Službeni glasnik BiH, broj 29/15

/Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 259/12, rješavajući apelaciju Ostoje Manojlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Ostoje Manojlovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povrata stana koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Manojlovića u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku uknjižbe prava vlasništva koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 013306 11 Gž od 7. januara 2014. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Manojlovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 009154 13 U od 6. marta 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 013306 11 Gž od 7. januara 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Ostoja Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Bojana Manojlović, opunomoćenica iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povrata stana i postupka uknjižbe prava vlasništva koji su u vrijeme podnošenja apelacije vođeni pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelant je 27. septembra 2012. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da osporava u međuvremenu donesenu Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine. Apelant je dostavio i dopunu apelacije 24. marta 2014. godine u kojoj je naveo da osporava i Rješenje Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 009154 13 U od 6. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) i Ministarstva prostornog uređenja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 9. oktobra 2013. godine, a od Suda BiH, u skladu sa odredbama člana 16. stav (1) tačka b) i člana 23. Pravila Ustavnog suda - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14) 15. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je zatraženo da dostavi spis broj 09 0 U 004279 09 U 28. januara 2015. godine.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 22. oktobra 2013. godine, Općina 24. oktobra 2013. godine, Ministarstvo 25. oktobra 2013. godine, a Sud BiH 19. januara 2015. godine. Kantonalni sud je dostavio na uvid traženi spis 6. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene


5. Apelant je Rješenjem broj 272/71 Vazduhoplovnog zavoda "Orao" Rajlovac-Komanda Garnizona iz 1983. godine postao nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Milutina Đuraškovića broj 5 (sadašnji naziv: Topal Osman-paše broj 5).

6. Apelant je 11. novembra 1991. godine zaključio sa državom SFRJ-SSNO Vazduhoplovni zavod "Orao" Rajlovac Ugovor o kupoprodaji stana broj 20/456-444 u Sarajevu, koji se nalazi u Ulici braće Ribar broj 53F (sadašnji naziv: Porodice Ribar broj 65), čiji su podaci precizirani u presudi.

7. Početkom rata 1992. godine apelant je sa porodicom napustio Sarajevo i nastanio se u Bijeljini.

Postupak povrata stana


8. Apelant je 19. novembra 1997. godine podnio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) zahtjev za povrat stana u Ulici porodice Ribar (u daljnjem tekstu: predmetni stan), smatrajući da ugovor o kupoprodaji koji je zaključio u vezi sa ovim stanom predstavlja jači pravni osnov za stupanje u posjed i stjecanje prava vlasništva od stanarskog prava koje je imao na stanu u Ulici Topal Osman-paše.

9. Odlučujući o navedenom zahtjevu, CRPC je Odlukom broj 402-1846-1/1 od 9. jula 2002. godine naložio nadležnim organima da uvedu apelanta u posjed predmetnog stana. Apelant je 10. septembra 2002. godine podnio Općini zahtjev za izvršenje navedene odluke CRPC-a povodom kojeg je Uprava za stambena pitanja Općine održala usmenu raspravu u aprilu 2003. godine na kojoj je utvrđeno da apelant nikada nije bio u posjedu predmetnog stana, te odbila da ga uvede u posjed. Apelant je nakon toga, 19. maja 2003. godine, podnio Domu za ljudska prava aplikaciju kojom je tražio da se i u njegovom slučaju donese odluka istovjetna odluci u predmetu Ragiba Heće.

10. Apelant je 28. marta 2005. godine Općini-Službi za stambenu oblast podnio novi zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Navedena služba je 22. juna 2005. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-23-739/05 kojim se predmetni stan stavlja na raspolaganje apelantu, a Azri Midžić i Hasanu Midžiću, koji su bili u posjedu stana, naloženo je da stan napuste i slobodan od ljudi i stvari predaju u posjed apelantu.

