Službeni glasnik BiH, broj 23/10

na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1472/07, rješavajući apelaciju Zdenka Dragičevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Zdenka Dragičevića, Selve Bećirević, Fikrete Simić i Seade Joldić-Hasić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-Rev-06-000996 od 15. marta 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od devedeset dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Zdenko Dragičević, Selva Bećirević, Fikreta Simić i Seada Joldić-Hasić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 996 od 15. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. juna 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 29. maja 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 29. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-274/04 od 17. maja 2005. godine obavezana je Opća gimnazija Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati novčane iznose označene u izreci presude na ime potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok, regres), sa zakonskom zateznom kamatom. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud utvrdio da je tužena apelantima navedena potraživanja isplaćivala u iznosima manjim od minimuma utvrđenog čl. 28, 40. i 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 51/00), čija primjena proizlazi iz člana 5. Općeg kolektivnog ugovora u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prigovor tužene da ne može biti pasivno legitimirana u ovom sporu, jer je njezin osnivač i finansijer Zeničko-dobojski kanton, sud je ocijenio kao neosnovan jer je članom 3. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da je poslodavac fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Iz predočenih ugovora o radu koje su apelanti zaključili sa tuženom vidljivo je da je tužena poslodavac.

7. Na presudu Općinskog suda tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ističući, između ostalog, da nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, te da to eventualno može biti Zeničko-dobojski kanton jer je osnivač i finansijer tužene. Dalje, tužena je istakla da nema svoj samostalni račun niti ima utjecaj na visinu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa.

8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-843/2005 od 11. oktobra 2005. godine žalbu tužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je odlučio kao u izreci osporene presude. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena sud je ocijenio kao neosnovan, jer je nesporno da tužena ima svojstvo pravnog lica s kojim su apelanti zaključili ugovore o radu.

9. Kako tužena nije isplatila dosuđene iznose, apelanti su 18. oktobra 2005. godine podnijeli prijedlog za izvršenje u kojem je kao izvršenik označena tužena, "a koja se finansira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj žiroračuna otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica.

10. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-834/05 od 20. oktobra 2005. godine dopustio izvršenje na prijedlog apelanata i to pljenidbom novčanih sredstava na žiroračunu označenom u prijedlogu, konstatirajući da se radi o žiroračunu tužene kao izvršenika.

11. Protiv ovog rješenja prigovor su izjavili tužena i Zeničko-dobojski kanton kao treće lice. Oba prigovora su se zasnivala na identičnim navodima. Naime, istaknuto je da izvršna isprava nije usaglašena sa izvršnim naslovom, tj. da Presuda broj P-274/04 od 17. maja 2005. godine glasi na Opću gimnaziju, a ne na Zeničko-dobojski kanton, koji nije ni bio tužena strana. Dalje, istaknuto je da broj žiroračuna naveden u prijedlogu za izvršenje pripada Zeničko-dobojskom kantonu a ne tuženoj, te da je došlo do pogrešne i neosnovane zapljene novčanih sredstava trećeg lica jer tužena nije organ ili tijelo Zeničko-dobojskog kantona već samostalno pravno lice - javna ustanova, registrirana u skladu sa Zakonom o srednjoj školi i Zakonom o ustanovama. Najzad, istaknuto je da Zeničko-dobojskom kantonu nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku iz kojeg potječe presuda - izvršni naslov. Predloženo je da se odredi mjera osiguranja tako što će se određeno izvršenje odložiti.

12. Općinski sud je Rješenjem broj I-834/05 od 16. novembra 2005. godine odbio kao neosnovan prigovor tužene na rješenje o izvršenju od 20. oktobra 2005. godine, te kao nedopuštene odbacio prijedloge tužene i Zeničko-dobojskog kantona za odlaganje izvršenja. U obrazloženju rješenja sud je istakao da račun naveden u prijedlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun Trezora Zeničko-dobojskog kantona za sve budžetske korisnike i da se cjelokupno finansiranje tužene vrši preko tog računa. Sud je zaključio da su ovaj račun i sredstva koja se nalaze na njemu račun i sredstva svih budžetskih korisnika, pa i tužene, kojim tužena odgovara za svoje obaveze, jer nema drugih načina finansiranja i izmirenja svojih obaveza osim putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je Zaključkom broj I-834/05 od 16. novembra 2005. godine, odlučujući o prigovoru Zeničko-dobojskog kantona kao trećeg lica o odlaganju izvršenja, u skladu sa članom 53. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, uputio Zeničko-dobojski kanton na parnicu, radi dokazivanja da je izvršenje protiv tužene na sredstvima na računu Trezora Zeničko-dobojskog kantona nedopušteno.

