Službeni glasnik BiH, broj 71/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5234/14, rješavajući apelaciju Vakufske direkcije Sarajevo i Amire Džirlo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vakufske direkcije Sarajevo i Amire Džirlo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 045000 14 Rev od 25. septembra 2014. godine.

Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 5510/14 od 26. februara 2015. godine više ne proizvodi pravno djejstvo.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Vakufska direkcija Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant ili umješač), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045000 14 Rev od 25. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045000 12 Gž od 27. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 45000 11 P 2 od 28. oktobra 2011. godine. Navedena apelacija evidentirana je pod poslovnim brojem AP 5234/14.

2. Amira Džirlo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Šakir Džirlo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. decembra 2014. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda navedenih u tački 1. i predložila da se zajedno sa njenom apelacijom broj AP 5510/14 razmatra apelacija zavedena pod poslovnim brojem AP 5234/14 i donese jedna odluka. Također je predložila da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda broj 65 0 P 45000 11 P 2 od 28. oktobra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 5510/14 od 26. februara 2015. godine usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5234/14 i AP 5510/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5234/14.

5. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva Općine Stari Grad, kao zakonskog zastupnika Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 3. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelacije 9. marta 2015. godine, Kantonalni sud 12. marta 2015. godine, Općinski sud 11. marta 2015. godine i Općinsko pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tužitelja, 13. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda podnesenih apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Tužitelj je kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak protiv apelantice radi duga po osnovu dospjele, a neplaćene zakupnine. Tužbeni zahtjev je utemeljio na Ugovoru o zakupu poslovnih zgrada i prostorija broj 01-05-1-0701/06 od 7. aprila 2006. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu) koji je zaključio u svojstvu zakupodavca sa apelanticom u svojstvu zakupca, prema kojem je apelantica za korištenje poslovnog prostora bila dužna plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 930,00 KM. Budući da apelantica svoju obavezu nije ispunila ni nakon pismene opomene, pokrenut je sudski postupak i zatraženo da se apelantica obaveže na isplatu novčanog iznosa za neplaćenu zakupninu. Apelantica je u odgovoru na tužbu istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te, u vezi s tim, navela da je pri zaključenju ugovora o zakupu sa tužiteljem dovedena u zabludu u pogledu vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te da zbog tog razloga nije izvršavala svoju obavezu prema tužitelju. Tokom postupka je istakla protivtužbeni zahtjev po osnovu ulaganja u zakupljeni poslovni prostor i zatražila da se predmetni ugovor o zakupu poništi kao nezakonit. Osim toga, predložila je da se apelant, kao vlasnik jednog dijela poslovnog prostora, u postupak pozove kao umješač. Općinski sud je na ročištu od 5. novembra 2008. godine dozvolio da apelant stupi u parnicu u svojstvu umješača na apelanticinoj strani.

9. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio Presudu broj 65 0 P 45000 11 P 2 od 28. oktobra 2011. godine kojom je obavezao apelanticu da tužitelju isplati iznos od 21.222,00 KM na ime neplaćene zakupnine za predmetni poslovni prostor za period od 1. septembra 2006. do 1. aprila 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je bliže navedeno u izreci presude, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Drugim stavom izreke presude odbijen je u cjelini apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj isplati iznos od 18.859,00 KM po osnovu ulaganja u zakupljeni poslovni prostor sa zateznom kamatom i da se ugovor o zakupu poništi kao nezakonit.

10. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je povodom tužbenog i protivtužbenog zahtjeva proveo obiman dokazni postupak, izvršio pojedinačnu, međusobnu i ukupnu ocjenu izvedenih dokaza i utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a protivtužbeni neosnovan. Stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu duga na ime zakupnine sagledan je u vezi sa istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije i apelanticinom tvrdnjom da je, nakon zaključenja ugovora o zakupu poslovnog prostora sa tužiteljem, došla do saznanja da tužitelj nema pravo raspolaganja tim poslovnim prostorom, odnosno da se jedan dio prostora vodi kao vlasništvo apelanta (umješača), a drugi dio je društveno vlasništvo pribavljeno nacionalizacijom, zbog čega nije mogao biti predmet zakupa. Tim povodom je, u vezi sa istaknutim prigovorom, izveden dokaz uvidom u zemljišnoknjižne izvode br. 20 i 25 Sarajevo Mahala XXXII na temelju kojih je utvrđeno da je na nekretninama upisanim na k.č. broj 10, površine 5,6 m2, u naravi dućan (zk. broj 25) kao vlasnik upisana džamija Kačedži-Sinana, a na ostatku (zk. broj 20), površine 10,4 m2, upisano je državno vlasništvo (nakon nacionalizacije 1959. godine). Imajući u vidu osnov iz kog je proizišao tužbeni zahtjev, Općinski sud je izvršio uvid i pročitao sadržaj odredaba Ugovora o zakupu broj 01-05-1-0701/06 od 7. aprila 2006. godine na temelju kojeg je utvrdio da je zaključen između tužitelja u svojstvu zakupodavca i apelantice u svojstvu zakupca, da je predmet ugovora poslovni prostor u Sarajevu, Đulagina ulica broj 6, površine 15 m2, da visina zakupnine za mjesec dana iznosi 930 KM i da se može mijenjati u skladu sa odlukom nadležnog organa, da se zakupnina plaća unaprijed-svakog 1. do 5. u mjesecu za tekući mjesec i da se ugovor zaključuje na period od godinu dana s mogućnošću produženja. Iz sadržaja navedenih odredaba Općinski sud je izveo zaključak da su se ugovorne strane, tužitelj i apelantica, prilikom zaključenja ugovora (nesporna činjenica) dogovorili o bitnim elementima ugovora – predmetu zakupa, roku trajanja zakupa i visini zakupnine. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz zaključenog ugovora o zakupu, pa je tužitelj u okviru obligacionopravnih ovlaštenja nesumnjivo ovlašten da zahtijeva isplatu zakupnine. U vezi s apelanticinim navodima koji se tiču nedostataka u pogledu predmeta zakupa, Općinski sud je istakao da ugovor o zakupu u svojstvu zakupca može zaključiti i lice koje istovremeno nije vlasnik predmeta zakupa. U konkretnom slučaju je nesporno da su tužitelj i apelantica zaključili ugovor o zakupu u pisanoj formi, da je tužitelj nakon toga apelantici predao u posjed poslovni prostor (predmet ugovora), da je ugovorom određena visina zakupnine u novčanom iznosu i da apelantica prema tužitelju nije izvršila obavezu plaćanja ugovorene zakupnine. Visina neplaćene zakupnine utvrđena je na temelju izvoda iz ovjerenih poslovnih knjiga tužitelja kao komitenta obligacionopravnog odnosa. Imajući u vidu sadržaj odredaba predmetnog ugovora o zakupu, zatim, odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (čl. 5, 7, 11. i 19), te odredbu člana 583. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica obavezana da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za predmetni poslovni prostor, za period od 1. septembra 2006. do 1. aprila 2007. godine, isplati ukupan iznos od 21.222,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (kao u izreci presude).

