Službeni glasnik BiH, broj 61/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 62/11, rješavajući apelaciju Slavka Mišurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3, člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Slavka Mišurića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 001473 11 Rev od 7. februara 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Slavku Mišuriću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Mišurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 001473 11 Rev od 7. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 001473 11 Rsž od 8. aprila 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 001473 09 P 2 od 24. januara 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Slavko Mišurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodanka Stajić, advokat iz Doboja, podnio je 31. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku povodom apelantove tužbe podnesene 10. juna 1998. godine koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku pred Osnovnim sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Predmetna apelacija je evidentirana u Ustavnom sudu u sudskom upisniku za 2011. godinu kao AP 62/11.

2. Apelant je podneskom od 3. februara 2011. godine i od 29. augusta 2011. godine obavijestio Ustavni sud o promjenama činjeničnog stanja - da je Osnovni sud nakon podnošenja apelacije donio presudu 24. januara 2011. godine, te da je Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio presudu 8. aprila 2011. godine.

3. Dopunom apelacije od 26. marta 2012. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 001473 11 Rev od 7. februara 2012. godine kojom je okončan postupak po reviziji pred tim sudom, Presudu Okružnog suda broj 85 0 Rs 001473 11 Rsž od 8. aprila 2011. godine i Presudu Osnovnog suda broj 85 0 P 001473 09 P 2 od 24. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te učesnika u postupku Energoinvest "Trudbenik" a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) 25. februara 2014. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo 3. aprila 2014. godine da dostavi spis broj 85 0 P 001473 09 P na uvid, koji je Osnovni sud dostavio 23. aprila 2014. godine.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 6. januara 2012. godine, a Okružni sud i Osnovni sud 11, odnosno 12. marta 2014. godine.

6. Odgovori na apelaciju su proslijeđeni apelantu 15. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 10. juna 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa i isplate (poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, povratka na posao i isplate naknada proisteklih iz radnog odnosa). Predmetna tužba je evidentirana pod brojem Rs 12/98.

9. Presudom Osnovnog suda broj Rs 12/98 od 13. novembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-655/03 od 21. aprila 2004. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, preciznije označen u izreci presude.

10. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 141/04 od 28. februara 2006. godine uvažio apelantovu reviziju, Presudu Okružnog suda broj GŽ-655/03 od 21. aprila 2004. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Nakon toga Okružni sud je Rješenjem broj 013-0- GŽ-06-000 178 od 18. decembra 2006. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu od 21. aprila 2004. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 084-0-P 000 634 od 24. septembra 2007. godine kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci presude. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Rješenjem broj 013-0- GŽ-06-000 704 od 23. aprila 2008. godine uvažio, presudu Osnovnog suda od 24. septembra 2007. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 001473 08 P od 16. januara 2009. godine kojom je u cijelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev kako je bliže navedeno u izreci presude. Nakon toga, odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 P 001473 08 P od 16. januara 2009. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu od 16. januara 2009. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

13. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 85 0 P 001473 09 P 2 od 24. januara 2011. godine kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno kao nezakonito Rješenje tuženog broj 3-10/98 od 5. maja 1998. godine o prestanku radnog odnosa apelantu i Odluka Upravnog odbora tuženog broj 11-3/98 od 29. maja 1998. godine kojom je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja tuženog od 5. maja 1998. godine (stav 1. izreke). U ostalom dijelu tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio vraćanje na radno mjesto portira – čuvara, kao i isplatu novčanih naknada na ime neisplaćenih plaća, regresa i zimnice za period od 30. aprila 1998. godine do 1. juna 2010. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i predaju 50 kg brašna, 10 kg šećera i higijenskog paketa, kao i uplatu doprinosa nadležnom Fondu PIO i Fondu zdravstvenog osiguranja RS je odbijen kao neosnovan (stav 2. izreke). Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.923,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. januara 2011. godine do isplate (stav 3. izreke).

