Službeni glasnik BiH, broj 23/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 1585/07, rješavajući apelaciju
Angeline Beljajev, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Djelomično se usvaja apelacija
Angeline Beljajev.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Angeline Beljajev podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Angelini Beljajev, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Angelina Beljajev (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vladimir Paradžik iz Ljubuškog, podnijela je 4. i 22. juna 2007. godine apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke po zahtjevu za povrat stana u razumnom roku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, drugostepenog organa uprave, prvostepenog organa uprave i Midhata Čelebića (u daljnjem tekstu: korisnik stana) kao učesnika u postupku zatraženo je 1. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od prvostepenog organa uprave zatraženo je 20. oktobra 2009. godine da dostavi cio spis na uvid.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. augusta 2007. godine, korisnik stana 29. maja 2008. godine, a prvostepeni i drugostepeni organ uprave nisu dostavili odgovor na apelaciju. Prvostepeni organ uprave je 9. novembra 2009. godine dostavio cio spis na uvid.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i korisnika stana dostavljeni su apelanticinom opunomoćeniku 3. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Prvostepeni organ uprave je, rješavajući po zahtjevu apelanticinog brata Vladimira Paradžika (u daljnjem tekstu: opunomoćenik) od 1. aprila 1999. godine u predmetu vraćanja stana u Ulici Zelenih beretki broj 40/III u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) apelantici u posjed, donio Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 21. novembra 2000. godine kojim je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen. Prvostepeni organ uprave je u obrazloženju rješenja naveo da je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine. Ta činjenica, kako je dalje navedeno, utvrđena je na osnovu potvrde JSP "Sarajevostan" od 7. juna 1999. godine o neposjedovanju stanarskog prava ni na jednom od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu JSP "Sarajevostan".
7. Apelanticin opunomoćenik je protiv rješenja prvostepenog organa uprave od 21. novembra 2000. godine izjavio žalbu 2. decembra 2000. godine, a 2. februara 2001. godine urgirao je rješavanje po žalbi.
8. Rješavajući o žalbi, drugostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 27/02-23-1030/01 od 24. septembra 2001. godine kojim je žalba odbijena. Drugostepeni organ uprave je, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja, naveo da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, niti je njen opunomoćenik mogao u svojstvu člana porodičnog domaćinstva podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, budući da je opunomoćenik nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici grada Prato broj 18, što je utvrđeno iz Ugovora o korištenju stana broj 05-1-901/91 od 19. augusta 1991. godine.
9. Rješavajući u upravnoj stvari apelanticinog opunomoćenika protiv rješenja drugostepenog organa uprave, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-802/01 od 14. marta 2002. godine kojom je tužbu odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave. Nesporno je, kako je u obrazloženju naveo Kantonalni sud, da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana zbog čega nije stekla svojstvo NSP. Zbog te činjenice, kako je dalje navedeno, ni njen opunomoćenik sve i da je bio član porodičnog domaćinstva ne bi mogao imati više prava od apelantice iz čijeg prava on izvodi svoje pravo. Prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo da se vrati u svoj dom ima samo NSP koji se smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, tj. ako je predmetni stan napustio između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, što u konkretnom predmetu, kako je zaključeno, nije slučaj.
10. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Už-269/02 od 9. juna 2004. godine, rješavajući u upravnom sporu apelanticinog opunomoćenika u svojstvu tužioca, protiv akta drugostepenog organa uprave od 24. septembra 2001. godine, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 14. marta 2002. godine, donio presudu kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i riješio da se tužba uvaži, osporena rješenja prvostepenog i drugostepenog organa uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su upravni organi svojim rješenjima povrijedili zakon na štetu apelanticinog opunomoćenika u svojstvu tužioca, zbog čega Kantonalni sud ta rješenja nije mogao ocijeniti kao pravilna i zakonita. Prema mišljenju Vrhovnog suda, opunomoćenik je osnovano ukazao da je povrat predmetnog stana tražio u apelanticino ime, koja mu je sestra i koja je u faktičkom posjedu predmetnog stana bila više od 20 godina, kao član svog porodičnog domaćinstva. Nesporno je da apelantica sa fondom stanovanja nije zaključila ugovor o korištenju stana, ali, prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku vraćanja stana u posjed treba utvrditi da li je od momenta useljenja plaćala stanarinu davaocu stana na korištenje, dakle, da li je izmirivala obaveze koje bi inače izmirivala da je zaključila ugovor o korištenju stana.
