Službeni glasnik BiH, broj 96/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3013/10, rješavajući apelaciju Zijada Polje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Polje, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. KPŽ-16/09 od 26. februara 2010. godine i KVP-01/06 od 25. marta 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Zijad Poljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta BiH, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva (bez punomoći za zastupanje), podnio je 16. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. KPŽ-16/09 od 26. februara 2010. godine i KVP-01/06 od 25. marta 2009. godine. Naknadno, u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom, apelant je dostavio punomoć, kojom je opunomoćio advokata Mesuda Duvnjaka iz Bugojna za zastupanje pred Ustavnim sudom. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji. Podneskom od 9. novembra 2010. godine apelant je dopunio apelaciju.

2. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 3013/10 od 14. septembra 2010. godine odbilo apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3013/10 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. jula 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 30. jula 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj KPV-01/06 od 25. marta 2009. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta kao prvooptuženog, te pravnog lica "Poljo Oil" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) i Halila Ćate kao trećeoptuženog, apelant i trećeoptuženi su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u tač. I i II izreke prvostepene presude počinili krivično djelo udruživanje radi krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i krivično djelo poreska utaja iz člana 274. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik BD BiH" br. 6/00, 1/01 i 3/03; u daljnjem tekstu: stari KZ BD). Za navedena krivična djela je sud apelantu utvrdio kaznu zatvora od dvije godine odnosno kaznu zatvora od šest godina, pa je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Trećeoptuženom je Sud BiH za navedena krivična djela utvrdio kaznu zatvora od dvije godine, odnosno kaznu zatvora od pet godina pa je trećeoptuženog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. novembra 2003. godine pa do 11. maja 2004. godine, te je primjenom odredaba čl. 110. i 111. KZ BiH od apelanta oduzeta imovinska korist u ukupnom iznosu od 1.665.250,00 KM, koja odgovara visini utajenog poreza. Apelant je obavezan i na naknadu troškova krivičnog postupka, dok je istom presudom drugooptuženo pravno lice na temelju odredbe člana 284. KZ BiH oslobođeno optužbe da je počinilo krivično djelo poreska utaja iz člana 274. stav 2. starog KZ BD, a istovremeno apelant i drugooptuženi su na temelju navedene zakonske odredbe oslobođeni optužbi za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH.

8. Prvostepeno vijeće Suda BiH je obrazložilo da je provelo dokaze koje su predložili Tužilaštvo BiH i odbrana (koji su taksativno navedeni na str. od 11. do 22. osporene presude), te dokaze materijalne prirode čije je provođenje naložio sud, i to: Izvod iz sudskog registra Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH, Udruženja "Sport univerzum" Brčko Distrikta BiH od 16. decembra 2008. godine i Izvod iz sudskog registra Osnovnog suda BD BiH Samostalnog preduzetnika Caffe bar "Iskoristi dan – Carpe Diem" Brčko, apelantovo vlasništvo. Zatim, da je pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj vezi svih provedenih dokaza, utvrdio da su apelant i trećeoptuženi (koji je tokom trajanja postupka preminuo) i u odnosu na kojeg je postupak obustavljen, bili organizatori grupe ljudi, organizirane s osnovnim ciljem izbjegavanja plaćanja poreskih obaveza propisanih poreskim zakonodavstvom Brčko Distrikta BiH. U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da se sastav grupe mijenjao tokom inkriminiranog perioda, ali je dalje ostajao isti cilj - izbjegavanje plaćanja poreskih obaveza u prometu naftnim derivatima, kroz lažno prikazivanje prodaje uvezene nafte u veleprodaji, radi pribavljanja imovinske koristi pravnom licu, odnosno drugotuženom. Istaknuto je još da je za ostvarivanje navedenog cilja bilo neophodno učešće i drugih lica, koja su imala status pripadnika ove grupe ljudi ili udruživanja, koje su organizirali apelant i trećeoptuženi. Osim toga, Рrvostepeno vijeće je iz iskaza više svjedoka i iz privremeno oduzete materijalne dokumentacije iz pravnog lica "Agrarija-promet" d.o.o. Brčko, čiji je vlasnik bio trećeoptuženi, nesumnjivo došlo do zaključka da su apelant i trećeoptuženi organizirali i bili na čelu jedne takve grupe, sastavljene ne samo od ljudi iz Bosne i Hercegovine (Samir Maglić, Alen Habibović i Dragoljub Kalender), nego i iz susjednih država R Srbije (Bogdan Vasić) i R Hrvatske (Zemina Šabanović). Dalje, kako je istaknuto, iz saglasnih iskaza svjedoka Samira Maglića i Alena Habibovića, kao i Ratomira Markovića, koji je obavljao knjigovodstvene usluge za firme "Feniks-komerc" i "Delta", te iskaza Milorada Mihajlovića, proizašli su detaljni i precizni podaci o načinu registriranja njihovih firmi, zatim načinu na koji su došli na ideju o otvaranju vlastitih firmi, njihovog poslovanja, te vremenu i mjestu upoznavanja apelanta i trećeoptuženog (o čemu se sud preciznije i detaljnije izjasnio na str. od 28. do 30. osporene presude).

