Službeni glasnik BiH, broj 19/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 293/13, rješavajući apelaciju "MM Company" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "MM Company" d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050334 10 Gž od 19. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "MM Company" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050334 10 Gž od 19. decembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050334 08 od 29. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Fahrudina Radončića, kojeg zastupa advokat Nedim Dobojlić iz Sarajeva u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor 18. decembra 2015. godine. Kantonalni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 9. decembra, te tužilac, kom je apelacija dostavljena na odgovor 10. decembra 2015. godine, u ostavljenom roku od osam dana nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 050334 08 od 29. jula 2010. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 050334 10 Gž od 19. decembra 2012. godine, apelanta obavezao da tužiocu Fahrudinu Radončiću isplati iznos od 5.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda sa zakonskom zateznom kamatom, da izreku ove presude objavi u dnevnom listu "San", te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u označenom iznosu.

6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je nesporno utvrđeno da je u dnevnom listu "San" 24. marta 2008. godine objavljen tekst pod naslovom "Hoće li SIPA i OSA otkriti ko je suvlasnik firme 'Prezident nekretnine'" u kom je, pored ostalog, navedeno: "Radončić zajedno sa Miškovićem, koji ga je odabrao za svog partnera, hoće da izvrši ekonomsku okupaciju Sarajeva i to novcem koji je vlasnik ’Delte’ nakupio tokom srpsko-crnogorske agresije na BiH i ovdašnjoj javnosti savršeno je jasno da se radi o realizaciji dobro poznatog velikosrpskog plana u BiH kojeg je Milošević silom pokušao ostvariti…ako je suditi po ovom slučaju, onda je moguće i da ratni zločinci poput Karadžića i Mladića ili Ravnogorski četnički pokret ili neki narko-kartel otvore firme u Sarajevu i na taj način legalizuju svoje poslovanje."

7. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac u tužbi, pored ostalog, tvrdio da se u navedenom tekstu "povezuje sa Miloševićem i Karadžićem iako je tokom agresije bio novinar u Press-centru Armije BiH, iako je pokrenuo list ‘Bošnjački avaz’", pa da je "danas mu reći da posluje parama od zločina u BiH najgrublja kleveta zlonamjerno iznesena da mu se stvore privatni i poslovni problemi". Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac u tužbi istakao i da "tvrdnja da provodi velikosrpski plan ratnog zločinca Slobodana Miloševića, čak i kada bi bila vrijednosni sud, ne uživa apsolutnu zaštitu", kao i da su iznesene tvrdnje koje povlače i njegovo krivično gonjenje.

8. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je "Avaz" društvo za izdavačku i štamparsku djelatnost d.o.o. Sarajevo, čiji je osnivač tužilac Radončić, jedan od osnivača pravnog subjekta "Prezident nekretnina", društva sa ograničenom odgovornošću za nekretnine i trgovinu Sarajevo, sa kapitalom od 500 KM, a "Delta Real Estate" d.o.o. Jugoslavija, Beograd (u daljnjem tekstu: "Delta") i "Vanity International Corporation", UK, Belize (u daljnjem tekstu: "Vanity") druga dva osnivača sa uplaćenim kapitalom od po 1.000 KM i 500 KM. Dalje, utvrđeno je da je pravni subjekt "Avaz", čiji je osnivač tužilac, na osnovu valjanih pravnih poslova i odluka-rješenja nadležnih izvršno-upravnih organa, započeo da gradi poslovnu zgradu "Avaz-toranj" na označenoj adresi u Sarajevu, kao i poslovne objekte O-1 i O-2 na označenoj adresi u Tuzli.

