006. godine dr. O., što je utvrđeno iz dokumentacije (nalaz i mišljenje specijaliste), u kojem je navedeno da je svjedokinja preživjela psihofizičke traume koje su išle ispod ljudskog dostojanstva. Svjedokinja je u svom svjedočenju izjavila da je rekla (o silovanju) dr. O. jer je on stručno lice. Sud je utvrdio da je svjedokinji prepisana terapija kao i kontrolni pregledi. Dalje, iako u nalazu nigdje eksplicitno nije navedena riječ "silovanje", nema niti jedna dilema o tome šta se krije iza traume svjedokinje. Sud je ocijenio i nalaz tima vještaka dr. A. B. M. i S. F., u kojem je navedeno da je kod svjedokinje dijagnosticiran hronificirani posttraumatski stresni poremećaj silovanja koji se dovodi u vezi s kritičnim događajem ratnog silovanja kome je prethodila psihološka tortura, upad u stan i odvođenje supruga, te su kod svjedokinje registrirani simptomi anksioznosti, depresije, somatizacije i interpersonalne osjetljivosti blage do umjerene izraženosti.

11. Sud BiH je istakao da je odbrana uložila prigovor zakonitosti na dokaz TI1 (album iz kojeg je svjedokinja prepoznala apelanta) navodeći da je prepoznavanje izvršeno protivno članu 85. ZKP jer je apelant sve vrijeme bio dostupan organima gonjenja. Sud BiH je odbio taj prigovor kao neosnovan navodeći da je svjedokinja bez dvojbe pokazala na apelanta identificirajući ga kao učinioca djela. Odbrana je uložila prigovor zakonitosti dokaza T2 (uvjerenje Udruženja "Žena –žrtva rata"), ali Sud BiH navodi da nije uložila ni jedan dokaz na tu tvrdnju, samo je izjavila sumnju imajući u vidu da je uvjerenje izdato 17 godina nakon događaja koji se apelantu stavlja na teret. Sud BiH je odbacio taj prigovor posebno navodeći da izdavanje uvjerenja podrazumijeva određenu proceduru, koju je provelo navedeno udruženje. Dakle, Sud BiH je zaključio da je činjenica da je samo svjedokinja, oštećena, svjedočila o samom činu silovanja zato što je bila sama sa apelantom u stanu kada se događaj desio. Međutim, sud je našao da je svjedokinja u svom svjedočenju bila jasna, određena i vrlo uvjerljiva, posebno kada se ima u vidu da njeno svjedočenje niti jednog trenutka nije dovedeno u sumnju. Sud je s posebnom pažnjom razmotrio svjedočenje svjedoka optužbe u kontekstu provedenih materijalnih dokaza, prije nego je iskaz svjedokinje-oštećene prihvatio kao osnov za donošenje zaključka o krivnji. Pri tome je sud naveo da je u vidu imao praksu MKSJ u skladu s članom 96. Statuta koji propisuje da se prilikom svjedočenja žrtve neće tražiti dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve silovanja.

12. U odnosu na radnju odvođenja S. Z. u logor, za koju se apelant teretio da je kršeći odredbe međunarodnog prava za vrijeme rata protivpravno odveo S. Z. u logor Heliodrom na način opisan u optužnici, sud nalazi da je ta inkriminacija dokazana na osnovu iskaza svjedoka Z. S., kao i svjedoka J. V., J. N. i S. V.

13. Svjedok S. Z. je naveo da je apelant prilikom prvog dolaska u stan tražio oružje i automobil, te mu je svjedok donio vozačku dozvolu u kojoj je bilo 300,00 KM, što je apelant uzeo, uzeo je i ključeve od stana i naredio svjedoku da pođe s njim. Nakon što su u ušli u automobil i napravili četiri-pet krugova apelant je svjedoka vratio kući i naredio mu da nikome ne priča šta se desilo. Svjedok je naveo da su tada s njim u stanu bile njegova supruga i komšinica F. P. kojoj je svjedok naredio da ode. Svjedok S. Z. je također istakao da on i njegova supruga o tome nikome nisu pričali. Drugi dolazak u stan svjedoka bio je kritične noći 25/26. maj 1993. godine, kada je apelant došao sa četiri ili pet uniformiranih i naoružanih vojnika. Tražio je novac. Iznijeli su tehničke stvari iz stana. Nakon toga ga je apelant izbacio ispred stana u hodnik, odakle su ga dvojica naoružanih vojnika odveli ispred zgrade. Apelant mu je naredio da sjedne naprijed i rekao da se ne boji, da će ga samo ispitati. Nakon dolaska u logor svjedoka su predali dvojici vojnika, te su ga odveli u zatvorsku ćeliju koja je bila kancelarija u kojoj je on radio 20 godina. Svjedok je u logoru bio četiri ili pet dana, te je prebacivan iz jedne ćelije u drugu. Svjedok je naveo da je u tom periodu vidio apelanta, da je pitao doktora I. P. da li je to V. B., a doktor je potvrdio da jeste i dodao: "Nije valjda da ti je on bio u stanu?!". Svjedok je negirao iz straha za sebe i svoju suprugu. Svjedok je naveo gdje se još nalazio, te da je bio zatvoren otprilike 25 dana. Činjenica zatvaranja svjedoka proizlazi i iz dokaza T4 – Uvjerenje Saveza logoraša BiH. Iskaz svjedoka potvrdili su i ostali svjedoci koji su bili odvedeni u logor Heliodrom, te su naveli da je sa njima bio S. Z. Sud je naveo iskaz svjedoka koji je rekao da nije bio fizički maltretiran, ali jeste psihički. Sud je zaključio da su povrede procesnih garancija predviđenih međunarodnim pravom i nepostojanje procesnih zaštitnih mjera uvjerljivi dokazi da je lišenje slobode svjedoka S. Z. bilo proizvoljno. Ta kršenja međunarodnih prava bila su teška jer su sva prava bila uskraćena i opsežna jer su svi zatvoreni muškarci civili koji nisu bili hrvatske nacionalnosti istovjetno bili lišeni svojih procesnih prava. Odsustvo bilo kakvog sudskog procesa u Heliodromu, Policijskoj stanici i kasarni HVO-a pokazuje da nije postojao interes da se utvrdi da li su muškarci nehrvatske nacionalnosti zatvoreni po zakonskim osnovima. Sud BiH je ukazao na potrebu i značaj procesnih garancija i sudskog preispitivanja u smislu namjere da lišenje slobode bude zakonski opravdano i da se liše slobode samo ona lica koja predstavljaju individualnu i konkretnu prijetnju za legitimne sigurnosne interese. Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana ukazivala na to da se iskazu svjedoka S. Z. ne može vjerovati, te da iskaz nije dat sa namjerom da ošteti apelanta. Odbrana je tvrdila da je taj svjedok uznemiravao apelanta u toku suđenja, te ga je apelant prijavio, ali sud je našao da je to irelevantno za ishod konkretnog krivičnog postupka. Sud je naveo i da je odbrana osporavala zakonitost dokaza T4 (uvjerenje Saveza logoraša), ali zbog proteka vremena od kritičnog događaja do dana izdavanja, sud je odbio prigovor jer za izdavanje dokumenata treba određena procedura, a zakonitost ni na koji drugi način nije dovedena u pitanje. Sud nije prihvatio ni navod odbrane da su se svjedoci J. V., N. J. i S. V. izjasnili na okolnost da su za vrijeme rata bili odvođeni i saslušavani, jer su ti svjedoci jasno naveli da je s njima u Heliodromu i drugim lokacijama bio svjedok Z. S.