14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos 1980. godine, te da je rješenjem tuženog od 23. marta 1982. godine trajno raspoređen na poslove "pomoćnog radnika u livnici", i to nakon što je Rješenjem Fonda PIOBiH - Filijala Doboj broj 113557605 od 11. decembra l981. godine utvrđeno da kod apelanta postoji "invalidnost sa preostalom radnom sposobnošću". Osnovni sud je, također, naveo da je apelant u toku rata, rješenjem Ministarstva odbrane - Odsjek Doboj od 1. oktobra 1995. godine, po osnovu ratnog rasporeda – radne obaveze raspoređen na poslove portira-čuvara kod tuženog. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelant tokom 1995. godine ponovo bio na ocjeni preostale radne sposobnosti i da je ljekarska komisija u nalazu i mišljenju broj ORS.701/95 od 10. augusta l995. godine utvrdila da kod apelanta "i dalje postoji invalidnost - preostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom, bez prekvalifikacije ili dokvalifikacije", te da je u navedenom nalazu konstatirano da apelant može obavljati poslove u okviru svoje stručne spreme koji ne zahtijevaju rad pod nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima i veća fizička naprezanja. Osnovni sud je, također, naveo da je apelant nakon ukidanja radne obaveze po osnovu ratnog rasporeda rješenjem tuženog od 2. maja 1996. godine upućen na "privremeno čekanje posla". Osnovni sud je, također, utvrdio da je tuženi 6. aprila 1998. godine uputio poziv apelantu da se javi na rad najkasnije do 9. aprila 1998. godine, te da je apelant, nakon što se u datom roku javio tuženom, odbio da potpiše prijem rješenja o privremenom rasporedu na poslove unutrašnjeg i vanjskog uređenja kruga fabrike. Osnovni sud je, također, naveo da je apelantu rješenjem tuženog od 5. maja 1998. godine prestao radni odnos kod tuženog zbog odbijanja da obavlja poslove i radne zadatke unutrašnjeg i vanjskog uređenja kruga fabrike na koje je bio privremeno raspoređen, te da je odlukom Upravnog odbora tuženog od 29. maja 1998. godine odbijen apelantov prigovor na rješenje od 5. maja 1998. godine.

15. Osnovni sud je, dalje, ukazao da iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije JF PIORS Banja Luka iz 1995. godine proizlazi da apelant kao invalid rada sa preostalom radnom sposobnošću ne može biti raspoređen na poslove i radne zadatke pri čijem bi obavljanju bio izložen nepovoljnim mikrobiološkim uvjetima. S obzirom na to da apelant kao invalid rada nije kod tuženog bio raspoređen na odgovarajuće radno mjesto u okviru njegove stručne spreme i preostale radne sposobnosti, nego na poslove čišćenja kruga fabrike gdje je bio izložen nepovoljnim klimatskim uvjetima, Osnovni sud je zaključio da apelantovo odbijanje da radi na poslovima unutrašnjeg i vanjskog uređenja kruga fabrike nije moglo dovesti do prestanka radnog odnosa, te je s tim u vezi zaključio da su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonite, te je sud tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio njihovo poništenje usvojio.

16. Odlučujući o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio vraćanje na radno mjesto portira-čuvara, Osnovni sud je utvrdio da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta od 12. marta 1996. godine tuženi predvidio radno mjesto portira-čuvara. Osnovni sud je, također, utvrdio da je u pogledu stručne spreme, kao uvjeta za zaposlenje na navedenom radnom mjestu, tuženi predvidio SSS/KV, III ili IV stepen stručne spreme, položen vatrogasni ispit uz posjedovanje dozvole za nošenje oružja. S obzirom na to da apelant ima završenu osnovnu školu, položen kurs za PK armirača, položen vatrogasni ispit i dozvolu za nošenje oružja, Osnovni sud je zaključio da apelant u pogledu propisane stručne spreme ne ispunjava uvjete za povratak na radno mjesto čuvara-portira. Naime, Osnovni sud je ukazao da apelantu kao radniku sa preostalom radnom sposobnošću pripada pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju u smislu relevantnih odredaba člana 77. stav 3. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, ali je istakao: "Sud je vezan za postavljeni tužbeni zahtjev [apelanta] i kreće se u granicama istog, o pravu [apelanta] na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju sud nije ni mogao odlučivati jer bi time povrijedio odredbe člana 3. stav 1." Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to da je apelant svojim tužbenim zahtjevom isključivo tražio da sud obaveže tuženog da ga vrati na poslove čuvara-portira, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu, jer je, prema mišljenju suda, nesporno dokazano da apelant ne ispunjava uvjete u pogledu stručne spreme koji su propisani Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženog za radno mjesto portira-čuvara. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da, nasuprot apelantovoj tvrdnji, u konkretnom slučaju na drugačiju odluku suda ne utječe okolnost da je apelant kod tuženog radio na poslovima portira-čuvara s obzirom na to da je to bilo njegovo radno mjesto na koje je raspoređen u toku ratnih djejstava po osnovu radne obaveze na koji raspored nije imao utjecaj tuženi.

