Službeni glasnik BiH, broj 11/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3407/09, rješavajući apelaciju
Zdravka Timkova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Zdravka Timkova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 346 od 19. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 431 od 25. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1412/04 od 22. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zdravko Timkov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 346 od 19. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 431 od 25. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1412/04 od 22. novembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te tuženih Slavice Lončar, "Toplana" a.d. Banja Luka, "Petrola" a.d. Banja Luka, kao učesnika u postupku, zatraženo je 4. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su 4. juna, 18. maja i 12. maja 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju. Ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. septembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-1412/04 od 22. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 431 od 25. decembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova, zaključen između njegove majke, sada umrle Regine Timkov, kao nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici Relje Krilatice (ranije: Ulica Hasana Kikića) broj 1 u Banjoj Luci, čiji je davalac na korištenje "Toplana" a.d. Banja Luka, i tužene Slavice Lončar kao nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Istarskoj ulici broj 72 u Banjoj Luci, čiji je davalac na korištenje "Energopetrol" d.o.o. Banja Luka (sada: "Petrol" a.d. Banja Luka), te da tuženi Slavica Lončar i Mirko Lončar trpe da apelant na osnovu te presude ishodi brisanje upisa tog ugovora u svim službenim evidencijama, a da se tuženi uz to obavežu da mu taj stan "slobodan od lica i stvari" predaju u posjed, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 5.490,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja te presude pa do isplate, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja.
7. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su, uz saglasnost davalaca predmetnih stanova, apelantova majka, sada pokojna Regina Timkov (umrla 6. novembra 2002. godine) i tužena Slavica Lončar u Banjoj Luci 17. juna 1993. godine zaključile predmetni ugovor i da je on u cjelini realiziran, da je nakon toga Regina Timkov napustila stan koji je dobila u zamjenu i otišla u Zagreb, da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke od 1985. godine, da je Regina Timkov 7. juna 1999. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: OMI Banja Luka) podnijela zahtjev za povrat stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava prije zaključenja predmetnog ugovora i da je nakon njene smrti apelant nastavio postupak po tom zahtjevu. Također je utvrđeno da je OMI Banja Luka 17. aprila 2003. godine donio zaključak kojim se postupak u toj upravnoj stvari prekida, a apelant upućuje da, radi rješavanja pravne valjanosti predmetnog ugovora kao prethodnog pitanja, pokrene postupak pred nadležnim sudom u smislu odredaba člana 2.a Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03).
8. Osnovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljnoj osnovi i u svemu prema odredbama člana 67. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) i člana 32. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 7/04), jer, prema ocjeni Osnovnog suda, apelant nasuprot tuženim nije sa svoje strane ponudio nijedan dokaz za suprotno utvrđenje.
9. Osnovni sud je, također, utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke od 1985. godine, pa da, zbog toga, u smislu odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nema pravo na povrat predmetnog stanа, te ne može zahtijevati da mu prvotužena i drugotuženi predmetni stan predaju u posjed. Imajući u vidu sve navedeno, te odredbu člana 22. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, Osnovni sud je istakao da apelant, sve i da je uspio u konkretnoj parnici i da je sud poništio predmetni ugovor o zamjeni, ne bi mogao polagati nikakvo pravo na predmetni stan, jer je nositeljica stanarskog prava umrla a on nije bio član njenog porodičnog domaćinstva. Naime, utvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Jovana Jovanovića Zmaja u Banjoj Luci, koji mu je vraćen u posjed i koji je on privatizirao i prodao.
10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je ukazao na odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima koji regulira ko se smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i člana 12. Zakona o stambenim odnosima kojim je određeno da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Okružni sud je utvrdio da apelantu nedostaje aktivna legitimacija u konkretnom sporu s obzirom na činjenicu da je 1985. godine živio u stanu koji je dobio u zamjenu za tadašnji stan svoje majke, dakle, da nije trajno živio i stanovao sa njom i da stoga nije imao status člana njenog porodičnog domaćinstva. Pritom, Okružni sud je ukazao da se stanarsko pravo ne može nasljeđivati i da samo nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva pripada pravo na vraćanje stana napuštenog u proteklim ratnim dešavanjima na ovim prostorima.