9. Tokom postupka prvostepeno vijeće je nesumnjivo utvrdilo da su apelant i trećeoptuženi, kao idejni tvorci, osmislili grupu tako što su preduzeli cijeli niz različitih aktivnosti usmjerenih na povezivanje više lica radi zajedničkih kriminalnih djelatnosti. Isto tako, istaknuto je da je rad grupe osmišljen u svim segmentima, počev od toga da je drugooptuženi uvozio naftu, i to putem špedicije "Agrarija promet", zatim je uzimao terminale u podzakup, koje je po osnovu zakupa koristila "Agrarija promet" gdje se vršilo pretakanje i prodaja nafte u maloprodaji, pa do pronalaska navodnih kupaca nafte i registracije fiktivnih firmi. Na temelju takvih okolnosti Prvostepeno vijeće Suda BiH je sa sigurnošću utvrdilo da postoji subjektivni odnos apelanta i trećeoptuženog prema krivičnom djelu. Isto tako, Prvostepeno vijeće Suda BiH je iz pravosnažnih presuda Suda BiH, kojima je prethodio sporazum o priznanju krivice između Tužilaštva i Samira Maglića, Alena Habibovića, Dragoljuba Kalendera i Bogdana Vasića, utvrdilo da su imenovani bili članovi organizirane grupe ljudi radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. KZ BiH i člana 209. stav 2. KZ BiH, što je sve zajedno s ostalim provedenim dokazima ukazalo na nesumnjivu apelantovu odgovornost za počinjenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. U vezi s tim, za Prvostepeno vijeće je posebno bila indikativna činjenica da su pravna lica (drugooptuženi, "Delta", "Feniks komerc" i "Trade komerc") registrirana u oktobru 2002. godine, zatim okolnost da se apelant i Zemina Šabanović poznaju od ranije i da su rođeni u istom mjestu, a da između Zemine Šabanović i trećeoptuženog postoji tazbinska veza, što je sve dodatno ukazalo da postoji međusobno povjerenje prilikom stvaranja ideje za formiranje jedne kriminalne grupe.

10. Odlučujući o drugoj tački optužnice kojom je apelantu i trećeoptuženom stavljeno na teret da su počinili krivično djelo poreska utaja Prvostepeno vijeće je, prije svega, na temelju iskaza saslušanih svjedoka Samira Maglića, Alena Habibovića, Ratomira Markovića, Slobodana Svičića, Branka Čečevca, Nedžada Numanovića, Milana Savića, Dalibora Veselinovića i Azre Perić, kao i nalaza sudskog vještaka finansijske struke Mate Anića, te provedenim drugim materijalnim dokazima, nesumnjivo utvrdilo da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela poreske utaje iz člana 274. stav 2. KZ BD, koje je apelant preduzeo s umišljajem, potpuno svjestan svoga djela i posljedica preduzetih radnji, čije je izvršenje htio (o čemu se sud detaljno izjasnio na str. od 34. do 49. osporene presude).

11. Odlučujući o krivično-pravnoj sankciji Prvostepeno vijeće Suda BiH je, shodno članu 48. KZ BiH, imalo u vidu propisane kazne za svako od navedenih krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim, svrhu kažnjavanja, kao i sve okolnosti koje utiču da kazna bude viša ili niža (o čemu se sud detaljnije izjasnio na str. 53. i 54. osporene presude). Zatim, Sud BiH je prilikom izricanja mjere oduzimanja imovinske koristi stečene na protivpravan način imao u vidu odredbe čl. 110. i 111. KZ BiH, koje propisuju da niko ne može zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, podnesenoj protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je, nakon održane javne sjednice u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH, apelanta i njegovog branioca, donijelo Presudu broj KPŽ-16/09 od 26. februara 2010. godine, kojom je žalba djelimično usvojena, te prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o krivično-pravnoj sankciji, tako da je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački I izreke prvostepene presude počinio krivično djelo udruživanje radi počinjenja krivičnih djela iz člana 334. stav 1. Krivičnog zakona BD BiH ("Službeni glasnik BD BiH" br. 10/03, 45/04, 6/05 i 21/10; u daljnjem tekstu: KZ BD) umjesto iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona BiH, a pod tačkom II izreke prvostepene presude krivično djelo poreska utaja, iz člana 267. stav 3. KZ BD umjesto iz člana 274. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH, te mu je Sud, na temelju odredaba čl. 41, 42, 43. i 49. KZ BD za krivično djelo udruživanje radi počinjenja krivičnih djela utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju istih zakonskih odredaba za krivično djelo poreska utaja, u vezi s članom 55. KZ BD, kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, pa je drugostepeni sud temeljem člana 54. KZ BD apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