14. Na osnovu svega utvrđenog Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH. Sud je naveo da je prilikom ocjene dokaza imao u vidu i druge dokaze provedene u toku postupka, ali tim dokazima nije pridavao poseban značaj niti je smatrao da je potrebno da vrši njihovu detaljnu analizu, jer nisu bitno utjecali na konačno utvrđeno činjenično stanje i zaključke do koji je sud došao na osnovu dokaza čiju je ocjenu dao u presudi. Iz tih zaključaka jasno proizlazi da je kod optuženog apelanta postojao mens rea za navedeno krivično djelo, a to su bile direktne radnje čiji je cilj bio nanošenje patnji oštećenima. Sud je istakao da su radnje izvršenja radnja silovanja M. Z. i radnja odvođenja Z. S. u logor, koje su počinjene sa apelantovim direktnim umišljajem, jer iz dokaza provedenih u postupku nesporno proizlazi da je apelant u momentu izvršenja bio svjestan djela i svojim radnjama želio prouzrokovati zabranjenu posljedicu. Dalje, prilikom odmjeravanja kazne sud je detaljno naveo olakšavajuće okolnosti (neosuđivanost, porodično stanje, 22 godine u vrijeme izvršenja krivičnog djela i činjenicu da je nakon rata prišao svjedokinji M. Z. izvinio joj se i ponudio pomoć) i otežavajuće okolnosti, te primjenom člana 49. KZBiH apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

15. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 003336 11 Krž 3 od 21. juna 2012. godine kojom je žalbe Tužilaštva i apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

16. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant istakao povredu prava na odbranu i principa in dubio pro reo. Sud BiH je istakao da je u prvostepenoj presudi ocijenjen svaki dokaz pojedinačno, te u međusobnoj vezi, a činjenica da je prvostepeni sud razmatrao dokaze na način koji ne odgovara odbrani ne znači da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu. Dalje, činjenica da je Prvostepeno vijeće našlo utvrđenim činjenice koje idu na apelantovu štetu, odnosno upućuju na zaključak o dokazanosti optužbe, ne može se protumačiti kao različit tretman stranaka u postupku. U vezi sa žalbenim navodima da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima, te u vezi sa pogrešnim zaključkom suda o statusu S. Z. u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela, Sud BiH je istakao da je nakon savjesne i brižljive analize zaključio da je presuda dovoljno jasna i razumljiva i da nema protivrječnosti. U osporavanoj presudi dati su razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, te je prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje u odnosu na činjenični opis na način da je iznio svoj stav u pogledu razloga o svim odlučnim činjenicama, te ukazao na dokaze koji su bili osnov za odluku, pa tako i o odlučnoj činjenici statusa S. Z. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud izvršio opću ocjenu dokaza, te je pravilno naveo da je sve dokaze razmotrio, ali da će se u presudi osvrnuti samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke o dokazima koji su od suštinske važnosti za odluku. Sud BiH je naveo paragrafe u kojima je u prvostepenoj presudi sud detaljno objasnio načine na koji je razmatrao dokaze. Stoga je taj žalbeni prigovor Sud BiH ocijenio neosnovanim.

17. Sud BiH se izjasnio na navode odbrane da se presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati, odnosno da je apelantovo prepoznavanje izvršeno putem fotografije 17 godina od inkriminiranog događaja i da nije izvršeno u skladu s članom 85. ZKP, pogotovo jer apelant nikada nije napuštao mjesto stanovanja i da je bio dostupan organima gonjenja, te da se odluka ne može zasnovati na takvom dokazu. Sud BiH je istakao da prepoznavanje ima potkrepljujući karakter, ono nije obavezno u skladu s članom 85. ZKP, te ni apelantovo prisustvo u momentu prepoznavanja nije od odlučujućeg značaja, niti je žalba ukazivala na presudan značaj tog dokaza sa aspekta pravilnosti i zakonitosti navedene presude.

