Službeni glasnik BiH, broj 80/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2167/09, rješavajući apelaciju Vahide Dobrača-Muftić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Vahide Dobrača-Muftić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Vahida Dobrača-Muftić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 9. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedene presude do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2167/09 od 8. juna 2011. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Mehmeda Muftića, kao druge strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je 19. aprila 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a pismo upućeno tuženom je vraćeno sa napomenom poštanske službe da se odselio.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 29. augusta 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-002830 od 13. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-0001422 od 23. oktobra 2007. godine, obavezan je tuženi da se iseli iz stana bliže označenog u dispozitivu presude, koji je apelanticino vlasništvo, te ga oslobodi od vlastitih stvari, kao i da naknadi apelantici troškove parničnog postupka.

8. U toku postupka Općinski sud i Kantonalni sud su utvrdili da su apelantica i tuženi bili u braku više od 30 godina, da su predmetni stan stekli u toku trajanja bračne zajednice, da je predmetni stan tuženom dodijelila firma „Energoinvest“ Sarajevo u kojoj je radio punih 45 godina, da apelantica i tuženi imaju troje djece, da je apelantica u toku braka od tuženog dobila pismenu saglasnost na formularu za otkup stana na njeno ime, a da tuženi sve vrijeme koristi stan. Također je utvrđeno da su se apelantica i tuženi razveli Presudom Općinskog suda broj P-1816/02 od 14. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1610/03, kao i da je apelantica težak bolesnik sa invaliditetom 100%. Sudovi su smatrali da je apelantica isključivo pravo vlasništva stekla upisom u javne knjige o nekretninama uz pismenu saglasnost tuženog, pa je tuženi obavezan da se po jačem apelanticinom pravu iseli iz predmetnog stana. Općinski sud i Kantonalni sud su zasnovali svoje odluke na odredbi člana 49. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine uvažena je revizija tuženog, obje nižestepene presude su preinačene i apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti. Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan revizioni prigovor tuženog da je predmetni stan bračna stečevina apelantice i tuženog, koja još nije podijeljena, pa se apelantica ne može a priori smatrati stvarno isključivim vlasnikom te nekretnine bez obzira na to što je upisana u vlasničkoj knjizi sa pravom 1/1 i, na osnovu tako tumačenog jačeg prava-prava vlasništva, tuženog iseliti iz stana. Vrhovni sud je istakao da je tuženi osnovano ukazao u reviziji, a što je isticao i ranije u toku postupka, da njegova saglasnost data na formularu da apelantica otkupi stan na svoje ime nije sa njegove strane značila i da je apelantica, bez obzira na to što je u vlasničkoj knjizi upisana sa pravom vlasništva 1/1, isključivi vlasnik stana do momenta valjane podjele bračne tečevine, a posebno da to nije značilo da on ne može koristiti stan, odnosno da se iz njega mora iseliti. Prema shvatanju Vrhovnog suda, da bi apelantica mogla tražiti iseljenje tuženog na osnovu svog jačeg prava-prava vlasništva, morala je, a što nije, dokazati (član 123. Zakona o parničnom postupku) da postoji uvjet propisan odredbom člana 254. stav 2. Porodičnog zakona, a to je da je predmetni stan imovina koju je ona za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tuženim stekla po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. Porodičnog zakona. Osim toga, tuženi je apelantici dao saglasnost da otkupi stan u vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, a on stanuje u tom stanu sve vrijeme, pa bi oduzimanje prava korištenja stana tuženom u ovom postupku, prema ocjeni Vrhovnog suda, bila direktna povreda njegovog prava na dom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


10. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u tom što je Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude, povrijedio odredbe materijalnog i procesnog prava. Ističe da u toku postupka nije utvrđena činjenica da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka, a da je, nasuprot tome, utvrđena činjenica (dokazana javnom ispravom-izvodom iz knjige položenih ugovora) da je apelantica isključivi vlasnik stana, te da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji bio vezan tom činjenicom, pa je potpuno pogrešno tumačio raspravno načelo, odnosno odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, kada je iznio stav da je apelantica morala pred prvostepenim sudom dokazati da predmetni stan predstavlja njenu posebnu imovinu, pa da je to dokazala, onda bi uspješno mogla isticati zahtjev za iseljenje tuženog iz predmetnog stana.

b) Odgovor na apelaciju


11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj Presudi broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine. Smatra da su apelanticini navodi neosnovani, jer je odluka donesena u skladu sa važećim materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegoovine i Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi


12. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine. […]

Član 252.

(1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. […]

13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 11.

Supružnici stan mogu otkupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog.

[…]

14. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 49.

Ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo zahtijevati da to uznemiravanje prestane..

[…]

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000396 od 23. aprila 2009. godine, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

22. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi sa pitanjem da li je Vrhovni sud imao osnov da donese osporenu presudu kojom je utvrdio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (njen bivši suprug) da se iseli iz stana na kojem je ona upisana u vlasničkoj knjizi sa pravom 1/1.

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj zadatak tog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Naime, zadatak tih sudova je da, općenito, ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

24. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

25. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku, kojom je u konačnom odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da se iseli iz stana na kojem je ona upisana u vlasničkoj knjizi sa pravom 1/1, zasnovao na odredbama Porodičnog zakona. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je predmetni stan bračna stečevina apelantice i tuženog, koja još nije podijeljena, pa se apelantica ne može a priori smatrati stvarno isključivim vlasnikom te nekretnine, bez obzira na to što je upisana u vlasničkoj knjizi sa pravom 1/1 i, na osnovu tako tumačenog jačeg prava-prava vlasništva, tuženog iseliti iz stana. Vrhovni sud je, također, istakao da saglasnost tuženog na formularu da apelantica otkupi stan na svoje ime nije sa njegove strane značila i da je apelantica, bez obzira na to što je u vlasničkoj knjizi upisana sa pravom vlasništva 1/1, isključivi vlasnik stana do momenta valjane podjele bračne tečevine, a posebno da to nije značilo da on ne može koristiti stan, odnosno da se iz njega mora iseliti. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je saglasnost apelantici data u vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, da tuženi stanuje u tom stanu sve vrijeme, pa bi oduzimanje prava korištenja stana tuženom u ovom postupku, prema ocjeni Vrhovnog suda, bila direktna povreda njegovog prava na dom.

26. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i logično obrazloženje i primijenio relevantne odredbe materijalnog prava (Porodičnog zakona). Naime, Ustavni sud zapaža da su imovinski odnosi bračnih supružnika regulirani relevantnim odredbama Porodičnog zakona koji je lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima su regulirane određene situacije između bračnih supružnika, kao što je, npr., otkup stana na kojem su zajednički nosioci stanarskog prava (član 11. Zakonа o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo)(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2697/08 od 12. oktobra 2011. godine). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava ne može se smatrati proizvoljnom.

27. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


28. Apelantica se, osim toga, žali da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te da u apelaciji nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli ukazati na to da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona ne izgleda proizvoljna.

20. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!