Službeni glasnik BiH, broj 8/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj
AP 3603/10, rješavajući apelaciju
G. S. i G. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
G. S. i G. M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001576 09 Rev od 27. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001576 08 Gž od 25. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001576 05 P (ranije P-215/05) od 18. juna 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. G. S. i G. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 21. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 001576 09 Rev od 27. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 001576 08 Gž od 25. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 001576 05 P (ranije P-215/05) od 18. juna 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 22. oktobra 2012. godine, a tužena 23. oktobra 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 7. novembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj 13 84 P 001576 05 P (ranije broj P-215/05) od 18. juna 2008. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu Republiku Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova, isplati ukupan iznos od 40.000,00 KM na ime glavnog duga (i to po 20.000,00 KM svakom) uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do isplate, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istovremeno je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova.
7. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka na glavnoj raspravi izvršio uvid u izjavu apelanta G. S., kao prvotužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, izjavu svjedoka Mustafe Zukanovića, Potvrdu Osnovnog suda broj R-438/978 od 31. marta 1998. godine, izvod iz
ekspertize o ratnim zločinima i genocidu na području općine Derventa, smrtovnicu zavedenu u Knjigu umrlih Srpske pravoslavne crkve u Derventi iz 1992. godine pod br. 137 i izvod iz članka objavljenog u časopisu "Novosti" od 9. maja 1992. godine, te je nakon savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključeno da je tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Naime, temeljem provedenih dokaza prvostepeni sud je nesporno utvrdio da je prednik apelanata 26. aprila 1992. godine ubijen kao civil ispred svoje kuće u Potočanima – općina Derventa, te da je njegovo tijelo ekshumirano 28. decembra 1992. godine. Uvidom u izvod iz
ekspertize o ratnim zločinima i genocidu na području općine Derventa, Osnovni sud je nesporno utvrdio da su prednika apelanata na svirep način ubili u dvorištu njegove kuće pripadnici
muslimanske vojske i 108. riječke brigade. Iz iskaza apelanta G. S. je proizašlo da je njegov otac ubijen na svirep način, da je do tog saznanja došao od svog kolege, te da su to učinile jedinice Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO), dok je svjedok Mustafa Zukanović u svom iskazu naveo da je čuo da je prednik apelanata ubijen, da se ne bi izjašnjavao koja je to vojska učinila, ali da je čuo da se govori o vojsci iz R Hrvatske.
9. Prema ocjeni Osnovnog suda u konkretnom slučaju tužena nije odgovorna za štetu po principu objektivne odgovornosti, prema odredbi člana 154. stav 2. u vezi s odredbama člana 173. i člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulirana odgovornost za opasnost koja je neuobičajena i nesvakidašnja, a na koju su se pozvali apelanti. U vezi s tim je pojašnjeno da iz provedenih dokaza proizlazi da je prednik apelanata ubijen u naselju Potočani u Derventi kao civil 26. aprila 1992. godine u vrijeme ratnih dejstava na području SRBiH, iz čega proizlazi da je pogibija prednika apelanata u uzročno-posljedičnoj vezi s navedenim događajem na području tadašnje SRBiH. Osnovni sud je naveo da, kada se radi o pravu na naknadu štete u obligaciono-pravnom smislu, protivpravnost, kao uvjet za odgovornost štetnika za štetne posljedice njegove radnje, koji je nastao zbog protivpravnog ponašanja štetnika, u konkretnom slučaju ne postoji, budući da vojska tužene u vrijeme štetnog događaja nije ni bila organizirana. Uz sve to, kako je naglasio Osnovni sud, treba uzeti u obzir i činjenicu koja proizlazi iz svih provedenih dokaza, da su prednika apelanata ubili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane, odnosno 108. riječke brigade, koja nije pripadala tuženoj. S obzirom na sve navedeno Osnovni sud je zaključio da tužena prema predmetu spora nije u materijalno-pravnom odnosu.
10. Konačno, Osnovni sud je istakao da su apelanti u konkretnom slučaju trebali prezentirati dokaze u pogledu istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nasilne smrti prednika apelanata i, eventualno, rezultatima te istrage, imajući u vidu dokaze koji su provedeni u toj pravnoj stvari.
11. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu broj 84 0 P P 001576 08 Gž od 25. februara 2009. godine, kojom je žalbu odbio. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 180. ZOO-a koja je u vrijeme nastanka štetnog događaja bila na snazi, a kojom je propisno da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem zbog akata nasilja i sl. odgovora društveno-politička zajednica čiji su organi bili dužni da spriječe takvu štetu, što znači da bi u konkretnom slučaju za štetu apelantima odgovarala društveno-politička zajednica Republike BiH, a ne tužena koja u to vrijeme nije ni postojala. Dalje je pojašnjeno da je u vrijeme nastanka štetnog događaja postojala Republika Bosna i Hercegovina pa je samo njena društveno-politička zajednica mogla biti odgovorna za štetu apelantima u smislu odredbe člana 180. ZOO-a, a nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) umjesto društveno-političke zajednice bila je odgovorna država sve do 6. marta 1996. godine, tj. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) kojim je brisana odredba člana 180. ZOO-a. Međutim, kako je u obrazloženju navedeno, apelanti svoju tužbu nisu podnijeli prvostepenom sudu ni u vrijeme važenja ranije odredbe člana 180. ZOO-a, niti u vrijeme modificirane odredbe navedenog člana, nego tek 13. aprila 2007. godine, pa je stoga prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužena nije pasivno legitimirana u toj parnici, iako ne samo zbog toga što štetu apelantima nisu nanijeli pripadnici vojske tužene.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 84 0 P 001576 09 Rev od 27. maja 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je po Ustavu Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina nastavila svoje pravno postojanje u okviru međunarodno priznatih granica, a tužena se po navedenom ustavu definira kao entitet u njenom sastavu. S obzirom na navedeno, kako je u obrazloženju istaknuto, za štetu bi eventualno mogla da odgovara samo država Bosna i Hercegovina, tim prije što je naglašen njen pravni kontinuitet s Republikom Bosnom i Hercegovinom, a ne tužena čija odgovornost za štetu nije propisana niti jednom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je dodao da, sve i pod pretpostavkom da se može prihvatiti stav revizije o objektivnoj odgovornosti tužene, te odgovornosti u konkretnom slučaju nema, budući da su ubistvo prednika apelanata izvršila lica koja nisu pripadala ni teritorijalnoj odbrani tužene, niti njenoj vojsci, tako da tužena nad tim snagama nije imala nikakvu kontrolu niti je njihove radnje mogla predvidjeti, pa tako izbjeći i otkloniti posljedice tih radnji, što tuženu, u smislu odredbe člana 177. stav 2. ZOO-a, oslobađa odgovornosti. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba ZOO-a. Apelanti ističu da su s pravom tužili upravo tuženu kao jednu od odgovornih učesnica za izazivanje ratnih sukoba i posljedica tih dešavanja. Smatraju pogrešnim stav sudova da tužena u konkretnom slučaju nije odgovorna po osnovu objektivne odgovornosti, prema odredbi člana 154. stav 2, a u vezi s čl. 173. i 174. ZOO-a, te da prebacivanje tereta odgovornosti na Bosnu i Hercegovinu ne opravdava tuženu za zločine koji su počinjeni na njenoj teritoriji.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je neosnovano pozivanje apelanata na kršenje prava na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju jer su apelanti imali jednakopravan položaj pred sve tri redovne sudske instance i nisu bili onemogućavani niti sprečavani u izvođenju dokaza, niti u mogućnosti da se očituju na navode i dokaze protivne strane. Prema ocjeni navedenog suda u konkretnom slučaju nije bilo ni proizvoljne primjene materijalnog prava jer je u odluci jasno i detaljno obrazloženo zbog čega se smatra da je zahtjev za naknadu štete neosnovan i ujedno naznačeno temeljem kojih zakonskih propisa je pobijana odluka donesena. Predloženo je da se apelacija odbije.
15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelanti ne navode u čemu se ogleda kršenje i povreda njihovih prava, a iz sadržaja spisa proizlazi da im je bila pružena mogućnost da predlažu dokaze i iznose činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, te da je prvostepeni sud prihvatio sve njihove predložene dokaze. Okružni sud je još naveo da se navedeni sud o svim prigovorima koje apelanti ponavljaju u apelaciji već izjasnio u obrazloženju svoje odluke, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio kao rezultat sveobuhvatne ocjene dokaza, te da kod takve odluke stoji i dalje, pa budući da se odbijanje tužbenog zahtjeva ne može prihvatiti kao radnja kojom se krše prava apelanata, predloženo je da se apelacija odbije.
17. Tužena je navela, između ostalog, da je u toku postupka utvrđeno da su oca apelanata, kao civila, ubili, 26. aprila 1992. godine u Derventi, pripadnici 108. riječke brigade HVO i pripadnici Armije BiH, da je njegovo tijelo ekshumirano 28. decembra 1998. godine, te smatra da je, s obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo pravilno primijenjeno odnosno da odluka kojom je zauzeto stanovište da tužena nije u materijalno-pravnom odnosu prema predmetu spora pravilna i zakonita. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 2.
Osnovi odgovornosti
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovora se bez obzira na krivicu.
Član 173.
Pretpostavka uzročnosti
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
Ko odgovara za štetu
Za štetu nastalu od opasne stvari odgovora njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovora lice koje se njom bavi.
Član 177. st. 1. i 2.