9. Na temelju nalaza vještaka, prof. A.K. utvrđeno je da je na Psihijatrijskoj klinici pregledao tužioca Radončića, te da je na osnovu psihičkog profila i tog razgovora zaključio da je tužilac trpio duševni bol sa različitim psihološkim sadržajima, među kojima napetost, nervozu, nelagodu, neprijatnost, sniženo raspoloženje, te da je duševni bol jakog intenziteta trpio 15 dana, srednjeg intenziteta mjesec dana, a blagog intenziteta deset dana. Na apelantova pitanja ljekar je potvrdio da nije imao medicinsku dokumentaciju, već je nalaz dao nakon pregleda tužioca, te je pri procjeni duševne boli s vremenske distance od duže od godinu dana uzeo u obzir sve faktore koji mogu utjecati na reakciju traumatiziranog lica, ocjenjujući vrstu i intenzitet stresova, te uvjete iz međunarodnog kvalifikacionog sistema MKB 10.

10. Općinski sud je zaključio da se neki, odnosno sporni dijelovi objavljenog teksta mogu smatrati klevetom. U vezi s tim je ukazao da tekst objavljuje informacije da je tokom 2007. godine registrirana firma "Prezident nekretnine", da se prenosi struktura osnivačkog kapitala koji su unijeli "Delta" i "Vanity", kako je općepoznato da je izvjesni Miroslav Mišković, vlasnik "Delte" i ujedno bliski ratni i poratni saradnik Slobodana Miloševića, lice od njegovog povjerenja, zatim je navedeno da je vlasnik "Avaza" tužilac Radončić, te da je nepoznato ko stoji iza firme "Vanity" iz Belizea, male države u Centralnoj Americi, inače potpuno otvorene za poslove "trange-frange", kao i da bliski saradnik Miroslava Miškovića, vlasnika "Delte", i istovremeno Slobodana Miloševića, ima pasoš Belizea, gdje se firma može otvoriti za dva dana, gdje finansijski izvještaj o poslovanju firme nije potreban, gdje ne postoji oporezivanje firmi, kontrola valute kojom se posluje. Dalje, ukazano je da se u takav kontekst stavlja tužilac Radončić, naveden prezimenom: "…Inače Mišković i Radončić su se udružili kako bi u Sarajevu i velikim gradovima FBiH otvorili lanac 'Deltinih' prodavnica … Radončić, zajedno sa Miškovićem, koji ga je odabrao za svog partnera, hoće da izvrši ekonomsku okupaciju Sarajeva novcem koji je vlasnik 'Delte' nakupio tokom srpsko-crnogorske agresije na BiH i ovdašnjoj javnosti savršeno je jasno da se radi o realizaciji dobro poznatog velikosrpskog plana u BiH kojeg je Milošević silom pokušao ostvariti." Općinski sud je zaključio da je istina da se u ovom dijelu teksta izvjesni Mišković optužuje da je novac skupio tokom srpsko-crnogorske agresije na BiH, ali se i tužilac, kao partner, kog je Mišković izabrao za partnera, stavlja u isti kontekst, pa se tvrdi da je javnosti poznato da se radi o realizaciji velikosrpskog plana u BiH, čime se de facto tužilac Radončić izjednačava sa Miškovićem.

11. Dalje, u obrazloženju je ukazano da apelant ni dvije godine nakon objavljivanja spornog članka nije ponudio dokaze o navodnom planu ekonomske okupacije, kao ni o nastavku realizacije velikosrpskog plana koji je započeo i silom pokušao da ostvari Slobodan Milošević. S tim u vezi, ukazano je da je proveden dokaz iz kog je utvrđeno da je osnovan pravni subjekt "Prezident nekretnine", čiji je većinski vlasnik "Delta", iz kog, osim navedenog, nije mogao biti izveden neki drugi zaključak. Stoga je zaključeno da je ostatak teksta konstrukcija autora, te da se ne može raditi o mišljenju, stavu novinara ili o vrijednosnom sudu. Pri tome posebno je ukazano da se ne mogu smatrati mišljenjem pronošenje tvrdnji da: "…Uostalom, Vladimir Popović, koji je bio član Vlade Srbije na čijem čelu je bio ubijeni Zoran Đinđić, nedavno je kazao da su Radončića i Miškovića zbližili kriminal i srbijanske obavještajne službe…", što se može smatrati samo pronošenjem činjenice čija istinitost se može utvrditi. Ukazano je i da apelant nije ponudio dokaz da je izvjesni Vladimir Popović citirano i rekao, što bi, eventualno, bio osnov za oslobađanje od odgovornosti. Dalje, ukazano je da, iako se može smatrati općepoznatim ko je Miroslav Mišković, vlasnik "Delte", općepoznato je i ko je bio Slobodan Milošević, kakva je bila njegova uloga u toku rata u BiH, zbog čega je bio dugogodišnji pritvorenik Haškog tribunala.