17. Osnovni sud je, dalje, ukazao da, u slučaju kada sud utvrdi da je radniku nezakonito prestao radni odnos, sud će naložiti isplatu naknada na ime plaće koje bi mu pripadale u skladu sa kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, kako je to propisano članom 130. Zakona o radu. S tim u vezi, Osnovni sud je u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plaća i svih ostalih naknada precizno navedenih u obrazloženju presude istakao da se u konkretnom slučaju neće uzeti u obzir plaća radnog mjesta čuvara-portira, jer, prema mišljenju suda, apelant te poslove nije obavljao po rješenju tuženog, a prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Budući da je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke Mileve Blagojević uzet kao osnov za obračun plaća radnog mjesta portira-čuvara, kako je apelant izričito tražio, a s obzirom na to da apelant sudu nije dostavio dokaze o visini plaće apelantovog stalnog radnog mjesta po rješenju tuženog, Osnovni sud je zaključio da apelant, shodno teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 123. ZPP, u ovom dijelu nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Pored navedenog, Osnovni sud je naveo da je ocijenio i činjenicu da se apelant 22. juna 1999. godine odselio u Kanadu, gdje i živi sa porodicom, te da od 1. decembra 2000. godine ostvaruje primanja kao socijalnu pomoć po osnovu programa za nesposobna lica. Imajući u vidu da apelant nije dostavio dokaz o visini tih primanja, kao i dokaze radi uspostavljanja svih drugih prava iz radnog odnosa apelanta, Osnovni sud je, u skladu sa odredbom člana 123. ZPP, u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i po ovom osnovu. Također, Osnovni sud je zaključio da i u odnosu na pomoć u vidu brašna i higijenskog paketa apelant nije pružio dokaze po kom osnovu traži navedenu pomoć, jer se navedeni zahtjev ne odnosi na naknade koje apelantu pripadaju po osnovu radnog odnosa propisane Kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu.

18. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 001473 11 Rsž od 8. aprila 2011. godine apelantova žalba je odbijena, a žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena tako što se dosuđeni iznos na ime troškova od 5.923,00 KM snižava na iznos od 5.053,50 KM, dok se u preostalom dijelu žalba tuženog odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonite, jer, i prema mišljenju Okružnog suda, apelant nije bio dužan prihvatiti poslove koje mu je tuženi ponudio 6. aprila 1998. godine, budući da su ponuđeni poslovi zahtijevali rad pod nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima i veća fizička naprezanja, što je, kako je dalje naveo Okružni sud, bilo u suprotnosti sa nalazom vještaka i komisije za ocjenjivanje radne sposobnosti apelanta. Dalje, Okružni sud je ukazao da, u slučaju kada sud utvrdi da je radniku nezakonito prestao radni odnos, naložit će njegovo vraćanje na rad i isplatu naknada koje bi mu pripadale u skladu sa kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, kako je propisano članom 130. Zakona o radu. Okružni sud je, također, ukazao da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio isključivo vraćanje na radno mjesto portira-čuvara, a budući da je u toku postupka nesporno dokazano da apelant za navedeno radno mjesto ne ispunjava uvjete koji su propisani Pravilnikom tuženog u pogledu radne i stručne sposobnosti, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da iz dokaza u spisu proizlazi da se apelantovo prebivalište nalazi u Kanadi, gdje od 1. decembra 2000. godine ostvaruje socijalnu pomoć prema programu za nesposobna lica, a budući da apelant nije dostavio sudu dokaz o visini primanja po navedenom osnovu, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita u odnosu na odluku o apelantovom zahtjevu za isplatu plaća i ostalih naknada. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća temeljio na zahtjevu za naknadu plaća za radno mjesto portir-čuvar počev od 30. aprila 1998. godine do 1. juna 2010. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, apelantu ne pripada naknada plaće za radno mjesto portira-čuvara, što je Okružni sud obrazložio da za vrijeme koje radnik nije radio kod poslodavca, a ostvarivao je zaradu na nekom drugom mjestu, ta zarada će se uzeti u obzir prilikom računanja iznosa za isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Dalje, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant u Kanadi ostvario i da prima naknadu na ime socijalne pomoći, ali da sudu nije pružio dokaz koliko iznosi ta pomoć kako bi se mogla utvrditi razlika u primanju za koju je eventualno oštećen.