11. Drugostepeni organ uprave je 5. novembra 2004. godine cio spis sa presudom Vrhovnog suda dostavio prvostepenom organu uprave na rješavanje.
12. Rješavajući u ponovnom postupku povodom zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, prvostepeni organ uprave je zakazao usmene rasprave 29. aprila, 10. juna i 21. jula 2005. godine, a nakon toga je donio Rješenje broj 23/1-372-645/99 od 31. oktobra 2005. godine kojim je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, u ponovnom postupku su zakazane tri usmene rasprave na kojima je apelanticin opunomoćenik u spis dostavio svoju pismenu izjavu u kojoj je opisao hronologiju događaja povodom napuštanja predmetnog stana, a zastupnik vlasnika predmetnog stana - Općine Stari Grad, dostavio je podatke Federalnog zavoda za statistiku koji se odnose na popis stanovništva. Prema podacima tog zavoda, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ uprave je utvrdio da je prilikom popisa stanovništva iz 1991. godine u predmetnom stanu evidentiran Miroslav Paradžik kao samačko domaćinstvo. Na osnovu te činjenice, prvostepeni organ uprave je izveo zaključak da predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije koristio niko od članova porodičnog domaćinstva koji su bodovani 1987. godine. Navedeno rješenje apelanticin opunomoćenik primio je 16. novembra 2005. godine, a 28. novembra 2005. godine je protiv tog rješenja izjavio žalbu.
13. Drugostepeni organ uprave je, rješavajući o žalbi apelanticinog opunomoćenika, donio Rješenje broj 27/02-23-21521/05 od 26. decembra 2005. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje od 31. oktobra 2005. godine i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. Drugostepeni organ uprave je, obrazlažući rješenje, ocijenio da prvostepeni organ uprave nije u cijelosti postupio prema uputama datim u presudi Vrhovnog suda. Prvostepeni organ uprave je, prema mišljenju drugostepenog organa, pravilno prihvatio da je zahtjev za povrat stana podnio apelanticin opunomoćenik, koja mu je sestra, ali da je prilikom rješavanja o zahtjevu za vraćanje stana u posjed apelantici, osim odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, osnovanost zahtjeva trebalo razmotriti i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana. Navedeno rješenje apelanticin opunomoćenik je primio 3. februara 2006. godine.
14. Prvostepeni organ uprave je zakazao usmenu raspravu 20. marta 2006. godine na kojoj je apelanticin opunomoćenik dao svoju usmenu izjavu, istakavši da je sve materijalne dokaze predao u spis i da nema novih dokaza, uzeta je izjava korisnika stana i izjava zastupnika vlasnika stana Općine Stari Grad, te je konstatirano da će rješenje biti doneseno nakon očitovanja svih stranaka u postupku na izjave date na toj usmenoj raspravi. Po pribavljenim očitovanjima na date izjave, prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 23/1-372-645/99 od 15. juna 2006. godine odbio apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku postupljeno prema uputama drugostepenog organa uprave od 26. decembra 2005. godine, a pošto apelanticin opunomoćenik nije pružio niti jedan novi dokaz na okolnost faktičkog posjeda predmetnog stana, to su službenim putem pribavljeni dokazi na te okolnosti. Pribavljena je potvrda Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine i akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. aprila 2005. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom materijalnih dokaza uloženih u spis, prvostepeni organ uprave je utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njen dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega je zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen.