13. Na osnovu Rješenja o izvršenju broj I-834/05 od 20. oktobra 2005. godine apelantima su sa računa Zeničko-dobojskog kantona uplaćeni dosuđeni iznosi 24. novembra 2005. godine.

14. Tužbom od 30. novembra 2005. godine Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tužilac) pokrenuo je parnicu protiv apelanata kako bi se utvrdilo da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih potraživanja na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05, te da se apelanti obavežu da tužiocu vrate na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom.

15. Općinski sud je Presudom broj P-816/05 od 10. februara 2006. godine odbio tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je istakao da je nesporno da je tužena (Opća gimnazija) budžetski korisnik. Dalje, Odlukom o tužiočevom preuzimanju prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04) tužilac je preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koji su nastali nakon stupanja na snagu ove odluke, a obaveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. maja 2005. godine, odnosno nakon što je tuženi preuzeo obaveze. Dalje, s obzirom na to da je tužena-izvršenik pravno lice čiji je osnivač tužilac, koji u tom svojstvu osigurava i sredstva za rad tužene, te koja je budžetski korisnik i nema drugi način finansiranja i izmirenja svojih obaveza, račun naveden u prijedlogu za izvršenje predstavlja jedinstveni račun tužiočevog trezora za sve budžetske korisnike, kojim Ministarstvo finansija samo rukovodi. Ocjenjujući sve navedeno, sud je zaključio da se izvršenje ne može smatrati nedopuštenim jer se ne radi o sredstvima trećeg lica. Najzad, sud je istakao da, i u slučaju kad bi se sredstva na računu tužiočevog trezora smatrala sredstvima trećeg lica, tužilac bi se, u skladu sa članom 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, mogao obavezati da odgovara za obaveze tužene jer je njezin osnivač.

16. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 061 od 18. maja 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te, u skladu s tim, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je u svemu ostao pri navedenim zaključcima prvostepenog suda.

17. Tužilac je presudu Kantonalnog suda osporio izjavljivanjem revizije Vrhovnom sudu tražeći da se utvrdi da je izvršenje radi namirenja novčanih potraživanja sa računa njezinog Ministarstva finansija nedopušteno, te da se u cijelosti odbiju zahtjevi apelanata.

18. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000996 od 15. marta 2007. godine reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Ministarstva finansija tužene zaplijenjenih u izvršnom predmetu broj I-834/05. U ostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude sud je istakao da je reviziju dopustio u skladu sa članom 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer smatra da je odlučivanje o ovoj reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Dalje, u obrazloženju je istaknuto da tužilac nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je tužena obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, koji je rezultirao presudom kao izvršnom ispravom, na osnovu koje je doneseno i rješenje o izvršenju. S obzirom na to da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa tužiocem već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla postojati obaveza izvršenja sa računa tužiočevog Ministarstva finansija. Sud je konstatirao da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da tužilac finansira javne ustanove, te se pozvao na stanovište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine. Sud je tužiočev zahtjev da mu apelanti vrate isplaćeni iznos ocijenio kao neosnovan jer su apelantima sredstva isplaćena na osnovu valjanog pravnog osnova - pravosnažnog rješenja o izvršenju, pa u skladu sa članom 210. stav 1, u vezi sa članom 219. Zakona o obligacionim odnosima, nema osnova za vraćanje primljenog iznosa.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. Apelanti se žale da su im presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Apelanti smatraju da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije jasno obrazložio svoju odluku. U vezi s tim, ističu da obrazloženje osporene presude ne sadrži niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora na ime plaća i drugih primanja na osnovu rada apelanata kod tužene kao budžetskog korisnika. Smatraju da je Vrhovni sud u potpunosti previdio da ni u parničnom postupku koji je ishodio presudom kao izvršnim naslovom, te nakon toga u izvršnom postupku, Zeničko-dobojski kanton nije bio označen kao pasivno legitimiran, već samo kao lice koje je obavezno da izvrši isplatu i pod čijom kontrolom se nalaze sredstva izvršenika. U tom smislu apelanti ukazuju na član 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako je to lice prema zakonu obavezno da taj dug izmiri.

