Službeni glasnik BiH, broj 44/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 409/15, rješavajući apelaciju Nebojše Grujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nebojše Grujića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Pr 008783 14 Pžp od 7. novembra 2014. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 409/15 od 17. marta 2015. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nebojša Grujić iz Lišnja (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 008783 14 Pžp od 7. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 008783 14 Pls od 2. oktobra 2014. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje rješenja Osnovnog suda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 409/15 od 17. marta 2015. godine kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje rješenja Osnovnog suda.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 12. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Okružni sud je odgovor dostavio 20. februara 2015. godine, a Osnovni sud 25. februara 2015. godine.

6. Ustavni sud je 4. marta 2015. godine od Osnovnog suda zatražio da na uvid dostavi spise br. 78 0 Pr 008783 14 Pls i 78 0 Pr 008783 10 Pr. Osnovni sud je spise dostavio 12. marta 2015. godine. Nakon ostvarenog uvida spisi su vraćeni 25. marta 2015. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Policijska stanica Prnjavor je 16. septembra 2010. godine Osnovnom sudu podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, kao vlasnika ugostiteljskog objekta, zbog radnji bliže opisanih u zahtjevu počinjenih 29. augusta 2010. godine (propuštanje prijavljivanja narušavanja javnog reda i mira u ugostiteljskom objektu, te posluživanje alkohola maloljetnim licima).

9. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 008783 10 Pr od 9. juna 2011. godine apelanta, kao vlasnika ugostiteljskog objekta, proglasio odgovornim za prekršaje iz člana 25. st. 1. i 3. i člana 18. Zakona o javnom redu i miru ("Službeni glasnik RS" broj 20/07), te mu je primjenom člana 12. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 36/04 i 1/09) izrekao jedinstvenu novčanu kaznu i obavezao ga da nadoknadi troškove postupka u označenim iznosima u roku od osam dana od dana izvršenja, pod prijetnjom izvršenja u skladu s čl. 79, 80, 81. i 82. Zakona o prekršajima.

10. Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 008783 11 Pžp od 4. novembra 2011. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog sud.

11. Rješenje Osnovnog suda, kojim je apelantu izrečena novčana kazna, postalo je pravosnažno i izvršno 4. novembra 2011. godine.

12. Osnovni sud je 17. januara 2012. godine Poreskoj upravi uputio zahtjev za prinudnu naplatu izrečene novčane kazne i troškova postupka. Prema stanju spisa, izrečena novčana kazna i troškovi postupka nisu naplaćeni ni u postupku prinudne naplate.

13. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 008783 14 Pls od 2. oktobra 2014. godine apelantu odredio lišenje slobode u trajanju od sedam dana radi naplate novčane kazne u označenom iznosu, a po Rješenju ovog suda broj 78 0 Pr 008783 10 Pr od 9. juna 2011. godine. U obrazloženju rješenja je ukazao da je rješenje od 9. juna 2011. godine postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine. Dalje, ukazano je da je članom 232. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14) propisano da će sud, po službenoj dužnosti, odrediti da se okrivljeni liši slobode u trajanju do 15 dana ako u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke kojom mu je izrečena novčana kazna kaznu ne plati. S obzirom da je u postupku utvrđeno da apelant nije platio novčanu kaznu, na temelju člana 232. Zakona o prekršajima RS-a, odlučeno je kao izreci rješenja.

14. Protiv rješenja Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu ukazujući da ne može da plati izrečenu novčanu kaznu. U prilog ove tvrdnje je istakao i da je Poreska uprava RS-a 8. aprila 2013. godine donijela rješenje o prinudnoj naplati prekršajne novčane kazne izvršenjem na novčanim sredstvima, pa da može kaznu bi i naplatila. Također, apelant je u žalbi istakao da je nastupila zastara izvršenja kazne jer je rješenje kojim mu je kazna izrečena postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine, pa je, u skladu s članom 30. st. 1. i 3. Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik RS" broj 34/06), protekao apsolutni rok zastarjelosti od dvije godine.

15. Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 008783 14 Pžp od 7. novembra 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i rješenje Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju rješenja je ukazano da je rješenje o prekršaju kojim je apelantu izrečena novčana kazna postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine, a da je članom 232. stav 8. Zakona o prekršajima RS-a propisano da zastarjelost izvršenja mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne nastupa kad protekne pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju. Na temelju navedenog, Okružni sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je nastupila zastarjelost izvršenja ove novčane kazne. Dalje, ukazano je da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za donošenje rješenja o lišavanju slobode iz člana 232. Zakona o prekršajima RS-a, jer je od dana pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o prekršaju do donošenja osporenog rješenja proteklo više od dvije godine, a apelant u tom roku nije platio novčanu kaznu, niti ju je u postupku prinudne naplate naplatila Poreska uprava RS-a. Najzad, u obrazloženju rješenja je ukazano da apelant u žalbi nije predočio dokaze da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu shodno članu 234. Zakona o prekršajima RS-a, pa je neosnovan i njegov zahtjev da se obustavi postupak lišavanja slobode. S tim u vezi je ukazano da je članom 234. Zakona o prekršajima RS-a propisano da se mjera lišavanja slobode ne može odrediti kažnjenom koji dokaže da je korisnik socijalne pomoći u nekom od oblika navedenih citiranim članom, kao i da takve dokaze osuđeni može dostaviti prvostepenom sudu najkasnije do prijema uputnog akta za izvršenje rješenja o lišenju slobode zbog neplaćanja novčane kazne, u kojem slučaju prvostepeni sud ovo rješenje stavlja van snage i donosi rješenje o zamjeni novčane kazne u kaznu zatvora shodno članu 235. Zakona o prekršajima RS-a.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je do kršenja navedenih prava došlo zbog pogrešne i retroaktivne primjene zakona. Po njegovom mišljenju, Osnovni sud je prilikom izricanja mjere lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne pogrešno i na njegovu štetu primijenio Zakon o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14), umjesto Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" br. 34/06, 1/098, 29/10 i 109/11) kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme izricanja prekršajne sankcije, a kako je i određeno članom 103. stav 7. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14). Dalje, apelant ukazuje da je rješenje kojim mu je izrečena prekršajna sankcija – novčana kazna, postalo pravosnažno i izvršno 4. novembra 2011. godine, pa da je shodno članu 30. st. 1. i 3. a u vezi s članom 28. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" br. 34/06, 1/098, 29/10 i 109/11) nastupila zastara izvršenja kazne (naplate novčane kazne), tj. da je nastupio apsolutni rok zastarjelosti od dvije godine. Apelant navodi da je na ovaj propust izričito ukazao i u svojој žalbi, ali da se Okružni sud o ovom navodu nije izjašnjavao već je samo citirao čl. 232. do 235. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14).

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u osporenom rješenju dati razlozi i obrazloženja iz kojih razloga nije nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije i na osnovu kojih relevantnih odredbi, te zaključio da apelant pogrešno tumači relevantne odredbe Zakona o prekršajima kada tvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije.

18. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je članom 244. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14), koji je stupio na snagu 26. jula 2014. godine, propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" br. 34/06, 1/09, 29/10, 109/11). Kako je u vrijeme donošenja rješenja o lišavanju slobode zbog neplaćanja novčane kazne, tj. 2. oktobra 2014. godine, bio na snazi Zakon o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14) a apelant nije dostavio dokaz o plaćanju novčane kazne, donijeto je osporeno rješenje, jer nije protekao rok od pet godina od pravosnažnosti rješenja kojim je apelantu izrečena novčana kazna a koje je postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o javnom redu i miru ("Službeni glasnik RS" broj 20/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.
Propuštanje prijavljivanja narušavanja javnog reda i mira u ugostiteljskom objektu

Vlasnik ugostiteljskog objekta ili lice kome je povjereno vođenje ugostiteljskog objekta koje propusti da prijavi narušavanje javnog reda u ugostiteljskom objektu, kazniće se novčanom kaznom od 200 do 800 KM.

Član 25.
Posluživanje alkohola

(1) Ko pri prometu alkoholnih pića koja se troše na licu mjesta daje alkoholna pića očigledno pijanom licu, maloljetniku mlađem od 18 godina, duševno bolesnom licu ili licu zaostalog duševnog razvoja, ili ko podstiče ova lica na uzimanje alkohola, kazniće se novčanom kaznom od 400 do 1.200 KM.

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se preduzeće, drugo pravno lice novčanom kaznom od 3.000 do 9.000 KM.