11. Također, Okružni sud je ukazao da, kada su u pitanju uvjeti u kojima je zaključen sporni ugovor, tuženi su dokazali da je do zaključenja ugovora došlo na dobrovoljan način, u smislu člana 2.a Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, što prvenstveno proizlazi iz njihovih iskaza koje su dali kao parnične stranke, a, nasuprot tome, apelant niti jednim dokazom nije potvrdio svoje tvrdnje da je ugovor zaključen pod prisilom. Naime, jedini dokaz izveden u tom pravcu jeste apelantov iskaz u kojem je naveo da u vrijeme zaključenja ugovora nije bio u Banjoj Luci, slijedom čega mu i nisu bili poznati uvjeti pod kojima je došlo do zaključenja ugovora. Apelantove paušalne tvrdnje da je na njegovu majku radi zaključenja spornog ugovora vršio pritisak "neko iz 'Toplana', a zatim i neko iz Općine", i prema ocjeni Okružnog suda, nisu imale utemeljenje u ostalim izvedenim dokazima. Okružni sud je, također, naveo da je činjenica da je sporni ugovor zaključen poslije 1. aprila 1992. godine, nakon izbijanja ratnih sukoba na području BiH, u vrijeme opće nesigurnosti i straha koji je naročito bio izražen kod pripadnika naroda koji su u svojoj sredini bili manjina (kao što je slučaj sa apelantovom pravnom prednicom). Međutim, apelant niti jednim dokazom nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor zaključen pod prisilom, a tuženi su, nasuprot tome, dokazali da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na insistiranje apelantove majke.
12. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 431 od 25. decembra 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 346 od 19. augusta 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da iz sadržaja revizije proizlazi da apelant osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a da se revizija po tom osnovu ne može izjaviti prema izričitim odredbama člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u postupku pred prvostepenim sudom izveden i dokaz saslušanjem apelanta i tuženih Slavice i Mirka Lončara kao stranaka, kao i dokaz čitanjem spornog ugovora i da je na osnovu toga utvrđeno da je apelantova majka na dobrovoljnoj osnovi odlučila da zaključi sporni ugovor. Na to ukazuje i činjenica da je ona bila u korektnim odnosima sa tuženom Slavicom Lončar kao strankom iz ugovora, da joj je ona sa svojim suprugom pomogla u svemu prilikom preseljenja u stan koji je dobila u zamjenu, da je bila starije životne dobi, da se sporni stan nalazi na petom spratu zgrade, dok je onaj koji je dobila u zamjenu prizemni, veći za 8m
2, da je imao i dvorišni prostor i garažu, te da sve to upućuje na zaključak da je ona, zbog tih pogodnosti, i inicirala zaključenje predmetnog ugovora. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni navodi da izvedeni dokazi nisu ocijenjeni na način predviđen odredbama člana 8. ZPP. Vrhovni sud je, također, istakao da, ukoliko je protiv apelantove majke bio pokrenut postupak njenog iseljenja iz spornog stana kod organa tadašnje Općine Banja Luka, kako apelant tvrdi, onda je on bio u mogućnosti da o tome prezentira pismeni dokaz. Međutim, apelant to nije učinio, dakle, nije postupio prema odredbama člana 123. stav 1. ZPP, niti je u tom pravcu ponudio bilo koji drugi dokaz, pa se stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, revizioni prigovor da se radi o općepoznatoj činjenici i da su s tim u vezi nižestepeni sudovi zanemarili odredbe člana 125. stav 4. ZPP ukazuje kao neosnovan.
14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno utvrdio da apelantu nedostaje aktivna legitimacija u konkretnom sporu. Vrhovni sud je istakao da su u obrazloženju drugostepene presude o tome dati valjani razlozi, a u prilog tome je dodao da je apelantov očigledni cilj da mu se predmetni stan vrati u posjed da bi ga privatizirao. Međutim, pravo vraćanja napuštenog stana, prema odredbama člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pripada samo nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva uz ostale uvjete predviđene tim zakonom. Tu su i odredbe člana 14. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova kojim je propisano da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelant to pravo već iskoristio na stanu na kojem je bio nosilac stanarskog prava, ne može ostvariti isto pravo i na spornom stanu. Pri takvom stanju stvari, Vrhovni sud je smatrao da je apelantova revizija neosnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant se u apelaciji poziva na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i načinu na koji su sudovi ocijenili dokaze u konkretnom predmetu. Apelant navodi da je u ostavinskom postupku proglašen za zakonskog nasljednika poslije umrle Regine Timkov, te da ima pravni interes da traži poništenje ugovora koji je njegova majka zaključila u ratnim okolnostima i kojim je mijenjala stan u novogradnji za stan u baraci, nakon što je bio pokrenut postupak njenog iseljenja iz stana koji je dala u zamjenu. Stoga je nepravilno zaključeno da on nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, jer tek nakon utvrđivanja ništavosti ugovora utvrđuje se ko ima pravo na otkup stana, što nije bio predmet raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su istakli da njihovim presudama nisu povrijeđena apelantova prava, te su se pozvali na razloge date u obrazloženjima tih presuda. Okružni sud je naročito istakao da je suština razloga za potvrđivanje presude Osnovnog suda sadržana u nespornoj činjenici da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na stanu koji je njegova majka mijenjala sa tuženim, pa pošto nije bio nosilac stanarskog prava ni član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, proizlazi da nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.