Oslobađanje od odgovornosti
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 001576 09 Rev od 27. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. juna 2010. godine a apelacija je podnesena 21. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelanti, iako to nisu eksplicitno naveli, kršenje prava na nediskriminaciju dovode u kontekst prava na pravično suđenje.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u kontekst nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, "Službeni glasnik BiH" broj 60/05). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, "Službeni glasnik BiH" broj 7/07). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
27. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili od redovnih sudova da tuženu (Republiku Srpsku) obavežu da im isplati naknadu na ime nematerijalne štete zbog ubistva njihovog prednika, koji je na svirep način ubijen u dvorištu svoje kuće u Derventi krajem aprila 1992. godine. Tokom postupka je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelanti pretrpjeli štetu zbog ubistva njihovog prednika, ali se tokom postupka pokazalo spornim ko je odgovoran za nastalu štetu, odnosno da li je tužena odgovorna za štetu po principu objektivne odgovornosti, u smislu člana 154. stav 2. u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO-a, budući da apelanti smatraju da je to upravo tužena jer se njena odgovornost temelji na citiranim odredbama.
28. Dakle, ispitujući osporene presude u kontekstu ovih tvrdnji apelanata, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 154. stav 2. propisano da se za štetu od stvari ili djelatnosti od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovora bez obzira na krivicu
, što dakle znači da odgovorno lice odgovora za štetu po principu objektivne odgovornosti. Nadalje, odredbama čl. 173. i 174. je propisano da se za štetu nastalu od opasne stvari smatra da potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, odnosno da je za štetu od opasne stvari odgovoran njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovora lice koje se njome bavi
. Dakle redovni sudovi su, imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba i činjenično utvrđenje u konkretnom slučaju utvrdili, između ostalog, da tužena u konkretnom slučaju nije odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti kod nesporne činjenice proizašle iz provedenih dokaza, uključujući i iskaz apelanta G. S., da su prednika apelanata ubili pripadnici vojske iz R Hrvatske, odnosno 108. riječke brigade, nad kojom tužena nije imala ni uticaj ni kontrolu kako bi njihove radnje, eventualno, mogla predvidjeti i spriječiti, da bi na taj način preuzela odgovornost za štetu. Upravo navedena okolnost, koja tokom postupka niti jednim dokazom apelanata nije opovrgnuta, je redovnim sudovima bila uporište da tuženu oslobode od odgovornosti, u smislu odredbe člana 177. ZOO-a.
29. Ustavni sud podsjeća na sadržaj citirane odredbe iz koje proizlazi, između ostalog, da se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći niti otkloniti, što je tužena tokom postupka, kako to proizlazi iz obrazloženja presuda, uspjela da dokaže, a apelanti svojim dokazima nisu uspjeli da dokažu, eventualno, suprotno. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da se obrazloženje redovnih sudova u ovom dijelu ne čine proizvoljnim, odnosno da ono zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer dato obrazloženje u tom dijelu korespondira s činjeničnim utvrđenjem, tužbenim zahtjevom i primijenjenim odredbama ZOO-a.
30. Međutim, Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže na dio obrazloženja u kojem se tvrdi da je u vrijeme štetnog događaja postojala Republika Bosna i Hercegovina, tе da bi stoga samo država Bosna i Hercegovina mogla biti eventualno odgovorna za pričinjenu štetu, a ne njeni entiteti koji u to vrijeme nisu bili zvanično priznati. Ustavni sud smatra da je u vrijeme štetnog događaja postojala organizirana vlast na teritoriji današnjeg entiteta Republike Srpske, pa je u takvim okolnostima sasvim irelevantno da li je tužena u vrijeme štetnog događaja bila zvanično priznata ili ne. Konačno, ovakav stav redovnih sudova je i kontradiktoran jer su upravo okolnosti konkretnog slučaja i provedeni dokazi tokom postupka tuženu, kao pasivno legitimiranu u predmetnom postupku, oslobodili odgovornosti za štetu, u smislu odredbe člana 177. ZOO-a.
31. Dakle, cijeneći postupak u cjelini, u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju i pored proizvoljnosti redovnih sudova u dijelu obrazloženja kojim se osporava pasivna legitimacija tužene u konkretnom slučaju, suštinski nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u ovom postupku nije bilo proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava (odredbe člana 154. stav 2. u vezi s čl. 173, 174. i 177. ZOO-o), niti u segmentu činjeničnog utvrđenja, što apelanti upravo i problematiziraju.
32. Isto tako Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br.
AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine
, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine,
AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine i
AP 3718/09 od 12. maja 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ali da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata.
Ostali navodi
33. U vezi s pozivanjem apelanata na kršenje pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti ničim nisu obrazložili da bi se Ustavni sud eventualno mogao izjasniti na konkretne navode. S obzirom da je Ustavni sud prilikom razmatranja osporenih presuda u svjetlu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zaključio da nije bilo kršenja navedenog prava, Ustavni sud smatra i da su i ovi, ničim potkrijepljeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da u ovom postupku nije došlo do suštinskog kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u svjetlu provedenih dokaza, pravilno primjenjujući odredbe čl. 154. stav 2. u vezi s čl. 173. 174. i 177. ZOO-a, utvrdili da tužena, kao pasivno legitimirana u konkretnom slučaju, nije odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.