12. Dalje, Općinski sud je usvojio stav da je pronošenje tvrdnji da su Radončića i Miškovića zbližili kriminal i srbijanska obavještajna služba, plan o ekonomskoj okupaciji Sarajeva i FBiH, čiju istinitost apelant nije dokazao, za tužioca predstavlja povredu časti i ugleda u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim se predviđa da za povredu ugleda i časti sud može, ako smatra da okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi novčanu naknadu. S tim u vezi je ukazano da je općepoznato šta čitalačkoj publici dnevnih novina "San" predstavlja izjednačavanje bilo kojeg lica, odnosno partnerskog odnosa kada je jedan od partnera Miroslav Mišković, odnosno Slobodan Milošević.

13. Općinski sud, ukazujući na član 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o kleveti), zaključio je da je apelant, kao izdavač, namjerno iznosio izražavanje identificirajući tužioca Radončića, stavljajući ga u kontekst s Miroslavom Miškovićem, odnosno Slobodanom Miloševićem, zbog čega postoji osnov apelantove odgovornosti za naknadu nematerijalne štete izazvane klevetom. Stoga je, u skladu sa članom 200. ZOO, u vezi sa članom 10. Zakona o kleveti, apelant obavezan da tužiocu nadoknadi štetu u iznosu od 5.000 KM zbog povrede ugleda. Navedeni iznos Općinski sud je odredio ocjenjujući dokaze koje je predočio tužilac, činjenicu da je tužilac osnivač "Avaza", nalaz vještaka neuropsihijatra, prema kom je tužilac pretrpio navedene duševne bolove, koji su razmjerni nanesenoj šteti. Najzad, u skladu sa članom 199. ZOO, sud je obavezao apelanta da izreku, a ne cijelu presudu, nakon pravosnažnosti objavi u dnevnim novinama "San".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja kao jedno od bitnih načela demokratskog društva. Iako je sloboda izražavanja podložna ograničenjima, apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud propustili da utvrde neophodnost i razmjernost navedenog ograničenja, jer nisu sagledali sve okolnosti konkretnog slučaja i vršili uvid u cijeli sporni tekst, kao i sve provedene dokaze. Pri tome ukazuje i na član 2. stav 2. Zakona o kleveti, koji štiti i izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Također, apelant se pozvao i na praksu Evropskog suda prema kojoj su granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kad su u pitanju javne ličnosti. S tim u vezi je ukazao i da se radilo o postupanju u dobroj namjeri, kao i na postojanje legitimnog interesa da se izvijesti javnost o osnivanju preduzeća "Prezident nekretnine".

16. Dalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi prihvatili kao nespornu činjenicu da je "Avaz" suvlasnik firme "Prezident nekretnine", dakle, da je iznio tačnu činjenicu, a da je, zatim, iskazao vrijednosne sudove, pored ostalog, da tužilac vrši ekonomsku okupaciju Sarajeva. Također, s obzirom na to da je tužilac jedan od najvećih preduzetnika u BiH, vlasnik više privrednih društava, najtiražnijeg dnevnog lista, te da zaista i ima izuzetnu finansijsku moć na ovim prostorima, prema apelantovom mišljenju, postavlja se pitanje kako mu je navedenim izrazom "ekonomska okupacija Sarajeva" nanesena duševna bol. Također, tvrdi da su redovni sudovi propustili da ocijene da se u konkretnom slučaju radilo o pretpostavci. Prema njegovom mišljenju, a u skladu sa Zakonom o kleveti, kleveta može postojati samo u slučaju iznošenja neistinitih činjenica. U spornom članku, kako tvrdi, iznesene su samo pretpostavke što proizlazi iz naslova samog članka "Hoće li SIPA i OSA otkriti ko je suvlasnik firme 'Prezident nekretnine'".