11. Nakon toga Općina-Služba za stambenu oblast je donijela zaključak broj 05-23-739/05 od 19. jula 2005. godine kojim se odgađa izvršenje zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine dok se ne odluči o zahtjevu Hasana Midžića za preispitivanje navedene odluke CRPC-a. Protiv ovog zaključka apelant je 8. augusta 2005. godine podnio žalbu Općini-Službi za stambenu oblast.

12. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je 13. decembra 2006. godine donijela Odluku broj CH/03/14153 kojom je, između ostalih, u odnosu na apelanta naloženo i izvršenje odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Postupajući po navedenoj odluci, Općina je donijela zaključak broj 05-23-2132/04 od 11. januara 2007. godine kojim se nastavlja postupak izvršenja odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Protiv zaključka Općine Hasan Midžić je podnio žalbu Ministarstvu, koje je Rješenjem broj 25-31-3782/07 D od 13. aprila 2007. godine odbilo žalbu kao neosnovanu.

13. U međuvremenu CRPC je, rješavajući po zahtjevu Hasana Midžića za preispitivanje odluke te komisije od 9. jula 2002. godine, donio Odluku broj R-402-1846-1/1-01-295/05 od 4. juna 2007. godine kojom je usvojen zahtjev Hasana Midžića za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine i ta odluka stavljena van snage. Odlukom je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana kao neosnovan, te naznačeno da je ova odluka CRPC-a konačna i obavezujuća, a da apelant može pokrenuti postupak za ponovno razmatranje ove odluke pred CRPC-om pod uvjetom da dostavi nove dokaze ili da podnese navode o novim dokazima koje CRPC prilikom donošenja predmetne odluke nije razmatrao a koji mogu bitno utjecati na odluku CRPC-a, sve u roku od 60 dana od dana donošenja ove odluke. U odluci je navedeno da se odluka dostavlja podnositelju zahtjeva, apelantu i organu uprave nadležnom za izvršenje. U obrazloženju odluke je, između ostalog, navedeno da apelant nikada nije bilo posjednik predmetnog stana, da stan koji je označio apelant - stan broj 12, površine 72m2 - na predmetnoj adresi ne postoji, već da je predmetni stan označen brojem 39 i da ima površinu od 68m2, kao i da je predmetni stan 1974. godine dodijeljen na korištenje Fuadu Midžiću (ocu Hasana Midžića i Azre Midžić) koji je postao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Navedeno je i da je utvrđeno da je nakon smrti Fuada Midžića 1995. godine Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane broj 24-6-1331-165 od 9. jula 1998. godine stanarsko pravo na predmetnom stanu preneseno na Hasana Midžića kao člana porodičnog domaćinstva preminulog Fuada Midžića. Imajući u vidu navedeno, CRPC je zaključio da je opravdan zahtjev Hasana Midžića za preispitivanje odluke te komisije od 9. jula 2002. godine, pa je CRPC donio odluku kao u dispozitivu.

14. Nakon što je apelant urgirao da se izvrši odluka CRPC-a od 9. jula 2002. godine, Općina je dopisom od 20. augusta 2007. godine obavijestila apelanta da se izvršenje odluke ne može nastaviti dok se ne dobije odgovor Ustavnog suda u pogledu daljnje obaveze izvršenja sporne odluke, budući da je ona novom odlukom CRPC-a poništena.

15. Na zahtjev Hasana Midžića CRPC je donio odluku od 26. septembra 2008. godine o ispravci odluke od 4. juna 2007. godine u dijelu koji se odnosio na označenje kvadrature i broja predmetnog stana, a ostali dio odluke je ostao neizmijenjen.

16. Općina je 30. marta 2009. godine donijela zaključak broj 05-23-739/05 kojim je poništila prijašnji zaključak kojim je dozvoljeno izvršenje sporne odluke CRPC-a, te obustavila postupak njenog izvršenja. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio Ministarstvu žalbu 28. aprila 2009. godine. Ministarstvo je Rješenjem broj 25-23-2339-E/09 od 8. juna 2009. godine odbilo žalbu kao neosnovanu uz obrazloženje da je povodom žalbe Hasana Midžića donesena nova Оdluka CRPC-a broj R-402-1846-1/1-01-295/05 od 4. juna 2007. godine kojom je stavljena van snage odluka CRPC-a od 9. jula 2002. godine čije je izvršenje apelant tražio.