18. Sud BiH je ispitao navod iz žalbe da prvostepeni sud nije primijenio odnosno da je nepravilno primijenio odredbe ZKP, što je utjecalo na zakonito i pravilno donošenje presude, pogotovo jer nije saslušao svjedoka odbrane P. Z. koji bi, prema navodima odbrane, potvrdio da je S. Z. bio vojno, a ne civilno lice u kritično vrijeme izvršenja, kao i navod odbrane koja je prigovorila da sud nije službenim putem tražio ispis poziva koji se odnose na precizirane dane (zbog toga što je odbrana tvrdila da je S. Z. sa svog telefona pozivao apelanta, vrijeđao ga i zastrašivao, kao i njegovu porodicu). S tim u vezi sud je naveo da nije povrijeđen princip jednakosti strana predviđen članom 14. ZKP, budući da je s jednakom pažnjom ocijenio sve činjenice bitne za odlučenje. Osim toga, Sud BiH je istakao da neprihvatanje navedenih dokaza u okviru prvostepenog suda iz razloga što prijedlozi za izvođenje tih dokaza nisu potkrijepljeni jasnim indicijama da za tim postoji zaista jasna potreba i zbog toga što su po svojoj prirodi kumulativni ili irelevantni ne predstavlja osnov za zaključak da je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka, kao što tvrdi odbrana. Sud BiH je istakao da žalba nije uspješno dokazala da je prvostepeni sud uslijed propusta donio nezakonitu odluku, iz kojeg su razloga ti navodi odbijeni kao neosnovani.

19. Sud BiH je detaljno analizirao navod odbrane o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud se osvrnuo na standarde prilikom ispitivanja, te definirao šta je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također, sud je dao analizu i posrednih i neposrednih dokaza. Sud BiH je zaključio da je u odnosu na silovanje svjedokinje M. Z. činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Dakle, sud je istakao da je žalba ukazivala na to da Tužilaštvo nije prezentiralo niti jedan dokaz da je apelant ušao u stan S. Z. i M. Z. te izvršio premetačinu stana i uzeo stvari, kao što nije dokazalo da je uopće bio u stanu, te da su svjedoci odbrane i optužbe svjedočili da apelanta prvi put vide u sudnici, a suprotno tome odbrana je svjedocima dokazala da apelant nije bio u M. Što se tiče navoda da je M. Z. silovana, odbrana ističe da sudu nije dostavljena nikakva medicinska dokumentacija koja bi to potvrdila, a sve vrijeme rata je radila i imala zdravstvenu zaštitu. Osim toga, prvi iskaz u vezi s događajem M. Z. je dala 17 godina nakon događaja, što izaziva sumnju u istinitost i preciznost iskaza. Također, odbrana je istakla da niko od saslušanih svjedoka ništa ne zna, ništa nisu vidjeli, niti su im o događaju govorili M. Z. i S. Z., niti su čuli za apelanta do suđenja. Jedino je F. P. izjavila da poznaje apelanta i da često sa M. Z. priča o njemu i prati suđenje. Odbrana je osporila i nalaze vještaka, jer ne mogu na jasan i pouzdan način potvrditi kada je počelo liječenje M. Z., niti su utvrdili smetnje uslijed silovanja, pogotovo jer je svjedokinja M. Z. radno aktivna 17 godina. Odbrana je također tvrdila da nema sumnje u iskaz svjedoka odbrane jer se radi o vojnicima koji su bili u jedinicama sve vrijeme rata, a preciznost iskaza vezuje se za datum početka sukoba u Mostaru između Armije BiH i HVO-a, te u vrijeme događaja navedenog u optužnici apelant nije uopće bio u Mostaru. Odbrana je navela da se radi o porodičnom čovjeku koji se gnuša silovanja, čija je sestra udata za Bošnjaka, i o čovjeku koji je u toku rata pomagao Bošnjacima.

20. Sud BiH je nakon analize žalbenih navoda utvrdio da su navodi neosnovani. Naime, sud je nakon uvida u transkripte našao da je prvostepeni sud opravdano poklonio vjeru iskazu svjedokinje M. Z. budući da je ona kroz cjelokupni iskaz potvrdila navode optužbe, te kategorično i dosljedno označavala apelanta kao lice koje ju je silovalo. Stoga je žalbeni navod da nema sumnje u istinitost iskaza svjedoka odbrane koji su bili vojnici sve vrijeme rata zajedno sa optuženim i dali alibi apelantu Sud ocijenio neosnovanim, kao i tvrdnje da apelant nije bio u Mostaru. Sud BiH je istakao da ti svjedoci niti u jednom momentu nisu kategorični da optuženi nije bio u Mostaru, već iznose samo lične pretpostavke koje nisu osporile detaljan, iskren i nadasve uvjerljiv iskaz svjedokinje M. Z.

