Službeni glasnik BiH, broj 49/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 476/10, rješavajući apelaciju
"SB Softa", preduzeća za proizvodnju računara i računarskih programa d.o.o. Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
"SB Softa", preduzeća za proizvodnju računara i računarskih programa d.o.o. Beograd, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 532 od 10. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-07-000 065 od 11. februara 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "SB Soft", preduzeće za proizvodnju računara i računarskih programa d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 5. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 532 od 10. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-07-000 065 od 11. februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužene "Elektroprivrede" Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) 14. i 15. oktobra 2010. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud 26. i 30. oktobra 2010. godine dostavili su odgovore na apelaciju. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 25. i 30. oktobra 2010. godine, a tokom 2010, 2011. i 2013. godine u više navrata tužena je dostavljala dopune odgovora na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. novembra 2010. godine, a dopune odgovora tužene 8. aprila 2013. godine dostavljene su apelantu.
5. Ustavni sud je, u smislu člana 93. Pravila Ustavnog suda, odbio zahtjev tužene za izuzeće Miodraga Simovića, potpredsjednika Ustavnog suda, u odlučivanju o predmetnoj apelaciji, jer ne postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.
6. Odlukom o dopustivosti broj AP 1340/08 (Odluka Ustavnog suda broj AP 1340/08 od 17. novembra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbacio apelaciju zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu koju je tužena podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 015-0-Pž-07-000 065 od 11. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) Postupak vođen radi neosnovanog korištenja Poslovno-informacijskog sistema (predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom)
8. Apelant je 12. oktobra 2004. godine podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio da se utvrdi "da je tužena u periodu od 1. januara 2000. godine do danas neosnovano i neovlašteno koristila i upotrebljavala apelantovo autorsko djelo označeno kao Poslovno-informacijski sistem ….u". S tim u vezi, apelant je tražio da se obaveže tužena "… da plati iznos od 70.838.398,73 KM (ukupan prihod koji je tužena ostvarila – zatezna kamata na potraživanja potrošača električne energije koju je tužena obračunala primjenjujući Poslovno-informacijski sistem) na ime neosnovanog i neovlaštenog korištenja apelantovog softvera Poslovno-informacijskog sistema… za period od 1. januara 2000. godine do 31. jula 2004. godine…".
9. U obrazloženju tužbe apelant je, između ostalog, naveo da je sa tuženom 22. januara 1999. godine zaključio ugovor o realizaciji Poslovno-informacijskog sistema za potrebe elektrodistributivnih preduzeća u sklopu tužene (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Članom 1. spornog ugovora određen je predmet ugovora, i to izrada računarskog programa softvera za Poslovno-informacijski sistem (u daljnjem tekstu: PIS). Članom 4. spornog ugovora određeni su cijena i način plaćanja naknade (avans oko USD 2,4 miliona, u toku 12 mjeseci od završenog i instaliranog softvera oko USD 1,4 miliona i od prijema posla oko USD jedan milion). Tužena nije izvršila obaveze iz ugovora niti u pogledu plaćanja, niti u pogledu osiguranja pretpostavki za implementaciju softvera zbog čega je izvršila bitnu povredu spornog ugovora. Implementirajući softver i koristeći ga tužena je stekla značajnu korist, tj. realizirala je kamate od kupaca zahvaljujući neovlaštenom korištenju softvera bez kojeg ta sredstva ne bi nikada ostvarila. Članom 10.1. spornog ugovora potvrđeno je načelo
pacta sunt servanda koje je tužena grubo prekršila zbog čega, u smislu navedenog člana i člana 219. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovlašten je tražiti da mu tužena isplati navedeni iznos na ime neosnovano stečene koristi.
10. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-155/04 od 16. maja 2005. godine obavezana je tužena da apelantu za period od 1. jula 2000. godine do 31. jula 2004. godine isplati potraživani iznos umanjen za dio zateznih kamata koje su isknjižene.
11. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud donio je Rješenje broj Pž-15/05 od 7. marta 2006. godine kojim je žalbu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje s nalogom da se izvrši uvid u predmet broj PS-23/02 i da se sasluša vještak M. Š.
12. U ponovnom postupku apelant je ostao pri tužbenom zahtjevu s tim što je precizirao tužbeni zahtjev. Tužena je ostala pri odgovoru na tužbu s tim što je podnijela protivtužbeni zahtjev.
13. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-PS-06-000-061 od 29. januara 2007. godine usvojen je apelantov precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tužena neosnovano i neovlašteno koristi apelantovo autorsko djelo (PIS), te da se, u skladu s tim, obaveže tužena da mu na ime neosnovanog korištenja PIS-a za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine i kroz stečenu korist isplati potraživani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da se tuženoj zabrani svako daljnje korištenje PIS-a. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se apelant na ime potpune restitucije zbog raskida spornog ugovora obaveže na plaćanje ukupnog iznosa od 4.466.977,22 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Također, istom presudom određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, saslušao vještaka informatičke struke M. Š. i izvršio uvid u spis broj PS-23/02 (u presudi greškom označen broj spisa kao PS-132/02). Osnovni sud je istakao da je apelant postavio zahtjev za utvrđenje da je tužena neosnovano koristila njegovo autorsko djelo (PIS), te tražio da se tužena obaveže da mu isplati predmetni iznos. Ovaj zahtjev je zasnovan na činjenici da je apelant imalac PIS-a kojeg je ustupio tuženoj na korištenje pod uvjetima iz spornog ugovora. Tužena nije uredno izmirivala obaveze, odnosno tužena je priznala da je posljednju ratu izmirila 14. maja 2001. godine. Zbog neispunjenja obaveza, apelant je tuženoj od 1. juna 2001. godine zabranio daljnje korištenje PIS-a, a nakon toga je 13. oktobra 2006. godine raskinuo sporni ugovor. Međutim, tužena je i nakon toga nastavila koristiti njegov PIS. Zbog navedenog, apelant je istakao da su ispunjene procesne pretpostavke iz člana 219. ZOO za usvajanje tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, zato što je apelant ispunio svoje obaveze 81,25%, a tužena 33,28% (nalaz vještaka informatičke struke), odnosno da apelant nije mogao u cijelosti ispuniti svoju obavezu, zato što je tužena tokom cijelog perioda implementacije PIS-a ovu obavezu opstruirala. Tužena je neovlaštenim korištenjem PIS-a od 1. jula 2001. godine ostvarila korist u iznosu prihoda tužene, tj. dosuđenog iznosa, koji je utvrđen u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Vezano za prigovor da u ovoj pravnoj stvari postoje dvije tužbe, Osnovni sud je istakao da je neosnovan, zato što je u međuvremenu raskinut sporni ugovor na kojem je bio zasnovan zahtjev za ispunjenje ugovora u predmetu broj PS-23/02, tako da je raskidom ugovora otpala mogućnost nastavljanja postupka.
14. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene, Okružni sud donio je Presudu broj 015-0-Pž-07-000 065 od 11. februara 2008. godine kojom je žalbe uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio i tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev. Istom presudom Okružni sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se žalbama osnovano ukazuje da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi odredaba parničnog postupka. Apelant tužbeni zahtjev temelji na odredbama člana 132. stav 4. i odredbama člana 219. ZOO. Odredbama člana 132. ZOO propisani su pravni učinci raskida ugovora zbog neispunjenja, a odredbama člana 219. ZOO propisan je slučaj upotrebe tuđe stvari u svoju korist kao oblika stjecanja bez osnove. Dakle, potpuno je jasno da navedene pravne osnove predstavljaju različite izvore obaveza i međusobno se isključuju. Iz tužbenog zahtjeva proizlazi da se on zasniva na institutu neosnovanog bogaćenja, a ne na učinku raskinutog ugovora (član 132. ZOO). Prema navodima iz tužbe, stečena korist tužene nastala je po osnovi neosnovanog korištenja PIS-a u periodu od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine, dakle, u periodu egzistiranja spornog ugovora koji je raskinut 13. oktobra 2006. godine. Suštinsko pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva zasnovanog na institutu neosnovanog bogaćenja isključivo zavisi od utvrđenja da li postoji pravna osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu koja bi opravdala umanjenje i uvećanje imovine. U konkretnom slučaju žalbama se opravdano ukazuje da je sporni ugovor raskinut tek u toku 2006. godine zbog čega je predstavljao valjanu pravnu osnovu koja je omogućavala tuženoj da u periodu do raskida ugovora koristi softver u skladu sa ugovorenim načinom realizacije. Okolnost da je apelant svojim dopisom od 23. maja 2001. godine obavijestio tuženu da će korištenje softvera od 1. juna 2001. godine biti nelegalno ukoliko tužena ne izmiri obaveze, ne može biti osnova za zaključak da je korištenje softvera od tužene nakon 1. juna 2001. godine bilo neosnovano, zato što taj dopis ne može imati karakter akta kojim se ugovor raskida i kao takav je pravno irelevantan u smislu ocjene postojanja ugovora. Odluka o raskidu ugovora mora biti saopćena drugoj strani na siguran i nedvosmislen način, kao što je apelant to učinio putem obavijesti od 13. oktobra 2006. godine. Zbog navedenog, tužena u žalbi osnovano ističe da je u periodu od 1. jula 2001. do 31. jula 2004. godine sporni ugovor bio na snazi, odnosno da je bio na pravnoj snazi, zato što je tužena imala zakonitu pravnu osnovu da u tom periodu koristi sporni softver, bez obzira na ponašanje strana u izvršenju ugovornih obaveza. Okružni sud je, dalje, istakao da se žalbom osnovano ukazuje da karakter "koristi" ne može predstavljati obračunata zatezna kamata na potraživanje po osnovi prodaje električne energije kupcima iz kategorije domaćinstva, jer ne predstavlja obogaćenje, nego sporedno potraživanje koje prati pravnu prirodu glavnog duga, koji nepobitno pripada samo tuženoj. Zbog navedenog, nije ostvarena još jedna osnova instituta neosnovanog bogaćenja – povećanje imovine jednog lica "nauštrb" smanjenja imovine drugog lica. Osim toga, nesporno je da apelant nije povukao tužbu usmjerenu na ispunjenje ugovora (predmet broj PS-23/02), čime bi manifestirao svoju volju da odustaje od traženja svojih prava u pokrenutoj parnici
15. Dalje, Okružni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje na odredbe člana 10. 1. spornog ugovora koje propisuju da, ukoliko jedna ugovorna strana ne poštuje preuzete obaveze, zbog čega druga strana bude oštećena, dužna je drugoj strani naknaditi štetu i izmaklu dobit. Međutim, predmetna tužba nema karakter tužbe kojom se traži naknada štete, niti izmakle dobiti. Osim toga, žalbom se osnovano ukazuje na kontradiktornost obrazloženja prvostepene presude sa njezinom izrekom u dijelu u kojem se tvrdi da je apelant, zbog neispunjenja ugovora, "raskinuo ugovor sa tuženom 13. oktobra 2006. godine, međutim, tužena je i nakon toga nastavila neovlašteno koristiti PIS i po toj osnovi, ostvarila korist u visini označenoj u tužbenom zahtjevu". Nije sporno da bi upotreba softvera nakon raskida ugovora imala elemente neosnovanog korištenja, ali iz tužbenog zahtjeva slijedi da je period neovlaštenog korištenja od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine, dakle, period kada je na snazi bio sporni ugovor. Dalje, prvostepeni sud je presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Međutim, iz nalaza i mišljenja ovog vještaka slijedi da se dosuđeni iznos odnosi na obračun zakonske zatezne kamate u periodu od 1. jula 2000. godine do 31. jula 2004. godine, a isti iznos u izreci pobijane presude odnosi se na period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine. Ovo neslaganje predstavlja povredu odredaba parničnog postupka.
16. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-08-000532 od 10. novembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. Istom presudom Vrhovni sud je odbio zahtjev tužene za naknadu troškova nastalih u postupku po reviziji. Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita zbog sljedećih razloga: Iz stanja spisa slijedi da apelant traži da mu tužena naknadi novčani iznos za koji se obogatila neovlaštenim korištenjem njegovog PIS-a u periodu od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine. Sporni ugovor, zaključen 22. januara 1999. godine, dvostrano je obavezni ugovor za koji važi pravilo istovremenog ispunjenja. Zbog navedenog, niti jedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna ispuniti svoju obavezu (član 122. stav 1. ZOO). Niti jedna strana nije u potpunosti ispunila svoje obaveze iz spornog ugovora, niti je u tom pravcu iskazala namjeru, što je rezultiralo sporazumnim raskidom ugovora u jesen 2006. godine. U članu 124. ZOO sadržano je opće pravilo o pravima povjeritelja u dvostrano obaveznom ugovoru kada dužnik ne ispuni svoju obavezu, tj. povjerilac može tražiti izvršenje ugovora ili njegov raskid, a u svakom slučaju i naknadu štete zbog neizvršenja. Zahtjev za izvršenje ugovora i zahtjev za raskid ugovora se ne mogu kumulirati. U konkretnom slučaju apelant se prvobitno opredijelio da traži izvršenje ugovora zbog čega je 2002. godine podnio tužbu protiv tužene radi ispunjenja ugovora. On je tek krajem 2006. godine izrazio volju da raskine sporni ugovor, a sve do tada je insistirao na ispunjenju ugovornih obaveza (dopisi upućeni tuženoj u kojim traži da tužena izmiri svoje novčane obaveze preuzete spornim ugovorom). Vrhovni sud je, dalje, naveo da, prema odredbama člana 262. st. 1. i 2. ZOO, kada dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njezinim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Međutim, zahtjev za naknadu štete se ne može kumulirati sa zahtjevom za naknadu prema pravilima o stjecanju bez osnove. Odredbama člana 210. stav 4. ZOO regulirano je da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju sporni ugovor je bio na snazi sve do jeseni 2006. godine, što znači da je do tada pravna osnova/sporni ugovor postojala i zato nema stjecanja bez osnove. U slučaju kada obaveza dužnika ima svoju osnovu u ugovoru koji je zaključen s povjeriocem, neizvršavanjem takve obaveze nije došlo do neosnovanog obogaćenja dužnika u smislu člana 210. ZOO. Dalje, nije moguća primjena ni odredaba člana 219. ZOO (na čijoj primjeni apelant insistira), jer upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji samo u slučaju kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, a u konkretnom slučaju tužena je imala pravnu osnovu za korištenje PIS-a.
17. Vrhovni sud je istakao da apelantu ne pripada naknada ni u smislu člana 132. stav 4. ZOO, jer navedene odredbe reguliraju pitanje restitucije u slučaju raskida ugovora, koja ima cilj uspostavljanje ranijeg stanja. Ugovor je raskinut 2006. godine, a tužbom se traži naknada za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine, tj. za period u kojem je sporni ugovor bio na snazi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani niti revizijski navodi da je tužena nelegalno koristila PIS s obzirom na to da joj je to apelant zabranio navedenim dopisom, te da tužena nije mogla koristiti prava iz spornog ugovora ukoliko nije ispunjavala ugovorne obaveze, zato što, kada jedna strana ne poštuje ugovor, odnosno ne izvršava svoje obaveze, druga strana može tražiti raskid ili ispunjenje ugovora, ali ne može zabraniti drugoj strani da koristi prava iz ugovora sve dok ugovor pravno postoji.
18. Osim toga, nisu osnovani revizijski navodi da se neosnovano stečena korist sastoji od zateznih kamata koje tužena obračunava neurednim platišama. Kamata je sporedno potraživanje koje je vezano za glavno potraživanje, odnosno ona dijeli sudbinu glavnog duga. U konkretnom slučaju se glavno potraživanje odnosi na dug po osnovi utroška električne energije, što je prihod tužene po osnovi zakona i općih akata tužene, koji nije u bilo kakvoj vezi sa spornim ugovorom. Zbog toga je i kamata na glavni dug prihod tužene, pa njihovom naplatom se tužena nije neosnovano obogatila, niti je apelant osiromašio. Nije prihvatljiv apelantov stav da je PIS omogućio tuženoj naplatu kamata, jer je PIS korišten za obradu podataka koji se odnose kako na glavni dug, tako i na kamate. Naime, tužena je i bez korištenja PIS-a mogla obračunati zatezne kamate.