17. Protiv navedenog rješenja apelant je 22. jula 2009. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.

18. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj 25-23-2339-E/09 od 8. juna 2009. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo hronologiju predmeta, te istakao da je odredbom člana 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a propisano da je organ uprave nadležan za izvršenje odluka CRPC-a dužan u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za izvršenje donijeti zaključak o dozvoli izvršenja. Navedeno je i da je članom 10. istog zakona propisano da nositelj prava iz odluke CRPC-a ili bilo koje drugo lice sa pravnim interesom na imovinu ili stan iz odluke CRPC-a ima pravo podnijeti CRPC-u zahtjev za ponovno razmatranje, te da je članom 11. stav 3. tog zakona propisano da CRPC može takav zahtjev odbaciti kao neprihvatljiv, neblagovremen ili podnesen od neovlaštenog lica, odbaciti ga kao neosnovan ili prihvatiti zahtjev, prijašnju odluku staviti van snage i donijeti novu odluku koja se dostavlja, između ostalih, i organu uprave nadležnom za izvršenje koji će, shodno odredbama člana 278. stav 1. Zakona o upravnom postupku, po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti ako utvrdi da je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto. S tim u vezi, obrazloženo je da u konkretnoj upravnoj stvari iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je odluka CRPC-a koja je predmet zaključka o dozvoli izvršenja od 22. juna 2005. godine kasnijom odlukom iste komisije stavljena van snage, te da su u tom smislu ispunjeni uvjeti da se obustavi izvršenje iz člana 278. Zakona o upravnom postupku. Zbog navedenog su, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni organ i tuženi pravilno postupili kada su donijeli osporeno rješenje.

19. Kantonalni sud je, osim toga, u obrazloženju naveo da apelantovi navodi koji se odnose na razloge zbog kojih je odluka CRPC-a od 9. jula 2002. godine stavljena van snage odlukom CRPC-a od 4. juna 2007. godine, prema mišljenju tog suda, nisu značajni za rješavanje ove upravne stvari, jer je predmet konkretnog upravnog spora ocjena zakonitosti osporenog akta koji se odnosi na izvršenje prijašnje odluke CRPC-a, a ne ocjena zakonitosti odluke CRPC-a od 4. juna 2007. godine. Kantonalni sud je istakao da, zbog navedenog, za rješavanje ovog upravnog spora nisu značajni navodi iz tužbe i odgovora na tužbu koji se odnose na pitanja apelantovog prava da stupi u posjed predmetnog stana, kao i da apelant, eventualno, kod nadležnog suda može pokrenuti upravni spor protiv odluke CRPC-a od 4. juna 2007. godine, te ove navode isticati u tom postupku. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

20. Apelant je 19. marta 2012. godine podnio Kantonalnom sudu prijedlog o prekidu postupka u predmetu broj 09 0 U 004279 09 dok Sud BiH ne odluči o upravnom sporu protiv odluke CRPC-a od 4. juna 2007. godine kao prethodnom pitanju. S tim u vezi, Kantonalni sud je obavijestio apelantovu opunomoćenicu 19. juna 2012. godine da je presuda u navedenom predmetu već donesena prije prijema podneska kojim se traži prekid postupka, te da je iz spisa vidljivo da je apelantu navedena presuda uručena 10. marta 2012. godine. Apelantova opunomoćenica je 26. juna 2012. godine dostavila akt Kantonalnom sudu u kojem je navela da presudu nije primila i da se ne radi o njenom potpisu na dostavnici, te da je potrebno da joj se presuda dostavi. Iz spisa predmeta proizlazi da je nakon toga Kantonalni sud pokušavao da ponovno dostavi predmetnu presudu apelantovoj opunomoćenici, i to 10. augusta i 12. septembra 2012. godine, te pošto dostava nije uspjela, ostavljena je obavijest o podizanju pismena u prostorijama suda, te je apelantovoj opunomoćenici predmetna presuda uručena u pisarnici suda 13. septembra 2012. godine.