21. Apelanti smatraju da imaju pravni interes da se utvrdi da je dopuštena isplata sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Ovu tvrdnju zasnivaju na protivizvršenjima koja je najavio Zeničko-dobojski kanton, te na činjenici da njihov poslodavac i dalje krši njihova prava prema osnovu rada, pa su, prema istom osnovu, pokrenuli novu tužbu koja se vodi pred istim Općinskim sudom pod brojem P-859/05. Apelanti smatraju da bi prema osporenoj presudi Vrhovnog suda bili dovedeni u situaciju da bi protiv svog poslodavca, kao izvršenika, na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda postupak izvršenja morali pokrenuti prodajom stvari (školskih klupa, stolica, tabli), odnosno prodajom nekretnina, tj. zgrada samih škola.

22. Dalje, apelanti smatraju da je osporena odluka čisto političke prirode i da može imati dalekosežne posljedice na sve zaposlene u školama. Ovakav zaključak izvode iz činjenice da je sud odlučivanje o reviziji u ovom slučaju ocijenio kao značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u vezi, apelanti još ističu da je sudija izvjestilac pri donošenju osporene odluke bila sutkinja Danica Šain, koja je obavljala dužnost ministra za pravosuđe u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Smatraju da je sutkinja zbog toga trebala tražiti izuzeće u ovom predmetu. Ova činjenica im nije bila poznata jer su to "podaci koji su tajna prema naredbi predsjednika Vrhovnog suda", pa nisu mogli tražiti njezino izuzeće zbog sumnje u njezinu objektivnost i pristranost u odnosu na Zeničko-dobojski kanton. U vezi sa navedenim, apelanti zaključuju da im je njezinim učešćem u ovom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom. Apelanti ističu da su se do sada sa računa Zeničko-dobojskog kantona redovno vršile isplate sudskih izvršenja u predmetima u kojima se škola pojavljivala kao izvršenik, te da to do sada nije predstavljalo problem.

23. Navode o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje apelanti zasnivaju na rješenjima o izvršenju koja su ishodile njihove radne kolege (čije kopije su priložene uz apelaciju) i koja su izvršena isplatom sredstava sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na njih bili u "diskriminiranom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu". Najzad, apelanti se pozivaju na isti problem u Unsko-sanskom kantonu gdje su zaposleni u školama, kao tražioci izvršenja, bili namireni isplatama sa žiroračuna ovog kantona. U vezi sa navedenim, apelanti zaključuju da su stavljeni u diskriminirajući položaj, izloženi pravnoj nesigurnosti i nejednakoj primjeni prava. Apelanti smatraju da su odluke nižestepenih sudova zakonite i njihove stavove u cijelosti podržavaju.