b) Postupak vođen radi ispunjenja spornog ugovora
19. Apelant je 23. aprila 2002. godine podnio tužbu protiv tužene radi ispunjenja spornog ugovora. U tužbi apelant je naveo da mu je tužena samo djelomično platila ugovoreni iznos (1.846.026,24 USD), čime je apelantu bitno otežala realizaciju ugovorenih obaveza, tj. da mu tužena ukupno duguje 4.533.095,91 USD. Rješenjem Osnovnog suda broj PS-23/02 od 19. februara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-84/03 od 28. marta 2003. godine, prekinut je postupak do donošenja odluke u krivičnom predmetu broj Ki-96/02 protiv okrivljenog S.M. zbog krivičnog djela zaključivanje štetnog ugovora iz člana 255. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Apelant je 17. novembra 2004. godine podnio prijedlog za nastavak postupka. Rješenjem Osnovnog suda broj PS-23/02 od 29. decembra 2004. godine određeno je da se prekinuti postupak nastavi. Odlučujući o žalbi tužene, Rješenjem Okružnog suda broj Pž.8/05 od 2. augusta 2005. godine žalba je uvažena i ukinuto rješenje od 29. decembra 2004. godine, te predmet vraćen na ponovni postupak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelant ističe da su razlozi drugostepene presude u pogledu pravne osnove za korištenje PIS-a suprotni općim načelima ZOO koje su ugovorne strane dužne poštivati. Tužena nije ispunila svoje obaveze zbog čega je on dopisom od 23. maja 2001. godine ponovno tražio da tužena ispuni svoje obaveze i ujedno je obavijestio tuženu da će korištenje PIS-a smatrati neovlaštenim ukoliko tužena ne izmiri svoje obaveze. Tužena je u protivtužbenom zahtjevu navela da je prestala ispunjavati obaveze 14. maja 2001. godine. Okružni i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir da je apelant i formalno raskinuo ugovor tokom 2006. godine, a tužena je i dalje nastavila koristiti PIS kao da se ništa nije desilo, ne plaćajući apelantu ništa. S tim u vezi, navedeno treba dovesti u vezu sa odredbama člana 210. stav 4. ZOO koje propisuju obavezu vraćanja, odnosno naknadu vrijednosti kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila, ili koja je kasnije otpala. Nepobitno je da u konkretnom slučaju osnova pravnog posla nikada nije bila ostvarena, jer je apelant 23. maja 2001. godine upozorio tuženu da nelegalno koristi softver. Raskidom ugovora 2006. godine prestaje bilo kakva pravna osnova za korištenje PIS-a, ali ga tužena i dalje koristi, što je suprotno odredbama člana 210. stav 4. ZOO. Apelant ističe da je potpuno zanemareno i načelo dužnosti ispunjenja obaveza,
pacta sunt servanda, koje je u domaćem pravu propisano odredbama člana 17. ZOO. Stav Okružnog i Vrhovnog suda da on, u smislu člana 124. ZOO, nema pravo raskinuti ugovor nije pravilan, jer ni on nije ispunio do kraja svoju obavezu, zato što je on u odlučujućem dijelu ispunio svoju obavezu. Apelant navodi da je on postupao u smislu članka 132. st. 2. i 4. ZOO, jer je 23. maja 2001. godine uputio dopis tuženoj, a 13. oktobra 2006. godine obavijestio tuženu da raskida sporni ugovor. Prije instaliranja PIS-a tužena nije mogla izvršiti obračun zakonskih zateznih kamata, tako da je potpuno jasno da je imala korist od PIS-a. Apelant navodi da je proizvoljno primijenjena odredba člana 219. ZOO. Tužena je upozorena da nelegalno koristi njegov softver, jer nije ispunila ugovorne obaveze, a nepobitno je da je tužena imala korist od njegovog softvera (omogućavanje i naplata zateznih kamata). Apelant ističe i da mu je onemogućeno koristiti pravo iz članа 262. stav 1. ZOO, tj. da kao vjerovnik obaveznopravnog odnosa zahtijeva ispunjenje obaveze od dužnika.
22. Apelant navodi da je on u cijelosti izgubio spor iako su Okružni i Vrhovni sud konstatirali da je apelant ispunio svoju ugovornu obavezu u omjeru od 81,25 %, a da je tužena svoju obavezu ispunila sa 33,28%. Proizlazi da tužena nije poštivala svoje obaveze u pretežnom dijelu, ali da za Okružni i Vrhovni sud navedeno nije značajno, tj. to što tužena koristi PIS a da pri tome ne plaća ništa, nije bitno.
23. Apelant, dalje, navodi da, u skladu sa odredbama člana 2. ZPP, sud primjenjuje materijalno-pravnu normu prema vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka, a u odredbama člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva. Okružni i Vrhovni sud morali su ispitati njegov zahtjev u skladu sa drugim relevantnim odredbama ZOO. Sudovi su trebali uzeti u obzir načelo jednake vrijednosti davanja, dužnost ispunjenja obaveza, prava druge strane kad jedna strana ne ispuni obavezu, učinak raskida, upotrebu tuđe stvari i ispunjenje i posljedice neispunjenja. Apelant, dalje, navodi da je drugostepeni sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, a da pri tome nije naveo niti jedan razlog iz člana 229. ZPP.
24. Apelant navodi da činjenica da tužba za ispunjenje ugovora nije povučena u predmetu broj PS 23/02 u kojem je postupak prekinut 23. aprila 2002. godine nema značaja, jer je ugovor prestao postojati, a time i mogućnost nastavka postupka za njegovo ispunjenje (ne može se tražiti ispunjenje nepostojećeg ugovora).
25. Dalje, apelant ukazuje na pristrasnost, jer sadašnji opunomoćenik tužene Jugoslav Milanović za vrijeme vođenja postupka u predmetu broj Ps.23/02 postupao je kao uredujući sudija. Navedeno ne samo da je suprotno odredbi člana 37. stav 5. tačka 4. Zakona o advokaturi Republike Srpske nego je pokazao da je kao sudija faktički zastupao interese tužene, jer je nezakonitim rješenjem donio odluku o prekidu postupka i time doprinio da dođe i do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.
26. Povredu prava na imovinu apelant nalazi u neovlaštenom lišavanju apelanta da koristi dio svoje imovine. Naime, nesporno je da je imovina ekonomska vrijednost njegovog softvera. Apelant navodi da je on u pretežnom dijelu ispunio svoje obaveze, a tužena to nije. Njegova tužba je proizvoljno odbijena tako da je izvršeno nezakonito miješanje u njegovo pravo na imovinu. Jasno je da se u konkretnom slučaju radi o očekivanoj dobiti – njegovoj imovini koju je on izvjesno ostvario ispunjenjem obaveza sa 81,25 %. Presudama Okružnog i Vrhovnog suda izvršeno je grubo kršenje njegovih prava na imovinu.
27. Apelant traži da Ustavni sud, u smislu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, donese presudu u meritumu i da ostavi na snazi presudu Osnovnog suda, jer se radi o sporu koji, inače, dugo traje sa aspekta standarda suđenja u razumnom roku.