13. Drugostepeno vijeće Suda BiH je obrazložilo da je, preispitujući žalbene navode usmjerene u pravcu postojanja bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) navelo da je Raspravno vijeće pravilno, na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, izvelo zaključak da su apelant i trećeoptuženi organizirali grupu ljudi koja je za osnovni cilj imala izbjegavanje plaćanja poreskih davanja propisanih poreskim zakonodavstvom. U tom pravcu je dalje istaknuto da je raspravno vijeće zaključilo da je to krivično djelo počinjeno tako da je apelant davanjem lažnih podataka o svom stečenom oporezivom prihodu lažno prikazivao, kroz finansijsku dokumentaciju, poslovanje s pravnim licima iz izreke presude, iako stvarni promet s njima nikada nije obavljen, za šta je raspravno vijeće precizno izložilo činjenice, a potom izvelo zaključke o odlučnim činjenicama koje su konzistentne izvedenim dokazima, kao i datim razlozima. Međutim, Apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo da je Raspravno vijeće, iako nije počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, pogriješilo u pogledu pravne kvalifikacije djela, kvalifikujući navedeno djelo kao udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. starog KZ BiH, iako je radnje apelanta trebalo podvesti pod odredbu člana 334. KZ BD. Kako je dalje istaknuto, s obzirom na okolnost da je Prvostepeno vijeće pogriješilo u pogledu pravne kvalifikacije djela, iako je u pogledu činjeničnih tvrdnji i zaključaka presuda u cijelosti razumljiva i jasna, stvoren je privid bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH. U tom kontekstu apelaciono vijeće se pozvalo na stav navedenog suda iznesen u drugostepenoj presudi u postupku protiv Todorovića i dr. U slučaju kada žalbeno vijeće zaključi da je pretresno vijeće pogriješilo u primjeni zakona, ali je uvjereno u tačnost činjeničnog stanja koje je utvrdilo procesno vijeće, žalbeno vijeće će preinačiti presudu, u svjetlu pravilne primjene zakona i po potrebi samo utvrditi odgovarajuću kaznu, kako je to propisano članom 314. i 308. ZKP BiH.

14. Dalje, obrazlažući apelantove prigovore kojim je ukazao na postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH, tvrdeći da se presuda zasniva na dokazima na kojima se ne može temeljiti, Drugostepeno vijeće Suda BiH je i ove prigovore ocijenilo kao neosnovane. Istaknuto je da apelant, u vezi s ovim prigovorom, tvrdi da iskazi svjedoka Alena Habibovića i Samira Maglića, te osuđujuće presude protiv njih donesene na osnovu prethodno zaključenih sporazuma o priznanju krivice između imenovanih svjedoka s Tužilaštvom BiH, kao i osuđujuće presude protiv ostalih saoptuženih koji su priznali krivicu i u odnosu na koje je postupak razdvojen, predstavljaju nezakonite dokaze. Obrazlažući navedeni prigovor Apelaciono vijeće se pozvalo, između ostalog, na odredbu člana 230. stav 1. ZKP BiH, te na odredbu člana 229. stav 3. istog zakona, koje je citiralo, pri čemu je istaklo da nije sporno da sporazum o priznanju krivice i izjava o priznanju krivice predstavljaju institute krivičnog postupka, propisane odredbama ZKP BiH, koji nisu vezani za fazu krivičnog postupka prije početka glavnog pretresa, nego sporazum može biti zaključen naknadno, kao uostalom i izjava o priznanju krivice. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je Raspravno vijeće, upravo postupajući po navedenim zakonskim odredbama, nakon što je utvrdilo da su sporazumi zaključeni a izjave date u skladu s navedenim zakonskim odredbama, razdvojilo postupak u odnosu na prvobitno saoptužene, te u odnosu na apelanta donijelo presudu. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, takvo postupanje nije isključeno zakonskim odredbama i činjenica da je sud morao cijeniti da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženih koji su zaključili sporazume ili priznali krivicu ne znači da je prvostepeni sud prejudicirao odluku u odnosu na apelanta, budući da je dokazni postupak u odnosu na njega proveden do kraja, pri čemu je odbrana imala mogućnost da izvede svoje dokaze koje je smatrala relevantnim i njima pobije izvedene dokaze Tužilaštva BiH. Osim toga, Drugostepeno vijeće je istaklo da je zbog spleta objektivnih okolnosti u postupku Pretresno vijeće, pred kojim je vođen glavni pretres i koje je donijelo prvostepenu presudu, vijeće sastavljeno od drugih sudija u odnosu na vijeće koje postupalo u postupku protiv Zemine Šabović i Bogdana Vasića, lica koja su prethodno priznala krivicu, a jedan član vijeća je izmijenjen i u odnosu na vijeće koje je postupalo u postupcima protiv Draguljuba Kalendera, Samira Malagića i Alena Habibovića. Žalbeno vijeće je istaklo da se, iako nije postojala obaveza da se sastav vijeća mijenja nakon razdvajanja postupka i izricanja presuda u odnosu na prvobitno saoptužene, u konkretnom slučaju takva situacija desila, što dodatno potvrđuje činjenicu da prvostepeni sud nije prejudicirao odluku u odnosu na apelanta, te da njegovo pravo na odbranu nije povrijeđeno.

15. Zatim, prilikom ocjene da li se iskazi svjedoka Samira Malagića i Alena Habibovića mogu smatrati zakonitim, Žalbeno vijeće se pozvalo na stav Ustavnog suda zauzet u odluci "M.Š., stav 38." u kojoj je istaknuto: Kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom, postoji kršenje prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Žalbenog vijeća, prvostepena presuda se ne zasniva u najvećoj mjeri na takvim dokazima, niti je zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti Prvostepeno vijeće zasnovalo na proizvoljnoj ocjeni dokaza (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 9. osporene presude).