11. U pogledu neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva kojim je apelantica zatražila da se zaključeni ugovor o zakupu poništi kao nezakonit i da joj tužitelj po osnovu ulaganja u zakupljeni poslovni prostor isplati novčani iznos od 18.859,00 KM, Općinski sud je imao u vidu sadržaj odredaba čl. 8, 9. i 10. predmetnog ugovora o zakupu i istakao sljedeće: "Navedenim odredbama ugovoreno je da se poslovni prostor daje u zakup u postojećem stanju, da se apelantica kao zakupac obavezuje uz prethodno pribavljenu saglasnost izvršiti poslove dovođenja poslovnog prostora određenoj namjeni i sanitarno-tehničkim uvjetima i da za izvršene radove te vrste nema pravo na naknadu uloženih sredstava." Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno je da je apelantica vršila ulaganja u predmetni poslovni prostor u skladu sa odredbama čl. 8. i 9. ugovora o zakupu. Također je utvrđeno da ugovorne strane nisu nekim drugim posebnim ugovorom uredile sanaciju poslovnog prostora kako bi se eventualno mogla primijeniti odredba člana 9. Zakona o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojim je u članu 9. propisano da za poslovne prostorije koje su uništene više od 65% zakupac ima pravo da prebije zakupninu sa uloženim sredstvima na sanaciji koja su bila neophodna da bi prostor počeo funkcionirati. Što se tiče neosnovanosti zahtjeva za poništenje zaključenog ugovora o zakupu, Općinski sud je istakao da apelanticina tvrdnja prema kojoj tužitelj nema pravo da raspolaže navedenim poslovnim prostorom, jer je jedan dio u apelantovom (umješača) vlasništvu, a drugi dio je društveno (državno) vlasništvo upisano nakon nacionalizacije, nema utjecaj u konkretnoj pravnoj stvari, budući da ugovor o zakupu u svojstvu zakupodavca može zaključiti i lice koje nije vlasnik predmeta zakupa. U konkretnom slučaju predmetni ugovor je zaključen u skladu sa odredbama Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada i Odlukom o dodjeli na korištenje, visini i načinu plaćanja za poslovne prostore na kojima pravo raspolaganja ima tužitelj, pa je i ovaj dio protivtužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 045000 12 Gž od 27. juna 2013. godine žalbe apelanata su djelomično uvažene i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen (stav I izreke presude kojim je apelantica obavezana da tužitelju isplati zakupninu) na način što je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen, a u preostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena (stav II izreke kojim je apelanticin protivtužbeni zahtjev odbijen). Nakon iznošenja sadržaja žalbi kojima je apelantica ukazala na nedostatke u izreci prvostepene presude (ne sadrži identifikaciju parcele poslovnog prostora) i kontradiktornosti u obrazloženju presude, a apelant (umješač) ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava i obaveznu primjenu člana 16.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nekretnina), Kantonalni sud je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim u odredbi člana 221. ZPP i zaključio da je apelantova žalba osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, naveden je sadržaj odredbe člana 16.a) stav 1. tačka 6. Zakona o prometu nekretnina kojom je propisano da se poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, mijenjati i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljene u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Iz stanja spisa Kantonalni sud je zaključio da je predmet konkretnog spora poslovni prostor u Đulaginoj ulici broj 6, koji je upisan u zk. ul. br. 20 i 25 k.o. SP Sarajevo Mahala XXXII, na k.č. br. 9 i 10, da je nekretnina na parceli k.č. broj 9 u državnom vlasništvu (na osnovu rješenja Komisije za nacionalizaciju od 25. novembra 1959. godine) na temelju kojeg je kao nosilac prava raspolaganja upisana Općina Centar, dok je nekretnina na k.č. broj 10 u vlasništvu džamije Kečedži-Sinana u Sarajevu. Iz spisa, također, proizlazi da je sudski vještak geodetske struke izvršio neposrednu identifikaciju predmetne nekretnine i utvrdio da se predmetni poslovni prostor nalazi upravo na k.č. br. 9 i 10 Mahala XXXII, k.o. Sarajevo, i da je kao posjednik na navedenoj parceli u posjedovnom listu broj 438 upisan tužitelj (Općina Stari Grad) sa dijelom posjeda 1/1. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da je pretežni dio predmetnog poslovnog prostora (k.č. broj 9), površine 10,4 m2, postao državno vlasništvo po osnovu nacionalizacije, zbog čega je zaključenjem ugovora o zakupu koji je predmet konkretnog postupka povrijeđena odredba člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina kojom je zabranjeno davanje ovakvih prostora pod zakup. Ništavost takvog ugovora sagledana je i u svjetlu odredaba iz čl. 103. i 109. stav 1. ZOO iz kojih proizlazi da se radi o apsolutno ništavom ugovoru o zakupu koji nije mogao proizvesti pravno djejstvo, pa, stoga, tužitelj ne može uspješno zahtijevati isplatu zakupnine po osnovu takvog ugovora. Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbi apelanata prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine usvojen na način da je takav zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