28. Apelant je dopisom od 16. marta 2011. godine urgirao da Ustavni sud postupa u predmetu i zatražio da se predmet prioritetno uzme u rad, zbog dužine trajanja cijelog postupka u ovom predmetu u kojem je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, kao što je već istaknuto u apelaciji, te visine spora koja će stvoriti nepotrebnu štetu koju će dužnik trpjeti plaćanjem kamata. Apelant je u dopisu, također, istakao da u prilogu dostavlja naredbu Okružnog tužilaštva Banja Luka od 10. maja 2010. godine kojom je obustavljena istraga protiv Slobodana Mrdića, čiji je status generalni direktor tužene (zaključenje štetnog ugovora), i Petra Babića (porezna utaja). Iz ovoga slijedi da je navedeno dokaz da je iskonstruirana istraga protiv bivšeg direktora tužene u svrhu stvaranja incidentnog pitanja za prekid postupka, što je tvrdio i u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. Svoje obaveze apelant u potpunosti nije ispunio i ne pripada mu pravo tražiti od tužene izvršenje njenih obaveza. Sve do 2006. godine apelant je insistirao na ispunjenju ugovora da bi, nakon toga, svoj zahtjev zasnovao na institutu raskida ugovora. Njegova tvrdnja da je i nakon 2006. godine, tj. nakon raskida ugovora, tužena protivpravno koristila njegov softver je irelevantna, jer se tužbenim zahtjevom tražila naknada samo za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine. U ovoj parnici obje strane su postavile tužbene zahtjeve tako da su netačne apelantove tvrdnje da su sudovi sudili isključivo u korist tužene. Vrhovni sud je istakao da nije povrijeđen vremenski period za isplatu kamate koje obračunava i naplaćuje od neurednih platiša električne energije. Ove kamate su prihod tužene i ni po kojoj zakonskoj osnovi ne pripadaju apelantu, tako da se ne mogu smatrati njegovom očekivanom imovinom.
30. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Tužena (u odgovoru koji je potpisao opunomoćenik tužene, advokat M. M.) je istakla da su apelantovi navodi paušalni. Naime, apelant u jednom dijelu apelacije navodi da je podnio tužbu radi ispunjenja spornog ugovora, a u drugom dijelu tvrdi da je raskinuo sporni ugovor. Dalje, tužena navodi da je posebno apsurdan dio zahtjeva u kojem se traži da tužena apelantu isplati kamate koje je naplatila na ime kašnjenja uplata potrošača električne energije. Tužena ističe da je Vrhovni sud ukazao da je sporni ugovor bio na snazi do jeseni 2006. godine, što znači da je do tada pravna osnova postojala, tako da nema stjecanja bez osnova. Osim toga, Vrhovni sud je pravilno ukazao da potraživanje ne postoji ni u smislu člana 219. ZOO, jer postoji pravna osnova, tj. sporni ugovor.
32. Tužena (u odgovoru koji su potpisali opunomoćenici tužene, advokati R. P. i J. M.) je navela da je u apelaciji navedeno da je zastupnik podnosioca apelacije Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja. Međutim, iz apelacije je vidljivo da taj advokat nije potpisao apelaciju, a iz potpisa apelacije nije moguće utvrditi ko je potpisnik apelacije, jer se ne navodi njegovo ime, njegov status i njegova pravna podobnost da potpiše predmetnu apelaciju pogotovo ako se ima u vidu da apelacija nije pisana niti u Trebinju, odakle je apelantov zastupnik, niti u Beogradu, gdje je apelantovo sjedište. Posebno je indikativno da je apelacija pisana 5. februara 2010. godine, te da je isti dan neposredno predana u sud, što kod tužene pokreće ozbiljnu sumnju ko stoji iza ove apelacije. Tužena je istakla da apelacija nije uredna i predložila da Ustavni sud, u skladu sa članom 20. Pravila Ustavnog suda, zatraži od apelanta da ukloni navedene nedostatke.
33. Dalje, tužena je predložila da OHR učestvuje u postupku, budući da je poslovanje tužene, uključujući i sporni ugovor, bilo predmet posebne istrage antikorupcijskog tima OHR-a, koji je zahtijevao procesuiranje odgovornih lica. Predmet se nalazi pred Tužilaštvom BiH i u fazi je istrage. U dopisu od 25. februara 2005. godine OHR je istakao da se među vlasnicima licenci "Oracle" ne nalazi apelant. Tužena je, dalje, navela da je predmet uzet prioritetno u rad iako nije postojala apelantova urgencija. Ova činjenica izaziva opravdanu sumnju u pristrasnost tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda, koji je nakon jednog konkretnog teksta u listu "Press" "ustao" u zaštitu ovog predmeta, zaboravljajući pri tome koliko je vremena potrošeno na ukazivanje na kriminal u vezi sa spornim ugovorom. Tužena je predložila izuzeće Miodraga Simovića, potpredsjednika Ustavnog suda.
34. Tužena je, dalje, navela da obrazloženja pobijanih presuda ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti, jer sadrže konzistentne razloge na osnovu kojih je zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Apelanta je zastupao advokat koji poznaje pravo, tako da je odista zbunjujuće stajalište iz apelacije da sud treba tražiti pravnu osnovu koja bi bila osnovana. Dalje, tužena ističe da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, jer apelant nije definirao imovinu. Naime, u ovom slučaju se prepliću zaštita intelektualnog vlasništva, neovlašteno korištenje tog vlasništva, što, zapravo, nije predmet ovog spora. Posebno se ne može govoriti o imovini, jer apelant nije vlasnik licence "Oracle" na kojoj je zasnovao softver koji je predmet spornog ugovora. Tužena, dalje, navodi da apelant predlaže da Ustavni sud meritorno riješi predmetnu apelaciju. Međutim, odredba člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda je neustavna, jer Ustavni sud nije sud četvrtog stepena, odnosno ne postoji ustavna osnova na temelju koje bi Ustavni sud mogao meritorno suditi. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, tužena navodi da su neosnovani ako se ima u vidu broj održanih ročišta, te broj donesenih odluka.
