Službeni glasnik BiH, broj 49/17
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 3059/14, rješavajući apelaciju
Konstantina Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Konstantina Savića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Okružnim tužilaštvom u Doboju pod brojem T15 Kt 0000366 09, a koji je okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj 97 0 K 015287 14 Kž od 21. augusta 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu
Konstantinu Saviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu
Konstantinu Saviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Konstantin Savić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 2. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 97 0 K 015287 14 Kž od 21. augusta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je zatraženo 23. januara 2015. godine, a od Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) 18. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. februara 2015. godine, a Osnovni sud i Okružno tužilaštvo 1. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 10. aprila 2009. godine saslušan u svojstvu osumnjičenog u Policijskoj stanici Teslić (u daljnjem tekstu: PS Teslić) u vezi s lažnom dojavom da je tog dana (10. aprila 2009. godine) NN lice u SŠC "Jovan Dučić" unijelo tri bombe, te da se u toaletu SŠC "Jovan Dučić" nalazi bomba.
6. U periodu od 10. aprila 2009. godine do 26. maja 2009. godine u PS Teslić i Okružnom tužilaštvu saslušano je više lica u svojstvu svjedoka u vezi s navedenim događajem od 10. aprila 2009. godine.
7. Okružno tužilaštvo je 6. novembra 2013. godine podiglo optužnicu protiv apelanta broj T15 0 Kt 0000366 kojom je apelantu stavilo na teret da je počinio krivično djelo lažno prijavljivanje krivičnog djela iz člana 364. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).
8. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 K 015287 13 K od 7. februara 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 87 0 K 015287 14 Kž od 21. augusta 2014. godine, apelant je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe da je u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude učinio krivično djelo lažno prijavljivanje krivičnog djela iz člana 364. stav 4. KZRS.
9. Presuda Okružnog suda broj 87 0 K 015287 14 Kž od 21. augusta 2014. godine dostavljena je apelantovom punomoćniku 15. septembra 2014. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant u apelaciji navodi da je apelaciju podnio zbog "[…] navodne povrede prava: čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda" (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Ističe da je 10. aprila 2009. godine lišen slobode da bi kao osumnjičeni u policijskoj stanici bio ispitan, te da je nakon toga policija prikupila izjave svjedoka. Dalje navodi da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv njega 6. novembra 2013. godine, koja je potvrđena 14. novembra 2013. godine, te da je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku postupak pred Okružnim sudom po žalbi protiv Presude Osnovnog suda broj 87 0 K 015287 13 K od 7. februara 2014. godine. Stoga je, kako apelant navodi, "na njemu veliki teret da mu pet godina visi optužba na vratu zbog koje ne može izvaditi ni uvjerenje da se protiv njega ne vodi krivični postupak" i nesumnjivo mu je povrijeđeno pravo da se o optužbi protiv njega odluči u razumnom roku.
12. Apelant je zatražio da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i neosnovanog lišenja slobode.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružno tužilaštvo, Osnovni sud i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da su neosnovani apelantovi navodi o nedonošenju odluke u razumnom roku navodeći da je optužnica protiv apelanta podignuta 6. novembra 2013. godine i potvrđena 14. novembra 2013. godine, a da je postupak pravosnažno okončan presudom Okružnog suda od 21. augusta 2014. godine, dakle za devet mjeseci od potvrđivanja optužnice.
V. Relevantni propisi
14. U
Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06,70/06) relevantne odredbe glase:
Lažno prijavljivanje krivičnog djela
Član 364.
(1) Ko prijavi neko lice da je učinilo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, a zna da to lice nije učinilac, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se i ko podmetanjem tragova krivičnog djela ili na drugi način izazove pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti protiv lica za koje zna da nije učinilac tog djela.
(3) Ko sam sebe prijavi da je učinio kakvo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, iako ga nije učinio, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci.
(4) Kaznom iz stava 3. ovog člana kazniće se i ko prijavi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, iako zna da to djelo nije učinjeno.
15. U
Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Pravo na suđenje bez odlaganja
Član 13.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrasan sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(...)
Prava i dužnosti tužioca
Član 43.
(1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.
(2) Tužilac ima pravo i dužnost da:
a)odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom,
(...)
Naredba o sprovođenju istrage
Član 224.
(1) Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.
Sprovođenje istrage
Član 225.
(1) Tokom sprovođenja istrage tužilac može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja.
(2) O preduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa ovim zakonom.
Okončanje istrage
Član 233.
(1) Tužilac okončava istragu kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegijum tužilaštva.
(...)
Pisana izrada presude
Član 303.
(1) Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana nakon objavljivanja, a u složenim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim rokovima, sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan da obavijesti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, preduzeti mjere da se presuda što prije izradi.
Odlučivanje u sjednici vijeća ili pretresu
Član 319.
(1) Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa.
(2) Na pisanu izradu odluke donesene na sjednici vijeća primjenjuju se rokovi iz člana 303. stav (1) ovog zakona.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
19. Apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da je krivični postupak koji se vodio protiv njega, koji je nakon podnošenja apelacije pravosnažno okončan presudom Okružnog suda od 24. augusta 2014. godine, trajao nerazumno dugo, tj. da nije okončan u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) ne nudi osumnjičenom mogućnost da pitanje okončanja istrage u razumnom roku pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom, niti ta mogućnost postoji nakon potvrđivanja optužnice kada se predmet nalazi u fazi odlučivanja pred sudovima. Stoga, u odnosu na navedeno, efektivan pravni lijek predstavlja jedino podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi, npr., Ustavni suda, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 451/15 od 10. novembra 2016. godine, stav 14, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na te apelantove navode, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva s aspekata prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
21. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Relevantni principi
23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka, bez obzira na to da li se radi o odlučivanju o postojanju krivičnih optužbi ili građanskom pravu, mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud,
Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19,
Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, početak relevantnog perioda može se vezivati i za donošenje rješenja o provođenju istrage (vidi Evropski sud,
Nankov protiv Makedonije, presuda od 29. novembra 2007. godine) ili kada su policijski organi preduzeli određene istražne radnje protiv apelanta (vidi Evropski sud,
Šubinski protiv Slovenije, Presuda broj 19611/4 od 18. januara 2007. godine, stav 68).
25. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi
Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu postupak pred nacionalnim sudovima još uvijek u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donijeta odluka pred nacionalnim sudom (vidi Evropski sud
, Neumeister protiv Austrije, A 8 [1968]; 1 EHRR 313 i
Nibbio protiv Italije, A 228-A [1992]).
26. Rukovodeći se navedenim principima, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje za apelantovo saslušanje u svojstvu osumnjičenog u PS Teslić, tj. 10. april 2009. godine kao trenutak kada je apelant, kako to proizlazi iz apelantovih navoda, a što nije osporilo ni Okružno tužilaštvo u svom odgovoru, saznao da je osumnjičen za krivično djelo. Krivični postupak protiv apelanta okončan je presudom Okružnog suda od 21. augusta 2014. godine, kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda od 7. februara 2014. godine.
27. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da se, iako je odluka kojom je odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta donijeta 21. augusta 2014. godine, okončanje neizvjesnosti u kojoj se apelant nalazio vezuje za trenutak kada je on za tu odluku saznao, tj. za 15. septembar 2014. godine, pa Ustavni sud taj datum prihvata kao kraj relevantnog perioda. Stoga proizlazi da je relevantni period u konkretnom slučaju trajao pet godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
28. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom predmetu koji je pokretao složena pitanja kako činjenično tako i pravno. Naime, kako proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, dokazi na kojima je optužnica temeljena su iskazi svjedoka koji su prikupljeni u periodu od 10. aprila do 26. maja 2009. godine, dakle, neposredno nakon spornog događaja.
29. Dalje, sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opći princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih principa ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud,
Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
30. Ustavni sud primjećuje da je, shodno principu akuzatornosti, odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, tužiočeva zakonska obaveza je da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenog tako i onih koje mu idu u prilog. Kolegij tužilaštva ovlašten je da preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o njezinom provođenju. Ustavni sud zapaža da odredbama ZKP nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana u slučaju kada Kolegij tužilaštva preduzme potrebne mjere i radnje u svrhu njezinog okončanja, kao i koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana nakon preduzimanja tih mjera. Međutim, Ustavni sud smatra da se u svakom slučaju član 233. ZKPRS koji propisuje da tužilac okončava istragu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno ne može tumačiti kao pravo tužilaštva da istragu može voditi neograničeno jer bi na taj način bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Suprotno tumačenje iluzornim bi učinilo obavezu organa koji učestvuju u postupku da uspostave pravilan balans između principa da postupak mora biti hitan i da mora osigurati pravilno administriranje pravde.
31. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu nije predočen niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega je zbog spornog događaja koji se odigrao 10. aprila 2009. godine optužnica protiv apelanta podignuta tek 4. novembra 2013. godine, tj. nakon četiri godine i sedam mjeseci. Naime, u svom odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo nijednom riječju nije se osvrnulo na period do podizanja optužnice, već je samo navelo da je postupak nakon podizanja optužnice bio okončan u roku od devet mjeseci.
32. Dalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je nakon potvrđivanja optužnice u novembru 2013. godine Osnovni sud u veoma kratkom roku donio presudu 7. februara 2014. godine, a također i Okružni sud 21. augusta 2014. godine, te je drugostepena presuda dostavljena apelantovom braniocu 15. septembra 2014. godine.
33. Najzad, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Naime, u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant izbjegavao, odugovlačio ili odbio postupati po eventualnim pozivima i naredbama kako Okružnog tužilaštva tako i redovnih sudova, odnosno da je preduzimao mjere i radnje koje su otežavale ili onemogućavale provođenje istražnih radnji, odnosno vođenje postupka nakon potvrđivanja optužnice.
34. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, tj. dokazi na kojim se optužba u pretežnom dijelu temeljila, odnosno koji su i provedeni na glavnom pretresu, prikupljeni su neposredno nakon spornog događaja 2009. godine. Okružno tužilaštvo nije se izjasnilo o apelantovim navodima, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su postojali razlozi koji bi opravdali podizanje optužnice tek nakon četiri godine i sedam mjeseci nakon spornog događaja. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je postojao bilo koji razlog koji bi uputio na zaključak da je podizanje optužnice četiri godine i sedam mjeseci nakon spornog događaja bilo u službi pravilnog administriranja pravde, pa da je na taj način uspostavljen balans u odnosu na zahtjev da apelant u najkraćem roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. Stoga, proizlazi da je trajanju postupka od pet godina i pet mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo Okružno tužilaštvo.
35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. Apelant je zbog dužine trajanja postupka tražio naknadu nematerijalne štete. U skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište suda i tužilaštva pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je krivični postupak u predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja trajao pet godina i pet mjeseci, od čega u periodu od četiri godine i sedam mjeseci nadležno tužilaštvo nije preduzelo niti jednu radnju u svrhu apelantovog daljnjeg procesuiranja, a za to Ustavnom sudu nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi tu neaktivnost mogli opravdati.
39. Na osnovu člana 1, člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.