Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 9. marta 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2485/09, rješavajući apelaciju
I. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
I.J.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-G�-09-003 267 od 18. juna 2009. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je du�an da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nala�e se Kantonalnom sudu u Zenici da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. I.J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je 3. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-G�-09-003 267 od 18. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-08-000 242 od 20. februara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU Mješovita srednja škola Maglaj (u daljnjem tekstu: tu�ena) zatra�eno je 26. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. februara 2010. godine, Općinski sud 4. februara 2010. godine a tu�ena 1. februara 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Općinskog suda i tu�ene dostavljen je apelantici 11. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-08-000 242 od 20. februara 2009. godine odbijen je apelantičin tu�beni zahtjev kojim je tra�ila da se ponište kao nezakonite odluke tu�ene kao poslodavca, i to: Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici broj 01-60-1/92 od 12. augusta 1992. godine, Rješenje tu�ene broj 01-275/00 od 24. maja 2000. godine (kojim je odbijen apelantičin zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa) i Odluku Upravnog odbora tu�ene broj 80/00 od 7. jula 2000. godine (kojom je odbijena apelantičina �alba), te da se obave�e tu�ena da u radnu knji�icu upiše apelantici radni sta� za period od 1. augusta 1992. do 1. novembra 1999. godine, kao i da za navedeni period uplati za apelanticu doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar. U obrazlo�enju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica 23. juna 2000. godine pokrenula radni spor pred tim sudom, te da je rješenjem tog suda od 8. decembra 2000. godine prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari i apelantičin zahtjev upućen na nadle�no postupanje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Zatim, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 11-34-7696/3/00 od 17. januara 2003. godine apelantici uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 2. novembra 1999. godine (kao dana podnošenja zahtjeva) do 5. maja 2000. godine, kada je apelantici prestao radni odnos, uz pravo na otpremninu. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je predmetno rješenje Kantonalne komisije potvrđeno Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-173/03 od 20. jula 2004. godine. Općinski sud je naveo da je 4. decembra 2008. godine donio rješenje o nastavku postupka, budući da je apelantica tra�ila da sud odluči o tu�benom zahtjevu na način kako je to navedeno u izreci presude. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. Zakona o radu propisano da konačne odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije podlije�u sudskom preispitivanju. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelantica nije tra�ila preispitivanje rješenja Federalne i Kantonalne komisije, odnosno nije postavila tu�beni zahtjev u skladu s odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Također, Općinski sud je naveo da prema pravilima radnog i penzijskog zakonodavstva nije moguće u radnu knji�icu upisati radni sta� za period od 1. augusta 1992. godine (kada je apelantica prestala raditi) do 1. novembra 1999. godine (kada je apelantica predala zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa) jer je utvrđeno da apelantica u tom periodu nije bila u radnom odnosu kod tu�ene. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da nije moguće izvršiti ni uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period.
7. Apelantica je protiv presude Općinskog suda podnijela �albu zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je pravilnim tumačenjem odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a ona trebala imati isti status kao uposlenici iz člana 143. stav 1. ZOR-a, te da joj u smislu navedene zakonske odredbe treba priznati status uposlenika na čekanju posla počevši od 1. augusta 1992. godine do 1. novembra 1999. godine. U �albi je navedeno da odluke tu�ene ne mogu egzistirati kao pravno valjane jer bi zakonodavac, da je htio da se radno-pravni status zaposlenika uspostavi s danom podnošenja zahtjeva, to izričito propisao. Dalje je apelantica navela, u vezi s obrazlo�enjem prvostepenog suda, da ona nije tra�ila preispitivanje rješenja nadle�nih komisija, da je tu�bu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 2000. godine, i da se radi o nastavku postupka po toj tu�bi, te da je prijedlog za nastavak postupka podnijela kako bi se odlučilo o preostalom dijelu zahtjeva o kojem komisije nisu odlučile. Apelantica je također istakla da sud odbijanje njenog zahtjeva za uplatu doprinosa nije obrazlo�io jer nije naveo niti jednu odredbu va�ećeg zakonodavstva kojom je izričito propisana zabrana retroaktivne uplate doprinosa.