35. Tužena je istakla da je apelant zloupotrijebio institut apelacije, iskrivljujući istinu kako bi Ustavni sud doveo u zabludu, te koji bi ukidanjem pobijanih presuda apelantu omogućio neovlaštenu naplatu 54 miliona KM sa zateznim kamatama od tužene. Ukoliko bi došlo do navedenog, to bi značio veliki gubitak za tuženu (1/3 vrijednosti ukupne godišnje potrošnje električne energije u Republici Srpskoj), što bi prouzrokovalo otvaranje stečajnog postupka nad tuženom uslijed čega bi bio ugrožen elektroenergetski sektor u Republici Srpskoj. Osim toga, pokrenuta je istraga zbog krivičnog djela zaključivanje štetnog ugovora koja još nije okončana.
36. U dopunama od 1 do 7, uz koje je dostavljen niz dokumenata, tužena je navela da apelaciju treba odbaciti, budući da ju je podnijelo neovlašteno lice. Naime, apelaciju je potpisao Petar Babić, jedan od apelantovih suvlasnika, a ne direktor, kao apelantov zakonski zastupnik ili eventualno advokat kao ovlašteni opunomoćenik. Iz rješenja Trgovačkog suda u Beogradu slijedi da je kao apelantov zastupnik upisana Vedrana Sušak i da, osim nje, niti jedno drugo lice nije ovlašteno da podnese apelaciju. Uz apelaciju nije dostavljeno bilo kakvo ovlaštenje u pisanom obliku kako je to predviđeno odredbama člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda. Osim toga, tužena je ponovila da apelant nije posjedovao licencu "Oracle" tako da su netačne njegove tvrdnje da je softver apelantovo vlasništvo, odnosno da predstavlja njegovo autorsko djelo.
V. Relevantni propisi
37.
Zakon o obaveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida
Član 132.
1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
[...].
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsjek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njegovom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Upotreba tuđe stvari u svoju korist
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja
Član 262. st. 1. i 2.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
38.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 53. st. 3. i 4.
Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.
Član 229. tač. 1, 2. i 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
39.
Zakon o advokaturi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 30/07 i 59/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37. stav 2. tačka 4.
Advokat će odbiti zastupanje:
ako je u istom predmetu on ili član ili zaposleni advokatske kancelarije ili društva postupao kao sudija, javni tužilac, ovlašćeno službeno lice Ministarstva unutrašnjih poslova ili kao službeno lice u organu uprave;
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. Ustavni sud, prije svega, smatra da tužena navodi da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, tj. da lice koje je potpisalo apelaciju nije ovlašteno za zastupanje apelanta, odnosno da je u apelaciji navedeno da apelanta zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, ali iz apelacije je vidljivo da taj advokat nije potpisao apelaciju. Osim toga, uz apelaciju nije dostavljeno bilo kakvo ovlaštenje u pisanome obliku, kako je to predviđeno odredbama člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog, tužena je predložila da se apelacija odbaci, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice, u smislu člana 16. Pravila Ustavnog suda.
43. Ustavni sud smatra da odredbe člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda propisuju da, pored ostalog, apelacija mora sadržavati potpis podnosioca apelacije. U skladu sa odredbama člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ako podnosilac apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti ovlaštenje za zastupanje u pisanome obliku. U konkretnom slučaju predmetnu apelaciju je vlastoručno potpisalo lice koje je potpisalo sporni ugovor i apelacija je ovjerena pečatom apelanta kao pravnog lica. Dalje, u apelaciji je navedeno da je kontakt-lice za prepisku sa Ustavnim sudom Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, koji je u apelaciji naveden kao apelantov zastupnik, a u predmetu se nalazi ovlaštenje od 28. januara 2010. godine kojim je apelant ovlastio navedenog advokata da u apelantovo ime podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv pobijane presude Vrhovnog suda. Iz dostavljene dokumentacije slijedi da je apelantov zastupnik Nebojša Rudan bio apelantov advokat pred redovnim sudovima. Ustavni sud uočava da su odgovori na apelaciju dostavljeni ovom advokatu 8. novembra 2010. godine, da se navedeni advokat nije oglašavao u vezi sa bilo kakvim sumnjama o ovlaštenju, te da u spisu ne postoji bilo kakva dokumentacija da je apelant osporavao ovlaštenje dato ovom advokatu. Apelant je bio strana u postupku pred redovnim sudovima zbog čega je jasno da ima pravni interes da podnese apelaciju, a apelacija je potpisana i ovjerena apelantovim pečatom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove navode tužene neosnovanim.
44. Dalje, Ustavni sud smatra da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 532 od 10. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik Nebojša Rudan, advokat, primio je 11. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
46. Apelant osporava presude Vrhovnog i Okružnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
48. Prije svega, Ustavni sud smatra da se radi o postupku u kojem je tužilac tražio naknadu zbog neovlaštenog korištenja njegovog softvera, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Dakle, apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe ZOO, jer je nesporno da je tužena imala korist od njegovog softvera (omogućavanje i naplata zateznih kamata). Osim toga, apelant navodi da su sudovi morali raspraviti o tužbenom zahtjevu u vezi sa drugim relevantnim odredbama, te da je drugostepeni sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, a da pri tome nije naveo niti jedan razlog iz člana 229. ZPP. Apelant ukazuje na dužinu predmetnog postupka, te na pristrasnost u vezi sa predmetom radi ispunjenja ugovora (PS-23/02).
50. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U protivnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
51. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja prvostepene presude kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev slijedi da, pošto je utvrđeno da je apelant imalac PIS-a, a pošto je tužena neovlaštenim korištenjem PIS-a ostvarila navedenu korist, ispunjene su pretpostavke iz člana 219. ZOO zbog čega je apelantu dosudio predmetni iznos.
52. Međutim, presudom Okružnog suda navedena presuda je preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da okolnost da je apelant dopisom od 23. maja 2001. godine obavijestio tuženu da će korištenje softvera od 1. juna 2001. godine biti nelegalno ukoliko tužena ne izmiri obaveze, ne može biti osnova za zaključak da je korištenje softvera od tužene nakon 1. juna 2001. godine bilo neosnovano. Tužena je u periodu od 1. jula 2001. do 31. jula 2004. godine imala zakonitu pravnu osnovu da u tom periodu koristi sporni softver bez obzira na ponašanje strana u izvršenju ugovornih obaveza. Izreka presude je nejasna i nerazumljiva i u suprotnosti je sa izvedenim dokazima.
53. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se apelant prvobitno opredijelio da traži izvršenje ugovora zbog čega je 2002. godine podnio tužbu protiv tužene radi ispunjenja ugovora. On je tek krajem 2006. godine izrazio volju da raskine sporni ugovor, a sve do tada je insistirao na ispunjenju ugovornih obaveza. U smislu odredaba člana 262. st. 1. i 2. ZOO, tužbeni zahtjev nije osnovan, jer se zahtjev za naknadu štete ne može kumulirati sa zahtjevom za naknadu po pravilima o stjecanju bez osnove. Ni odredba člana 210. stav 4. ZOO nije primjenjiva, zato što je sporni ugovor bio na snazi sve do jeseni 2006. godine, što znači da je do tada pravna osnova/sporni ugovor postojala i zato nema stjecanja bez osnove. Osim toga, nije moguće primijeniti ni odredbe člana 219. ZOO, jer je tužena imala pravnu osnovu za korištenje PIS-a. Apelantu ne pripada naknada ni u smislu člana 132. stav 4. ZOO, jer navedene odredbe reguliraju pitanje restitucije u slučaju raskida ugovora.
54. Ustavni sud podsjeća da su apelant i tužena 22. januara 1999. godine zaključili sporni ugovor kojim se apelant obavezao da će instalirati PIS kod tužene (član 1.1. spornog ugovora), a tužena se obavezala da će isplatiti apelantu naknadu (čl. 4.1. - 4.4. spornog ugovora). Apelant je podnio tužbu protiv tužene radi isplate naknade zbog neosnovanog korištenja njegovog PIS-a, zato što tužena nije imala pravnu osnovu koristiti PIS, jer je on dopisom od 23. maja 2001. godine obavijestio tuženu da će korištenje PIS-a biti nelegalno ako tužena ne izmiri svoje obaveze. Pobijanim presudama odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, jer sudovi nisu ocijenili sadržaj dopisa od 23. maja 2001. godine kao dokument kojim je apelant raskinuo ugovor zbog čega je, prema stavu sudova, tužena u periodu od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine imala pravnu osnovu koristiti PIS.
55. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je apelant podnio dvije tužbe protiv tužene, i to prvu 23. aprila 2002. godine radi ispunjenja spornog ugovora, a drugu 12. oktobra 2004. godine radi neosnovanog i neovlaštenog korištenja PIS-a. Ustavni sud uočava da iz sadržaja dopisa od 23. maja 2001. godine koji je apelant uputio tuženoj slijedi: "Prethodnim dopisom od 3. maja 2001. godine smo Vas obavijestili da više nismo u mogućnosti da obavljamo aktivnosti na realizaciji, održavanju i razvoju PIS-a. Ovim dopisom Vas obavještavamo o sljedećem: 1. Počevši od 1. juna 2001. godine korištenje informatičkih rješenja apelanta će biti nelegalno ukoliko tužena do tada ne izmiri svoje dospjele obaveze. 2. Usljed organizacijskih izmjena u apelantu, poslove vezane za knjigovodstveni informacijski sistem tužene ćemo moći ponovno da obavljamo tek nakon šest mjeseci od izmirenja obaveza tužene. Na organizacijske izmjene smo bili prinuđeni usljed dugotrajnog neizmirenja finansijskih obaveza tužene, ali i iz razloga što nismo upoznati sa zvaničnim stavom tužene povodom pitanja dalje realizacije ugovora."
56. Ustavni sud smatra da odredbe člana 124. ZOO propisuju da, u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza od jedne ugovorne strane, predviđaju mogućnost da druga ugovorna strana traži ili ispunjenje ugovora ili da jednostrano raskine ugovor prostom izjavom volje, dakle, omogućavaju ili jednu ili drugu radnju. Ustavni sud ocjenjuje argumentiranim obrazloženje pobijanih presuda da je sporni ugovor egzistirao do kada je raskinut, a to je do 13. oktobra 2006. godine, odnosno ne nalazi proizvoljnost u stavu sudova da iz dopisa od 23. maja 2001. godine slijedi da je apelant tražio ispunjenje ugovornih obaveza, kao jednu od radnji u smislu člana 124. ZOO. Dalje, apelant je postavio tužbeni zahtjev tako što je, zbog neosnovanog korištenja PIS-a u smislu člana 219. ZOO, tražio da mu tužena isplati predmetni iznos za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine. Ustavni sud je prethodno zaključio da je obrazloženje pobijanih presuda argumentirano iz kojeg slijedi da je sporni ugovor, kao pravna osnova, egzistirao do 13. oktobra 2006. godine, a da apelant traži naknadu za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine, što ukazuje upravo, kako proizlazi iz obrazloženja pobijanih presuda, da nije ispunjen osnovni uvjet da bi se moglo, u smislu odredaba člana 219. ZOO, udovoljiti tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje pobijanih presuda argumentiranim da nije moguća primjena odredaba člana 210. stav 2. ZOO (prije izmjena ZOO, stav 4. član 210. ZOO), jer je sporni ugovor bio na snazi sve do jeseni 2006. godine, što znači da je do tada pravni osnov/sporni ugovor postojao i zato nema stjecanja bez osnove. U odnosu na apelantove navode u vezi sa primjenom člana 132. ZOO, Ustavni sud smatra da su navedenim odredbama regulirani pravni učinci raskida ugovora, dakle, osnovna pretpostavka za primjenu navedenih odredaba je da je došlo do raskida ugovora. Ustavni sud ponavlja da apelant traži naknadu za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine u kojem je sporni ugovor egzistirao. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelantu ne pripada naknada ni u smislu člana 132. stav 4. ZOO, jer navedene odredbe reguliraju pitanje restitucije u slučaju raskida ugovora, koja ima cilj uspostavljanje ranijeg stanja. Slijedi da su obrazloženja pobijanih presuda i u ovom dijelu argumentirana, tj. da apelantu ne pripada naknada ni u smislu člana 132. stav 4. ZOO, jer navedene odredbe reguliraju pitanje restitucije u slučaju raskida ugovora. Vezano za apelantove navode o primjeni člana 262. ZOO, Ustavni sud smatra da iz navedenih odredaba nedvosmisleno proizlazi da povjerilac ima pravo tražiti od dužnika ispunjenje obaveza, te da ima pravo tražiti i naknadu štete pod određenim uvjetima. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je dopisom od 23. maja 2001. godine tražio ispunjenje ugovora po kojem tužena očito nije postupila, ali je tužbom tražio naknadu na ime neovlaštenog korištenja PIS-a, a ne naknadu štete. Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da se zahtjev za naknadu štete ne može kumulirati sa zahtjevom za naknadu po pravilima o stjecanju bez osnove. Slijedi da su obrazloženja pobijanih presuda i u ovom dijelu argumentirana, tj. da nije moguća ni primjena člana 262. ZOO, jer apelant nije tražio naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani u ovom dijelu.
