Službeni glasnik BiH, broj 95/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2077/09, rješavajući apelaciju Spasena Kurušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Spasena Kurušića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 101 od 8. aprila 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 209 od 26. oktobra 2007. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Spasen Kurušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 101 od 8. aprila 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Ž-07-000 209 od 26. oktobra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i učesnika u postupku d.o.o. „Fagus“ Maslovare-Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovorio 21. oktobra 2009. godine, Okružni sud 5. novembra 2009. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Okružnog suda su dostavljeni apelantu 3. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-14/05 od 24. januara 2007. godine utvrđeno je da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji je tuženi dao apelantu, te su poništena rješenje tuženog kojim su apelantu otkazani Ugovor o radu broj 01-1214/04 od 24. septembra 2004. godine i Rješenje o prijemu apelanta u radni odnos na određeno vrijeme broj 01-1082/04 od 3. septembra 2004. godine kao nezakonita (stav I izreke). Istom presudom naloženo je tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove prema njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima u pilani Šiprage, te da mu isplati naknadu na ime neisplaćene plaće za august 2004. godine u iznosu od 190,12 KM, a od 1. septembra 2004. godine za svaki mjesec iznos od po 211,25 KM do vraćanja apelanta na posao zajedno s obračunatom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos plaće od dospjelosti pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.240,14 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav II izreke). Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog na osnovu koje je apelantu raskinut ugovor o radu 31. jula 2004. godine i u dijelu kojim je tražio naknadu na ime plaće za august 2004. godine u iznosu preko dosuđenog (stav III izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da je apelant s tuženim 1. marta 2002. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu raznosača rezane građe u pilani u Šipragama. Apelant je bio na bolovanju u periodu od 13. aprila do 1. septembra 2004. godine i za vrijeme bolovanja mu je zaključena radna knjižica s 31. julom 2004. godine, a da o tome nema odluke tuženog. Osnovni sud je dalje utvrdio da je nakon toga, 1. septembra 2004. godine, apelant s tuženim zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme na period do tri mjeseca, počevši od 1. septembra 2004. godine, na radnom mjestu vitlera elemenata. Tuženi je 3. septembra 2004. godine donio rješenje o prijemu apelanta u radni odnos na određeno vrijeme, te je nakon toga apelantu ponovo otvorena radna knjižica, odnosno staž osiguranja. Osnovni sud je utvrdio da je tuženi 24. septembra 2004. godine donio rješenje o otkazu ugovora o radu s 1. septembrom 2004. godine zbog učinjene teže povrede radne dužnosti, neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, iz člana 91. stav 2. tačka 1. i 8. Zakona o radu. Također, Osnovni sud je utvrdio da tuženi nije dokazao postojanje razloga za otkaz (izostanak apelanta s posla u periodu od 1. do 24. septembra 2004. godine) i da mu nije omogućeno da bude saslušan i da iznese svoju odbranu u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu u smislu člana 115. Zakona o radu. Zbog toga je Osnovni sud zaključio da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa od 24. septembra 2004. godine nezakonito, poništio ga i naložio da se apelanta vrati na rad. Osnovni sud je također ocijenio da apelantu nije prestao radni odnos 31. jula 2004. godine jer o tome ne postoji odluka, nego je samo izvršen upis u radnu knjižicu kojim, kako je zaključio Osnovni sud, radni odnos nije prestao. Zbog toga je Osnovni sud smatrao da nije bilo potrebno donositi rješenje o radnom odnosu na određeno vrijeme od 3. septembra 2004. godine, jer je apelant već bio u radnom odnosu, zbog čega je Osnovni sud poništio navedeno rješenje od 3. septembra 2004. godine. Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa od 31. jula 2004. godine uz obrazloženje da takva odluka nije ni donesena. S obzirom da je poništio rješenje o prestanku radnog odnosa od 24. septembra 2004. godine, Osnovni sud je utvrdio osnovanost zahtjeva za naknadu plaće te obavezao tuženog na isplatu u skladu s nalazom sudskog vještaka za period od septembra 2004. godine do vraćanja na rad, dok je visinu naknade za august 2004. godine utvrdio prema članu 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju, s obzirom da je apelant u tom periodu bio na bolovanju.