17. Najzad, apelant tvrdi da je prvostepeni sud propustio da odluči o njegovom prigovoru preuranjenosti tužbe u smislu člana 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je na ovo izričito ukazao i u svoj žalbi, ali da ni Kantonalni sud nije odlučio o ovom njegovom navodu. Također, ukazuje i da je Kantonalni sud propustio da ocijeni njegov prigovor u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka, jer je on sačinjen samo na osnovu pregleda, tj. bez bilo kakve medicinske dokumentacije na temelju koje bi se utvrdilo postojanje duševnih bolova, shodno kom je određena i visina naknade štete koju je obavezan da plati tužiocu.

b) Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Principi koji se ostvaruju zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(…)

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona

Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(…)

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(…)

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

prirodu i stepen prouzrokovane štete,

dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

pristanak oštećenog,

vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odšteta

Član 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika;

činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(…)

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

20. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti, sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 125.

Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice.

Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.

Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 050334 10 Gž od 19. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočena dostavnica o uručenju osporene presude apelantu, ali s obzirom na datum donošenja presude, tj. 19. decembar 2012. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 23. januar 2013. godine, proizlazi da nije protekao rok od 60 dana u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

28. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje [su] neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda.

29. Apelantovi navodi o povredi prava iz člana 10. Evropske konvencije, u suštini, svode se na tvrdnju da dio teksta koji se odnosio na tužioca ne predstavlja klevetu, te da je proizvoljno određena visina novčane satisfakcije koja je tužiocu dosuđena.

30. Apelant, u suštini, tvrdi da je u spornom članku iznesena činjenica koju su redovni sudovi prihvatili kao tačnu, tj. da su "Avaz", čiji je osnivač tužilac, "Delta", čiji je osnivač Miroslav Mišković, "Vanity", čiji je osnivač nepoznat, suvlasnici preduzeća "Prezident nekretnine", nakon čega je iznio svoj vrijednosni sud da tužilac vrši ekonomsku okupaciju Sarajeva. Također, apelant tvrdi i da je kao nesporna prihvaćena činjenica da se Miroslav Mišković obogatio tokom rata u BiH uz usko sarađivanje sa, kako navodi, "balkanskim kasapinom" Slobodanom Miloševićem. Najzad, apelant tvrdi da su u spornom članku iznesene samo pretpostavke, da se radilo o izvještavanju o javnim ličnostima, te da je postojao legitiman interes da se javnost izvijesti o osnivanju preduzeća "Prezident nekretnine".

31. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je zaključeno da su u spornom članku iznesene činjenice za koje apelant nije ponudio dokaze. Naime, prema stavu redovnih sudova, tvrdnje iz spornog članka "da tužilac, zajedno sa Miškovićem, koji ga je odabrao za svog partnera, hoće da izvrši 'ekonomsku okupaciju Sarajeva'", da je to nastavak "velikosrpskog plana u BiH" kojeg je Milošević pokušao silom ostvariti, te da su "Radončića i Miškovića zbližili kriminal i srbijanske obavještajne službe" predstavlja iznošenje činjeničnih konstrukcija, a ne mišljenja ili vrijednosnih sudova. Također, ukazano je da ni nakon dvije godine od objavljivanja spornog članka apelant nije predočio dokaze o navodnom planu ekonomske okupacije, kao ni o nastavku realizacije velikosrpskog plana koji je započeo i silom pokušao da ostvari Slobodan Milošević, te da je izvjesni Vladimir Popović zaista i kazao da su tužioca i Miškovića zbližili kriminal i srbijanske obavještajne službe.

32. Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja predstavlja fundamentalnu osnovu demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov progres. Član 10. stav 2. Evropske konvencije odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49).