57. Apelant navodi da sud primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva zbog čega su sudovi morali o tužbenom zahtjevu raspraviti u vezi sa drugim relevantnim odredbama. Ustavni sud smatra da iz odredbe člana 2. ZPP proizlazi da sud mora donijeti odluku u granicama zahtjeva koji su postavljeni, ali da ne mora primijeniti odredbe materijalnog prava koje su stranke navele u tužbenom zahtjevu. Dalje, navodi da iz odredaba člana 53. stav 3. ZPP slijedi da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju apelant je tražio naknadu zbog neosnovanog korištenja PIS-a za period od 1. jula 2001. godine do 31. jula 2004. godine u visini prihoda koji je tužena imala koristeći njegov PIS, u smislu člana 219. ZOO. Dakle, tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju nije postavljen za ispunjenje ugovornih obaveza (pokrenut ranije parnični postupak radi izmirenja potraživanja tužene), niti za vraćanje instaliranog PIS-a, odnosno naknadu njegove vrijednosti, niti su u tom smislu izvođeni dokazi. Iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da provedeni dokazi u predmetnom postupku nisu potvrdili da je tužena neosnovano koristila apelantov PIS, slijedeći to, nisu bile primjenjive druge odredbe ZOO u smislu kojih je bilo moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu. Ako se ima u vidu sve navedeno, ne može se konstatirati da Okružni i Vrhovni sud nisu apelantu pružili pravnu zaštitu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelant navodi da je drugostepeni sud postupao suprotno odredbi člana 229. ZPP, odnosno da je prvostepena presuda preinačena, a da drugostepena presuda ne sadrži razloge za navedeno. Ustavni sud smatra da je nedvosmisleno da je u smislu navedenih zakonskih odredaba Okružni sud mogao preinačiti prvostepenu presudu, budući da je, između ostalog, utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud uočava da je Okružni sud u obrazloženju presude argumentirao, odnosno precizno naveo razloge zbog kojih navedene odredbe ZOO nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud je obrazložio i zbog kojih razloga postoje povrede parničnog postupka (kontradiktornost izreke presude sa utvrđenim činjeničnim stanjem). Ako se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje apelantove navode neosnovanim i u ovom dijelu.
58. U odnosu na apelantove navode u vezi sa dužinom predmetnog postupka, Ustavni sud uočava da je postupak pokrenut 2. oktobra 2004. godine, a da je okončan 10. novembra 2009. godine, dakle, u roku od pet godina i jedan mjesec. U ovom periodu doneseno je pet sudskih odluka (prvostepena presuda od 16. maja 2005. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak rješenjem drugostepenog suda od 7. marta 2006. godine, prvostepena presuda u ponovnom postupku donesena 29. januara 2007. godine, drugostepena presuda donesena 11. februara 2008. godine i presuda po reviziji donesena 10. novembra 2009. godine). Prema mišljenju Ustavnog suda, dužina trajanja predmetnog postupka nije prešla granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, tako da i ovi apelantovi navodi nisu osnovani.
59. Apelant ukazuje na pristrasnost, jer je sadašnji opunomoćenik tužene J. M. postupao kao uredujući sudija u predmetu broj PS-23/02, što je protivno odredbama člana 37. Zakona o advokaturi, i u tom postupku donio je nezakonito rješenje o prekidu postupka, što je utjecalo na dužinu tog postupka. Ustavni sud smatra da odredbe člana 37. stav 2. tačka 4. navedenog zakona propisuju:
Advokat će odbiti zastupanje: ako je u istom predmetu on ili član ili zaposleni advokatske kancelarije ili društva postupao kao sudija, javni tužilac, ovlašteno službeno lice Ministarstva unutrašnjih poslova ili kao službeno lice u organu uprave. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani, jer se ne radi o istom predmetu. Predmet analize Ustavnog suda nije postupak u predmetu broj PS-23/02 zbog čega su i ovi apelantovi neosnovani.
60. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
61. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana. što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
62. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud,
Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
63. U konkretnom slučaju apelant je postavio tužbeni zahtjev tako što je tražio isplatu naknade zbog neosnovanog korištenja njegovog PIS-a. Međutim, kako je egzistirao sporni ugovor, u smislu relevantnih odredaba ZOO, nije bio ispunjen osnovni uvjet (nepostojanje pravne osnove/ugovora) da bi se radilo o stjecanju bez osnove, odnosno korištenju tuđe stvari u svoje ime. U prethodnom dijelu obrazloženja utvrđeno je da nije bilo proizvoljnosti u ocjeni sudova da je tužena ovlašteno koristila apelantov PIS. Stoga, apelant nije mogao imati "legitimno očekivanje" da će o njegovom zahtjevu za naknadu zbog neosnovanog korištenja njegovog PIS-a biti udovoljeno. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, budući da apelant nema "imovinu" koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da obrazloženja presuda redovnih sudova ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nema "imovinu" koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
65. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.