16. Razmatrajući zakonitost presuda po priznanju krivice i presuda po sporazumima o priznanju krivice kao valjanih dokaza Žalbeno vijeće je preispitalo, između ostalog, u kojem kontekstu je prvostepeni sud koristio navedene presude. Apelaciono vijeće Suda BiH je analizom sadržaja osporene presude došlo do zaključka da je Prvostepeno vijeće na temelju drugih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, prije svega iskaza svjedoka (Samira Malagića, Alena Habibibovića i vozača kamiona), te na temelju nalaza i mišljenja vještaka i uloženih materijalnih dokaza (npr. sveska interne evidencije Zemine Šabanović) utvrdilo činjenično stanje i izvelo zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Prema ocjeni Drugostepenog vijeća sporne presude Prvostepeno vijeće je koristilo kao kontrolni dokaz, u smislu utvrđivanja, već na temelju drugih dokaza, izvedenih zaključaka o odlučnim činjenicama (o čemu se Drugostepeno vijeće iscrpnije izjasnilo na str. 10. i 11. osporene presude).

17. Nadalje, u odnosu na prigovore odbrane usmjerene na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH, ukazavši da je ocjena dokaza izvršena selektivno i protivno načelu slobodne ocjene dokaza iz člana 281. ZKP BiH, Žalbeno vijeće je i ovaj prigovor ocijenilo kao neosnovan. Naime, kako je istaklo Drugostepeno vijeće, navedeni prigovori se ogledaju u činjenici da je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka Anića nalazeći da je pouzdan njegov "ekonomski dio", dok je bez stvarne i sadržajne ocjene kao dokaz odbacio nalaz vještaka finansijske struke Nijaza Derviševića, kojeg je angažirao apelant. Prema ocjeni Drugostepenog vijeća Prvostepeno vijeće je u obrazloženju svoje presude dovoljno jasno navelo iz kojih razloga nije vjerovalo nalazu vještaka kojeg je angažirao apelant, obrazloživši da je navedeni nalaz baziran na formalnoj analizi izuzete dokumentacije, te da je navedeni vještak, na temelju zaključka da dokumentacija koja je bila predmet analize formalno ne sadrži manjkavosti, zaključio i da drugooptuženi nije obveznik poreza na promet. Žalbeno vijeće je istaklo da se u potpunosti slaže sa stavom Prvostepenog vijeća da "čak ni potpuno uredna dokumentacija ne bi automatski bila pouzdan dokaz da je stvarni promet robe i obavljen, te da se pouzdan zaključak o tome pogotovo ne može izvlačiti iz nepotpune i manjkavo sačinjene dokumentacije" kao što je u konkretnom bio slučaj. Nasuprot navedenom nalazu i mišljenju, nalaz i mišljenje vještaka Mate Anića potkrijepljen je ostalim izvedenim dokazima, naročito iskazima saslušanih svjedoka, koji su međusobno konzistentni.

18. Nadalje, u vezi s apelantovim prigovorom da Izvještaj Poreske inspekcije BD nije dostavljen odbrani sve do kasne faze postupka, Žalbeno vijeće je ukazalo da je navedeni dokument, prije okončanja krivičnog postupka dostavljen u sudski spis, te je bio na raspolaganju Prvostepenom vijeću prilikom donošenja presude. Dakle, prema ocjeni Žalbenog vijeća, činjenica što odbrana nije bila u posjedu navedenog dokumenta u fazi istrage, budući da je do njega došla blagovremeno, u smislu mogućnosti njegovog ulaganja u dokazni materijal na kojem se temelji prvostepena presuda, nije bila, niti mogla biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje prvostepene presude, pa stoga navedeno postupanje, ili tačnije, nepostupanje Tužilaštva, u pravcu dostavljanja navedenog izvještaja odbrani u fazi istrage, nije, nasuprot navodima odbrane u žalbi, bilo od uticaja na utvrđivanje odlučnih činjenica, zbog čega je i ovaj žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan.

19. Raspravljajući prigovor žalbe koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Drugostepeno vijeće je i ovaj prigovor ocijenilo kao neosnovan, dajući za to detaljno obrazloženje na str. 12-15. osporene presude. Žalbeno vijeće se izjasnilo i o prigovorima koji se odnose na povredu krivičnog zakona. U vezi s tim je istaknuto da je Drugostepeno vijeće tokom postupka utvrdilo da je prvostepeni sud učinio povredu krivičnog zakona, tako da je krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim kvalifikovao kao udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ BiH i poreska utaja iz člana 274. stav 2. starog KZ BD, te da se Drugostepeno vijeće prilikom donošenja svoje odluke rukovodilo važećim pravnim propisima u inkriminisanom periodu. U vezi s tim je istaknuto da se greška prvostepenog suda ogleda u činjenici što su apelantove radnje okvalifikovane kao produženo krivično djelo, koje, prema zakonskoj definiciji, postoji kada je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. Naime, kako je u obrazloženju istaknuto, Prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo postojanje umišljaja kod apelanta pri preduzimanju inkriminisanih radnji, ali je propustilo analizirati ostale elemente na temelju kojih se može govoriti o produženom krivičnom djelu. U tom kontekstu je pojašnjeno da iz činjeničnog opisa radnji nesumnjivo proizlazi da je apelant, kao direktor i odgovorno lice drugooptuženog, preduzeo više krivičnih djela poreske utaje, dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, koji je fiktivno prikazao kao poslovanje s pravnim licima iz izreke presude, na koji način je utajio porez u ukupnom iznosu od 1.655.250,00 KM, pa budući da se radi o istim krivičnim djelima, koja su vršena kroz jedan duži vremenski period (od 16. januara do 1. oktobra 2003. godine), koja, s obzirom na način izvršenja, počinioca i kontinuitet njihovog preduzimanja čine jedinstvenu cjelinu, drugostepeno vijeće je zaključilo da se radi o produženom krivičnom djelu, kako to definiše član 55. KZ BD. Zatim, Žalbeno vijeće je ocijenilo neosnovanom argumentaciju prvostepenog vijeća u vezi s primjenom materijalnog prava. U vezi s tim je pojašnjeno da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu kod kojeg se kao vrijeme izvršenja uzima vrijeme preduzimanja posljednje radnje, pa budući da je posljednja radnja preduzeta 1. oktobra 2003. godine, navedeni datum se uzima kao vrijeme učinjenja krivičnog djela, uz napomenu da je već tada bio na snazi KZ BD iz 2003. godine, koji se u smislu odredbe člana 5. KZ BD imao primijeniti u konkretnom slučaju. Prema ocjeni Žalbenog vijeća u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni vremenskog važenja krivičnog zakona, budući da nije nastupila promjena materijalnog zakona nakon učinjenja krivičnog djela, nego se zakon izmijenio u periodu kada su krivično-pravne radnje preduzimane, ali djelo nije bilo dovršeno, te je stoga Drugostepeno vijeće otklonilo pogrešku Prvostepenog vijeća primijenivši KZ BD iz 2003. godine.