b) Odgovor na apelaciju


24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

25. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da osporenom presudom Vrhovnog suda apelantima nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju. U tom smislu, Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da osporena presuda sadrži koncizno i jasno obrazloženje zašto je predmetno izvršenje nedopušteno. Također, smatraju da je osporena presuda zasnovana na stanovištu koje je Ustavni sud iskazao u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, u kojoj je istaknuto da se: "u okviru ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekti od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih a neisplaćenih plaća, aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku...da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu...da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze, da na taj zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove...". U vezi sa citiranim stanovištem iz navedene odluke Ustavnog suda, Kantonalno pravobranilaštvo smatra da, u skladu sa principom strogo formalnog legaliteta, koje je sud dužan poštovati u izvršnom postupku, Zeničko-dobojskom kantonu nedostaje pasivna legitimacija u konkretnom izvršnom postupku. U tom smislu ističu i da je neosnovano pozivanje apelanata na član 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Također, smatra da apelanti u toku izvršnog postupka nisu ni na koji način dokazali da je tražbina, proizašla iz materijalnopravnog odnosa apelanata sa tuženom kao izvršenikom, prešla na Zeničko-dobojski kanton. Najzad, u odgovoru je istaknuto da sredstva na jedinstvenom računu trezora nisu zajednička sredstva kojim raspolažu zajedno svi budžetski korisnici, te da se sa ovog računa ne mogu povlačiti mimo zakonom propisane procedure i od za to neovlaštenih lica. U vezi s tim, direktor tužene nije i prema zakonu ne može biti naredbodavac za povlačenje sredstava sa navedenog računa nego je to isključivo ministar finansija kantona. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nezakonito raspolagano računom Zeničko-dobojskog kantona, očigledno je da apelantima nije moglo biti povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da je dopuštenim izvršenjem očigledno prekršeno pravo na imovinu Zeničko-dobojskog kantona, bez uporišta u pozitivnim propisima, apelanti u apelaciji neosnovano ukazuju na to da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Osporenom presudom Zeničko-dobojskom kantonu, kao i drugim kantonima, data je mogućnost da u odgovarajućim sudskim postupcima, u svim slučajevima gdje je izvršena prinudna naplata bez znanja i učešća kantona, izvrše povrat ovako isplaćenih sredstava, što će Zeničko-dobojski kanton i učiniti.

V. Relevantni propisi


26. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

27. Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) Trezor je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija i ministarstava finansija kantona, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje budžeta Federacije, kao i budžeta kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavanja garancija, nova zaduživanja, upravljanje neangažiranim sredstvima i imovinom.

Š...Ć

i) Budžetski korisnici su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se finansiraju iz budžeta. Nadležno ministarstvo koje u svom budžetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u budžetu označene kao budžetske glave, budžetski je za njih nadležno.

Š...Ć

g) Jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT) sastoji se od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava finansija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima finansija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi budžetskih korisnika će biti zatvoreni i njihova salda će biti prebačena na JRT.

Š...Ć

o) Transakcijski računi su bankovni računi koje je trezor otvorio u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava finansija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove budžetskih korisnika.

Š...Ć

Član 8.

Trezori vrše centraliziranu isplatu plaća za nadležna ministarstva i budžetske korisnike, na način da:

a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća,

b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje osiguraju budžetski korisnici, kao i iznosima obaveza na osnovu poreza i doprinosa i

c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza na osnovu poreza i doprinosa.

Nadležna ministarstva i budžetski korisnici su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u budžetu.

Dodatne procedure će propisati ministarstvo finansija.

Član 24.

Š...Ć JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava finansija. Nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija.

Član 26.


Ministarstva finansija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT-a.

28. Zakon o ustanovama ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta...

Član 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da:

- pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

29. Zakon o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Š...Ć

Srednja škola ima svojstvo pravnog lica.

Član 10.

Srednju školu kao javnu ustanovu u državnom vlasništvu osniva Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje općinskog vijeća.

Š...Ć

Prava i obaveze osnivača i srednje škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju.

Ako je osnivač srednje škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona.

Član 11.

Š...Ć

Osnivač srednje škole osigurava sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole u skladu sa Pedagoškim standardima i Normativima.

30. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

Prijelaz potraživanja ili obaveze

Š...Ć

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

VI. Dopustivost


31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


35. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. Apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena zbog činjenice da u obrazloženju osporene presude nije dat niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora iznosa dosuđenih pravosnažnim i izvršnim presudama, prema osnovu neisplaćenih plaća i drugih primanja prema osnovu rada apelanata kod tužene kao budžetskog korisnika. Dalje, apelanti ističu da im je bilo uskraćeno pravo na nepristrani sud jer je sutkinja, član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu presudu, ranije bila ministrica pravde u Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog činjenice da su njihove kolege svoja potraživanja na osnovu plaća namirili isplatom sa računa Zeničko-dobojskog kantona, pa bi u odnosu na njih bili u "diskriminiranom položaju i ne bi imali jednak pristup sudu".

Pravo na pravično suđenje


36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.

ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih a neisplaćenih plaća su građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Darnell v. VB, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272).

39. Ustavni sud, dalje, smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja, između ostalih, građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

40. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).

41. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih, a neisplaćenih plaća, odnosno aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole eventualne zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova, zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji redovni sudovi primjenjuju zakon, osim u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo da li su prekršena ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

42. U konkretnom slučaju apelanti su pokrenuli postupak protiv tužene kao poslodavca radi isplate neisplaćenih plaća i ostalih primanja na osnovu rada, te ishodili pravosnažnu i izvršnu presudu kojom je tužena obavezana da utvrđene iznose i isplati. S obzirom na to da tužena nije dobrovoljno pristupila izvršenju naložene obaveze, pokrenut je postupak izvršenja protiv tužene i to prinudnom naplatom. U prijedlogu za izvršenje izričito je navedeno da se postupak pokreće protiv tužene (tj. Opće gimnazije) "a koja se finansira iz Trezora Zeničko-dobojskog kantona", te je naveden broj računa otvoren u Investiciono-komercijalnoj banci d.d. Zenica. Vrhovni sud je u osporenoj presudi usvojio stanovište da je ovakvo izvršenje nezakonito i da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je tužena obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom već sa tuženom, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, pa da zbog toga nije mogla postojati obaveza izvršenja sa računa Ministarstva finansija, a koji je bio naznačen u prijedlogu za izvršenje. Najzad, Vrhovni sud je istakao da na "ovakav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove (ovakvo stanovište je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine).

43. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je, prema mišljenju Ustavnog suda, arbitrarno. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su nižestepeni sudovi svoje odluke o dozvoli izvršenja sa transakcijskog računa JRT-a Zeničko-dobojskog kantona zasnovali na činjenici da su JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu račun i sredstva svih budžetskih korisnika, te na činjenici da je Zeničko-dobojski kanton osnivač tužene.

44. Naime, iz obrazloženja presuda nižestepenih sudova, a što nije osporeno ni u presudi Vrhovnog suda, kao nesporno proizlazi da je tužena, tj. izvršenik, pravno lice-javna ustanova, te da za svoje obaveze odgovara sredstvima kojim raspolaže. Dalje, kao nesporno je utvrđeno i da je tužena budžetski korisnik kojoj sredstva za rad osigurava osnivač, tj. Zeničko-dobojski kanton, te da tužena nema drugi način finansiranja i osiguranja novčanih sredstava. Prema sistemu trezorskog poslovanja, ustanovljenog Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, tuženoj je, kao svim ostalim budžetskim korisnicima, zatvoren pojedinačni račun. Ovo nesporno proizlazi i iz Odluke o ukidanju transakcijskih računa i podračuna budžetskih korisnika ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/03), a na koju se ukazuje u obrazloženjima presuda nižestepenih sudova. Dakle, tužena kao budžetski korisnik može poslovati jedino preko JRT-a, odnosno sva plaćanja može vršiti jedino preko transakcijskog računa kao dijela JRT-a. U skladu sa članom 24. Zakona o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, JRT, pa time i transakcijski račun kao njegov dio, nalazi se pod isključivim pravom ministarstava finansija, odnosno nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. S obzirom na navedeno, zaključak Vrhovnog suda da se radi o računu Ministarstva finansija kantona je neosnovan i proizvoljan, jer Ministarstvo finansija samo rukovodi ovim računima, a kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi u svojim presudama. U vezi sa navedenim, nižestepeni sudovi su zaključili da JRT Zeničko-dobojskog kantona i sredstva na tom računu predstavljaju račun i sredstva svih budžetskih korisnika, odnosno u konkretnom slučaju, račun i sredstva tužene, odnosno izvršenika, kojim ona odgovara za svoje obaveze jer nema drugi način finansiranja i izmirivanja svojih obaveza, osim putem Trezora Zeničko-dobojskog kantona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi u pogledu izvršenja na sredstvima koja su se nalazila na JRT-u Zeničko-dobojskog kantona dali detaljno obrazloženje koje ima uporište u relevantnim propisima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. Najzad, sam postupak i način realizacije bilo koje isplate sa JRT-a, pa i u slučaju kada se radi o izvršenju pravosnažne presude u kojoj je konstituirana obaveza u pogledu budžetskog korisnika kao izvršenika, detaljno se reguliraju Zakonom o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakonom o budžetima-proračunima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakonom o izvršenju budžeta, te uputstvima koja izdaje Federalno ministarstvo finansija, pa postupajući sudovi nisu ni mogli davati konkretne naloge i uputstva u tom smislu.

