Službeni glasnik BiH, broj 57/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1288/13, rješavajući apelaciju Mladena Nikačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Nikačevića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 00 4160 13 Kv 23 od 14. marta 2013. godine i S1 2 K 00 4160 13 Krn 6 od 11. marta 2013. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Nikačevića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 00 4160 13 Kv 23 od 14. marta 2013. godine i S1 2 K 00 4160 13 Krn 6 od 11. marta 2013. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Mladen Nikačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kreševa, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 00 4160 13 Kv 23 od 14. marta 2013. godine i broj S1 2 K 00 4160 13 Krn 6 od 11. marta 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega. Apelant je 25. aprila 2013. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 18. aprila 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužiteljstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 24. aprila 2013. godine, a Sud BiH 7. maja 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 10. maja 2013. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 00 4160 13 Krn 6 od 11. marta 2013. godine apelantu i još trojici osumnjičenih je, zbog razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju apelantu može trajati do 9. aprila 2013. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i još trojici osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organiziranja grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), carinska prevara iz člana 216. KZBiH, poreska utaja iz člana 210. KZBiH i pranje novca iz člana 209. KZBiH u vezi s članom 31. KZBiH. Sud BiH je nadalje istakao da je, nakon što je razmotrio prijedlog i navode Tužiteljstva za određivanje pritvora, saslušao stranke i branioce, te nakon izvršenog uvida u dostavljene dokaze Tužiteljstva utvrdio da je prijedlog u cijelosti osnovan, kako u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili inkriminirane radnje, tako i u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka a) i b) ZKP BiH. Naime, Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno s ostalim osumnjičenim počinio krivična djela koja su im stavljena na teret, kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, sud utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužiteljstvo ponudilo uz svoj prijedlog, a koje je sud pri tom jasno prezentirao u obrazloženju rješenja (Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIPA broj P.16-14/1-2-04-1-369/12 od 27. novembra 2012. godine, iskazi svjedoka od 31. augusta 2011. godine i 17. oktobra 2012. godine, službene zabilješke i izvještaji carinskih organa Austrije, Republike Slovenije i Hrvatske, te drugi jasno prezentirani dokazi materijalne prirode). Također, Sud BiH je istakao da navedeni dokazi pružaju dovoljno osnova za zaključak suda da postoji osnovana sumnja da je apelant kao član organizirane kriminalne grupe, na čijem je čelu osumnjičeni R. D., počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret, budući da je preko svog pravnog lica "Nikačević Logistics" d.o.o. Kiseljak kao odgovorno lice, a prema uputama koje je dobio od osumnjičenog R.D., omogućio uvoz sirove kafe iz Republike Slovenije u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH), tako što je sačinjavao lažnu finansijsku dokumentaciju o fiktivnom uvozu ekspandirane gline i sojine sačme u BiH, koju je dostavljao osumnjičenim R.D., D.O. i drugim, kako bi oni na temelju te dokumentacije izvršili uvoz sirove kafe u BiH, koja je potom neocarinjena i bez plaćanja poreza i drugih dažbina stavljana u promet na području BiH, a što je prouzrokovalo štetu budžetu BiH u iznosu od oko 8.900.000,00 KM.

7. Nadalje Sud BiH je naveo da je, odlučujući o predmetnom prijedlogu Tužiteljstva, utvrdio da u toj fazi postupka nije moguće detaljnije utvrditi strukturu grupe čiji su organizatori i pripadnici, kako se osnovano sumnja, bili apelant i osumnjičeni, niti je moguće s preciznošću utvrditi sve konkretne radnje pojedinih lica u tom organiziranom kriminalnom lancu, pa budući da je na osnovu dostavljenih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret, po mišljenju Suda BiH, ispunjen je opći uvjet za određivanje mjere pritvora.