20. U odnosu na apelantove prigovore u vezi s nadležnošću Suda BiH u konkretnom slučaju Žalbeno vijeće je, nakon što je navedeni prigovor razmotrilo u svjetlu odredaba člana 28. ZKP BiH, zaključilo da je u konkretnom slučaju bilo razloga za primjenu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH (prečišćen tekst zakona, koja je identična ranijem članu 13. stav 2. ovog zakona). Drugostepeno vijeće je, imajući u vidu da je riječ o znatnom iznosu utajenog poreza, ocijenilo opravdanim procesuranje pred Sudom BiH, na temelju ovlaštenja koja u tom pravcu daje odredba člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH. Obrazlažući dalje ovaj prigovor Drugostepeno vijeće se pozvalo na relevantne odredbe Zakona o izvršenju budžeta institucija BiH i izvršenju međunarodnih obaveza BiH za 2003. godinu (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju budžeta), prema kojim se kao prihodi budžeta institucija BiH pojavljuju i prihodi od Brčko Distrikta BiH, pa budući da je budžet Brčko Distrikta BiH oštećen za iznos utajenog poreza, to je moralo imati štetne posljedice na finansiranje institucija BiH.

21. U vezi s apelantovim prigovorima kojim je ukazao da je proglašen krivim za krivično djelo poreska utaja samo zbog toga što je vlasnik i odgovorno lice drugooptuženog, Apelaciono vijeće je ovaj prigovor ocijenilo kao neosnovan. Naime, kako je istakao drugostepeni sud, drugooptuženi, kao pravno lice, nije vršio prodaju nafte i naftnih derivata radi daljnje prodaje, već je kroz finansijsku dokumentaciju fiktivno prikazivao svoj promet kao takav, dok je u stvarnom poslovanju prodavao robu za gotov novac krajnjim potrošačima. Pri tome se, kako je u obrazloženju istaknuto, prvostepena presuda poziva na sve blanketne propise na temelju kojih je utvrđeno svojstvo pravnog lica drugooptuženog, kao poreskog obveznika. Osim toga, istaknuto je da je apelant bio osnivač i vlasnik drugooptuženog, ali i direktor i odgovorno lice u pravnom licu drugooptuženog, te je u tom svojstvu i odgovoran za zakonito poslovanje svog pravnog lica, što uključuje izmirenje poreskih obaveza, na način kako je to propisano Zakonom o porezu na promet BD.

22. U odnosu na žalbene prigovore usmjerene u pravcu krivično-pravne sankcije drugostepeni sud je ove prigovore djelimično uvažio preinačivši prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni, o čemu se navedeni sud detaljnije izjasnio na stranici 19. osporene presude, dok je prigovore na odluku o oduzimanju imovinsko-pravne koristi Apelaciono vijeće ocijenilo kao neosnovane, dajući detaljnije obrazloženje na str. 19. i 20. osporene presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na vremensko važenje zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno povredu načela jednakopravnosti stranaka u postupku onemogućavanjem prava na odbranu. Naveo je da mu je onemogućeno pravo na odbranu u izdvojenim postupcima protiv ostalih saoptuženih, da je ocjena dokaza vršena na selektivan način, te da dokaz odbrane (nalaz poreske uprave BD BiH) koji mu je naknadno dostavljen, iako ga je Tužilaštvo BiH imalo znatno ranije, sud nije cijenio. Apelant je izrazio sumnju da je Tužilaštvo BiH nagodbama s ostalim optuženim, kao saučesnicima, nedopušteno trgovalo s ciljem da stvori dokaze protiv njega, ukazujući u tom pravcu da su presude koje su donesene nakon zaključivanja sporazuma o krivici odnosno priznavanju krivice korištene protiv njega s ciljem da se dokaže njegova odgovornost.