45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 10/04), Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koji su nastali nakon stupanja na snagu ove odluke, a obaveza tužene je nastala donošenjem presude od 17. maja 2005. godine, odnosno nakon što je Zeničko-dobojski kanton preuzeo obaveze. U vezi s tim, a imajući u vidu odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina finansiranja i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, nižestepeni sudovi su pravilno ukazali na to da čak i u slučaju da su sredstva na JRT-u sredstva trećeg lica, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obaveze tužene, odnosno izvršenika.

46. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, Zeničko-dobojski kanton bi se trebao oglušiti o ishod spora jer u prethodno vođenom parničnom postupku nije bio stranka, odnosno pasivno legitimiran, te da apelanti nisu bili u radnom odnosu kod njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi upravo i utvrdili da je tužena, odnosno izvršenik, odgovorna prema apelantima, kao pravno lice koje samostalno odgovara za svoje obaveze i sa kojim su apelanti i zaključili ugovore o radu. U tom smislu, nižestepeni sudovi nisu prihvatili kao osnovane ni prigovore koje je tužena, odnosno izvršenik, isticala u toku postupka, a koji su se odnosili na činjenicu da bi se kao tuženi trebao pojavljivati Zeničko-dobojski kanton kao njezin osnivač i finansijer. Naime, nižestepeni sudovi nisu naložili isplatu sa JRT-a jer su konstituirali pasivnu legitimaciju ili obavezu Zeničko-dobojskog kantona, već zbog činjenice da JRT predstavlja račun svih budžetskih korisnika, odnosno i tužene, tj. izvršenika, kao budžetskog korisnika sa kojim Ministarstvo finansija kantona samo upravlja, a kako je to već obrazloženo u stavu 44. ove odluke. Također, iz navedenog nedvosmisleno slijedi da su nižestepeni sudovi postupili upravo u skladu sa principom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 384/03 ("Službeni glasnik BiH" broj 13/04), a na koju Ustavni sud ukazuje kao na odluku u kojoj je definiran princip i usvojeno stanovište prema kojem javna ustanova, kao pravno lice, samostalno odgovara za svoje obaveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove. Naime, u konkretnom slučaju i u parničnom i u izvršnom postupku kao odgovorna, odnosno kao izvršenik, označena je jedino tužena. Ukazivanje Vrhovnog suda na ovaj stav pri ocjeni prigovora pasivne legitimacije koji je istakao Zeničko-dobojski kanton neosnovano je i proizvoljno jer Zeničko-dobojski kanton niti u jednoj fazi postupka nije bio pasivno legitimiran, odnosno nije označen kao tuženi, odnosno izvršenik. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u odluci na koju se poziva Vrhovni sud problematizirano pitanje da li osim poslodavca-javne ustanove, čiji je osnivač bio kanton, kao drugotuženi može biti označen i kanton. Pri ocjeni ovog pitanja Ustavni sud je iskazao stanovište da javna ustanova, kao pravno lice i poslodavac, uživa slobodu u pogledu svojih prava i obaveza, te da jedina može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. Najzad, Ustavni sud je zaključio da u takvoj situaciji činjenica da kanton ima obavezu intervenirati ne konstituira njegovu pasivnu legitimaciju.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimiran, pa da je, prema tome, izvršenje na računu Ministarstva finansija kantona nezakonito, arbitrarno na način koji je doveo u pitanje princip pravne sigurnosti i uživanje prava na pravično suđenje apelanata. Ovakvim stanovištem Vrhovni sud je doveo u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantirano pravo da o građanskim pravima i obavezama bude raspravljeno pred sudom, jer bi, prema navedenom stanovištu, bilo učinjeno iluzornim izvršenje takve odluke koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/05).

48. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


49. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na nepristran sud, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o diskriminaciji u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se arbitrarnim tumačenjem u obrazloženju presude redovnog suda dovede u pitanje Ustavom Bosne i Hercegovine garantirano pravo da o građanskim pravima i obavezama bude raspravljeno pred sudom, jer je učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio "suđenja".

51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!