8. Nadalje, Sud BiH je ocijenio neosnovanim prigovore apelantove odbrane kao i odbrane ostalih osumnjičenih kojima se ukazuje da je povrijeđeno njihovo pravo na odbranu jer im nisu dostavljeni dokazi na kojima se osnovana sumnja temelji. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 47. stav 1. ZKPBiH, kojom je propisano da branitelj ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, osim ako se na taj način može dovesti u opasnost cilj istrage. Također je naveo da je odredbom člana 47. stav 2. ZKPBiH propisano da će tužilac uz prijedlog za određivanje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, o čemu se obavještava branitelj, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Sa tim u vezi Sud BiH je obrazložio da je Tužiteljstvo u konkretnom slučaju dostavilo sudu dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora, a o čemu su obaviješteni apelant i ostali osumnjičeni kao i njihovi branioci. Zatim je Sud BiH naveo da je na zahtjev Tužiteljstva postupio u cijelosti u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, te braniocima osumnjičenih nije dostavio dokaze na uvid, a s obzirom da je riječ o dokazima za koje je Tužiteljstvo cijenilo da bi njihovo otkrivanje odbrani, u ovoj fazi postupka, moglo ugroziti ciljeve istrage.

9. Sud BiH je nadalje naveo da su, prema ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi za pritvor apelanta i ostalih osumnjičenih (opasnost od bjekstva) iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Naime, cijeneći okolnosti koje upućuju na zaključak da je prema apelantu potrebno odrediti mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske, koja, saglasno svojim ustavnim garancijama, ne izručuje svoje državljane u svrhu krivičnog procesuiranja u drugim zemljama. Međutim, Sud BiH je ukazao da državljanstvo druge države, samo po sebi, ne može predstavljati razlog za određivanje pritvora zbog opasnosti od bjekstva u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, te da je dvojno državljanstvo koje apelant posjeduje cijenio kao samo jednu okolnost u nizu svih okolnosti na apelantovoj strani. S tim u vezi, Sud BiH je imao u vidu da se u konkretnom slučaju istraga vodi za teška krivična djela za koja su zaprijećene visoke kazne zatvora. Navedeno je da je osumnjičenim nesumnjivo poznato zbog kojih radnji se protiv njih vodi istraga, kao i dokazi koji stoje protiv njih, a što dovedeno u vezu sa visokim zatvorskim kaznama zapriječenim za predmetna krivična djela, po mišljenju suda, može predstavljati jak motiv za bjekstvo. Također, Sud BiH je ukazao da je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo koje se ogleda u krijumčarenju kafe s područja Republike Slovenije preko Republike Hrvatske u BiH, koje kao takvo podrazumijeva nesumnjivo učešće više lica, saučesnika i pomagača, a određen broj njih se, kako se osnovano sumnja, nalazi i na teritoriji navedenih država. Navedeno je da je riječ o osobama koje su nesumnjivo apelantu i drugim osumnjičenim poznate, te da se može pretpostaviti da bi oni mogli pomoći u njihovom bjekstvu i sakrivanju. Imajući u vidu navedene okolnosti, te činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o osobama koje imaju pored državljanstva BiH i državljanstvo Hrvatske, po mišljenju Suda BiH, nesumnjivo proizlazi zaključak da apelant i ostali osumnjičeni mogu uspješno pobjeći, čime je ispunjen pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Također, Sud BiH je naveo da su prema ocjeni tog suda u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi propisani članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH za određivanje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim. Ovaj zaključak Sud BiH je temeljio na dokazima koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni radnje preduzimali u okviru organizirane grupe na čijem čelu se nalazio osumnjičeni R.D., kao organizator. Sud BiH je također naveo da je više lica u okviru te istrage lišeno slobode, ali da isto tako postoji određen broj lica, kako osumnjičenih tako i saučesnika i pomagača, koji se i dalje nalaze na slobodi i za kojima se preduzimaju radnje s ciljem njihovog lociranja i eventualnog lišavanja slobode. Sud BiH je istakao da smatra da bi puštanje apelanta i ostalih osumnjičenih na slobodu nosilo i suviše velik rizik da će oni stupiti u kontakt s još neotkrivenim pripadnicima grupe, te se s njima dogovarati o načinu iznošenja odbrane, ukoliko i oni budu pronađeni, što bi, opet po mišljenju suda, moglo znatno ugroziti istragu. Imajući u vidu da još uvijek nisu osigurani svi dokazi, te da se pribavljanje dokaza vrši i putem međunarodne pravne pomoći, Sud BiH je zaključio da će se svrha prisustva osumnjičenih i uspješnog vođenja krivičnog postupka ostvariti isključivo određivanjem pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) ZKP BiH.

10. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 00 4160 13 Kv 23 od 14. marta 2013. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje apelanta i ostalih osumnjičenih da njihovoj odbrani nisu predočeni dokazi koji bi potkrijepili zaključak suda o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Naime, Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo, u skladu s odredbom člana 47. stav 2. ZKP BiH, dostavilo sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, za koje je ocijenjeno da bi njihovo dostavljanje odbrani moglo dovesti u opasnost cilj istrage. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je u osporenom rješenju dato jasno i valjano obrazloženje iz kojeg proizlazi da u skladu s odredbom člana 47. stav 2. ZKP BiH, a u vezi sa stavom 1. istog člana, apelantu i ostalim osumnjičenim nisu dostavljeni dokazi na kojim se temelji postojanje osnovane sumnje zbog toga što postoji osnovana bojazan da bi otkrivanje dokaza odbrani moglo ugroziti ciljeve istrage. Nadalje, Sud BH je naveo da je u prvostepenom rješenju za postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, dato detaljno obrazloženje uz precizno navođenje dokaza na kojima se takvo utvrđenje temelji u odnosu na svakog osumnjičenog pa i apelanta. U tom smislu Sud BiH je cijenio iskaze svjedoka od 31. augusta 2011. godine i 17. oktobra 2012. godine kao i dijelove službenih zabilješki, akata carinskih organa Austrije, Republike Slovenije i Hrvatske i izvještaja. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da iz osporenog rješenja jasno proizlazi da je apelantova odbrana, kao i odbrana ostalih osumnjičenih, bila obaviještena i upoznata ne samo o pobrojanim dokazima na kojima se temelji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete, nego posredno i sa njihovim sadržajem.

11. U vezi s postojanjem posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud, u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, pravilno postupio kada je, ukazujući na činjenicu da apelant i ostali osumnjičeni posjeduju dvojno državljanstvo, tu činjenicu nije cijenio kao jedinu i odlučujuću, kako se po mišljenju Suda BiH žalbom apelanta i ostalih osumnjičenih neosnovano nastoji prikazati, već je ta činjenica cijenjena u odnosu sa svim drugim okolnostima konkretnog slučaja, te zaključio da one u svojoj ukupnosti imaju karakter "drugih okolnosti" koje ukazuju na opasnost od bjekstva, a što je kao poseban pritvorski razlog propisano odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Istaknuto je da iz osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud, osim činjenice da apelant i drugi osumnjičeni posjeduju državljanstva BiH i Republike Hrvatske, pravilno cijenio i činjenicu da se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret izvršenje teških krivičnih djela koja su počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, koja je međunarodnog karaktera, na osnovu čega je izveo pravilan zaključak da oni raspolažu dobrim prijateljskim vezama u inozemstvu, što bi svakako moglo pomoći pri bijegu u slučaju njihovog puštanja na slobodu. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao i na pravilnost zaključka iz osporenog rješenja da su apelant i drugi osumnjičeni svjesni težine krivičnog djela koje im se stavlja na teret kao i visine zaprijećene kazne za to krivično djelo, što po mišljenju Suda BiH svakako može predstavljati dodatni motiv za njihovo bjekstvo. Zatim, Sud BiH je ocijenio da sve ove činjenice u svojoj ukupnosti predstavljaju okolnosti koje ukazuju na postojanje realne i konkretne opasnosti od bjekstva osumnjičenih, pa i apelanta, čime bi postali nedostupni organima krivičnog gonjenja BiH, te onemogućili uspješno okončanje krivičnog postupka. Također, Sud BiH je zaključio da žalbeni navodi da su apelant i ostalih osumnjičeni porodično i poslovno vezani za BiH nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda u ovom dijelu rješenja.