24. Apelant je izrazio sumnju da je to sve učinjeno i u sprezi sa Vijećem suda BiH, indicira i činjenica da je u donošenju presuda po nagodbi učestvovala predsjednica vijeća Suda BiH koje je donijelo prvostepenu presudu sudija M. S., a to sve upućuje na zaključak da su se na taj način fabrikovali dokazi formalne istine u daljnjem postupku protiv njega. Također, navodi da su presude o nagodbama sa saučesnicima donesene nakon izdvajanja postupaka protiv ostalih saoptuženih, te suprotno odredbi člana 25. ZKP BiH o vođenju jedinstvenog postupka. Zatim, navodi da je primjena materijalnog prava izvršena protivno članu 7. stav 1. Evropske konvencije smatrajući da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen stari KZ BD jer su krivično-pravne radnje pretežno preduzimane prije stupanja na snagu novog KZ BD, 1. augusta 2003. godine. Na kraju apelant osporava zakonitost cjelokupnog krivičnog postupka, osporavajući i izrečenu mjeru oduzimanja imovinske koristi.

25. U dopuni apelacije apelant je uglavnom iznio iste tvrdnje kao u apelaciji, ukazujući dodatno i na problem vezan za nadležnost Suda BiH u konkretnom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH se u iscrpnom odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na prigovore koje je apelant istakao u apelaciji, ukazujući da je identične prigovore apelant već isticao u žalbi, te da se o njima Drugostepeno vijeće dovoljno jasno i precizno izjasnilo u obrazloženju presude. Sud BiH je na kraju zaključio da su osporene presude pravilne i zakonite, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužilaštvo BiH je u, također, iscrpnom odgovoru na apelaciju (odgovor sačinjen na 18 strana) rezimiralo optužnicu i provedene dokaze tokom glavnog pretresa, iznoseći detalje u vezi s prikupljanjem dokaza, istragom i tokom glavnog pretresa, kao i pojedinosti iz iskaza svjedoka Tužilaštva BiH i odbrane, zaključivši da provedeni dokazi odbrane nisu doveli u pitanje navode iz optužnice, koji čak i idu u prilog navodima optužbe. Isto tako ni materijalni dokazi koje je odbrana uložila ničim nisu osporili navode optužbe i u najvećem dijelu se i ne odnose na činjenice navedene u optužnici. Tužilaštvo BiH se osvrnulo na navode iz apelacije, koji su ocijenjeni kao ponavljanje žalbenih razloga, ukazujući da su neosnovani i predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakve druge izjave.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 26. stav 1.
Razdvajanje postupka

(1) Sud može iz važnih razloga ili razloga cjelishodnosti do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji i posebno dovrši.

Član 29. stav 1. tač. d), e) i f)
Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak.

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 30. tač. 1. 2 i 4.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branitelja

(1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa […]

(4) Stranke ili branitelj mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji postupa u predemtu.

Član 263. stav 2.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

29. Zakon o sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" prečišćen tekst br. 49/09 i 74/09 – ispravka i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.stav 1. i stav 2. tačka b)
(Krivična nadležnost)

(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

30. Krivični zakon Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik BD BiH" br. 10/03, 45/04, 6/05 i 21/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5
Vremensko važenje zakona

(1) Prema učiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni primijenit će se zakon koji je bio blaži za učinioca.

Član 267 st. 1 i 3
Poreska utaja

(1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonom Brčko Distrikta, ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Brčko Distriktu, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojem stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 KM

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000,00 KM

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 334 stav 1
Udruživanje radi počinjenja krivičnih djela

(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju počinjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi počinjenja pojedinih krivičnog djela nije propisana posebna kazna,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 393
Prestanak važenja bivšeg zakona

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti KZ BD BiH ("Službeni glasnik BD BiH" 6/2000, 1/2001 i 3/2003).

Član 395
Stupanje na snagu ovog zakona

Ovaj zakona stupa na snagu 1. jula 2003. godine i objavit će se u "Službenom glasniku Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine".

31. Krivični zakon Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik BD BiH" br. 6/00, 1/01 i 3/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 274
Poreska utaja

(1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa zdravstvenog i penzionog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili ko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice obaveze, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegne prelazi 2.000,00 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom.

(2) Ako iznos obaveze iz tačke 1 ovog člana, čije se plaćanje izbjegne prelazi 10.000.00 KM učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000,00 KM kaznit će se zatvorom od dvije do dvanaest godina.

Član 359 stav 1
Zločinačko udruživanje

(1) Ko organizira grupu osoba koja ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se može izreći tri godine zatvora ili teža kazna, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

VI. Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ-16/09 od 26. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, odnosno, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na kršenje člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. i člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoka optužbe;

39. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza, te tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima i kršenju prava na odbranu. Zatim, ukazuje na kršenje principa jednakopravnosti strana u postupku, na pristranost sutkinje M. S., te problematizira nadležnost Suda BiH u konkretnom postupku.

40. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

42. Zatim, Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

43. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se i Prvostepeno i Drugostepeno vijeće Suda BiH dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud uočava da je Drugostepeno vijeće Suda BiH, djelimično uvažavajući apelantovu žalbu, preinačilo prvostepenu presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela i odluku o krivičnopravnoj sankciji, pri čemu je ukazano da je prvostepena presuda u pogledu činjeničnih tvrdnji u cijelosti razumljiva i jasna i potpuno saglasna sa izvedenim dokazima. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana, Tužilaštvo BiH i Sud BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Prvostepeno vijeće Suda BiH detaljno izjasnilo u obrazloženju presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Prvostepeno vijeće također, koristeći se zakonskim mogućnostima propisanim odredbom člana 263. stav 2. ZKP BiH, izvodilo dokaze koje je smatralo relevantnim, pri čemu je dato jasno i argumentovano obrazloženje zašto nisu prihvaćeni svi predloženi dokazi odbrane, što korespondira s garancijama iz člana 6. Evropske konvencije, pa se stoga apelacioni navodi u ovom dijelu pokazuju kao neosnovani.