15. Drugostepeni organ uprave je, odlučujući o žalbi apelanticinog opunomoćenika protiv rješenja od 15. juna 2006. godine, donio Rješenje broj 27/02-23-6730/06 od 14. septembra 2006. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ uprave je naveo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ uprave ocijenio službeno pribavljene dokaze, akt Federalnog zavoda za statistiku od 6. aprila 2005. godine i potvrdu Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine, nakon čega je njihovom ocjenom, kao i ocjenom ostalih dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da on nije predstavljao njen dom. Apelanticina prijava na adresi predmetnog stana i priznanice o plaćanju stanarine "Sarajevostanu", kako je dalje navedeno, ne mogu same po sebi biti dokaz da neko faktički koristi stan, jer se svi dokazi ocjenjuju pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Pri tako utvrđenom činjeničnom stanju, drugostepeni organ uprave je ocijenio da je prvostepeni organ uprave pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed odbio kao neosnovan, primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelanticin opunomoć�nik je drugostepeno rješenje primio 7. oktobra 2006. godine.
16. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 1. novembra 2006. godine apelanticin opunomoćenik je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja drugostepenog organa uprave od 14. septembra 2006. godine. Kantonalni sud je 4. januara 2007. godine od drugostepenog organa uprave zatražio odgovor na tužbu i cio spis koji se odnosi na konkretnu upravnu stvar, a 26. marta 2007. godine donio je Presudu broj 009-0-U-06-001 228 kojom se tužba odbija. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima, zaključio da je drugostepeni organ uprave nakon zakonito provedenog postupka, ocjenom dokaza u skladu sa članom 9. Zakona o upravnom postupku, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava i međunarodne standarde o poštivanju sloboda i prava građana. U osporenom rješenju, kako je dalje istakao Kantonalni sud, dati su potpuni, jasni i pravno valjani razlozi koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz akta Federalnog zavoda za statistiku nedvosmisleno proizlazi da je prema popisu stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine u predmetnom stanu popisan jedino Miroslav Paradžik kao samačko domaćinstvo, a iz potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija" od 24. aprila 2006. godine na adresi predmetnog stana, pored sadašnjeg korisnika i njegove porodice, evidentirani su još Miroslav Paradžik, Miroslava Paradžik i Danijela Marinković. Iz navedenih dokaza proizlazi, kako je istakao Kantonalni sud, da apelantica nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da to nije bio njen dom. Kantonalni sud je naveo da je u odredbi člana 47. Zakona o stambenim odnosima regulirano šta se podrazumijeva pod korištenjem stana, a pošto apelantica osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana ničim nije dokazala da ga je stvarno i koristila i da je to bio njen dom, drugostepeni organ uprave je, prema mišljenju Kantonalnog suda, donio zakonito rješenje, zbog čega je apelanticina tužba odbijena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je u upravnom postupku po zahjevu za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelantica je istakla da su organi uprave i Kantonalni sud proizvoljno ocijenili dokaze, da je Kantonalni sud presudu zasnovao na dva dokaza, zanemarujući pri tome materijalni dokaz - prijavu mjesta prebivališta koji je dostavila u spis i koji ide u prilog tvrdnji da je 1. aprila 1992. godine bila evidentirana kao korisnik predmetnog stana. Smatra da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakla je da se o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed u upravnom postupku odlučivalo van razumnog roka, budući da je zahtjev podnijela 1. aprila 1999. godine, a konačno rješenje je doneseno 14. septembra 2006. godine. Upravni spor pred Kantonalnim sudom okončan je za pet mjeseci, a ukupno trajanje postupka okončano je nakon sedam godina i 10 mjeseci, presudom Kantonalnog suda koja je donesena 26. marta 2007. godine, zbog čega za svaku godinu trajanja postupka potražuje naknadu nematerijalne štete. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelantica je istakla kršenje prava na imovinu i prava na dom.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelanticina prava zagarantirana Evropskom konvencijom na koje je apelacijom ukazala zbog razloga navedenih u obrazloženju Presude broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine.