12. Sud BiH je nadalje istakao da iz osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud i u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH pravilno ocijenio da ti razlozi postoje u odnosu na sve osumnjičene. Ovaj zaključak Sud BiH je temeljio na dokazima koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da se radi o organiziranom obliku činjenja krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, da se pritom radi o obimnom predmetu s većim brojem osumnjičenih, te da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli svojim uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače onemogućiti dalje uspješno vođenje ovog postupka. Nadalje, okolnosti takve kao što su, veliki broj lica koji su predmet istrage, njihova međusobna povezanost, te okolnost da ostali saučesnici i svjedoci (najmanje sedam) tek treba da budu pronađeni i ispitani, u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje opravdavaju ovaj pritvorski razlog. Sud BiH istakao da nije potrebno dokazivati konkretni uticaj na svjedoke, nego da je dovoljno da sve okolnosti u svojoj ukupnosti čine razumnu i jasnu sumnju da može doći do uticaja kao i da bi osumnjičeni mogao imati koristi od tog uticaja, nezavisno od toga da li ima direktnih dokaza da je osumnjičeni bio direktno uključen u pokušaje vršenja uticaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da se ovaj pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da "postoji ozbiljan rizik" da će do takvog zabranjenog utjecaja doći i prema drugim svjedocima u predmetu, a što je potkrijepljeno i praksom Ustavnog suda iz predmeta broj AP 6/08 Neđo Zeljaja zbog čega je Sud BiH zaključio da su neosnovani prigovori kojim se osporava postojanje ovog zakonskog razloga za pritvor.

13. Na kraju, Sud BiH je naveo da je razmatrao i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu s članom 123. stav 2. ZKPBiH, te da je zaključio da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da ni jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo "pravo na odbranu" s obzirom da mu nije prezentiran niti jedan dokaz kojim su raspolagali Tužiteljstvo i sud, te šta su osnovi sumnje koje mu se stavljaju na teret. Također, apelant je istakao da je Tužiteljstvo bilo obavezno da mu uz prijedlog za određivanje pritvora dostavi na uvid sve dokaze kojima je raspolagalo, kako bi u skladu s članom 5. stav 4. Evropske konvencije mogao osporavati zakonitost pritvora. Naime, apelant smatra da je Tužiteljstvo bilo obavezno da mu za svaki pojedini dokaz da obrazloženje zašto mu ga ne treba dostaviti. Također je istakao da Sud BiH nije obrazložio zbog čega je opravdan zahtjev Tužiteljstva da se dokazi ne dostavljaju apelantu i njegovoj odbrani. Nadalje, apelant je istakao da se i u odnosu na oba pritvorska razloga pristupilo "tzv. paketnom odlučivanju" bez individualizacije, te smatra da pritvor zbog opasnosti od bjekstva ne može biti određen na temelju činjenice da apelant posjeduje "dvojno državljanstvo" te da se ne daju ni relevantni dokazi iz kojih bi bilo vidljivo da apelant namjerava utjecati na daljnji tok istrage. Apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica čija se prava tretiraju pred Sudom BiH u istom predmetu.

15. Apelant smatra da je prilikom određivanja pritvora na njegovu štetu prekršen princip presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, budući da se u izjavama visokih zvaničnika SIPA-e datih za medije ukazivalo kako su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da su oštetili budžet BiH u milionskom iznosu. Također smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na "ravnopravan tretman stranke" budući da zbog nedostavljanja dokaza nije imao mogućnost "predstavljanja predmeta sudu" pod uvjetima koji ga ne bi doveli u nepovoljniji položaj u odnosu na tužiteljstvo prilikom izjašnjavanja o prijedlogu tužiteljstva za određivanje pritvora.

16. U dopuni apelacije apelant je istakao da djelimično povlači zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo ukidanje pritvora, dok ostaje kod zahtjeva da se utvrdi povreda njegovih ustavnih prava.

b) Odgovor na apelaciju


17. Sud BiH je rekapitulirao sadržaje osporenih rješenja, te je naveo da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

18. Tužiteljstvo BiH je navelo da nije došlo do kršenja apelantovih prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. Tužiteljstvo smatra da nesumnjivo postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Navedeno je da je u prijedlogu za određivanje pritvora, kao i rješenju o određivanju pritvora, postojanje osnovane sumnje detaljno obrazloženo uz jasno navođenje dokaza na kojima se osnovana sumnja temelji. Istaknuto je da je apelantu i njegovoj odbrani uskraćeno pravo razmatranja spisa i dokaza u toku istrage u skladu s članom 47. stav 1. ZKPBiH. Navedeno je da su i pritvorski razlozi pravilno određeni, te da nakon što su u toku istrage ispitani svjedoci putem međunarodne pravne pomoći, što je između ostalog i bio jedan od pritvorskih razloga, mjera pritvora apelantu i drugim osumnjičenim je zamijenjena mjerama zabrane.

V. Relevantni propisi


19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 215. st. 1. i 2.