44. Isto tako, tvrdnje apelanta da su osporene presude zasnovane samo na presudama donesenim u odnosu na ostale saoptužene nakon zaključenih sporazuma o priznanju krivice, tvrdeći da se radi o nezakonitim dokazima, Ustavni sud smatra neosnovanim, budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi upravo suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden veliki broj drugih dokaza temeljem kojih je nesumnjivo utvrđena apelantova odgovornost, a da su sporne presude poslužile kao kontrolni dokaz, u smislu potvrđivanja već izvedenih zaključaka o odlučnim činjenicama, kako je i istaklo Drugostepeno vijeće Suda BiH, obrazlažući identičan apelantov žalbeni prigovor. Uz to, Sud BiH je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 10. ZKP BiH kojom je jasno definisano šta se smatra nezakonitim dokazima, a navedene presude se ne mogu podvesti pod takve dokaze. Dakle, imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da iz obrazloženja osporenih presuda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi proizvoljnost u bio kojem segmentu, pri čemu apelant u apelaciji ne nudi relevantne dokaze kojim bi dokazao suprotno, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim.

45. U pogledu navoda kojima apelant ukazuje na kršenje principa jednakopravnosti strana u postupku, zbog činjenice da je nalaz poreske uprave od 30. aprila 2004. godine dostavljen odbrani tek u kasnoj fazi istrage, iako je Tužilaštvo BiH za navedeni dokument saznalo znatno ranije, Ustavni sud podsjeća da je identičan prigovor apelant isticao i tokom postupka, te da su se i Prvostepeno i Drugostepeno vijeće Suda BiH o ovom prigovoru već izjasnili. U tom kontekstu je pojašnjeno, između ostalog, da je navedeni dokaz, koji je apelant tokom postupka koristio predloživši ga kao dokaz odbrane i koji je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučivanja, apelantu blagovremeno dostavljen. Ustavni sud, s obzirom na takve okolnosti, smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na kršenje principa jednakopravnosti strana.

46. Apelant dalje ukazuje na pristranost suda, zbog činjenice da je predsjednica Prvostepenog vijeća M. S. učestvovala u odvojenim postupcima protiv lica koja su zaključila sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH, čime je prejudicirana odluka o apelantovoj krivici. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant zapravo pokreće pitanje objektivne nepristranosti sudije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sutkinjinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10).

47. U vezi s konkretnim prigovorom Ustavni sud podsjeća na vlastiti stav koji se manifestuje i u Odluci broj AP 900/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 900/08 od 17. februara 2011. godine, tač. 24. do 32) u kojoj je razmatrano pitanje nepristranosti suda u gotovo identičnom kontekstu. Naime, Ustavni sud je u toj odluci naveo, između ostalog, da činjenica da je isti sudija odlučio u predmetu… u postupku u kojem je donio odluku o sporazumu o priznanju krivice i u postupku protiv apelanta, a zatim učestvovao u vijeću u kojem je donesena presuda protiv apelanta kao saoptuženog nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, ne utječe na njegovu objektivnu nepristranost. Podržavajući navedeni stav, u okolnostima kada ni procesnim zakonom nije postavljeno ograničenje da isti sudija učestvuje u donošenju odluke u odvojenom postupku u odnosu na ostale saoptužene koji su zaključili sporazum o priznanju krivice, te u okolnostima kada apelant nije dostavio dokaz da je tražio izuzeće imenovane sutkinje, što mu je bilo procesnim zakonom omogućeno, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

48. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na odbranu, zbog toga što su postupci u odnosu na ostale saoptužene razdvojeni, u kojima apelant nije učestvovao, čime mu je uskraćeno pravo da u tim postupcima unakrsno ispituje saoptužene koji su priznali krivicu, Ustavni sud podsjeća da je Sud BiH, u skladu s odredbom člana 26. ZKP BiH u odnosu na ostale saoptužene koji su i zaključili sporazume o priznanju krivice, iz razloga cjelishodnosti odlučio da razdvoji postupke. Međutim, Ustavni sud podsjeća da navedeni postupci i presude koje su donesenе u tim postupcima nisu predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju, već isključivo postupak i osporene presude koje je apelant osporio predmetnom apelacijom. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su saoptuženi Samir Maglić i Alen Habibović, koji su zaključili sporazume o priznanju krivice, učestvovali kao svjedoci u predmetnom postupku u okviru kojeg je apelantu bilo omogućeno unakrsno ispitivanje imenovanih, te mu je na taj način bilo omogućeno da diskredituje njihovu vjerodostojnost, kako njih lično, tako i njihove izjave, pa u takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor o kršenju prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

49. U vezi s apelantovim prigovorima kojima problematizira nadležnost Suda BiH u konkretnom postupku, Ustavni sud ponovo ukazuje da se navedeni sud o ovom prigovoru već izjasnio tokom postupka istaknuvši, između ostalog, da je navedeni sud tokom čitavog postupka bio dužan da po službenoj dužnosti pazi na svoju nadležnost, koju je, u konkretnom slučaju, crpio iz odredbe člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, kojom je propisano da je Sud BiH nadležan i za krivična djela utvrđena zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH, kada ta krivična djela mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice itd. Dakle, imajući u vidu navedeno, te okolnost da se u konkretnom slučaju radilo o milionskom iznosu utajenog poreza, pri čemu je Zakonom o izvršenju budžeta jasno propisano da se kao prihodi budžeta institucija BiH pojavljuju i prihodi Brčko Distrikta BiH, Ustavni sud smatra da sve navedeno, u smislu odredbe člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o sudu BiH, čini opravdanim postupanje Suda BiH u konkretnom postupku.

50. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženja osporenih presuda, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost redovnih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, konkretnije člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

51. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, ukazujući da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti stari KZ BD iz 2000. godine, a ne novi iz 2003. godine.

52. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

53. U vezi s ovim prigovorom apelant je naveo da je KZ BD stupio na snagu 1. augusta 2003. godine (zapravo, prema odredbi člana 395. KZ BD navedeni zakon je stupio na snagu 1. jula 2003. godine), koji je u konkretnom slučaju i primijenilo Drugostepeno vijeće, ali da su krivično-pravne radnje prema činjeničnom opisu iz optužnice za krivično djelo poreska utaja počinjene u periodu od januara do oktobra 2003. godine, odnosno pretežno prije 1. jula 2003. godine, pa je stoga trebalo primijeniti stari KZ BD. Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor apelant isticao i u žalbi, o čemu se Drugostepeno vijeće Suda BiH opširno izjasnilo na str. 15. i 16. osporene presude. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim i za produženo krivično djelo poreska utaja, dakle za radnje koje je apelant preduzimao u periodu od 16. januara do 1. oktobra 2003. kada je apelant preduzeo posljednju radnju.

54. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Drugostepeno vijeće Suda BiH u osporenoj odluci detaljno razmotrilo apelantove žalbene navode u tom pogledu, te istaklo da se kod produženog krivičnog djela, kao vrijeme njegovog izvršenja, uzima vrijeme preduzimanja posljednje radnje (1. oktobra 2003. godine), dakle u vrijeme kada je na pravnu snagu već stupio (novi) KZ BD. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra da je bitno otkloniti nedoumice u odnosu na vrijeme izvršenja kod produženog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je Drugostepeno vijeće Suda BiH u konkretnom slučaju obrazložilo da je prilikom utvrđivanja kada je krivično djelo učinjeno, kao bitne pretpostavke za primjenu materijalnog prava, imalo u vidu, između ostalog, da se produženo krivično djelo sastoji od više radnji istog krivičnog djela gdje svaka pojedina radnja ne predstavlja samostalno krivično djelo, nego dio produženog (istog) krivičnog djela, tako da se vrijeme izvršenja računa od preduzimanja posljednje krivično-pravne radnje. Takvo krivično djelo se posmatra kao cjelina, odnosno kao jedno krivično djelo, pa s obzirom na sve navedeno, Ustavni sud u tom smislu ne vidi proizvoljnost Drugostepenog vijeća Suda BiH kada je u konkretnom slučaju vrijeme izvršenja računalo od posljednje krivično-pravne radnje koju je apelant preduzeo (1. oktobar 2003. godine). Dakle, otklonivši nedoumice u vezi sa vremenom počinjenja krivičnog djela Drugostepeno vijeće Sud BiH se pozvalo na odredbu člana 5. istog zakona kojom je propisano (stav 1) da se prema počinitelju krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku učinjenja krivičnog djela, odnosno (stav 2) da ako se nakon izvršenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. S obzirom na sadržaj navedene odredbe Drugostepeno vijeće Suda BiH je pojasnilo da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti princip vremenskog važenja krivičnog zakona, kako je to propisano stavom 2. odredbe člana 5. KZ BD, obrazloživši da u konkretnom slučaju nije nastupila promjena materijalnog zakona nakon počinjenja krivičnog djela, već da je do izmjene zakona došlo prije nego što je apelant preduzeo posljednju radnju. Dakle, budući da je Drugostepeno vijeće suda BiH dalo jasno i argumentovano obrazloženje u vezi s ovim prigovorom iz koga ne proizlazi proizvoljnost, pri čemu apelant zapravo i ne tvrdi da je stari KZ BD za njega bio blaži da bi se Ustavni sud eventualno upustio u ocjenu tih navoda, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.

55. Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučivanja imao u vidu i svoju dosadašnju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene prava (vidi Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, navedena praksa nije primjenjiva na konkretan slučaj, budući da je u tom predmetu upravo bilo sporno vrijeme preduzimanja posljednje krivično-pravne radnje, kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi vrijeme učinjenja krivičnog djela i u vezi s tim primjena materijalnog prava. U konkretnom slučaju takvih nedoumica nije bilo, budući da je Sud BiH sa sigurnošću utvrdio da je apelant posljednju radnju preduzeo 1. oktobra 2003. godine, u vrijeme kada je na snagu već bio stupio (novi) KZ BD. U kontekstu svega navedenog, a imajući u vidu odredbu člana 5. stav 1. KZ BD, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su u apelantovom slučaju dovedene u pitanje garancije iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

56. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, kao i člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, te omogućeno suđenje pred nepristrasnim sudom, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju čl. 6. i 7. Evropske konvencije.

58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.