33. Evropski sud smatra da test "neophodno u demokratskom društvu", u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije, od njega zahtijeva da utvrdi da li "miješanje" na koje se aplikant žali odgovara "hitnoj društvenoj potrebi", da li je proporcionalno legitimnom cilju i da li su razlozi koje su dali nacionalni sudovi da to opravdaju relevantni i dovoljni. Pri tome nacionalnim vlastima se ostavlja određena sloboda procjene u ocjeni da li postoji "potreba", te u pogledu mjera koje u tom smislu treba da budu usvojene. Međutim, ova sloboda procjene nije neograničena i ide ruku podruku sa supervizijom Evropskog suda, čiji je zadatak da konačno odluči da li je ograničenje pomirljivo sa slobodom izražavanja zaštićenom članom 10. Evropske konvencije. Pri tome Evropski sud smatra da u ostvarivanju funkcije supervizora njegov zadatak nije da preuzme ulogu domaćih sudova, već da, na osnovu člana 10. Evropske konvencije, u svjetlu predmeta kao cjeline, preispita odluke redovnih sudova koje su oni donijeli u skladu sa njihovom slobodnom procjenom. Stoga, Evropski sud smatra da se mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima propisanim članom 10. Evropske konvencije i, štaviše, da su odluke zasnovali na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica (vidi, Evropski sud, Vogt protiv Njemačke, presuda od 26. septembra 1995. godine, Serija A broj 323, p.p. 25-26, stav 52, Jerusalem protiv Austrije, aplikacija broj 26958/95, stav 33, ECHR 2001-II sa daljnjim referencama).

34. Dalje, prema stavu Evropskog suda, u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo je prostora za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa (vidi, Evropski sud, Sürek protiv Turske (broj 1) [GC], aplikacija broj 26682/95, stav 61, ECHR 1999-IV). Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire u pogledu političara nego u pogledu privatnih lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986, Serija A broj 103, p. 26, stav 42, Incal protiv Turske, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV, p. 1567, stav 54).

35. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene). Dok se postojanje činjenica može dokazivati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazivanju. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda nije moguće ispuniti i on narušava samu slobodu mišljenja koja je fundamentalni dio prava iz člana 10. Evropske konvencije (vidi, već citiranu, Lingens protiv Austrije, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 45/06). Najzad, kada izražavanje predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost miješanja može zavisiti o tome da li postoji dovoljna činjenična osnova za sporne izjave, jer čak i vrijednosni sud bez ikakve činjenične osnove za podršku može biti pretjeran (vidi, Evropski sud, De Haes i Gijsels v. Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-i, str. 236, stav 47, i već citiranu, Jerusalem protiv Austrije, stav 43).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da izražavanja u spornom članku o "ekonomskoj okupaciji Sarajeva", uz provokativnu konstataciju da se radi o nastavku "velikosrpskog plana u BiH" kojeg je Milošević pokušao silom ostvariti, predstavljaju mišljenje, odnosno apelantovu subjektivnu procjenu o cilju poslovne saradnje između tužioca Radončića i Miškovića, a ne činjenice kako su zaključili redovni sudovi.

37. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u postupku nije bilo sporno da je tužilac Radončić vlasnik firme "Avaz" i najveće medijske kompanije u BiH, izdavač najtiražnijih dnevnih novina. Također, na temelju provedenih dokaza, nesporno je utvrđeno i da je osnovano preduzeće "Prezident nekretnine", čiji su suvlasnici firma "Avaz", Mišković i "Vanity", te da je preduzeće "Avaz", čiji je osnivač tužilac Radončić, investitor izgradnje građevinskih objekata u Sarajevu i Tuzli. Slijedeći navedeno, proizlazi da tužilac Radončić nesporno raspolaže velikim ekonomskim sredstvima (vlasnik najveće medijske kompanije, izdavač najtiražnijih dnevnih novina, investitor izgradnje velikih građevinskih objekata, jedan od suvlasnika preduzeća "Prezident nekretnine"). U tom smislu ne može se zaključiti da procjena autora spornog članka da tužilac namjerava izvršiti ekonomsku okupaciju Sarajeva nema i određeno činjenično utemeljenje. Dalje, procjena, utemeljena na navedenim nesporno utvrđenim činjenicama, nasuprot stavu redovnih sudova, nije nametala obavezu apelantu da dokaže i postojanje "plana o ekonomskoj okupaciji". Dalje, u vezi sa provokativnom konstatacijom o nastavku "velikosrpskog plana u BiH", Ustavni sud primjećuje da je najširoj javnosti u BiH općepoznato da o postojanju ovog plana, njegovim autorima, ciljevima i realizaciji ne postoji konsenzus, da su do danas različiti dokumenti institucija i pojedinih autora označavani kao "velikosrpski plan", da su kao njegovi realizatori označavani različiti pojedinci iz javnog života iz oblasti politike, kulture i sl. U tom smislu, zahtjev redovnih sudova da apelant predoči dokaz o nastavku realizacije "velikosrpskog plana" ne može se smatrati osnovanim.

38. Dalje, apelant tvrdi da se sporni članak ticao izvještavanja o javnim ličnostima u kom slučaju su granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire, da se radilo o postupanju u dobroj namjeri, kao i da je imao legitiman interes da izvijesti javnost o osnivanju preduzeća "Prezident nekretnine".

39. Ustavni sud primjećuje da se sporni članak odnosio na dva lica: tužioca Fahrudina Radončića, osnivača "Avaza", društva za izdavačku i štamparsku djelatnost d.o.o. Sarajevo, koji je u tužbi sam naveo da je "vlasnik firme 'Avaz' i najveće medijske kompanije u BiH, koja je izdavač najtiražnijih dnevnih novina", te Miroslava Miškovića, osnivača "Delta Real Estate" d.o.o. Jugoslavija, Beograd, što je, prema ocjeni redovnih sudova, "općepoznato". Slijedeći navedeno, Ustavni sud prihvata apelantovu tvrdnju da se radilo o izvještavanju o javnim ličnostima u odnosu na koje su granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire. Pri tome Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da li i na koji način su se redovni sudovi uopće bavili ovim aspektom kada su zaključili da sporni članak predstavlja klevetu i utvrdili apelantovu odgovornost.

40. Dalje, Ustavni sud ponovo podsjeća da status lica kao političara ili druge javne ličnosti ne otklanja potrebu za dovoljnom činjeničnom osnovom za izjave koje štete njegovoj ili njenoj reputaciji čak i kada se takve izjave tiču vrijednosnih sudova, a ne činjenica (vidi, Evropski sud, Lavric protiv Rumunije, presuda od 14. januara 2014. godine, stav 42).

41. U konkretnom slučaju proizlazi da se sporni članak ticao zajedničkog poslovnog poduhvata, osnivanja preduzeća "Prezident nekretnine", dviju javnih ličnosti, koje su osnivači dviju velikih kompanija, jedne iz BiH i druge iz Republike Srbije. Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima, na temelju provedenih dokaza koje je apelant predočio, postojanje zajedničkog poslovnog poduhvata, osnivanje preduzeća "Prezident nekretnine", utvrđeno kao nesporno. U tom smislu ne dovodi se u pitanje i postojanje činjenične osnove za iznošenje vrijednosnih sudova i o eventualnim učincima uspostavljene poslovne saradnje.

42. Dalje, uspostavljanje poslovne saradnje između dviju velikih kompanija koje raspolažu značajnom finansijskom moći nesumnjivo je izazvalo interes najšire javnosti kako zbog učinka koji je ova saradnja mogla imati na ekonomske tokove u BiH, tako i zbog činjenice da ovakav vid saradnje u savremenom svijetu ima nemali utjecaj i na saradnju između samih država. U tom smislu ne može se govoriti i o nedostatku legitimnog cilja da se javnost upozna sa ciljem ove saradnje. Stoga se sporni članak može smatrati doprinosom javnoj debati u odnosu na koju štampa mora ispuniti svoju ulogu "čuvara javnog interesa", odnosno ne može predstavljati samo zadovoljenje interesa određenog dijela javnosti (vidi, Evropski sud, Standard Verlags GmbH protiv Austrije, presuda od 4. juna 2009. godine, tačka 52). Pri tome Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da li i na koji način su se redovni sudovi uopće bavili i ovim aspektom kada su zaključili da sporni članak predstavlja klevetu i utvrdili apelantovu odgovornost.