(1) Ko organizira grupu ljudi ili drugo udruženje za organizirano krijumčarenje, ili mrežu preprodavača ili posrednika za prodaju ili za rasturanje neocarinjene robe, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko postane član grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu

20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47. st. 1. do 3.


(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 132.


(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

[...]

Član 135.


(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

VI. Dopustivost


21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 14. Evropske konvencije


23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 00 4160 13 Krn 6 od 14. marta 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2013. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije


25. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je u trenutku podnošenja apelacije doneseno samo rješenje kojim je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju "utvrđenje osnovanosti krivične optužbe" protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

VI. Meritum


28. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti


29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1 (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

31. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i nalazio se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora, pa se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, u odnosu na ZKPBiH, ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

33. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni kao i njihovi branioci. Dalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je već u svojoj praksi zauzeo stav da dvojno državljanstvo samo po sebi ne može biti osnova za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, u smislu pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) ZKPBiH, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini (vidi Odluko o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18), a što je konstatovao i sam Sud BiH u obrazloženju osporene odluke. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje pritvora i prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora, jasno ukazao na postojanje niza okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (težina krivičnih djela koja su počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, koja je međunarodnog karaktera, da se određeni broj osumnjičenih, za koje se osnovano sumnja da bi bili spremni apelantu pomoći u bjekstvu i sakrivanju nalazi u inozemstvu), zaključivši da sve te činjenice u svojoj ukupnosti predstavljaju okolnosti koje ukazuju na postojanje realne i konkretne opasnosti od bjekstva i da kao takve mogu dovesti u pitanje okončanje predmetne istrage. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu potpuno neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih, da se radi o njihovoj međusobnoj povezanosti, da određen broj saučesnika i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani. Ustavni sud smatra da je Sud BiH argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecanjem na svjedoke i saučesnike. U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelant i ostali osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije.

35. U pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora nisu dostavljeni dokazi koje je Tužiteljstvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog a koje je decidno naveo u obrazloženju (Izvještaj SIPA-e, iskazi svjedoka, službene zabilješke i izvještaji carinskih organa Austrije, Republike Slovenije i Hrvatske, te drugi dokazi materijalne prirode) postupio u skladu s predmetnim odredbama ZKPBiH, te da su apelant i njegov branitelj, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora apelantu održao ročište na kojem su apelant i njegov branitelj bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužitelj prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržinu dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 47. stav 1. prema kojoj branitelju može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 47. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična pitanja u vezi s primjenom odredbe člana 47. ZKPBiH (vidi Ustavni sud, Odluka AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju


36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

38. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A broj 25, stav 226).

39. Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojem osnovu smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojem bi se osnovu trebalo ocjenjivati, navodno, različit tretman, niti nudi bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji, a niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je Sud BiH drugačije postupao, donosio drugačije odluke o pritvoru za lica koja su, također, učestvovala u istom događaju ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke. Naime, kako je to Ustavni sud već obrazložio, postojanje osnova za pritvor procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju, odnosno u odnosu na svakog optuženog posebno. Stoga, Ustavni sud smatra da se i u tom pogledu apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge optužene, u okolnostima konkretnog predmeta, također pokazuju u cijelosti neosnovanim. Ovo osobito imajući u vidu da je Sud BiH, upravo ocjenjujući razloge za određivanje pritvora u odnosu na apelanta, nakon podnošenja apelacije, a nakon procjene da su se za to stekli uvjeti, donio Rješenje broj S1 2 K 004160 13 KRN 11 od 5. aprila 2013. godine kojim je apelantu ukinuta mjera pritvora (određena osporenim rješenjima), naloženo njegovo puštanje na slobodu, te u odnosu na apelanta izrečene mjere zabrane. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant bio upoznat sa svim razlozima za određivanje pritvora, kada odluka o određivanju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora tako i posebnih pritvorskih razloga, te kada su apelant i njegov branitelj, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je sud utemeljio svoju odluku.

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskrimanciju iz člana 14. u vezi s članom 5. Evropske konvencije kada je Sud BiH donosio drugačije odluke o pritvoru za osobe koja su, također, učestvovale u istom događaju, jer se postojanje osnova za pritvor mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.

43. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!