13. Neosnovanost apelanticinog protivtužbenog zahtjeva je ocijenjena u vezi s prethodnim stavom (odluke o tužbenom zahtjevu) i, u vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su posredstvom sudskog vještaka građevinske struke utvrđene vrsta i vrijednost radova koje je apelantica na predmetnom poslovnom prostoru izvela vlastitim sredstvima, ali budući da apelantica u postupku nije dokazala da je na taj način došlo do neosnovanog obogaćenja tužitelja (koji, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni vlasnik ni nosilac prava raspolaganja), niti u tom smislu, povodom ulaganja u poslovni prostor, može biti pasivno legitimiran (protivtuženi), proizišao je zaključak da je u tom dijelu prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Također je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak iz prvostepene presude u pogledu odbijanja protivtužbenog zahtjeva za poništenje ugovora o zakupu, jer se apelantica pozvala na razloge apsolutne ništavosti, a poništenje se može tražiti samo ako se radi o rušljivom ugovoru, odnosno zbog razloga relativne ništavosti ugovora (član 111. ZOO), pa je prvostepeni sud, odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva, pravilno odlučio kada je i ovaj dio protivtužbenog zahtjeva odbio.

14. Vrhovni sud je povodom revizije tužitelja (ne i apelanata) donio Presudu broj 65 0 P 045000 14 Rev od 25. septembra 2014. godine kojom je reviziju tužitelja usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbe apelanata odbio i prvostepenu presudu u stavu prvom izreke potvrdio. Također je konstatirano da protiv odluke kojom je odbijen protivtužbeni zahtjev (povodom ulaganja u poslovni prostor i poništenje ugovora o zakupu kao nezakonitog) revizija nije izjavljena, pa u tom dijelu drugostepena odluka ne može biti predmet revizijskog ispitivanja. Obrazlažući neosnovanost revizionih prigovora kojima je ukazano na povredu odredaba parničnog postupka, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama revizije, drugostepeni sud svoju odluku utemeljio na činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud, pri čemu nije povrijedio odredbu člana 209. tačka 4. ZPP time što je na bazi činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak. Međutim, ocjenjujući drugostepenu presudu putem pravilne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je smatrao da je drugostepeni sud pogriješio kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine. Naime, Vrhovni sud je napomenuo da je predmetni spor nastao iz ugovora o zakupu poslovnog prostora i da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu neplaćene zakupnine. S tim u vezi, u obrazloženju su ponovljena činjenična utvrđenja prvostepenog suda u pogledu zaključenja ugovora o zakupu, predmeta ugovora i visine zakupnine koju apelantica nesporno nije plaćala, niti je osporila visinu zakupnine. Također je ponovljena činjenica iz prvostepene presude prema kojoj je predmetni poslovni prostor upisan na dvije katastarske čestice (k.č. br. 9 i 10 k.o. Sarajevo Mahala XXXII) od kojih je jedna upisana kao državno vlasništvo (rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 25. novembra 1959. godine) na osnovu kojeg je kao nosilac prava raspolaganja upisana Općina Centar Sarajevo, a druga je upisana kao vlasništvo džamije Kačedži-Sinana, obje u naravi predstavljaju dućan. Drugostepeni sud je, kako je dalje navedeno, prihvatajući utvrđenja prvostepenog suda, ocijenio da je predmetni ugovor o zakupu ništav prema članu 103. stav 1. ZOO, jer je protivan odredbama člana 16.a) stav 1. tačka 6. i stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Međutim, Vrhovni sud smatra da je takvo shvatanje drugostepenog suda pogrešno i da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti navedenu odredbu Zakona o prometu nekretnina kojom je regulirano, između ostalog, raspolaganje imovinom koja je društveno vlasništvo, pribavljena, između ostalog, i na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. S tim u vezi, naveden je sadržaj odredbe člana 16.a) stav 1. tačka 6. i stav 2. Zakona o prometu nekretnina kojom je propisano "da se [...] poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljene u društveno vlasništvo na osnovu [...], između ostalih, Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (stav 1. tačka 6)", a stavom 2. je propisano da se na nekretninama iz prethodnog stava zabranjuje ustanovljavanje tereta i njihovo davanje u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme. Iz sadržaja navedene odredbe Zakona o prometu nekretnina Vrhovni sud je zaključio da se u zakup ne mogu davati poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada, odnosno poslovne prostorije u stambenoj zgradi u vlasništvu građana (član 12. tačka 5. Zakona o nacionalizaciji). U pogledu pogrešnog pravnog zaključka drugostepenog suda u vezi s primjenom ove odredbe, Vrhovni sud je istakao da iz zemljišnoknjižnog izvoda na kojeg se pozvao drugostepeni sud ne proizlazi da je predmetni poslovni prostor u zemljišne knjige upisan kao posebni dio zgrade, niti se radi o poslovnoj prostoriji u stambenoj zgradi, već o samostalnoj građevini, odnosno dućanu. Takav poslovni prostor, kako je zaključio Vrhovni sud, nije obuhvaćen zabranom davanja pod zakup prema članu 16.a) Zakona o prometu nekretnina, pa nije protivan prinudnim propisima, niti je ništav u smislu člana 103. ZOO. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud postupio pravilno kada je apelanticu obavezao da tužitelju, na temelju člana 5. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i člana 19. istog zakona, isplati zakupninu. Pri utvrđenju da su parnične stranke (tužitelj i apelantica) zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora, da se apelantica nije pridržavala ugovornih obaveza u vezi s plaćanjem zakupnine, nastupila je njena obaveza da, u smislu citiranih zakonskih odredaba, plati ugovorenu zakupninu, a pošto je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, to je u revizijskom postupku na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP drugostepena presuda preinačena usvajanjem žalbe i potvrđivanjem prvostepene presude u prvom stavu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje da mu je presudama Vrhovnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud o reviziji raspravljao na neuobičajen način u smislu usvajanja pravnih stavova koji nisu u skladu sa propisima koji se primjenjuju, niti sa činjenicama utvrđenim u postupku. Smatra da je mišljenje Vrhovnog suda paušalno i neutemeljeno, jer je Vrhovni sud propustio utvrditi da je upravo predmetni poslovni prostor po osnovu odredaba Zakona o nacionalizaciji postao društveno vlasništvo, a to znači da ga tužitelj kao zakupodavac nije mogao davati pod zakup. Nasuprot takvom stavu, podržava stav Kantonalnog suda iz presude koja je, prema njegovom mišljenju, jasna, koncizna i zasnovana na zakonu. Ukazuje da je tužitelj uz reviziju dostavio niz dokaza koje nije izvodio u prvostepenom postupku a nedostavljanjem tih dokaza i neučestvovanjem apelanta kao umješača, odnosno stranke, osim prava na imovinu, povrijeđeno mu je i pravo na pristup sudu.

16. Apelantica, također, ukazuje da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Povredu prava na pravično suđenje obrazlaže nepotpunim i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem iz kog je proizišla pogrešna primjena materijalnog prava. Smatra da je presuda Vrhovnog suda neprofesionalna, jer je donesena izvođenjem dokaza koje je predložio tužitelj a na koje se niti apelantica, niti umješač (apelant) nisu imali priliku izjasniti. U konačnoj presudi, donesenoj na njenu štetu, prihvaćen je ugovor o zakupu zaključen između nje i tužitelja kao pravni osnov za presuđenje u korist tužitelja iako je taj ugovor, prema njenom mišljenju, ništav, te stoga nije mogao poslužiti kao osnov za uspostavu njene obaveze (isplate zakupnine) prema tužitelju. S tim u vezi je navela da je prilikom zaključenja ugovora dovedena u zabludu, jer je po zaključenju ugovora saznala da je veći dio tog prostora (10 m2) vlasništvo umješača (apelanta), a ne tužitelja iz čega, prema njenom shvatanju, proizlazi ništavost samog ugovora o zakupu. Osim toga, ukazala je i na povredu prava na nediskriminaciju, prvenstveno zbog ništavosti ugovora i zbog toga što tužitelj, kako tvrdi, samo njoj nije priznao sredstva koja je uložila na ime sanacije poslovnog prostora.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije naveo da u svemu ostaje pri razlozima iz obrazloženja svoje presude koja je donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom, te predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane, jer nisu učinjene povrede na koje se apelacijama neosnovano ukazuje.

18. Kantonalni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer je postupak proveden u skladu sa odredbama ZPP i Evropskom konvencijom, pa se eventualne povrede ne mogu odnositi na postupak pred tim sudom.

19. Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje prvostepene presude i razlozi pri kojim ostaje u cijelosti, a koja je potvrđena u revizijskom postupku, navedeni u obrazloženju presude pri čemu u postupku donošenja predmetne presude nisu povrijeđeni principi Evropske konvencije.