V. Relevantni propisi
17. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice.
18. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.a
U slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni, nadležni organ će, u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86, preuzet u članu 12. Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava Republike Srpske, "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92) kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 4/77, preuzet u članu 12. Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava Republike Srpske, "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92), teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedan od zamijenjenih stanova nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršene zamjene.
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne [...].
Član 15. stav 1.
Nosilac stanarskog prava iz člana 14. ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed.
19. U
Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 12/99) relevantne odredbe glase:
Član 6. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 346 od 19. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
28. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te na taj način prekršili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br.
U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i
AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud,
Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud,
Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj
AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
30. Ustavni sud zapaža da su sudovi, u postupku u kojem su donesene osporene presude, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelant nije uspio dokazati da su pri zaključivanju predmetnog ugovora, pored postojanja općih okolnosti, odnosno ratnog stanja, postojale posebne okolnosti kod apelantove majke zbog kojih bi predmetni ugovor o zamjeni stanova bio zaključen pod pritiskom, odnosno nije dokazao da kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, te da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i kao takav apsolutno ništav, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Nasuprot tome, sudovi su zaključili da su tuženi dokazali da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na inicijativu apelantove majke.
31. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda ukazali da je nesporno da je apelantova majka izvršila zamjenu svog stana u Banjoj Luci za stan tuženih, također u Banjoj Luci, za vrijeme ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Međutim, u redovnom sudskom postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni stanova zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je kod parničnih stranaka postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora. Isto tako je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora opće okolnosti bile teške i da su mogle utjecati na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelantovu pravnu prednicu, koja je kao pripadnik manjinskog naroda živjela u Banjoj Luci, ali da te opće okolnosti bez postojanja posebnih okolnosti, koje apelant nije dokazao, da su kod njegove majke postojale pored općih, nisu mogle utjecati na drugačiji zaključak u pogledu dobrovoljnosti apelantove pravne prednice prilikom zaključenja spornog ugovora.
32. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda, imajući u vidu činjenicu da apelant tokom postupka nije uspio dokazati tužbeni zahtjev u pogledu nedostatka volje njegove majke za zaključenje predmetnog ugovora o zamjeni stanova, nema ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
33. Apelant, također, navodi da je u postupku nepravilno zaključeno da on nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, ističući da se tek nakon utvrđivanja ništavosti ugovora utvrđuje ko ima pravo na otkup stana, što nije bio predmet raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari.
34. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o zamjeni stanova, te da mu se predmetni stan preda u posjed. Ustavni sud podsjeća da materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora predstavlja stvarnu legitimaciju stranaka i tužilac je aktivno legitimiran u postupku ako je upravo on lice koje ima pravo postavljati i ostvarivati tužbeni zahtjev. U toku postupka nesporno je dokazano da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke, pa su redovni sudovi zaključili da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnoj parnici s obzirom na to da nije legitimiran da traži predaju predmetnog stana u posjed, odnosno njegov povrat, imajući u vidu odredbe čl. 14. i 15. Zakona o prestanku Zakona o korištenju napuštene imovine kojima je izričito propisano da zahtjev za vraćanje u posjed ima samo nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. Zakona o stambenim odnosima.
35. Pored navedenog, redovni sudovi su obrazložili, i da je apelant čak uspio dokazati ništavost predmetnog ugovora o zamjeni stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, njemu opet ne bi mogao biti vraćen predmetni stan, budući da nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke kao nositeljice stanarskog prava, a, s druge strane, bez obzira na to što je nakon majčine smrti proglašen njenim jedinim nasljednikom, on ne bi mogao naslijediti stanarsko pravo koje je imala njegova majka (stan nije bio otkupljen, odnosno privatiziran prije majčine smrti), jer je i sam bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu koji mu je vraćen u posjed, koji je privatizirao, a zatim otuđio, podsjećajući na izričite zakonske odredbe da jedno lice može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu i da kao nosilac stanarskog prava može otkupiti samo jedan stan.
36. Ustavni sud smatra, dakle, da su redovni sudovi na jasan i precizan način obrazložili i zbog čega smatraju da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnoj parnici, a obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama ocjenom dokaza provedenih u postupku detaljno i jasno obrazložili svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu zbog čega se njegovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju kao neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava (ZOO, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava ne može se smatrati proizvoljnom.
38. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke iz kojih ne proizlazi da su ih sudovi donijeli uz povredu pravila postupka, odnosno da su proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.