19. Okružni sud je, također, zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori u odnosu na pomoć u vidu brašna i higijenskog paketa, jer apelant nije pružio dokaze po kom osnovu traži navedenu pomoć, budući da se ne radi o naknadama propisanim odredbama Kolektivnog ugovora i Zakona o radu.

20. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 85 0 P 001473 11 Rev od 7. februara 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je zaključio da apelantova revizija nije osnovana, jer su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke. Naime, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da, prema odredbi člana 2. stav 1. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u toku postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu u kom dijelu je tužbenom zahtjevu i udovoljeno.

21. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je osnovna posljedica poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu povratak radnika na posao i isplata naknade na ime neisplaćenih plaća u periodu od otkaza do povratka na rad. Budući da je apelant tužbeni zahtjev postavio na način da je isključivo tražio da se vrati na radno mjesto portira-čuvara, ali ne i na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti i stručnoj spremi, Vrhovni sud je ukazao na nesporno utvrđenje u prvostepenom postupku da apelant ne ispunjava propisane uvjete u pogledu stručne spreme za radno mjesto portira-čuvara, te je s tim u vezi zaključio da su odluke nižestepenih sudova u tom dijelu pravilne i zakonite. Vrhovni sud je, također, zaključio da su neosnovani i apelantovi revizioni navodi da mu pripada pravo da se vrati na navedeno radno mjesto bez njegove dodatne prekvalifikacije i dokvalifikacije, istovremeno ne sporeći da je osnovni uvjet za to radno mjesto srednja stručna sprema, te da on ima samo završenu osnovnu školu. Također, Vrhovni sud je i u odnosu na revizione navode da je apelant "uz saglasnost tuženog" obavljao poslove portira-čuvara istakao da su redovni sudovi i u odnosu na ove revizione navode jasno utvrdili da je u toku ratnih djejstava rješenjem nadležnog Odsjeka za odbranu, po osnovu radne obaveze, apelant raspoređen na radno mjesto portira-čuvara za šta nije ni tražena saglasnost tuženog. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su i ovi revizioni prigovori neosnovani.

22. Također, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na to da je "obračun naknada plaća i naknada na ime regresa i zimnice za period od 30.4.1998. godine do 1.6.2010. godine sačinjen na osnovu radnog mjesta portir-čuvar, a ne radnog mjesta na kome je [apelant] radio do otkaza, pravilno je i ovaj dio zahtjeva odbijen", te je s tim u vezi zaključio da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi u ovom pravcu, budući da apelant nije ponudio dokaze za obračun plaća sa radnog mjesta na kojem je rješenjem tuženog bio raspoređen prije otkaza radnog odnosa, kako su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno zbog dužine trajanja postupka, pravo na suđenje u "razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prvobitno podnesenoj apelaciji apelant je naveo da je 10. juna 1998. godine u predmetnoj pravnoj stvari podnio tužbu Osnovnom sudu, te da postupak po njegovoj tužbi "suprotno odredbi člana 10. ZPP traje nedopustivo dugo", jer ni do podnošenja apelacije Ustavnom sudu postupak nije okončan. Dalje, u dopuni apelacije od 26. marta 2012. godine kojom je osporio odluke redovnih sudova apelant je naveo hronologiju događaja u vezi sa njegovim radnopravnim statusom kod tuženog, te hronologiju predmetnog parničnog postupka. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom prava usvojili pogrešan stav da nije dokazana osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga "rasporedi na poslove portira tuženog", jer je "nesporno dokazano da su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonite". Također, smatra da je proizvoljan i stav redovnih sudova "o nedokazanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu plaća radnog mjesta portira". S tim u vezi, apelant je ukazao da je priloženim materijalnim dokazima, a prvenstveno nalazom i mišljenjem komisije Fonda ZPIORS broj ORLS 701/95 od 25. jula 1995. godine potvrđeno da kod apelanta "i dalje postoji invalidnost – preostala radna sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom". Budući da je "od juna 1992. godine do 1. maja 1996. godine sa uspjehom obavljao poslove portira", apelant smatra da je njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti jer navedeni poslovi ne zahtijevaju "rad pod nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima i veća fizička naprezanja". Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporene presude kao nezakonite, te predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak. Apelant je, također, zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju


24. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, niti je, prema mišljenju suda, u osporenoj presudi primjena prava bila proizvoljna. Istaknuto je da apelant ponavlja činjenice koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima pri čemu se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne navodi nijedan relevantan osnov za povredu prava na koja ukazuje.

25. Okružni sud je istakao da je u osporenoj presudi iznio argumente i razloge koji opravdavaju donošenje takve odluke, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude. Također je istakao da je u postupku po žalbi taj sud o prvostepenim presudama odlučivao u razumnim rokovima, te da se predmet tokom žalbenih postupaka nije nerazumno dugo zadržavao kod tog suda.

26. Osnovni sud smatra da je omogućio pravično suđenje apelantu i da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. U odnosu na suđenje u razumnom roku, sud je naveo da je "postupao u ovom predmetu u skladu sa zakonskim rokovima, a da na dužinu trajanja postupka sud nije mogao utjecati, jer se radilo o složenom predmetu gdje su na prvostepene odluke izjavljivane žalbe kako tužilačke, tako i tužene strane, što je sve utjecalo na dužinu trajanja ovog postupka".

V. Relevantni propisi


27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:

Član 2.


1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj

ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 3. stav 1.


Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.

Član 7.


Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

Član 123.


Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 420


U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost


28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu navodeći da predmetni postupak prekomjerno dugo traje i da je postupak u toku pred Osnovnim sudom, ukazujući da povodom njegove tužbe nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je, iako je u međuvremenu Vrhovni sud donio Presudu broj 85 0 P 001473 11 Rev od 7. februara 2012. godine kojom je predmetni postupak okončan, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja.

31. Dalje, apelant je dopunom apelacije od 26. marta 2012. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 85 0 P 001473 11 Rev od 7. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


33. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u "razumnom roku", i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, da je postupak građanskopravne prirode, te da je, s tim u vezi, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj.