20. Pravobranilaštvo je, kao zastupnik tužitelja, u odgovoru na apelacije predložilo da se odbace kao očigledno neosnovane, odnosno da se apelacije odbiju ukoliko se procijeni da je razmatranje merituma neophodno. S tim u vezi je navedeno da se radi o zakupnom odnosu između tužitelja i apelantice u kom apelantica nije izmirivala svoje obaveze plaćanja zakupnine, zbog čega je tužitelj pretrpio, a i dalje trpi štetu. Napomenuto je da je prije zaključenja ugovora sa apelanticom isti poslovni prostor bio dat pod zakup "Poljoopremi", koja je uredno izmirivala svoje obaveze, te da je apelantica od 2003. godine vodila postupke i izjavljivala žalbe povodom javnih oglasa o davanju tog poslovnog prostora pod zakup, odnosno korištenja "Poljoopreme", u čemu je uspjela 2006. godine (zaključenjem ugovora o zakupu). Međutim, kako nije ispunjavala svoje ugovorne obaveze, tužitelj je kao nosilac prava raspolaganja, radi zaštite svojih prava, podnio tužbu radi isplate zakupnine povodom koje je donesena presuda kojom apelantica očigledno nije zadovoljna. Ukazao je da je suština spora zakupni odnos apelantice i tužitelja pri čemu zakupodavac ne mora nužno biti i vlasnik poslovnog prostora da bi ugovor proizveo pravno djejstvo.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94, te "Službene novine Kantona Sarajevo" broj 14/97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Zakup poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: poslovne prostorije) zasniva se ugovorom između zakupodavca i zakupca.

Visinu zakupnine za poslovne prostorije određuju sporazumno zakupodavac i zakupac ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 11.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.

Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.

Odredbe st. 1. i 2. ovog člana važe i za izmjene u ugovoru o zakupu poslovnih prostorija.

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu plaćati mjesečno unaprijed, i to najkasnije do petog u mjesecu.

22. U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) relevantne odredbe glase:

Član 16a.

Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljena u društvenu svojinu na osnovu:

[...]

6. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskohg zemljišta ("Službeni list FNRJ" br. 98/46,99/46, 35/48, 68/48 i 27/53)

[...]

Zabranjuje se ustanovljenje tereta na nepokretnostima iz prethodnog stava i njihovo davanje pod zakup.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 103. stav 1.

Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Član 109. stav 1.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

Član 583.

Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostaku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu.

Ako nije drugačije ugovoreno ili u mjestu predaje stvari uobičajeno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više godina, a ako je data za kraće vrijeme, po isteku tog vremena.

24. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63) u relevantnom dijelu glasi:

II. PREDMET NACIONALIZACIJE

Stambene zgrade i posebni dijelovi stambenih zgrada

Član 12.

Danom stupanja na snagu ovog zakona nacionalizuju se:

[...]

3) poslovne prostorije u svojini građansko pravnih lica, društvenih organizacija i drugih udruženja građana, ako ne služe njihovoj dozvoljenoj djelatnosti (član 3);

[...]

5) poslovne prostorije u stambenoj zgradi u svojini građana.

25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...]

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

[...]

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1. Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 242.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

[...]

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 045000 14 Rev od 25. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2014. godine a apelaciju podnio 8. decembra 2014. godine, dok je apelantica osporenu presudu primila 11. novembra 2014. godine a apelaciju je podnijela 19. decembra 2014. godine, dakle, obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, ukazujući na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Objema apelacijama je, u suštini, ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava koja je dovedena u usku vezu sa nepotpuno i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Naime, apelanti smatraju da je Vrhovni sud u revizijskom postupku propustio da utvrdi da je poslovni prostor koji je predmet ugovora o zakupu po osnovu odredaba Zakona o nacionalizaciji prešao u društveno vlasništvo i da, stoga, prema Zakonu o prometu nekretninama, nije mogao biti predmet davanja pod zakup. Također, ukazuju da je stav Vrhovnog suda u pobijanoj presudi neutemeljen, paušalan i u odnosu na drugostepenu presudu (koja je jasna, koncizna i argumentirana) potpuno pogrešan. Osim navedenog, apelanti su, zbog neučestvovanja u revizijskom postupku, ukazali na kršenje prava na pristup sudu.

32. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju tužitelj je protiv apelantice pokrenuo parnični postupak radi duga po osnovu dospjele, a neplaćene zakupnine radi korištenja poslovnog prostora datog pod zakup. U vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom koji je proistekao iz ugovora o zakupu poslovnog prostora, nije bila sporna činjenica ta da je zaključen ugovor i da su neizmirene obaveze po ugovoru, već se kao sporno postavilo pitanje aktivne legitimacije tužitelja da traži ispunjenje obaveze, i to u vezi sa činjenicama koje apelantici nisu bile poznate u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem. Naime, apelantica je u odgovoru na tužbu i tokom postupka istrajavala na tvrdnji da je pri zaključenju ugovora dovedena u zabludu zbog saznanja (nakon zaključenja ugovora) da tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora, odnosno da je jedan dio prostora (5,6 m2) vlasništvo apelanta (umješača), a na drugom dijelu je upisano pravo raspolaganja Općine Centar (10,4 m2) koje je stečeno nacionalizacijom. U vezi s tim, apelant se kao umješač pridružio navodima apelantice, ukazujući da je ugovor o zakupu apsolutno ništav, jer je protivan odredbi člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina. S tim u vezi je pojasnio da je konkretni poslovni prostor karakter društvenog (državnog) vlasništva stekao prema odredbama Zakona o nacionalizaciji i da, stoga, nije mogao biti predmet zakupa. Dakle, kao drugo sporno pitanje se postavilo pitanje oblika vlasništva i ovlaštenja koja iz tog oblika proizlaze, te, u vezi s tim, primjene materijalnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je zatražena isplata neplaćene zakupnine, prije svega, imao u vidu da je predmetni spor nastao iz ugovora o zakupu poslovnog prostora. Ocjenjujući istaknute prigovore apelantice i umješača (apelanta), proveo je obiman dokazni postupak analizirajući sve provedene dokaze pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, nakon čega je zaključio da je tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćene zakupnine u cijelosti osnovan. Naime, pojašnjavajući neosnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije, Općinski sud je istakao da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz zaključenog ugovora o zakupu, te da je, stoga, tužitelj bez sumnje ovlašten da u okviru obligacionopravnih ovlaštenja zahtijeva ispunjenje obaveze, odnosno isplatu zakupnine. S tim u vezi, obrazloženo je da u postupku nije bila sporna činjenica zaključenja ugovora u pisanoj formi, kao i da iz sadržaja odredaba tog ugovora proizlazi dogovor stranaka (tužitelja i apelantice) o svim bitnim elementima – predmetu zakupa, roku trajanja zakupa i visini zakupnine, te imajući u vidu nespornu činjenicu da apelantica svoju obavezu iz ugovora (plaćanje zakupnine) nije izvršila, tužbeni zahtjev je usvojen na temelju odredaba ugovora, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbe člana 583. ZOO. Što se tiče drugog spornog pitanja – oblika vlasništva na poslovnom prostoru i, s tim u vezi, ovlaštenja da se zahtijeva ispunjenje obaveze iz ugovora o zakupu, Općinski sud je odgovor i na ovo pitanje dao sa aspekta postojanja aktivne legitimacije i obligacionopravnog zahtjeva u vezi sa postojanjem saglasnosti o bitnim elementima ugovora o zakupu, naglašavajući da zakupodavac, dakle tužitelj, ne mora istovremeno biti i vlasnik poslovnog prostora da bi ugovor proizveo pravno djejstvo, čime je isključena mogućnost primjene odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina i odredaba Zakona o nacionalizaciji. Također je u tu svrhu proveden dokaz vještačenjem vještaka geodetske struke koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da se na predmetnom poslovnom prostoru kao posjednik na k.č. broj 589/2 k.o. Sarajevo u posjedovnom listu broj 438 vodi Općina Stari Grad, dakle tužitelj, sa dijelom 1/1, a da ta parcela odgovora parcelama upisanim na k.č. br. 9 i 10 Mahala XXXII, po starom premjeru, čime je potkrijepljen stav da ugovor o zakupu u svojstvu zakupodavca može zaključiti lice koje nije vlasnik predmeta zakupa, već na kojеm ima pravo raspolaganja, kao što u konkretnom slučaju ima tužitelj.

36. Za razliku od prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ocjenjujući da je činjenično stanje u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno, usvojio stav koji je potpuno suprotan onom iz prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud smatra da je žalbom apelanata osnovano ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina, jer je dio predmetnog poslovnog prostora (zk. ul. broj 20, površine 10,4 m2, k.o. Sarajevo Mahala XXXII) postao državno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist Općine Centar nakon nacionalizacije 1959. godine. Kantonalni sud je, stoga, zaključio da je pretežni dio poslovnog prostora (10,4 m2) postao državno vlasništvo po osnovu nacionalizacije, te da nije mogao biti predmet zakupa, a pošto je u konkretnom slučaju ugovor o zakupu, ipak, zaključen, prema mišljenju Kantonalnog suda, povrijeđena je zakonska odredba člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina. Stoga je usvajanjem žalbe prvostepena presuda u dijelu zahtjeva za isplatu zakupnine preinačena i tužiteljev zahtjev odbijen uz obrazloženje da je predmetni ugovor o zakupu apsolutno ništav (član 103. ZOO), da nije mogao proizvesti pravno djejstvo i da tužitelj na temelju takvog (ništavog ugovora) ne može zahtijevati isplatu zakupnine.