43. Bez obzira na to da li se radi o uspostavljanju saradnje između poslovnih partnera koji su javne ličnosti, ili su nepoznate široj javnosti, ona se nužno prepliće sa sferom javnog i sferom privatnog. Pri tome sfera javnog bez sumnje se odnosi na poslovanje u skladu sa zakonom, prava, obaveze i dužnosti koje iz obavljanja poslovne aktivnosti proizlaze, da li je saradnja sa drugim učesnicima uspostavljena u skladu sa zakonom, da se ciljevi saradnje ne protive zakonu i sl. U sferu privatnog ulazi sam izbor poslovnog partnera i sve ono što ovaj izbor može rukovoditi, što, svakako, obuhvata i samu ličnost pojedinca, poslovnog partnera. Slijedeći navedeno, ne bi se moglo zaključiti da je neuobičajeno ili neočekivano da se u očima javnosti poslovni partneri, koji su pri tome učesnici zajedničkog poslovnog poduhvata, i poistovjećuju jedan s drugim.

44. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da je poslovna saradnja uspostavljena između tužioca i Miškovića, kao javnih ličnosti, koji su poznati široj javnosti. U postupku pred redovnim sudovima, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, za tužioca niti jedan navod iz spornog članka o Miškoviću, kao njegovom poslovnom partneru u zajedničkom poslovnom poduhvatu, nije bio sporan. Također, redovni sudovi su zaključili i da se tvrdnje iz teksta prvenstveno odnose na Miškovića. Stoga je teško zaključiti da tužilac, prihvaćanjem poslovne saradnje sa Miškovićem, nije mogao očekivati da ona može pokrenuti spekulacije o cilju ove saradnje kakve predstavlja i sporni članak. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, čak kada su u pitanju i neistinite informacije, to ne znači da je lice koje je objavilo te informacije automatski odgovorno za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima, što su okolnosti konkretnog slučaja.

45. Naime, prema praksi Evropskokg suda, jasno je da su sudovi i u drugim evropskim zemljama razvili doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno, ili u skladu sa profesionalnim standardima, dakle, "u dobroj namjeri", kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Najzad, pri ocjeni dobronamjernosti Evropski sud procjenjuje da li su domaći sudovi analizirali da li su novinari optuženi za klevetu dobili informacije na zakonit način, da li su ih verificirali sa aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućavali da odgovore na navode u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, tačka 35).

46. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi zahtjevom da apelant dokaže istinitost mišljenja o cilju poslovne saradnje između tužioca i Miškovića za koje se ne može reći i da je bilo lišeno činjenične osnove, te, s tim u vezi, propustom da ocijene da se radi o javnim ličnostima i da li je postojao legitimni interes da se javnost obavijesti o uspostavljenoj saradnji, kao i da daju jasne razloge i obrazloženja za zaključak o apelantovom namjernom postupanju prekoračili granice "slobodne procjene" koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, uživaju, što je rezultiralo miješenjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koje ne zadovoljava princip proporcionalnosti iz stava 2. ovog člana.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovina i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

48. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zahtjevom da apelant dokaže istinitost mišljenja iznesenog u spornom članku, za koje se ne može reći i da je bilo lišeno činjenične osnove, te, s tim u vezi, propustom da ocijene da se radi o javnim ličnostima i da li je postojao legitimni interes da se javnost obavijesti i da daju jasne razloge i obrazloženja za zaključak o apelantovom namjernom postupanju prekoračili granice "slobodne procjene", što je rezultiralo miješanjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja koje ne zadovoljava princip proporcionalnosti iz stava 2. ovog člana.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.