19. Korisnik stana je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, jer je predmetni stan tokom 1993. i 1994. godine bio proglašen privremeno napuštenim, a 1996. godine trajno napuštenim, što jasno ukazuje da u to vrijeme apelantica nije bila u posjedu stana, dok materijalni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje ukazuju da nije bila u posjedu predmetnog stana ni mnogo ranije, kao ni 30. aprila 1991. godine. Također je istakao da zahtjev za povrat stana u posjed nije podnijela apelantica, već opunomoćenik koji joj je brat i koji je zahtjev podnio u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, bez navođenja adrese stanovanja apelantice i bez valjane punomoći za zastupanje u tom postupku. U pogledu nerazumne dužine trajanja postupka, korisnik stana je istakao da je apelanticin opunomoćenik najvećim dijelom doprinio da postupak dugo traje jer je u zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed dao netačne podatke, a zatim je izbjegavao primati pismena koja su objavljivana na oglasnoj ploči, pa je i njegov imovinskopravni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan.
V. Relevantni propisi
20. U
Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Š...Ć
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Š...Ć
21. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.
22. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.
Član 47. stav 4.
Smatrat će se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.
23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001 228 od 26. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 25. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno
(prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda i rješenja organa uprave, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave, budući da je zahtjev podnesen u aprilu 1999. godine, a rješenje u upravnom postupku doneseno u septembru 2006. godine, dakle, nakon 7 godina i 5 mjeseci.
Pravo na pravičan postupak-suđenje u razumnom roku
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Analiza razumnosti dužine postupka
31. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica bila u posjedu stana 30. aprila 1991. godine, te da li joj u zavisnosti od te odlučne činjenice pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
32. S obzirom na to da se razumnost dužine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, ispitati da li je postupak pred organima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo.
33. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu uprave trebalo 20 mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, a drugostepenom organu uprave 12 mjeseci da odluči o žalbi. Upravni spor pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom trajao je nešto više od dvije godine, od marta 2002. godine do juna 2004. godine, i u tom periodu donesene su dvije presude. Presudom Vrhovnog suda poništena su ranije donesena rješenja upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. U ponovnom upravnom postupku, u periodu od novembra 2004. godine do septembra 2006. godine, prvostepeni i drugostepeni organi uprave donijeli su ukupno četiri rješenja, prvostepeno koje je poništeno drugostepenim i prvostepeno koje je potvrđeno drugostepenim. Postupak po apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed okončan je Presudom Kantonalnog suda u martu 2007. godine, dakle, nakon sedam godina i 10 mjeseci.
34. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od dvije godine i 9 mjeseci donesene tri presude. Presudom Vrhovnog suda iz juna 2004. godine poništena su ranija rješenja organa uprave i prvostepenom organu uprave su date jasne upute za daljnje postupanje. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi preduzimali pravne radnje i da su donijeli odluke po apelanticinom zahtjevu, ali s obzirom na suštinu odlučenja i vraćanje na ponovni postupak, Ustavni sud ocjenjuje da je apelantica u periodu od dvije godine i 9 mjeseci bila lišena da se o njenom zahtjevu meritorno odluči. S druge strane, Ustavni sud ocjenjuje da apelantica, očekujući da se o njenom zahtjevu riješi na osnovu dokaza dostavljenih uz zahtjev, ni na koji način nije mogla doprinijeti dužini postupka pred redovnim sudovima.
35. U vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da je u periodu dužem od 5 godina doneseno ukupno šest rješenja, i to u periodu od dvije godine i 8 mjeseci donesena su dva rješenja kojim je apelanticin zahtjev odbačen zbog formalnih razloga, a od donošenja presude Vrhovnog suda u junu 2004. godine pa do septembra 2006. godine, dakle, u periodu dužem od dvije godine donesena su četiri rješenja. Iz navedenog proizlazi da je stalno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak dovelo do gubitka djelotvornosti pravnih lijekova i nepotrebnog odugovlačenja postupka. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV) tim prije što je za pravni sistem svake države od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do,
de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu da je postupak pred organima uprave u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za povrat trajao duže od 5 godina, a da organi uprave za tako dugo trajanje postupka uzrokovano ukidanjem i stalnim vraćanjem na ponovni postupak nisu naveli nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovaj period trajanja postupka može straviti na teret organima uprave. Nasuprot tome, apelantica je izjavljivanjem pravnih lijekova koristila zakonske mogućnosti zbog čega nije mogla doprinijeti dužini trajanja postupka pred organima uprave.