8. Protiv navedene prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 011-0- Ž-07-000 209 od 26. oktobra 2007. godine kojom je žalbu tuženog djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog o prijemu apelanta u radni odnos od 3. septembra 2004. godine, zahtjev za vraćanje na rad, kao i zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade za august 2004. godine i za period od 1. decembra 2004. godine do vraćanja na rad (stav I izreke). Istom presudom je odbijena žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je poništeno kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu od 24. septembra 2004. godine, kao i u dijelu kojim je tuženi obavezan apelantu isplatiti naknadu štete u vidu izgubljene zarade za period od 1. septembra 2004. godine do 1. decembra 2004. godine u iznosu od po 211,25 KM mjesečno (stav II izreke). Navedenom presudom Okružni sud je preinačio prvostepenu odluku o kamatama tako što je tuženi obavezan na svaki mjesečni iznos iz stava II izreke drugostepene presude platiti zakonsku zateznu kamatu od petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, te je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da je apelantu radni odnos prestao zaključivanjem radne knjižice s 31. julom 2004. godine bez obzira na to da li odluka o otkazu ugovora o radu postoji u materijalnom obliku. Po ocjeni Okružnog suda, apelant se saglasio s takvim stanjem zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme, dakle s drugim rokom trajanja i radi obavljanja drugih zadataka. Zbog toga je Okružni sud smatrao da je zaključak prvostepenog suda da je i dalje na snazi ugovor o radu iz 2002. godine pogrešan. Apelant je s tuženim zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme 1. septembra 2004. godine, a on ima konstitutivan karakter u pogledu prava i obaveza iz radnog odnosa, Okružni sud je zaključio da rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme od 3. septembra 2004. godine nije od utjecaja na apelantov radno-pravni status, te pošto se temelji na pravno valjanom ugovoru o radu, Okružni sud je odbio apelantov zahtjev da se to rješenje poništi i u tom smislu je preinačio prvostepenu presudu. Međutim, Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je rješenje od 24. septembra 2004. godine o otkazu ugovora o radu, zaključenog 1. septembra 2004. godine, nezakonito, jer je doneseno suprotno odredbi člana 115. Zakona o radu. Tuženi kao poslodavac, kako je istakao Okružni sud, nije omogućio apelantu da iznese svoju odbranu, a otkazao je apelantu ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza. Kako je apelantu navedenim rješenjem otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme, Okružni sud je smatrao da se njegovim poništenjem mogu uspostaviti samo prava iz radnog odnosa na određeno vrijeme regulirana tim ugovorom, s obzirom da je po tom ugovoru radni odnos zasnovan 1. septembra 2004. godine, a prestao bi istekom tri mjeseca, to jeste 1. decembra 2004. godine. Posljedica poništenja rješenja o otkazu ugovora, kako je zaključio Okružni sud, ne može biti ni vraćanje apelanta na rad, jer to pravo egzistira do isteka roka trajanja ugovora o radu. Zbog navedenog Okružni sud je smatrao da apelantu pripada pravo na naknadu plaće za septembar, oktobar i novembar 2004. godine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u utvrđenim mjesečnim iznosima od 211,25 KM.

10. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 118-0-Rev-07-001 101 od 8. aprila 2009. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da je pravilno drugostepeni sud zaključio da je apelantov radni odnos zasnovan kod tuženog na neodređeno vrijeme ugovorom o radu od 1. marta 2002. godine prestao s 31. julom 2004. godine zaključivanjem apelantove radne knjižice, bez obzira da li postoji o tome odluka tuženog u materijalnom obliku. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, pogrešan je zaključak drugostepenog suda da se apelant saglasio s takvim stanjem zaključujući novi ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima, jer je apelant u skladu s odredbom člana 123. stav 3. Zakona o radu tužbom u konkretnom postupku pobijao zakonitost te odluke. Međutim, prvostepeni sud je odbio zahtjev za poništenje odluke na osnovu koje je apelantu raskinut radni odnos s 31. julom 2004. godine, a protiv koje apelant nije izjavio žalbu pa je u tom dijelu prvostepena presuda postala pravosnažna s 9. februarom 2007. godine. Zbog toga je, kako je zaključio Vrhovni sud, bez obzira na razloge prvostepenog suda date u prvostepenoj presudi i odluka na osnovu koje je apelantu prestao radni odnos s 31. julom 2004. godine postala pravosnažna. Pravosnažna odluka sadrži neoborivu pretpostavku o njenoj zakonitosti, zbog čega drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, u dosuđujućem dijelu nije bio ovlašten da odlučuje o zakonitosti odbijajućeg dijela prvostepene presude. Iz tih razloga, kako je naveo Vrhovni sud, navodi apelantove revizije koji se odnose na razloge drugostepene presude u pogledu zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa apelantu na neodređeno vrijeme s 31. julom 2004. godine nisu od utjecaja na ishod konkretnog revizijskog postupka. Iz istih razloga, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je i prigovor revizije da je izreka drugostepene presude nejasna, te da prvostepeni sud nije izrazio svoj stav u odnosu na apelantov postavljeni tužbeni zahtjev koji je odbijen prvostepenom presudom. Navedeno je da se, odlučujući o žalbi tuženog, drugostepeni sud kretao u granicama ispitivanja prvostepene presude propisanim odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je novi ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen 1. septembra 2004. godine ostao na snazi jer nije pobijan tužbom, te da je rješenje o otkazu tog ugovora koje je tuženi donio 24. septembra 2004. godine nezakonito, jer je u suprotnosti s odredbom člana 115. Zakona o radu. Kako je osporenim rješenjem apelantu otkazan ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme od tri mjeseca, drugostepeni sud je pravilno zaključio da njegovim poništenjem apelantu mogu biti uspostavljena samo ona prava koja proizlaze iz tog ugovora o radu. Kako je po tom ugovoru o radu apelantovo pravo na rad trajalo tri mjeseca, to jeste do 1. decembra 2004. godine, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno uočio da nema osnova za vraćanje apelanta na rad i da apelantu, u smislu člana 117. Zakona o radu, pripada pravo na naknadu izgubljene zarade samo za period od 1. septembra 2004. godine do 1. decembra 2004. godine u utvrđenim iznosima s pripadajućom kamatom. Stoga se, kako je zaključio Vrhovni sud, ne može prihvatiti kao osnovan prigovor revizije da je drugostepena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na rad zagarantiranim članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant se, također, pozvao na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, zbog čega su izveli pogrešne zaključke. Istakao je da je prvostepena presuda bila povoljna za njega jer je njome bila utvrđena povreda prava iz radnog odnosa, zbog čega je apelant tužbom i pokrenuo radni spor. U dispozitivu prvostepene presude je navedeno da se odbija apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka na osnovu koje mu je raskinut ugovor o radu 31. jula 2004. godine, a u obrazloženju je Osnovni sud naveo da odluka čije se poništenje traži ne postoji i da se stoga ne može poništiti. Apelant nije imao pravni interes da žalbom pobija odbijajući dio prvostepene presude, jer je po njegovom mišljenju iz dispozitiva prvostepene presude proizlazilo da mu radni odnos nije prestao. Međutim, preinačena prvostepena presuda je u toku postupka dobila drugačiji smisao od prvobitnog, tako da je u odbijajućem dijelu za apelanta postala neprihvatljiva. Istakao je da je u provedenom postupku proizvoljno primijenjeno pravo s obzirom da je zaključenje ugovora pod izmijenjenim uvjetima moguće samo uz istovremeni otkaz ranijeg ugovora, a ne mjesec dana nakon otkaza, što utvrđuju redovni sudovi (u konkretnom slučaju sudovi su smatrali da je raniji ugovor prestao 31. jula 2004. godine, a da je ugovor pod izmijenjenim uvjetima zaključen 1. septembra 2004. godine). Budući da apelant nije imao pravni interes za žalbu protiv prvostepene presude i zbog kasnije nemogućnosti da pred Vrhovnim sudom pobija odbijajući dio prvostepene presude zbog njene pravosnažnosti, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dalje je istakao da je žrtva diskriminacije u vezi s pravom na rad, i to zbog njegovog zdravstvenog stanja, jer je otkaz ugovora o radu dobio u vrijeme dok je bio na bolovanju.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da ostaje u cjelini kod razloga iz obrazloženja odluke tog suda, te da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu se pozvao u apelaciji.

13. U odgovoru Okružnog suda je istaknuto da apelant u toku sudskog postupka nije predložio niti proveo ni jedan dokaz koji bi ukazao na diskriminaciju apelanta u postupku zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Dalje je istaknuto da je taj sud, odlučujući o žalbi tuženog, cijenio sve dokaze, te je naveo konkretne materijalnopravne norme koje je primijenio u razrješenju konkretnog spora. Dalje je naveo da su bez osnova apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava, kao i da je taj sud prekoračio svoja ovlaštenja i ispitivao prvostepenu presudu van okvira žalbenih navoda. Također je navedeno da je apelantu bio omogućen pristup sudu i pravično suđenje, da mu je omogućeno da predloži i provede sve dokaze koje je smatrao relevantnim za odluku o predmetu spora. Istaknuto je da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelant na bilo koji način diskriminiran u konkretnom postupku, te da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantna odredba glasi:

Član 114.

Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.

Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.

Član 115.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.

U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 196. st. 1. i 2.

(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.

(2) Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 101 od 8. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2009. godine. Apelacija je podnesena 2. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na rad iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, apelantovom vraćanju na posao i isplati plaća, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelant je naveo da su Vrhovni i Okružni sud pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava.

25. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

26. Ustavni sud zapaža da je u provedenom parničnom postupku u konačnici djelimično udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu i to u vezi s pravima iz ugovora o radu na određeno vrijeme. S druge strane, dio tužbenog zahtjeva je odbijen budući da apelant nije izjavljivao žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, te zbog pravosnažnosti tog dijela apelant više nije imao procesnu mogućnost da taj dio prvostepene presude pobija revizijom pred Vrhovnim sudom. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZPP-a, u situaciji kada je Vrhovni sud zaključio da drugostepeni sud u žalbenom postupku nije bio ovlašten da odlučuje o zakonitosti odbijajućeg dijela prvostepene presude u kojem je odlučivao o žalbi tuženog protiv prvostepene presude. Tuženi je podnio žalbu protiv prvostepene presude samo u dosuđujućem dijelu budući da nije imao interesa pobijati prvostepenu odluku u dijelu u kojem je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant nije protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude podnio žalbu (iako nije udovoljeno tom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva), zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je drugostepena odluka pravilna budući da je nesporno da drugostepeni sud, prema odredbi člana 221. ZPP-a, prvostepenu presudu ispituje samo u onom dijelu koji se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, dakle, prvostepena odluka u odbijajućem dijelu postala pravosnažna, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog sud da u revizionom postupku nije mogao cijeniti apelantove navode vezane za zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa apelantu na neodređeno vrijeme s 31. julom 2004. godine. S druge strane Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku preispitao nižestepene presude, donoseći zaključak da revizija protiv drugostepene presude nije osnovana, pri tome jasno obrazloživši svoju odluku s aspekta primjene relevantnog materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, ni neargumentovanim. Stoga, sagledavši postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasna i logična obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti proizvoljnost u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava.

27. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nije imao pravni interes da podnese žalbu protiv prvostepene presude, a kasnije nije mogao revizijom pred Vrhovnim sudom pobijati odbijajući dio prvostepene presude zbog njene pravosnažnosti, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 54/04). Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, da je apelant imao mogućnost da podnese žalbu protiv dijela prvostepene presude kojim je odbijen njegov zahtjev da se poništi odluka o raskidanju ugovora o radu s 31. julom 2004. godine, a da je Vrhovni sud u postupku revizije o tom pitanju odlučio u skladu s procesnim zakonom, odnosno konačnom meritornom odlukom je riješio predmet spora. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.

28. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci Vrhovnog suda nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne ukazuje na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

29. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na zabranu diskriminacije

30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.

31. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Također, apelant se pozvao i na pravo na zabranu diskriminacije prema članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je diskriminiran u uživanju prava na rad zbog svog zdravstvenog stanja, budući da mu je tuženi dao otkaz dok je bio na bolovanju.

32. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

33. Dalje, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

34. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran zbog svog zdravstvenog stanja nije ponudio dokaze i argumente koji bi ukazivali da je on zbog svog zdravstvenog stanja drugačije tretiran u odnosu na druge uposlenike tuženog, niti iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije proizlazi da je djelimično odbijanje apelantovog zahtjeva uvjetovano njegovim zdravstvenim stanjem. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantove uopćene tvrdnje o diskriminaciji bez preciziranja u odnosu na koje lice ili grupu lica je diskriminiran i bez dostave relevantne dokumentacije vezane za te okolnosti, onemogućava Ustavni sud da ispituje apelantove navode o diskriminaciji. S druge strane Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka, kao i dokumentacije u spisu, ne proizlazi da je apelant bio podvrgnut različitom tretmanu u analognoj situaciji, niti je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluke je za svoje stavove dao detaljne, jasne i logične razloge.

36. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretirana u odnosu na druge uposlenike tužene.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.