37. Vrhovni sud je povodom revizije tužitelja, imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP), ocjenjujući pravilnost u primjeni materijalnog prava kao posebnog revizijskog razloga (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP) i po službenoj dužnosti (član 241. ZPP) drugostepenu presudu preinačio, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, potvrđujući prvostepenu presudu u dijelu zahtjeva za isplatu zakupnine. Vrhovni sud je, prije svega, konstatirao da odluka o protivtužbenom zahtjevu (koji je drugostepenom presudom odbijen) nije predmet revizijskog ispitivanja, jer apelanti protiv drugostepene presude u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu nisu izjavili reviziju. U vezi sa preinačenjem drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i različite pravne zaključke prvostepenog i drugostepenog suda koji su proistekli na bazi istog činjeničnog stanja. Ocjenjujući da je revizija osnovana, odnosno da je tužitelj u pravu kada smatra da je drugostepeni sud pogriješio u primjeni prava kada je odbio njegov tužbeni zahtjev smatrajući da predmetni poslovni prostor nije mogao biti predmet zakupa, Vrhovni sud je, prije svega, istakao da je predmetni spor nastao povodom zaključenog ugovora o zakupu, a zatim je naveo sadržaj odredaba Zakona o prometu nekretnina i Zakona o nacionalizaciji (kao i Kantonalni sud) i zaključio da se pod zakup ne mogu davati poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada (član 12. tačka 5. Zakona o nacionalizaciji) a da iz zemljišnoknjižnog izvoda na koji se pozvao drugostepeni sud ne proizlazi da je sporni poslovni prostor u zemljišne knjige upisan kao posebni dio zgrade. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, u toku postupka je utvrđeno da se ne radi o poslovnom prostoru u stambenoj zgradi, već o samostalnoj građevini (u naravi "dućan"). Takav poslovni prostor, prema shvatanju Vrhovnog suda, nije obuhvaćen zabranom davanja u zakup prema članu 16.a) Zakona o prometu nekretnina, a to znači da ni ugovor o zakupu kao osnov za tužbu nije ništav u smislu člana 103. ZOO, zbog čega je ocijenjeno da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je apelantici naložio da tužitelju isplati zakupninu, pozivajući se na odredbe ugovora, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i ZOO.

38. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da su istu zakonsku odredbu u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi protumačili na različit način, što je kao posljedicu imalo različito odlučivanje sudova povodom istog pravnog pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud ponavlja da nije nadležan preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim izuzetno, kada to ocijeni kao neophodno (između ostalog, i sa aspekta pravne sigurnosti). Naime, u konkretnom slučaju su Općinski sud i Vrhovni sud usvojili stav da nema mjesta za primjenu odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina. Općinski sud je kao razlog za neprimjenjivanje navedene odredbe naveo aktivnu legitimaciju tužitelja koja proizlazi iz ugovora o zakupu i tužiteljevo upisano pravo posjeda (raspolaganja), izvodeći zaključak da za pravnu valjanost ugovora o zakupu i njegove pravne posljedice nije neophodno da zakupodavac istovremeno bude i vlasnik. Vrhovni sud je, analizirajući navedenu zakonsku odredbu prema kojoj se pod zakup ne mogu davati ako su u društveno vlasništvo pribavljeni, između ostalog, na temelju Zakona o nacionalizaciji, došao do istog zaključka kao i Općinski sud, ali na temelju sadržaja zemljišnoknjižnog izvoda (koji je Kantonalnom sudu bio osnov za preinačenje presude) iz kog ne proizlazi da je sporni poslovni prostor u zemljišne knjige upisan kao posebni dio zgrade. Imajući u vidu tu bitnu činjenicu, odluka o tužbenom zahtjevu sagledana je sa aspekta obligacionopravnog zahtjeva, te je pri nespornim činjenicama u pogledu postojanja bitnih elemenata ugovora o zakupu (predmet, vrijeme i način plaćanja) apelantica obavezana na isplatu zakupnine.

39. S druge strane, za Kantonalni sud činjenica da je jedan dio predmetnog poslovnog prostora (pretežni dio, 10,4 m2) u zemljišne knjige upisan kao državno vlasništvo na osnovu rješenja Komisije za nacionalizaciju, a drugi dio (5,6 m2) kao vlasništvo džamije Kačedži-Sinana, da oba dijela u naravi predstavljaju jednu cjelinu ("dućan"), upućivala je na zaključak da je ugovorom o zakupu koji su zaključili tužitelj i apelantica povrijeđena odredba člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina, te da je, stoga, zaključeni ugovor apsolutno ništav i da nije mogao proizvesti pravno djejstvo, pa tužitelj nije mogao zahtijevati isplatu zakupnine. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud prilikom izvođenja ovakvog pravnog zaključka rukovodio činjenicom da je "pretežni dio predmetnog poslovnog prostora" postao državno vlasništvo po osnovu nacionalizacije. Međutim, sa aspekta primjene materijalnog prava Kantonalni sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, bio obavezan izvesti zaključak da li je predmetni poslovni prostor u zemljišne knjige upisan kao poseban dio zgrade ili ne, jer samo konstatacija da je pretežni dio na kom je upisano pravo raspolaganja tužitelja nakon nacionalizacije u kontekstu odredbe koju je primijenio nije dovoljna. Neophodnost ovakvog pristupa proizlazi upravo iz odredbe koju je Kantonalni sud primijenio a kojom je propisano da "poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljena u društveno vlasništvo na osnovu, između ostalog Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta".