Postupak uknjižbe prava vlasništva


21. Apelant je 24. maja 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-Dn-II-11-11614 od 27. juna 2011. godine odbacio apelantov prijedlog kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant zatražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu na osnovu ugovora o kupoprodaji od 11. novembra 1991. godine. S tim u vezi, navedeno je da je u članu 4. navedenog ugovora naznačeno da će prodavac izdati posebnu saglasnost za uknjiženje kupca nakon što konstatira da je kupac izmirio svoju obavezu, odnosno da je platio otkupnu cijenu, zbog čega je 25. maja 2011. godine i 3. juna 2011. godine taj sud pozvao apelanta da u roku od 15 dana otkloni nedostatke u spisu, odnosno da dostavi saglasnost prodavca za uknjižbu. Općinski sud je istakao da apelant u ostavljenim rokovima nije dostavio traženu sаglasnost, te da, stoga, nisu ispunjene pretpostavke za upis u skladu sa članom 3. Zakona o zemljišnim knjigama, pa je odlučeno kao u dispozitivu.

22. Protiv navedenog rješenja apelant je 7. jula 2011. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je donio Rješenje broj 09 0 Dn 013306 11 Gž od 7. januara 2014. godine, žalbu odbio i potvrdio osporeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da su u FBiH tzv. vojni stanovi regulirani posebnim propisima, odnosno odredbama čl. 39. i 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano koje uvjete mora ispunjavati kupoprodajni ugovor kojim je od bivše JNA - SSNO otkupljen stan da bi se izvršila uknjižba prava vlasništva. Kantonalni sud je naveo da, prema ovim odredbama, apelant ima obavezu da se obrati Vladi FBiH koja izdaje nalog za uknjižbu vlasništva ukoliko su ispunjeni svi ostali uvjeti propisani Zakonom. Navedeno je i da, ukoliko Vlada FBiH ne izda nalog za uknjižbu, tada nositelj prava na spornom stanu ima pravo da podnese tužbu redovnom sudu i da u parničnom postupku dokazuje pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora i upis prava etažnog vlasništva u knjigu položenih ugovora. Imajući u vidu da apelant nije dostavio saglasnost nadležnog organa za uknjižbu, to je, prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva odbacio.

Postupak pred Sudom BiH


23. Nakon toga apelant je 5. marta 2012. godine podnio Sudu BiH tužbu protiv odluke CRPC-a od 4. juna 2007. godine i odluke o ispravci navedene odluke od 26. septembra 2008. godine, navodeći da je prvi put za odluku od 4. juna 2007. godine saznao 3. februara 2012. godine, kada mu je i uručena, te da tužbu podnosi u roku propisanom zakonom.

24. Rješavajući po apelantovoj tužbi protiv odluka CRPC-a od 4. juna 2007. godine i 26. septembra 2008. godine, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 3 U 009154 13 U od 6. marta 2014. godine kojim je tužbu odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio predmetnu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv odluka CRPC-a, preciziranih u dispozitivu rješenja, navodeći da je odluku od 4. juna 2007. godine prvi put primio 2. februara 2012. godine u Kantonalnom sudu prilikom uvida u spis tog suda broj 09 0 U 004279 09, te da je iz tog razloga tužba blagovremena i da njegovu tužbu treba uvažiti i osporene odluke poništiti. Sud BiH je obrazložio da je, s tim u vezi, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima BiH propisano da se institucijom BiH, u smislu ovog zakona, smatra i CRPC, te da se, u smislu člana 8. stav 2. istog zakona, konačnim upravnim aktom smatra konačni akt Komisije. Dalje je, između ostalog, navedeno da je predmetnim zakonom izmijenjena odredba člana 85. Zakona o upravnim sporovima BiH, tako da je propisano da se izuzetno tužbe protiv konačnih upravnih akata CRPC-a koji su doneseni nakon potpisivanja Sporazuma o prijenosu nadležnosti i nastavku funkcioniranja i rada CRPC-a (potpisanog 25. maja 2004. godine) podnose u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, te pošto je citirani zakon stupio na snagu 28. novembra 2007. godine, to je, kako je obrazložio Sud BiH, u konkretnom slučaju rok od 60 dana za podnošenje tužbe protiv osporenih akata CRPC-a istekao 28. januara 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, te pošto je apelant podnio tužbu 5. marta 2012. godine, protekom roka od četiri godine od roka propisanog zakonom, to je Sud BiH zaključio da je tužba podnesena neblagovremeno, pa je riješio kao u dispozitivu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


25. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u neopravdano dugom trajanju postupka povrata stana. U dopuni apelacije od 27. marta 2012. godine apelantova opunomoćenica je osporila Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine, navodeći da je ta presuda donesena na osnovu proizvoljne primjene prava, jer Kantonalni sud nije prekinuo predmetni postupak na njen zahtjev od 19. marta 2012. godine, već je donio osporenu presudu koja joj je dostavljena tek 13. septembra 2012. godine a potpis na dostavnici od 10. marta 2012. godine po kojoj joj je, navodno, presuda uručena nije njen. U ovoj dopuni apelacije se navodi i da je nesporno utvrdila da je Azra Midžić otkupila stan na Marijin Dvoru, a da se njoj i njenom bratu nezakonito dodjeljuje i apelantov predmetni stan. U dopuni apelacije od 24. marta 2014. godine navedeno je da je na osnovu proizvoljne primjene procesnog prava doneseno rješenje Suda BiH, kojim je apelantova tužba proglašena neblagovremenom, jer je apelant osporenu odluku CRPC-a od 4. juna 2007. godine primio tek 2012. godine, zbog čega apelant smatra da se na njega nije mogao primijeniti rok propisan zakonom koji je istekao 28. januara 2008. godine. Apelant smatra i da mu je svim osporenim odlukama prekršeno pravo na pristup sudu, jer mu nijedna odluka nije uručena u roku propisanom zakonom, pogotovo odluka CRPC-a od 4. juna 2007. godine, zbog čega nije ni mogao postupati u rokovima. Apelant, također, smatra da je traženje saglasnosti prodavca stana protivno svim zakonima, te da je uknjižba morala biti izvršena na osnovu njegovog prijedloga.

b) Odgovor na apelaciju


26. Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana budući da je apelant tužbu podnio nakon proteka više od četiri godine od roka propisanog zakonom. Navedeno je i da je CRPC prestao da radi još 2008. godine, što je dovelo do toga da jedan broj tužbi podnesenih protiv odluka CRPC-a ne može biti uzet u rad o čemu je taj sud u više navrata obavještavao nadležne institucije BiH, smatrajući da je potrebno da CRPC ponovno počne da radi, sve do okončanja svih postupaka koji su pokrenuti pred tim sudom protiv odluka CRPC-a, ali da tom zahtjevu nije udovoljeno.

27. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je dužina postupka bila uvjetovana velikim brojem predmeta zbog čega je svaki sudija zadužen sa više od 800 predmeta.

28. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da se u vrijeme podnošenja apelacije i dostavljanja odgovora predmet u vezi sa uknjižbom nalazio kod Kantonalnog suda na rješavanju po žalbi protiv prvostepenog rješenja.

29. Općina je navela da je presudom Kantonalnog suda od 27. februara 2012. godine postupak povrata predmetnog stana okončan.

30. Ministarstvo je navelo da je apelacija neosnovana, jer je u postupku povrata predmetnog stana odlučeno na osnovu odredaba relevantnih zakona, te da su sve radnje pred organima uprave poduzimane u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi


31. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.


Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.


Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

32. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 9.


Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnoga akta koji je donijet u drugom stepenu.

Član 55.


Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

33. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.


Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

34. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka relevantne odredbe glase:

Član 39.a


Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

35. U Zakonu o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 19/02) relevantne odredbe glase:

Član 4.


Institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, su: ministarstva Bosne i Hercegovine i njihova tijela, javne agencije, javne korporacije, institucije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja, koja su Ustavom Bosne i Hercegovine određena u nadležnost Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna institucija).

Član 8.


Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 85.


Upravni spor po ovom zakonu može se voditi protiv konačnih rješenja koja, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim ugovorima, donose međunarodni upravitelji i druge institucije koje na teritoriji Bosne i Hercegovine obavljaju određene poslove pod međunarodnom upravom, i u okviru tih poslova rješavaju o određenim pravima i obavezama građana i pravnih lica, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Sud odlučuje o tužbama protiv upravnih akata institucija iz stava 1. ovog člana, koji su obrazovani za potrebe Bosne i Hercegovine.

Pokretanje i vođenje upravnog spora protiv upravnih akata iz stava 1. ovog člana vrši se na način i pod uslovima utvrđenim u odredbama ovog zakona koje se odnose na upravni spor.

36. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 88/07, objavljenom 20. novembra 2007. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.


U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02), u članu 4. iza riječi: "javne korporacije", dodaju se riječi: "Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica osnovana Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik BiH", br. 32/04, 32/05 i 14/06), (u daljnjem tekstu: Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica)".

Član 2.


U članu 8. stav (1) iza riječi: "upravnog akta" dodaju se riječi: "i konačnog akta Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica".

Član 12.


U članu 85. iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi:

"(4) Izuzetno, tužbe protiv konačnih akata Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica donesenih nakon potpisivanja Sporazuma iz člana 1. ovog zakona, podnose se u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.".

Član 13.


Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

VI. Dopustivost


37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na postupak povrata stana i postupak uknjižbe okončan osporenom presudom, odnosno rješenjem Kantonalnog suda


39. Ustavni sud zapaža da je predmetna apelacija podnesena u vrijeme kada postupci povrata stana i uknjižbe prava vlasništva koji su vođeni pred Kantonalnim sudom nisu bili okončani. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Dakle, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u vrijeme podnošenja bila dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda u odnosu na dužinu trajanja oba postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su, u međuvremenu, predmetni postupci okončani nakon podnošenja apelacije, i to postupak povrata stana Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine, a postupak uknjižbe prava vlasništva Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 013306 11 Gž od 7. januara 2014. godine. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija u odnosu na navedenu presudu i rješenje koji su doneseni nakon podnošenja apelacije ispunjava uvjete dopustivosti iz člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

U odnosu na rješenje Suda BiH


41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja dopunom apelacije je Rješenje Suda BiH broj S1 3 U 009154 13 U od 6. marta 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (budući da je, prema članu 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, rješenje konačno i da se može pobijati samo vanrednim pravnim lijekovima). Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. marta 2014. godine, a dopuna apelacija je podnesena 24. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


43. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

U odnosu na dužinu trajanja postupka


45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Postupak povrata stana


46. Ustavni sud zapaža da je postupak započeo 19. novembra 1997. godine podnošenjem apelantovog zahtjeva CRPC-u za povrat predmetnog stana, te da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 004279 09 U od 27. februara 2012. godine. Dakle, u ovoj pravnoj stvari postupak je trajao ukupno 14 godina i tri mjeseca, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.

47. U konkretnom slučaju radi se o postupku povrata stana. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.

48. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju CRPC 9. jula 2002. godine donio odluku po apelantovom zahtjevu za povrat stana od 19. novembra 1997. godine, nakon čega je postupak za izvršenje predmetne odluke CRPC-a trajao do 30. marta 2009. godine, kada je nakon usvajanja zahtjeva Hasana Midžića poništena predmetna odluka, te kada je Općina donijela zaključak o obustavi izvršenja i poništenju svih radnji u vezi sa izvršenjem poništene odluke CRPC-a. Ustavni sud zapaža da je do donošenja navedenog zaključka postupak trajao 11 godina i tri mjeseca nakon čega je apelant protiv tog zaključka podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je o tužbi riješio presudom od 27. februara 2012. godine, dakle, nakon daljnje tri godine.