21. Sud je istakao da, s obzirom na to da je svjedokinja M. Z. sigurna u apelantov identitet od samog početka, nije bilo od odlučujućeg značaja apelantovo prepoznavanje u istrazi na način kako to odbrana tvrdi (fotografija iz albuma), a prepoznavanje u sudnici, prema mišljenju Suda BiH, predstavlja sastavni dio iskaza. Osim toga, radi utvrđivanja apelantovog identiteta izvedeni su i drugi dokazi. Sud je dao osvrt na krivično djelo silovanja kao jedno od najteže dokazivih krivičnih djela. U tom smislu iskaz svjedokinje M. Z. sud je našao pouzdanim i konzistentnim u bitnim dijelovima, te je svjedokinja iznoseći svoja stradanja odnosno izvršeno teško seksualno nasilje iznosila ono što je uistinu doživjela. Prema mišljenju suda, iskaz svjedokinje nije žalbom doveden u pitanje, pogotovo jer je svjedokinja detaljno opisala apelantov dolazak u svoj stan prvi put, kada je bila prisutna i komšinica F. P. Pri tome se bitnom ukazuje i činjenica da je apelant tada kazao svoje ime i prezime i da je iz J., što još jednom potvrđuje da je svjedokinja znala njegov identitet. Dalje, svjedokinja M. Z. detaljno je opisala drugi dolazak apelanta sa ostalim uniformiranim vojnicima, da ga je prepoznala, a zatim veoma iskreno i detaljno opisuje sam čin silovanja. Pravilno je, stoga, prvostepeni sud ocijenio da je taj događaj kod svjedokinje izazvao veliku patnju i duševnu bol. Svjedokinja je izjavila da je osjećala stid zbog toga što se desilo i da se osjećala poniženom. Sud BiH je podvukao da je žrtva silovanja povrijeđena i psihički i fizički i u posebnom emocionalnom stanju u kojem su izmiješani osjećaji straha, srama, zbunjenosti, samooptuživanja i dr., a prisutan je i gubitak samopouzdanja i osjećaj niže vrijednosti. Sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je svjedokinja nakon događaja otišla kod komšinice A. P., gdje je bila do jutra, te da je otišla kod komšinice F. P., čiji je suprug zamolio svjedokinjinog šefa (B. Š.) da je pripazi, pa je jedno vrijeme bila kod svog šefa u stanu. Sud BiH se osvrnuo na svjedokinjine navode da je znala ko je on, ali nikom nije govorila da ju je silovao nego samo maltretirao, te je sud citirao iskaz u kojem svjedokinja navodi da pripada generaciji koja je intimne stvari držala za sebe, da se bojala kako će joj suprug reagirati, kao i sin, kako će je prihvatiti komšije i rodbina. Sud je ocijenio konzervativnu sredinu u kojoj svjedokinja živi, empatiju, i sve je doveo u kontekst vremena u kojem je djelo izvršeno – da se radi o ženi, nezaštićenoj muslimanki koja se nalazi na teritoriji pod kontrolom HVO-a. Stoga je sud ocijenio da je sasvim osnovano i logično njeno skrivanje događaja, a pogotovo jer joj je apelant prilikom odvođenja njenog muža uputio prijetnje, te se bojala za vlastitu sigurnost i sigurnost muža.

22. Dakle, Sud BiH je utvrdio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da su M. Z. i S. Z. bili civili koji su se nalazili u svom stanu, dok je apelant vojnik u uniformi, što je zloupotrijebio i izvršio krivično djelo. Sud je istakao da nepostojanje materijalnih dokaza ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuju na apelanta kao izvršioca. Sud je istakao da bi prikupljanje materijalnih dokaza u vrijeme učinjenja krivičnog djela bilo povjereno istim vojnim i policijskim formacijama kojima je pripadao apelant, te se ne može objektivno očekivati, imajući u vidu ukupne okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, da bi istraga bila provedena na pravilan i nepristran način. Sud je to utvrdio i za odlazak ljekaru, ocjenjujući njen iskaz: "Kako ću ja ići ljekaru te '93, kome ću ići?". Sud je istakao da je svjedokinja prvi put tražila pomoć 2006. godine, što je potkrijepljeno dokumentacijom i nalazom za svjedokinju u kojem se ne spominje riječ "silovanje", ali sasvim je jasno o čemu se radi. Dalje, sud je istakao da se u prvostepenoj presudi pravilno navodi da silovana lica tiho pate i žive sa smanjenom funkcijom, te je sud utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i nalaz tima vještaka koji su dijagnosticirali prošli posttraumatski stresni poremećaj kod svjedokinje, koji se dovodi u vezu s ratnim silovanjem, a kome je prethodila psihološka tortura. Dakle, sud je utvrdio da je iskaz svjedokinje kredibilan i vjerodostojan i u tom pogledu, te da žalba neosnovano ukazuje na to da je prijavila silovanje kako bi dobila status žene žrtve rata i beneficije iz toga. Sud je istakao da je iskaz svjedokinje M. Z. potkrijepljen i iskazima drugih saslušanih svjedoka koji su u bitnom saglasni, te u svojoj ukupnosti i povezanosti ukazuju na to da se događaj desio upravo na način opisan u optužnici.

23. Sud je u odnosu na odvođenje S. Z. naveo da je žalba primarno ukazala na to da S. Z. nije imao status civila. Sud je u vezi s tim naveo da nije sporno da je S. Z. bio pripadnik Armije BiH do 25. oktobra 1992. godine. Svjedok je na pretresu izjavio da nije borbeno djelovao, te mu je prvostepeni sud poklonio vjeru, a isto je učinio i drugostepeni sud. Međutim, Sud BiH je istakao da navedeno ne znači da nije imao status civila kada je kritične noći odveden iz stana u logor. Sud se pozvao na definiciju iz člana 3. stav 1. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, te je naveo šta podrazumijeva pojam civilnog lica. Stoga je drugostepeni sud ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda o statusu S. Z. Naime, prilikom zarobljavanja S. Z. se nalazio u vlastitom stanu i nije bio uključen u vojne aktivnosti, a samim činom lišavanja slobode bio je onesposobljen za borbu. Također, drugostepeni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant kršeći odredbe međunarodnog prava protivpravno odveo svjedoka-oštećenog S. Z. u logor. Do tog zaključka Prvostepeno vijeće je došlo na osnovu iskaza svjedoka S. Z., kao i svjedoka J. V., J. N. i S. V. čiji su iskazi vjerodostojni i saglasni u bitnim dijelovima. Stoga je zaključke prvostepenog suda u pogledu statusa S. Z. drugostepeni sud smatrao pravilnim i u dovoljnoj mjeri argumentiranim. Osim toga, prilikom lišavanja slobode S. Z. nisu predočeni razlozi, osim što mu je apelant rekao da ga vode na ispitivanje. Slijedom navedenog, Sud BiH je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nepostojanje garancija i sudskog ispitivanja u tom predmetu pruža jake dokaze da oštećeni svjedok S. Z. nije bio lišen slobode po zakonskom osnovu, nego da je zatvoren isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti. Što se tiče navoda odbrane da je S. Z. u više navrata u toku postupka uznemiravao apelanta, sud je te navode ocijenio irelevantnim za ishod postupka.

24. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da se na osnovu provedenih dokaza pred prvostepenim sudom na pouzdan način utvrdilo da se u apelantovim radnjama stječu sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. tačka e) u vezi s članom 180. stav 1. i članom 29. KZBiH.

25. U odnosu na žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni zakona, Sud BiH je naveo da, kada razmatra pitanje povoljnijeg zakona, ono se razmatra in concreto, to jest upoređivanjem starog i novog (novih) zakona u odnosu na dati slučaj. Drugostepeni sud je zaključio da je Prvostepeno vijeće pravilno primijenilo KZBiH, a ne KZSFRJ, te je prihvatio njegovu argumentaciju. Dalje, drugostepeni sud je naveo da je ispitao žalbene navode i apelanta (u skladu s članom 308. ZKP) i Tužilaštva u odnosu na izrečenu sankciju, pa je utvrdio da su žalbe neosnovane i da je adekvatna odluka o kazni svrsishodna i pravedna, te da će se njome postići svrha kažnjavanja. Drugostepeni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor o upućivanju oštećenih na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


26. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije. Apelant ističe da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u sljedećim povredama: da se odobri prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima kao svjedoka optužbe; da se stranama u postupku osigura da dostave pisane dokaze o bilo kojem navodu i da sud jednako tretira te dokaze; da sudska odluka sadrži jasne razloge na kojima se zasniva i da se optuženi štiti od proizvoljne ocjene činjeničnog stanja i da sud riješi sve žalbene prigovore; da se pretpostavlja nevinost optuženog i povreda pristranosti zbog javnog kritiziranja odbrane od predsjednika Prvostepenog vijeća. Apelant to obrazlaže na način da mu se u toku suđenja nije prišlo kao nevinom licu, čime je povrijeđen princip in dubio pro reo. Dalje, apelant navodi da je odbrana tražila da se sasluša svjedok P. Z. na okolnost statusa Z. S. u vrijeme inkriminiranog događaja, što je prvostepeni sud odbio navodeći da prijedlog nije potkrijepljen jasnim indicijama da za tim postoji zaista opravdana potreba i zbog toga što je po svojoj prirodi irelevantan. Pri tome odbrana navodi da je P. Z. bio zapovjednik grada i imao je saznanja o vojnom statusu oštećenog. Također, apelant ističe da drugostepeni sud nije uopće razmatrao žalbeni navod o iskaznici iz HVO-a svjedoka Z. S., koja je, prema njegovom mišljenju, u takvom krivičnom predmetu ključni dokaz. Apelant ukazuje na to da su svjedoci odbrane bili vrlo jasni u svojim iskazima da je apelant bio na liniji u kritično vrijeme 100 km od M., a ne u M., te je jedan svjedok rekao da su kod njega bili ključevi vozila kojim su došli, a drugi da je apelant mogao otići sa linije "samo da je ptica". Osim toga, apelant ističe da je cijela presuda bazirana samo na iskazu oštećene, koja nije dostavila medicinsku dokumentaciju, kao i bez saznanja drugih lica za događaj, kao i bez konkretnog medicinskog dokaza o pretrpljenoj traumi. Apelant navodi da sud prihvata da je on prvo došao u stan svjedoka, te se predstavio, da bi nakon deset dana na istom mjestu silovao M. Z. Dalje, apelant upućuje na to da je svjedokinja nekoliko puta mijenjala iskaz o saznanju za njegov identitet, te da je dala opis koji ne odgovara njegovom opisu u vrijeme rata, a sud je ocijenio da prepoznavanje nije bitno. Zbog svega navedenog apelant smatra da se nisu s jednakom pažnjom ocijenili dokazi odbrane i optužbe, kao ni da Tužilaštvo nije dokazalo njegovu krivnju. Sumnju u nepristranost suda apelant je izrazio (uz sve navedeno) i zbog činjenice da se prvostepeni sud upustio u kritiziranje odbrane stavljajući na teret njegovoj braniteljici nepoštovanje suda zbog neprisustvovanja izricanju prvostepene presude, iako ona nije u zakonskoj obavezi prisustvovati, i čak je obavijestila sud da je spriječena zbog ozbiljnih zdravstvenih problema. Također, apelant navodi da je u toku postupka trpio prijetnje od S. Z., što osporava "strah od odmazde, nepovjerenje u rad organa" i drugo na šta se poziva presuda, a što ni S. Z. nije osporio. Dakle, te prijetnje, prema apelantovom mišljenju, stavljaju jednu sasvim drugu sliku na ulogu žrtve. Apelant je također naveo da je sud primijenio odredbe KZBiH umjesto KZSFRJ, koji se nikako ne može smatrati blažim, pogotovo kada se ima u vidu raspon kazne i da je došlo do primjene instituta ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma.