8. Odlučujući o apelantičinoj �albi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-G�-09-003 267 od 18. juna 2009. godine kojom je �albu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazlo�enju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazlo�enju svoje presude dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Kantonalni sud je istakao da nadle�ne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a odlučuju o radno-pravnom statusu zaposlenika koji smatraju da je poslodavac povrijedio njihovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. ZOR-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je Kantonalna komisija, postupajući po apelantičinom zahtjevu, donijela Rješenje broj 11-34-7696/3/00 od 17. januara 2003. godine kojim je apelantici uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od 2. novembra 1999. godine (kao dana podnošenja zahtjeva) do 5. maja 2000. godine, kada je apelantici prestao radni odnos, uz pravo na otpremninu. Kantonalni sud je istakao da je Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-173/03 od 20. jula 2004. godine odbijena apelantičina �alba protiv rješenja Kantonalne komisije, te da je u pouci o pravnom lijeku navedeno da se protiv rješenja Federalne komisije mo�e pokrenuti radni spor kod Općinskog suda u roku od 30 dana. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantičin tu�beni zahtjev neosnovan, budući da apelantica nije tra�ila preispitivanje rješenja Federalne komisije i Kantonalne komisije, odnosno nije postavila tu�beni zahtjev u skladu s odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica se �ali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je 10. augusta 2004. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu za nastavak parničnog postupka, budući da Federalna komisija i Kantonalna komisija nisu odlučile o dijelu apelantičinog tu�benog zahtjeva koji se odnosi na uspostavljanje radno-pravnog statusa za period od 1. augusta 1992. do 1. novembra 1999. godine. Dalje apelantica navodi da je njen osnovni zahtjev u nastavku parničnog postupka upravo to o čemu navedene komisije nisu odlučile. A što takav zahtjev u biti predstavlja, nego preispitivanje odluka navedenih komisija. U apelaciji se dalje navodi da je u postupku pred redovnim sudovima i pred komisijama utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tu�ene i da nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, a te činjenice nisu bile sporne u parničnom postupku. Stoga apelantica smatra da su kod takvog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a, redovni sudovi bili du�ni da joj priznaju status zaposlenika na čekanju posla u periodu od 1. augusta 1992. do 1. novembra 1999. godine, te da je iz tih razloga pogrešno pravno shvatanje Kantonalnog suda da su nadle�ne komisije pravilno primijenile odredbu člana 143. stav 2. ZOR-a. Apelantica ističe da u ovom predmetu redovni sudovi nisu primijenili član 143. stav 2. ZOR-a, a da su proizvoljno primijenili odredbu člana 143c. stav 2. tačka 1. ZOR-a, pogrešno zaključivši �da prijedlog za nastavak parničnog postupka ne predstavlja valjan akt za pokretanje sudskog postupka za preispitivanje odluka nadle�nih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu�.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz predmetne apelacije proizlazi da se apelantica ne sla�e sa stavom tog suda izra�enom u osporenoj presudi, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim shvatanjima, a da se različita pravna shvatanja ne mogu dovoditi u vezu s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Kantonalni sud predla�e da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje. Po mišljenju Općinskog suda, u toku predmetnog sudskog postupka nije došlo do povrede nijednog apelantičinog prava zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. U odgovoru na apelaciju tu�ena je navela da ostaje kod svih navoda datih u toku postupka pred Općinskim sudom. Tu�ena smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantičina prava.
V. Relevantni propisi
13. U
Zakonu o radu (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdu�e šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
Š...Ć
Član 143a.
(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. mo�e, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti �albu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadle�an za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O �albama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadle�nosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadle�nim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadle�no postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143c.
Š...Ć
(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podlije�u sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-G�-09-003 267 od 18. juna 2009. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
21. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili odredbe člana 143. Zakona o radu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadle�an da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadle�nosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 58/05).
22. Međutim, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlo�e svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne mo�e biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlo�e svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapa�a da su redovni sudovi odbili apelantičin tu�beni zahtjev uz obrazlo�enje da apelantica u nastavku postupka nije tra�ila sudsko preispitivanje rješenja Federalne i Kantonalne komisije, tj. da nije postavila tu�beni zahtjev u skladu s odredbama člana 143c. stav 2. tačka 1. Zakona o radu. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je apelantica, nakon donošenja rješenja Kantonalne i Federalne komisije, podnijela prijedlog Općinskom sudu za nastavak parničnog postupka jer navedenim rješenjima, kako je to apelantica navela u prijedlogu, �o dijelu tu�benog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa u periodu od 1.8.1992. do 1.11.1999. godine nije ništa odlučeno�. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je apelantica u nastavku parničnog postupka tra�ila uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. augusta 1992. do 1. novembra 1999. godine u skladu s odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu, budući da Federalna i Kantonalna komisija nisu odlučile o njenom zahtjevu.
24. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 99/09, AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 67/10, AP 3582/07 od 14. aprila 2010. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. Budući da apelantica ukazuje na primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 1981/07, tačka 28, u kojoj je naveo: Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadr�i odredbe kojim je regulirano pitanje �zaposlenika na čekanju�, i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatra�i od poslodavca, �smatrati� zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to tra�i smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazlo�enje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji �će se smatrati zaposlenikom na čekanju�, te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je �u skladu sa članom 143. stav 2.� da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva.
25. Dalje, Ustavni sud je u Odluci AP 2270/07 tačka 25, naveo da pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazlo�enja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazlo�enja presude Vrhovnog suda ne mo�e zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazlo�i zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazlo�io iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazlo�i značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazlo�io niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni sta� bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid sta�a osiguranja od sedam ili osam godina.
26. Dovodeći u vezu navedene odluke s apelacionim navodima, te okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapa�a da je apelantica u nastavku postupka kao ključni argument isticala da nadle�ne komisije nisu odlučile o njenom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusu u periodu od 1. augusta 1992. do 1. novembra 1999. godine, te je ukazivala da su u njenom slučaju redovni sudovi propustili primijeniti odredbu člana 143. stav 2. ZOR. S obzirom na navedeno, te na činjenicu da redovni sudovi uopće nisu razmatrali ove apelantičine navode, premda ih je ona istakla i u prijedlogu za nastavak postupka i u �albi, Ustavni sud smatra da su i u apelantičinom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbu člana 143. Zakona o radu, pri čemu u obrazlo�enju odluka za zaključak o neosnovanosti apelantičinog tu�benog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja.
27. Stoga Ustavni sud smatra da ovakva obrazlo�enja redovnih sudova, u situaciji kad je apelantica prijedlog za nastavak postupka podnijela isključivo zbog propusta komisija da odluče o njenom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa u periodu 1992. do 1999. godine, a koja su praktično sublimirana u osporenim rješenjima tu�ene i postavljenom tu�benom zahtjevu, ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazlo�enu odluku koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazlo�enu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju, te o ostalim pravima u vezi s tim, propustili da razmotre navode apelantice koje je isticala u toku postupka, u vezi s uspostavljanjem radno-pravnog statusa u smislu člana 143. ZOR-a na kojem je apelantica praktično zasnivala svoj zahtjev za nastavak prekinutog postupka.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.