(3) Odgovorno lice u preduzeću i drugom pravnom licu, odnosno vlasnik ugostiteljskog objekta, kazniće se za prekršaj iz stava 1. ovog člana novčanom kaznom od 500 do 1.300 KM.

20. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Tok i prekid zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka

i izvršenja zaštitnih mjera

Član 103.
(…)

(7) Na rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje se propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja.

Lišenje slobode zbog neplaćanja

Član 232.

(1) Kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju ili izvršnim prekršajnim nalogom, lišit će se slobode posebnim rješenjem tog suda.

(2) Rješenje o lišenju slobode zbog neplaćanja sud će donijeti bez održavanja usmenog pretresa i saslušanja stranaka, samo jedanput za odnosni prekršaj.

(3) Rješenje o lišenju slobode iz stava 1. ovog člana sud će donijeti po proteku dvije godine od dana kada je prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju postalo konačno (pravosnažno, odnosno izvršno).

(4) Lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne donosi sud, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa, kada je novčana kazna izrečena izvršnim prekršajnim nalogom ili rješenjem suda.

(5) Sud će obavijestiti ovlašteni organ o donošenju rješenja o lišenju slobode zbog neplaćanja.

(6) Sud može rješenjem odrediti lišenje slobode do 15 dana.

(7) Mjera – lišenje slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne.

(8) Mjera – lišenje slobode ne može se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja mjere – lišenje slobode ne može nastupiti ako je izvršenje u toku.

21. Zakon o prekršajima Republike Srpske (Službeni glasnik RS" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

(1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:

a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen;

b) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.

Član 30.
Tok i prekid zastarjelosti

(1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 Pr 008783 14 Pžp od 7. novembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

(…)

28. Apelant tvrdi da su redovni sudovi pri ocjeni zastarjelosti izvršenja novčane kazne trebali primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja, da je prema ovom zakonu nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne, pa da mu zbog toga nije ni mogla biti izrečena mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja. Po njegovom mišljenju osporena rješenja su zbog toga nezakonita i rezultat njihovog izvršenja bi bio njegovo lišavanje slobode protivno članu 5. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud primjećuje da je apelantu rješenjem Osnovnog suda, koje je postalo pravosnažno 4. novembra 2011. godine, kao vlasniku ugostiteljskog objekta izrečena prekršajna sankcija, jedinstvena novčana kazna, shodno članu 12. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 36/04 i 1/09) za prekršaje iz Zakona o javnom redu i miru, i to iz člana 18. i člana 25. st. 1. i 3. koje je počinio 29. augusta 2010. godine. Zatim, iz apelantovih navoda kao i uvida u spis Osnovnog suda, te obrazloženja osporenih rješenja, nesporno proizlazi da apelant izrečenu novčanu kaznu nije platio u roku koji je određen rješenjem (od osam dana) kojim je proglašen odgovornim za prekršaj, da je Osnovni sud 17. januara 2012. godine uputio zahtjev za prinudnu naplatu Poreskoj upravi RS-a, da je Poreska uprava RS-a Područni centar Banjaluka donijela rješenje o prinudnoj naplati na novčanim sredstvima - apelantovoj gotovini 8. aprila 2013. godine, ali da kazna ni u ovom postupku nije naplaćena, odnosno da u trenutku donošenja osporenih rješenja kojim je apelantu izrečena mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja, novčana kazna nije bila naplaćena.

30. Ustavni sud primjećuje da član 232. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14) propisuje da će kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju, biti lišen slobode posebnim rješenjem suda. Sud ovo rješenje može donijeti samo jedanput za određeni prekršaj, a lišenje slobode može biti određeno u trajanju do 15 dana. Mjera lišenja slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne. U skladu s članom 238. izvršenje mjere lišenja slobode zbog neplaćanja provodi se po propisima o izvršenju krivičnih sankcija, ukoliko Zakonom o prekršajima nije drugačije određeno.

31. Shodno navedenom, proizlazi da je mjera lišavanja slobode apelantu izrečena jer nije platio novčanu kaznu utvrđenu pravosnažnim i izvršnim rješenjem nadležnog suda. U tom smislu, pitanje zakonitosti lišavanja slobode mora biti raspravljeno u smislu člana 5. stav 1. tačka b. Evropske konvencije koji u prvom dijelu propisuje da je lišavanje slobode dozvoljeno zbog "nepostupanja u skladu sa zakonitim nalogom suda" koji već postoji protiv osobe koja je u pitanju.

32. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti "zakonito", što podrazumijeva usklađenost sa zakonom propisanim postupkom. U ovom dijelu Konvencija upućuje u prvom redu na poštivanje materijalnih i proceduralnih aspekata domaćeg prava, ali dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, odnosno pojedincu mora biti osigurana zaštita od proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Gatt protiv Malte, aplikacija broj 28221/08, presuda od 27. jula 2010. godine, stav 43).

33. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da mu mjera lišavanja slobode nije mogla biti izrečena jer je nastupila zastarjelost izvršenja kazne, kao i da su redovni sudovi ovu činjenicu cijenili prema zakonu koji nisu mogli primijeniti u njegovom slučaju.

34. Ustavni sud primjećuje da je apelantu mjera lišavanja slobode izrečena primjenom Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14). Navedenim zakonom je u članu 103. stav 7. određeno da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. U vrijeme kada je apelant počinio prekršaje za koje mu je izrečena novčana kazna koju nije platio, tj. 29. augusta 2010. godine, na snazi je bio Zakon o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" br. 34/06 i 1/09).

35. Ustavni sud podsjeća da se zastarjelost može definirati kao zakonsko pravo počinioca kažnjivog djela da ne bude gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja kažnjivog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinioca kažnjivog djela (vidi Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145. i 146). Naime, razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se pojedinac ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka kaznenog progona i izvršenja kaznenih sankcija.

36. Zatim, Ustavni sud primjećuje da iz zakonskih odredbi koje regulišu mjeru lišavanja slobode proizlazi da se radi o mjeri kojoj je cilj da osigura plaćanje kazne, pod prijetnjom lišavanja slobode u zatvorskom režimu kada osoba koja je u pitanju ne može dokazati da nije u stanju da plati kaznu. U prilog ovako određene svrhe mjere govori i činjenica da se ona neće izvršiti, odnosno njeno izvršenje će se prekinuti čim kažnjeni plati u cjelini izrečenu kaznu. S obzirom na ovako određenu svrhu, jasno je da se ova mjera ne može primijeniti u slučaju kada je nastupila zastarjelost izvršenja kazne koja nije plaćana.

37. Shodno navedenom, proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja od pravilnog raspravljanja pitanja zastarjelosti izvršenja kazne koju apelant nije platio, zavisilo (i) postojanje "zakonitog naloga suda" po kojem apelant nije postupio a zbog čega mu je izrečena mjera lišavanja slobode.

38. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud pitanje zastarjelosti izvršenja kazne raspravio shodno članu 232. stav 8. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik RS" broj 63/14). Citiranom odredbom je regulisano da se mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja ne može izvršiti ukoliko je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina. Pri tom, Okružni sud se uopšte nije ni izjašnjavao o apelantovom izričitom navodu da je nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne zbog čijeg neplaćanja mu je mjera lišavanja slobode i izrečena. Također, u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nema ništa što bi uputilo na zaključak zbog čega se na pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne ne može primijeniti član 103. stav 7. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14) kojim je izričito propisano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Citirana odredba sadrži jasnu i nedvosmislenu uputu koji zakon je mjerodavan za raspravljanje ovog pitanja, bez obzira na član 244. Zakona o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14), na koji ukazuje Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju, a kojim je propisno da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima RS-a (br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11). Stoga, zaključak Okružnog suda da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne koji je zasnovan na članu 232. stav 8. Zakon o prekršajima RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/14) nema utemeljenje u zakonu, te ne daje odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišavanja slobode protiv apelanta postojao "zakonit nalog suda" po kojem on nije postupio a zbog čega mu je ova mjera i izrečena.

39. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. S obzirom na zaključke o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode u pogledu prava iz člana II/3.b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih rješenja o izricanju zakonom propisne mjere koja za učinak ima lišavanje slobode nije moguće zaključiti da su redovni sudovi, u skladu sa zakonom, utvrdili da je u trenutku izricanja navedene mjere postojao "zakonit nalog suda" po kojem osoba koja je u pitanju nije postupila.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 409/15 od 17. marta 2015. godine.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.