40. Imajući u vidu da na pravilnu primjenu materijalnog prava redovni sudovi paze po službenoj dužnosti i da je zadatak Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja bio da otkloni nedoumice u pogledu primjene odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina i Zakona o nacionalizaciji, koje su izazvale različite nižestepene presude, odnosno da otkloni nedostatke drugostepene presude na koje je ukazao tužitelj, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud to i učinio. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na to da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da navedenu odredbu nije sagledao u kontekstu sadržaja zemljišnoknjižnog izvoda na temelju kojeg je prvostepenu presudu preinačio, a iz kog ne proizlazi da je nacionalizirana nekretnina, odnosno predmetni poslovni prostor u zemljišne knjige upisan kao posebni dio zgrade, što je uvjet za zabranu davanja pod zakup. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da poslovni prostor u konkretnom slučaju nije obuhvaćen zabranom davanja u zakup prema odredbi člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina, da ugovor o zakupu, stoga, nije ništav u smislu člana 103. ZOO (nije protivan prinudnim propisima), te je potvrđena odluka prvostepenog suda kojom je apelantici naložena isplata zakupnine prema odredbama ugovora o zakupu, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbe ZOO. Imajuću u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje sa odredbama člana 16.a. Zakona o prometu nekretnina, otklonio nedostatke u presudi Kantonalnog suda u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, te dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

41. Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke otklonio i nedostatke koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, postojali u prvostepenoj odluci. Naime, Općinski sud je prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva pošao od nesporne činjenice da je zaključen ugovor o zakupu i od njegovih bitnih elemenata (sadržaja ugovora), a u odnosu na prigovor u vezi s nedostacima predmeta zakupa (zabrane davanja pod zakup, ništavosti ugovora) presudu obrazložio na način da za valjanost ugovora i njegove pravne posljedice nije nužno da zakupodavac (tužitelj) istovremeno bude i vlasnik predmeta zakupa. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud ovaj prigovor nije analizirao u kontekstu odredaba Zakona o prometu nekretnina, Zakona o nacionalizaciji i odredaba ZOO na temelju kojih bi izveo zaključak da li je predmetni ugovor suprotan prinudnim propisima ili ne (ništav), što je u okolnostima konkretnog slučaja bio preduvjet za daljnje raspravljanje i odlučivanje. Međutim, Vrhovni sud je u revizijskom postupku ovaj nedostatak otklonio na način što je analizom relevantnih odredaba materijalnog prava prvo utvrdio da predmetni poslovni prostor nije obuhvaćen zabranom davanja pod zakup, čime je otklonjena sumnja u pogledu pravne valjanosti ugovora o zakupu (nije suprotan prinudnim propisima u smislu člana 103. ZOO), a zatim, prvostepenu presudu potvrdio u pogledu plaćanja zakupnine, što je u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije.

42. U odnosu na navode apelanata da im je u revizionom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi osporenim odlukama na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu tužbenog zahtjeva, a na dvije sudske instance o meritumu protivtužbenog zahtjeva, jer apelanti nisu izjavili reviziju. Osim toga, neosnovani su navodi o kršenju ovog prava zbog neučestvovanja u revizijskom postupku tvrdnjom da je tužitelj uz reviziju dostavio niz dokaza koje nije izvodio u prvostepenom postupku i da ti dokazi apelantima nisu dostavljeni. Prije svega, iz sadržaja presude Vrhovnog suda jasno proizlazi da je tužiteljeva revizija dostavljena apelantu na odgovor i da je apelant u odgovoru osporio revizione navode i predložio da se odbije (strana 2. presude). Dalje, iz činjeničnog stanja navedenog u ovoj odluci (tačka III. Činjenično stanje) ne proizlazi da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke koristio dokaze "koje nije izvodio u prvostepenom postupku", već se pridržavao jasnih odredaba ZPP kojima su propisani razlozi za izjavljivanje revizije i granice ispitivanja drugostepene presude u revizijskom postupku (povrede odredaba parničnog postupka, pogrešna prmjena materijalnog prava i prekoračenje tužbenog zahtjeva), te na bazi činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku donio meritornu odluku, što isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu sve navedeno, te imajući u vidu da, prema članu 2. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u odluci Vrhovnog suda koji je ocijenio da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP drugostepenu presudu preinačio i prvostepenu presudu kojom je apelantica obavezana na isplatu zakupnine potvrdio.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

45. Apelanti su u apelacijama istakli da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava zasnivaju na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle, na pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

46. Apelantica je, pored već navedenih, istakla i povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koju, kako proizlazi iz navoda apelacije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je osnov za njenu obavezu (isplatu zakupnine) utvrđen na temelju ništavog ugovora (dakle, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava) i jer joj tužitelj nije priznao novčana sredstva koja je uložila u poslovni prostor, kao što je učinjeno prema ostalim zakupcima (što je bio predmet protivtužbenog zahtjeva).

47. Što se tiče priznanja novčanih sredstava uloženih u poslovni prostor koji je bio predmet apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da je i o ovom zahtjevu donesena meritorna odluka na dvije instance, te da je apelantica propustila priliku da se putem vanrednog pravnog lijeka propisanog u ZPP raspravi o takvom njenom zahtjevu pred redovnim sudovima (ili blagovremenom podnošenju apelacije) i na taj način omogući uspješno raspravljanje pred Ustavnim sudom. Naime, ne mogu se tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati zahtjevi ili prigovori koji su se u svojoj suštinskoj formi trebali iskoristiti u redovnom sudskom postupku. Drugi razlog kršenja ovog prava obrazlaže obavezom koja joj je nametnuta iz "ništavog ugovora", ukazujući, dakle, na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu člana 6. Evropske konvencije u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu navodnog kršenja prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani zbog istih razloga kao u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud argumentirano, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu nemogućnosti primjene odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina na konkretnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koja su u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.