A) Činjenično stanje i primjena prava


36. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava, budući da su, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi usvojili pogrešan stav da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prilikom ocjene postupka sa aspekta kršenja nekog prava ocjenjuje postupak u cjelini, te da eventualni propusti nižestepenih sudova u pojedinim segmentima postupka ne mogu utjecati na pravilnost postupka sagledanog u cjelini u okolnostima kada su propusti nižestepenih sudova blagovremeno uočeni i otklonjeni od neposredno viših sudova, kao što je bio slučaj i u predmetnom postupku. Dakle, polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku na sve tri instance u konkretnom slučaju u vezi sa apelantovim suštinskim zahtjevom, a to je zahtjev kojim apelant traži da bude vraćen na radno mjesto portira-čuvara, te isplatu neisplaćenih plaća za sporni period u odnosu na radno mjesto portira, za svoj stav dali jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu od 5. maja 1998. godine, kao i odluka Upravnog odbora tuženog od 29. maja 1998. godine kojom je odbijen apelantov prigovor na navedeno rješenje nezakoniti budući da je kao nesporno utvrđeno da je apelant radnik sa preostalom radnom sposobnošću koji ne smije biti izložen uvjetima kakvi su na radnom mjestu čistača kruga fabrike, te da ga kao invalida rada tuženi nije mogao rasporediti na poslove čišćenja kruga fabrike zbog čega su u tom dijelu udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, redovni sudovi su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio vraćanje na radno mjesto portira, jer su nesporno utvrdili da apelant ne ispunjava propisane uvjete u pogledu stručne spreme za to radno mjesto na koje je bio raspoređen u toku ratnih djejstava po osnovu radne obaveze. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, obrazlažući svoju odluku, istakli da je apelant svojim tužbenim zahtjevom isključivo tražio da se vrati na radno mjesto portira-čuvara, ali ne i na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti i stručnoj spremi. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja o ovom apelantovom zahtjevu imali u vidu provedene dokaze, prvenstveno Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta tuženog od 12. marta 1996. godine, kao i nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 25. jula 1995. godine kojim je potvrđeno da kod apelanta i dalje postoji invalidnost – preostala radna sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom. Pored toga, redovni sudovi su odlučivali u skladu sa odredbom člana 2. ZPP jer je apelant svojim tužbenim zahtjevom isključivo tražio povratak na radno mjesto čuvara-portira kod tuženog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se odnose na odluku o povratku na radno mjesto portira-čuvara.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o isplati plaća, regresa i zimnice obrazložili primjenom odredbe člana 123. ZPP, budući da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, jer je i taj dio zahtjeva, kako je u konačnici obrazložio Vrhovni sud, vezao isključivo za plaće radnog mjesta portira-čuvara, a ne radnog mjesta na kojem je apelant radio kod tuženog, prije ratnog rasporeda po osnovu rješenja nadležnog Odsjeka za odbranu u Doboju. Istina, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, pored navedenog razloga, istakao i činjenicu da je apelant primao socijalnu pomoć u Kanadi, koja bi trebalo da se uračuna u naknadu plaće. Međutim, Vrhovni sud se u obrazloženju osporene presude, koja je konačna u ovome slučaju, drži samo činjenice da je obračun naknada plaća i naknada na ime regresa i zimnice za period od 30. aprila 1998. godine do 1. juna 2010. godine sačinjen na osnovu radnog mjesta portir-čuvar, a ne radnog mjesta na kome je apelant radio do otkaza ugovora o radu, ne spominjući socijalnu pomoć koju je apelant primao u Kanadi, pa takvim stavom slijedi praksu Ustavnog suda.

40. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu relevantne odredbe ZPP, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnih i procesnih propisa od redovnih sudova, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, izuzev segmenta prava na donošenje odluke u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

B) Suđenje u razumnom roku


a) Relevantni principi


42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

43. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Analiza razumnosti trajanja postupka


44. Apelant je predmetni postupak pokrenuo radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe 10. juna 1998. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 7. februara 2012. godine. Dakle, postupak je trajao 13 godina i osam mjeseci.

45. Ustavni sud zapaža da u postupku, iako je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, bilo potrebno da vještak finansijske struke izvrši vještačenje, nije bilo naročito složenih činjeničnih i pravnih pitanja o kojima je trebalo raspraviti, te konstatira da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu.

46. Dalje, vezano za doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se, prema Zakonu o parničnom postupku, smatra hitnim, te da je postupak okončan nakon 13 godina i osam mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu u predmetnom postupku trebalo pet godina da donese prvu presudu o apelantovom tužbenom zahtjevu, a da su nakon toga viši sudovi predmet više puta vraćali na ponovno suđenje tom sudu. Međutim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni sud, koji je prvu odluku donio nakon proteka pet godina, te je u nastavku postupka ponovo počinio propuste koji su prouzrokovali da se njegove odluke ukinu i da se predmet vrati na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu i doprinio dužini predmetnog postupka.

47. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji je trajao 13 godina i osam mjeseci može u najvećem dijelu pripisati prvostepenom sudu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete


48. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

49. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (ibid., Odluka Ustavnog suda broj AP 938/04, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao trinaest godina, te da se radi o hitnom postupku, apelantu se određuje naknada u visini od 3.900,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

C) Pravo na imovinu


50. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak


51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao 13 godina i osam mjeseci za šta Osnovni sud snosi najveći dio odgovornosti. Naime, iako se radi o postupku koji se prema zakonu smatra hitnim, Osnovni sud nije iskazao primjerenu ažurnost.

52. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dali iscrpne razloge zašto su djelimično odbili apelantov tužbeni zahtjev a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

53. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!