36. Ocjenjujući sve navedeno, imajući u vidu kriterije navedene u stavu 30. ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od 7 godina i 10 mjeseci, kao i ponašanje redovnih sudova i organa uprave koji su odlučivali o apelanticinom zahtjevu a koji u pogledu razloga za ukidanje i stalno vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon 7 godina i 10 mjeseci donese odluka o apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed. S obzirom na činjenicu da je upravni postupak za povrat predmetnog stana apelantici pred organima uprave trajao duže od 5 godina, a pred redovnim sudovima dvije godine i 9 mjeseci, te da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini zadovoljio kriterije "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se sveukupna dužina konkretnog postupka može pripisati nadležnim organima uprave. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanticu i druge relevantne principe, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
38. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj
AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćanja stana u posjed apelantici trajao 7 godina i 10 mjeseci, za čije dugo trajanje su odgovorni organi uprave, apelantici se određuje naknada u visini od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
39. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u svojoj konačnoj presudi pogrešno ocijenili dokaze i, stoga, njen zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed neosnovano odbili. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Van K�ck protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu u kojem je zahtijevano poništenje rješenja kojim je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbijen iz provedenih dokaza utvrdili da apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, da nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da, osim prijave prebivališta na adresi predmetnog stana, ničim nije dokazala da ga je zaista i koristila. Ovaj zaključak su prvostepeni i drugostepeni organi uprave jasno i detaljno obrazložili, a Kantonalni sud je u svojoj presudi, potvrđujući zakonitost i pravilnost rješenja drugostepenog organa uprave, jasno obrazložio da iz činjeničnog utvrđenja upravnog spisa (akta Federalnog zavoda za statistiku i potvrde Mjesne zajednice "Ferhadija") proizlazi da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. Faktički posjed, kako je istakao Kantonalni sud, podrazumijeva boravak u stanu, obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i potreba u tom stanu, a apelantica, osim potvrde o prijavi prebivališta na predmetnom stanu, ničim nije dokazala da ga je zaista koristila i bila u njegovom faktičkom posjedu. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u postupcima po redovnim pravnim lijekovima u upravnom postupku i koje su razmotrili drugostepeni organ uprave i redovni sud u upravnom sporu, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni.
41. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
42. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
43. Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C).
44. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanaticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
45. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 45/06).
46. U odgovoru na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti i dokaza provedenih na prijedlog apelanticinog opunomoćenika utvrdio da apelantica 30. aprila 1991. godine nije bila u faktičkom posjedu predmetnog stana, a u upravnom postupku nije uspjela dokazati da je stan zaista faktički i koristila, da je u njemu boravila i obavljala svakodnevne životne aktivnosti. Dakle, prema utvrđenju Kantonalnog suda, predmetni stan nije bio apelanticin dom, jer utvrđeno činjenično stanje ukazuje da 30. aprila 1991. godine nije bila u njegovom faktičkom posjedu.
47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije bila NSP na predmetnom stanu, niti je 30. aprila 1991. godine bila u njegovom faktičkom posjedu zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom.
Ostali navodi iz apelacije
48. U okviru zaključka u pogledu apelanticinog prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 7 godina i 10 mjeseci može staviti na teret ponašanju nadležnih organa uprave koji za stalno ukidanje rješenja i vraćanje na ponovni postupak nisu dali nikakvo objašnjenje, niti su dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su organi uprave i nadležni Kantonalni sud ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelanticinu štetu.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica nije bila NSP, niti je dokazala da je 30. aprila 1991. godine bila u posjedu stana za koji je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njenim domom.
51. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.