49. Posmatrajući navedene činjenice u njihovoj sveukupnosti, Ustavni sud zapaža da je, iako u konkretnom slučaju nije bilo vraćanja predmeta na ponovni postupak, nadležnim organima bilo potrebno više od 14 godina da bi donijeli odluku po apelantovom zahtjevu za povrat stana. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nadležni upravni i sudski organi nisu dostavili nikakav argumentiran razlog koji bi objektivno utjecao na ovako dugo trajanje postupka koji, prema svojim karakteristikama, nije bio naročito složen, te da se Kantonalni sud u svom odgovoru pozvao na veliki broj predmeta kojim su zadužene sve sudije tog suda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije zbog čega se ovaj navod Kantonalnog suda ne može smatrati opravdanim. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka za povrat stana snose upravni organi i redovni sud, budući da ne postoji ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim postupanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka.

50. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog toga što nadležni organi uprave i redovni sud nisu donijeli odluke u razumnom roku, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Postupak uknjižbe prava vlasništva


51. U odnosu na navedeni postupak, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio 24. maja 2011. godine Općinskom sudu prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu a da je Općinski sud za samo nešto više od mjesec dana donio rješenje od 27. juna 2011. godine kojim je prijedlog odbijen zbog toga što apelant nije dostavio saglasnost prodavca stana za uknjižbu. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio 7. jula 2011. godine žalbu Kantonalnom sudu, koji je u roku od dvije godine i šest mjeseci donio rješenje, 7. januara 2014. godine, kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. S obzirom na to da iz činjenica predmeta proizlazi da je predmetni postupak trajao ukupno dvije godine i osam mjeseci, te da se pri tome ne može zaključiti da su redovni sudovi na bilo koji način postupali suprotno standardima člana 6. Evropske konvencije koji se odnose na "razumno trajanje postupka", Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka.

52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u postupku uknjižbe nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi sa osporenim odlukama


53. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava i neodgovarajućeg pristupa sudu. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

54. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

55. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o proizvoljnoj primjeni prava i neadekvatnom pristupu sudu temelji na tvrdnjama da nije na vrijeme i na način propisan zakonom primio odluke Kantonalnog suda, odnosno CRPC-a kojom je usvojeno preispitivanje prijašnje odluke te komisije, zbog čega smatra da se na njega ne može primijeniti rok iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima BiH, koji je redovni sud u konkretnom slučaju primijenio, te da redovni sudovi od njega nisu mogli tražiti da dostavi saglasnost prodavca za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu.

56. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz činjenica predmeta koje su prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe kako procesnog, tako ni materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali argumentirana i jasna obrazloženja kako u odnosu na izvršenu dostavu odluka, tako i u odnosu na primjenu zakonskih rokova i obavezu da se dostavi tražena dokumentacija. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije, te da su, zbog toga, svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

57. Analogno navedenom, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da apelantu nije omogućen adekvatan pristup sudu, niti da su povodom tog pitanja upravni organi i redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe relevantnih zakona, pa Ustavni sud i ove apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na djelotvoran pravni lijek


59. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je ovo pravo prekršeno, ne navodi niti jedan argument kao prilog za svoju tvrdnju. Imajući u vidu navedeno, te pošto u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je ovo apelantovo pravo prekršeno, budući da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


60. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku postoji kada je postupak po apelantovom zahtjevu za povrat stana, koji nije bio posebno složen, trajao 14 godina i tri mjeseca.

61. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku uknjižbe prava vlasništva koji je na dvije sudske instance okončan za dvije godine i osam mjeseci.

62. S druge strane, nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili pravo, ili da nisu osigurali apelantu adekvatan pristup sudu.

63. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kad apelant, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo šta proizlazi iz stanja spisa.

64. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!