b) Odgovor na apelaciju


27. Sud BiH je naveo da je dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja odluke, pri kojima ostaje. Također, drugostepeni sud se rukovodio principom da se očituje samo o žalbenim prigovorima od suštinskog značaja. Osim toga, navode identične apelacionim navodima apelant je isticao i u postupku povodom žalbe. Stoga je Sud BiH ponovo naveo da je ocijenio dokaze primjenjujući princip pretpostavke nevinosti iz člana 3. ZKP, te je, nakon što je seriozno i brižljivo ispitao i razmotrio sve prigovore odbrane, bez dvojbe utvrdio da je apelant kriv. Sud je istakao da nije bio u obavezi baviti se svakim pojedinačnim dokazom, i prvostepena presuda je pravilno koncentrirana na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima se i bazira zaključak da je krivično djelo učinjeno. Na taj način nije došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti do stavljanja apelanta u nepovoljan procesni položaj. U vezi s apelantovim pravom da poziva svjedoke, Sud BiH je naveo da pravo iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije ne daje pravo optuženom da poziva svjedoke i prisili sud da sasluša određenog svjedoka. Podnosilac predstavke mora da dokaže da je propust da se određeni svjedok sasluša bio štetan za njegov slučaj, a u konkretnom slučaju apelant to u žalbenom postupku nije uspješno dokazao. Sud je istakao da pravilo jednakosti strana ne znači da je odluka manjkava ako sud nije ocijenio procesnu građu kako apelantu odgovara. Sud je zaključio da je postupak u potpunosti bio u skladu s apelantovim pravima na pravično suđenje, kao i da ostaje pri svojim razlozima za primjenu Krivičnog zakona, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo, zbog čega je apelacija neosnovana.

28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je sud dao odlučne razloge za svoje obrazloženje. Naime, Tužilaštvo se ukratko osvrnulo na navode iz apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje, te je u odnosu na iskaz svjedokinje kojoj je sud poklonio vjeru, na status S. Z., okolnost odbijanja saslušanja svjedoka P. Z., kao i u odnosu na traženi ispis poziva od odbrane istaklo da je sud ocijenio dokaze, te dao svoje razloge za odluku. Tužilaštvo je zaključilo da su presude zakonite, da je posvećena pažnja apelantovim pravima, da su poštovana prava na jednakost u postupanju. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana, odnosno ratione materiae nedopustiva, odnosno u suštini odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


29. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Ublažavanje kazne

Član 49.


Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;

b) i kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Granice ublažavanja kazne

Član 50.


(1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 49. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

(...)

(2) Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 173.


(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

e) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi;

[...]

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

30. Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Ublažavanje kazne

Član 42.


Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti;

2) kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Granice ublažavanja kazne

Član 43.


(1) Kada postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 42. ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

1) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;

(…)

Pri odlučivanju u kojoj će mjeri kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za krivično djelo.

Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/09, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.
Jednakost u postupanju

Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 85.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.

(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica (…).

VI. Dopustivost


32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003336 11 Krž 3 od 21. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


36. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; [...]

39. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

40. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, te tvrdnjama da su osporene presude proizvoljne, kao i bez valjane analize i ocjene dokaza, prepoznavanju koje je provedeno nezakonito, da nije pozvan svjedok odbrane, kao i da sud nije na odgovarajući način ocijenio iskaze svjedoka odbrane, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo, jednakosti strana u postupku, kao i da se apelantu nije prišlo kao nevinom licu.

41. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

43. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

44. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima i u postupku povodom žalbe, o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka sud saslušao osam svjedoka optužbe i tri odbrane, kao i da je sud naveo da je svjedoke gledao, pratio radnje i reakcije svjedoka i ostalo. Sud BiH se jasno referirao na to da je posebno ocijenio iskaz svjedokinje M. Z. zbog okolnosti konkretnog slučaja, te je dao svoju ocjenu tog dokaza. Sud je istakao da je provedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, pa je iskaz svjedokinje M. Z. doveden u vezu s iskazima ostalih svjedoka, a drugostepeni sud je uvidom u transkript utvrdio da je taj stav prvostepenog suda pravilan. Sud se izjasnio i u pogledu vještačenja koje je provedeno, a koje apelant također osporava kao paušalno, te je naveo da je logično nepostojanje medicinske dokumentacije, pogotovo zbog vremena i mjesta i općih okolnosti u kojem se događaj desio, kao i neprijavljivanje događaja jer bi prikupljanje dokaza o silovanju bilo povjereno licima koja pripadaju istim vojnim i policijskim strukturama kojima pripada i apelant. Osim toga, sud je istakao da je i vještačenjem potvrđen iskaz svjedokinje kao kredibilan.

45. Ustavni sud u vezi s apelantovim prepoznavanjem primjećuje da su sudovi istakli da je prepoznavanje imalo potkrepljujući karakter, nije čak ni zakonom obavezno, kao i da je bilo sastavni dio svjedokinjinog iskaza. Osim toga, ni apelantova žalba, iako je navodila kao povredu ZKP, nije ukazala na presudan značaj tog dokaza. Ustavni sud primjećuje da apelant prvi put u apelaciji ističe (to u žalbi nije isticao) da je svjedokinja mijenjala iskaz o njegovom identitetu, kao i da njen opis apelanta ne odgovara njegovom opisu iz 1993. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, sudovi jasno naveli da je svjedokinja sve vrijeme vrlo jasna u pogledu onoga šta joj se desilo i sigurna u apelantov identitet, a sudovi su istakli da su u pogledu utvrđivanja apelantovog identiteta izvedeni i drugi dokaz, te je prepoznavanje izvršeno u skladu s članom 85. ZKP, a što ni apelacijom nije dovedeno u pitanje u okolnostima konkretnog slučaja.

46. U odnosu na status S. Z., sudovi su naveli da on nije borbeno djelovao, a kao dokaz sud je ocijenio i potvrdu Saveza logoraša i iskaze ostalih saslušanih svjedoka. Sudovi su jasno istakli da je S. Z. odveden u logor iz svog stana, te je u svakom slučaju samim odvođenjem bio onesposobljen za borbu. Pozivajući se na član 3. stav 1. Ženevske konvencije o zaštiti civila, sud je zaključio da je S. Z. imao status civila. Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud ocijenio taj prigovor i iako se nije jasno referirao na iskaznicu (što apelant navodi u apelaciji) iz ostalog obrazloženja jasno proizlazi kako i zašto je došao do tog zaključak o statusu civila S. Z.

47. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo da iskaz svjedoka odbrane nije našao uvjerljivim i da ti svjedoci nisu van razumne sumnje uvjerili sud da apelant u kritično vrijeme nije bio u Mostaru. Na žalbene navode odbrane da nema sumnje u istinitost iskaza svjedoka odbrane, uz citiranje iskaza, drugostepeni sud je istakao da oni samo iznose svoje lične pretpostavke koje nisu osporile iskaz M. Z. Apelant je u žalbi kao i apelaciji citirao iskaze svjedoka odbrane. Uvidom u iskaze iz priložene dokumentacije Ustavni sud ne može naći proizvoljnost u odluci drugostepenog suda kada je dao svoju ocjenu da svjedoci nisu kategorični u iznošenju činjenice da u inkriminiranim vremenu apelant nije bio u M.

48. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe da je povrijeđen princip jednakosti strana jer je sud poklonio vjeru iskazu oštećene svjedokinje M. Z. i nije ocijenio sve relevantne okolnosti u vezi sa statusom S. Z., kao i prijetnje koje mu je uputio u toku postupka. Ustavni sud primjećuje, uz već navedeno, da je odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti donesena na osnovu provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu kojem su prisustvovali apelant i njegova braniteljica, te na kojem je apelant imao mogućnost da ispituje svjedoke optužbe, kao i da izvodi svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji odbrane. Ustavni sud primjećuje da su optužba i odbrana izveli svoje dokaze, te samo zbog činjenice da je postupak rezultirao osuđujućom presudom za apelanta Ustavni sud ne može da utvrdi povredu principa iz člana 6. stav 1, odnosno ne nalazi da se radi o nejednakom tretmanu apelanta u odnosu na Tužilaštvo. Osim toga, činjenica da je svjedok, oštećeni S. Z., u toku postupka upućivao prijetnje apelantu i njegovoj porodici, prema mišljenju Suda BiH, nisu bili relevantni za ishod postupka. Ustavni sud u navodima apelacije također ne može da pronađe bilo kakav razlog, iako to navodi kao činjenicu relevantnu za ishod postupka, zbog čega bi ta činjenica (o eventualnim prijetnjama za vrijeme trajanja postupka) trebala dovesti do drugačijeg odlučenja suda, pogotovo kada se ima u vidu protek vremena i promjena općih okolnosti. Stoga, ta činjenica ne može (kako apelant navodi) "automatski" osporiti navod o strahu od odmazde i ostala osjećanja koja su postojala kod svjedoka 1993. godine u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo.

49. U odnosu na apelantove navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje na to da je to pravo tijesno povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opći je princip da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).

50. U vezi s navedenim apelant naročito ističe da sud nije usvojio prijedlog odbrane da se kao svjedok pozove i sasluša P. Z. S tim u vezi, prvostepeni sud je istakao da je u smislu odredbe člana 261. stav 2. u okviru duplike predloženo saslušanje P. Z. navodeći da se ne radi o vještaku koji bi bio u mogućnosti da potvrdi da li je S. Z. pripadao nekoj jedinici HVO-a. Drugostepeni sud je naveo da neprihvatanje dokaza u okviru prvostepenog suda zato što prijedlozi za izvođenje tih dokaza nisu potkrijepljeni jasnim indicijama da za tim postoji opravdana potreba i zbog toga što su po svojoj prirodi kumulativni i irelevantni za sud ne predstavlja osnov za zaključak da je došlo do povrede. Također, imajući u vidu već iznijeto u vezi sa statusom civila za S. Z., Ustavni sud smatra da je apelantu dato dovoljno mogućnosti da ospori eventualno taj status, kao i da samo navođenje da je P. Z. bio zapovjednik grada za drugostepeni sud nije bilo dovoljno. Osim toga, sud je ostale dokaze za koje odbrana misli da su išli apelantu u korist ocijenio drugačije, pa isti dokazi nisu, kako apelant navodi, upućivali na status S. Z. kao vojnog lica. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u postupku bio u ravnopravnom položaju s Tužilaštvom. Prema tome, kao što je Ustavni sud već naveo, odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti donesena je na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanta i njegove braniteljice, a redovni sudovi su dali svoje razloge zbog čega određeni dokaz nije prihvatio, čime je postupio u skladu s garancijama iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34), odnosno zbog čega im nije poklonio vjeru, te Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na osnovanost apelantovih navoda u tom dijelu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u tom dijelu neosnovani.

51. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužilaštvu, da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost i da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06).

52. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koje je prihvatio i drugostepeni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.

53. Prema tome, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu na bilo koji način u postupku doveli apelanta u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. Također, u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni apelantovo pravo na proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije i princip presumpcije nevinosti.

54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

55. Ustavni sud primjećuje da je apelantova braniteljica izrazila sumnju u nepristranost suda i zbog okolnosti koje u sveukupnosti sa već istaknutim činjenicama govore o očiglednoj povredi prava na pravično suđenje, a to je da je odbrana trpjela kritiku jer apelantova advokatica i uz opravdane razloge (kao i bez zakonske obaveze) nije prisustvovala izricanju prvostepene presude. Imajući u vidu činjenicu da zapravo sumnju u nepristranost apelant dovodi u vezu s ostalim povredama, koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i našao da nisu osnovane, i to samo zbog "kritike odbrane", a nakon donošenja prvostepene presude, Ustavni sud se neće dodatno upuštati u razmatranje tog navoda.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona


56. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

57. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

58. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

59. Iz navoda apelacije proizlazi apelantova tvrdnja da je u konkretnom krivičnom postupku koji je protiv njega vođen kažnjen na osnovu odredaba KZ koji je za njega nepovoljniji i stroži, umjesto prema odredbama KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je za njega blaži i povoljniji.

60. Apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni primijeniti relevantne odredbe KZSFRJ, budući da je taj zakon važio u inkriminiranom periodu, i da je taj zakon blaži od KZBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova u skladu sa standardima iz člana 7. Evropske konvencije.

61. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je pitanje primjene blažeg zakona, u kontekstu odluke Evropskog suda u predmetu Abduladhima Maktoufa i Gorana Damjanovića (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, presuda od 18. jula 2013. godine; u daljnjem tekstu: Maktouf i Damjanović), razmatrao u čitavom nizu svojih odluka koje je donio nakon navedene odluke Evropskog suda, te se s obzirom na navedeno u tom kontekstu, u pogledu uopćenih razmatranja o primjeni blažeg zakona, u cijelosti poziva na obrazloženje tih odluka (vidi, npr., Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 325/07 od 27. septembra 2013. godine, tačke 35˗45. i AP 556/12 od 4. jula 2014. godine, tačke 44˗50, dostupna na www.ustavnisud.ba), s obzirom na to da se navedena obrazloženja u tom dijelu u cijelosti odnose i na ovu odluku.

62. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, rukovodeći se principom Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da razmotri in abstracto da li je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine u predmetima ratnih zločina sama po sebi inkompatibilna s članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da odgovor na to pitanje zavisi od okolnosti svakog predmeta pojedinačno. Te okolnosti zavise od visine izrečene kazne i zaprijećene kazne, odnosno zavisi od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i u zakonu na osnovu kojeg je izrečena kazna (KZSFRJ odnosno KZBiH). U tom kontekstu Ustavni sud konstatira da je krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva bilo definirano u oba zakona (KZSFRJ i KZBiH) na identičan način, ali je raspon zaprijećene kazne različit. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je, s obzirom na visinu izrečene kazne, od posebnog značaja bilo da se ustanovi koji je zakon (KZSFRJ ili KZBiH) "blaži" odnosno povoljniji u pogledu propisane maksimalne kazne.

63. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant na osnovu osporenih presuda Suda BiH proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i da mu je na osnovu odredbi KZBiH izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Prema KZBiH, zaprijećena kazna za krivično djelo za koje je apelant osuđen je kazna zatvora u trajanju od 10 do 20 godina ili u najtežim slučajevima kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 do 45 godina. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odmjeravanja kazne apelantu, u skladu s članom 49. KZBiH, imajući u vidu posebne olakšavajuće okolnosti, apelantu izrekao kaznu ispod zakonskog minimuma. Ustavni sud primjećuje da je po KZSFRJ i bez ublažavanja kazne sud imao mogućnost izricanja kazne u tom trajanju (i nižem), te da je ta okolnost, uz činjenice u pogledu ublažavanja kazni iz odredbi KZBiH i odredbi KZSFRJ, trebala biti od utjecaja za primjenu zakona u konkretnom slučaju.

64. Osim toga, Ustavni sud, u vezi s obrazloženjem osporene presude Suda BiH u pogledu primjene KZBiH kao "blažeg" zakona, s aspekta propisanih kazni ponovo zapaža da je apelantu izrečena kazna ispod zakonom propisanog minimuma. To dalje znači da nije bilo potrebno utvrđivati koji zakon propisuje blažu maksimalnu kaznu, već je bilo neophodno utvrditi koji je zakon blaži u pogledu minimalne kazne (vidi Maktouf i Damjanović, t. 67˗69).

65. Imajući u vidu da je minimum kazne zatvora prema KZSFRJ pet godina, a prema KZBiH deset godina, te činjenicu da je primjenom odredbi KZBiH apelantu izrečena kazna niža od zakonom propisane kazne, nedvosmisleno proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja blaži KZSFRJ bez obzira na činjenicu da, s obzirom na propisani raspon kazne zatvora, ne znači da bi apelant i dobio manju kaznu zatvora da je u njegovom slučaju primijenjen KZSFRJ. Naime, od ključnog značaja jeste to da je apelant mogao dobiti nižu kaznu da je taj zakon i primijenjen (vidi Maktouf i Damjanović, tačka 70).

66. Ustavni sud smatra da je s ciljem da se zaštite apelantova ustavna prava dovoljno ukinuti osporenu Presudu Suda BiH broj S1 1 K 003336 11Krž 3 od 21. juna 2012. godine i vratiti predmet tom sudu da donese novu odluku u pogledu izricanja kazne u skladu s članom 7. stav 1. Evropske konvencije.

67. Ustavni sud ukazuje na to da ni u ovom slučaju, kao ni u nizu predmeta iz novije prakse u kojim je utvrdio povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije i ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda, nije odlučivao o eventualnom prekidu izdržavanja kazne zatvora i puštanju apelanta na slobodu, niti o proceduri po kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju osporena presuda ukinuta, ukoliko je apelant lišen slobode i upućen na izdržavanje kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je sada ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu člana 7. Evropske konvencije, o apelantovom lišavanju slobode odlučivat će Tužilaštvo BiH i Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima.

VIII. Zaključak


68. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo ustavno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju, u pogledu izricanja kazne, retroaktivna primjena KZBiH bila na apelantovu štetu.

69. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da je povrijeđen princip jednakosti strana, jer je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i uz istu mogućnost koja je data apelantu, kao i da ospori dokaze Tužilaštva, uz jasne i potpune razloge u obrazloženju presude iz kojih je vidljivo da su ocijenjeni svi izvedeni dokazi obiju strana u postupku, kao i da je odluka rezultat cjelokupnog postupka, bez povrede pretpostavke apelantove nevinosti.

70. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!