Službeni glasnik BiH, broj 4/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4663/15, rješavajući apelaciju Samira Aljukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Samira Aljukića.

Utvrđuje sa povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 K 244688 15 Kž 3 od 28. oktobra 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 244688 15 Kv 5 od 19. oktobra 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Aljukića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 K 244688 15 Kž 3 od 28. oktobra 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 244688 15 Kv 5 od 19. oktobra 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje I. Uvod

1. Samir Aljukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine. Istovremeno, apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom bi se naložilo puštanje apelanta na slobodu.

2. Apelant je podneskom od 6. novembra 2015. godine dopunio apelaciju kojim je osporio rješenja redovnih sudova o produženju pritvora, koja su donesena tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom, i to Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž 3 od 28. oktobra 2015. godine i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 Kv 5 od 19. oktobra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 23. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. oktobra do 6. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalno tužilaštvo je 7. augusta 2015. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i drugooptuženog Adnana Đulovića (obojica u daljnjem tekstu: optuženi), i to u odnosu na apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo protuzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH i zbog osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZFBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH i produženim krivičnim djelom krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je potvrdio optužnicu 10. augusta 2015. godine.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine optuženim je produžen pritvor za još dva mjeseca koji, prema navedenom rješenju, može trajati najduže do 11. oktobra 2015. godine, u smislu člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Nakon što je Općinski sud razmotrio prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora optuženim, Vijeće prvostepenog suda je zaključilo da je prijedlog osnovan i da su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opći uvjeti za određivanje mjere pritvora, tako i posebni uvjeti propisani članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi sa postojanjem osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret, Općinski sud je istakao da osnovana sumnja, kao conditio sine qua non za zakonito određivanje pritvora, proizlazi iz prikupljenih dokaza u optužnici, pribavljene materijalne dokumentacije i izjava saslušanih svjedoka (o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na str. od 3. do 14. obrazloženja osporenog rješenja).

8. U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, na kojem je Kantonalno tužilaštvo utemeljilo prijedlog za produženje mjere pritvora, prvostepeno vijeće je izvelo zaključak da je prijedlog osnovan zbog toga što je nesporno da je optužnica protiv optuženih potvrđena za krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, krivično djelo protuzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. KZFBiH u vezi sa stavom 2. istog zakona za koje se, također, može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina, pa je na taj način ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu. Pored postojanja objektivnog uvjeta za primjenu ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, Općinski sud je uzeo u obzir da su optuženi krivična djela koja su im stavljena na teret izvršili kao ovlaštena službena lica MUP-a Tuzlanskog kantona, koja su zadužena za zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana, sigurnosti prometa, jednakosti postupanja prema građanima, zaštiti i ugledu države i institucije u kojoj su zaposleni, radeći suprotno interesima službe i u ličnom interesu, nanoseći štetu budžetu Tuzlanskog kantona, MUP-u Tuzlanskog kantona i građanima, što sve ukazuje na posebnu težinu počinjenih krivičnih djela s obzirom na način izvršenja i posljedice koje su nastupile, kao i to što su "djela učinjena u vanrednim okolnostima", što ukazuje da bi puštanje optuženih na slobodu predstavljalo realnu prijetnju narušavanju javnog reda, a koji je već narušen izvršenjem predmetnih krivičnih djela. Prvostepeno vijeće je, dalje, istaklo da su optuženi, djelujući po prethodnom dogovoru, bez ikakvog razloga i prethodnog obavještenja, upućivali vozila na tehnički pregled, dakle, radnje koje nisu tipične za ponašanje policijskih službenika, što upućuje na zaključak da su krivična djela izvršena u vanrednim okolnostima, čime su u cijelosti ispunjeni zahtjevi iz odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH kao posebnog uvjeta za produženje pritvora.

9. Općinski sud je još naglasio da je svrha pritvora iz navedene zakonske osnove u sferi prevencije, odnosno zaštiti javne sigurnosti, pravnog poretka, tako da bi, prema mišljenju prvostepenog vijeća, ukidanje pritvora optuženim uznemirilo javnost i umanjilo ugled i povjerenje u krivično pravosuđe. Još je istaknuto da način izvršenja i posljedice izvršenja bitno odstupaju od uobičajenih posljedica, a optuženi su radnje izvršenja krivičnog djela preduzimali duži vremenski period, čime su iskazali naročito upornost i bezobzirnost u izvršenju krivičnog djela.

10. Odlučujući o žalbama branilaca optuženih, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine kojim je žalbe odbio.

11. U vezi sa žalbenim prigovorima optuženih kojima su ukazali na nepostojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je prigovore ocijenio kao neosnovane. U tom pravcu Kantonalni sud je pojasnio da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv optuženih podignuta optužnica zbog krivičnih djela za koja im se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i da su krivična djela koja im se stavljaju na teret optuženi počinili kao ovlaštena službena lica MUP-a Tuzlanskog kantona zadužena za zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana. Navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje na posebnu težinu počinjenih krivičnih djela s obzirom na način izvršenja i njihove posljedice. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da su predmetna krivična djela "učinjena u vanrednim okolnostima", što ukazuje na to da bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno težinu krivičnih djela stavljenih na teret optuženim, i to ne samo apstraktnu težinu izraženu putem kazne zaprijećene zakonom za učinitelje predmetnih krivičnih djela nego i njihovu konkretnu težinu, a koja se ogleda u činjenici da su predmetna krivična djela optuženi počinili kao zaposlenici MUP-a Tuzlanskog kantona, i to apelant kao načelnik i komesar, zatim, da su radnje izvršenja krivičnih djela koja su im stavljena na teret preduzimali duži vremenski period ukazuje na izrazitu upornost i bezobzirnost optuženih pri izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su krivična djela za koja se optuženi terete učinjena u vanrednim okolnostima i da se radi o posebno teškim krivičnim djelima, te da bi puštanje optuženih na slobodu, s obzirom na način i posljedice izvršenja djela, posebno kada se ima u vidu činjenica da je izvršenje predmetnih krivičnih djela optuženih izazvalo veliku pažnju i revolt građana Tuzle i šire, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a što je u osnovi člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

12. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 244688 15 Kv 4 od 8. oktobra 2015. godine optuženim je produžen pritvor za dva mjeseca zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka d) KPFBiH u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 8. decembra 2012. godine.

13. Međutim, Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž 2 od 16. oktobra 2015. godine djelimično su uvažene žalbe branilaca optuženih, pa je rješenje Općinskog suda od 8. oktobra 2015. godine ukinuto i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio novo Rješenje broj 32 0 K 244688 15 Kv 5 od 19. oktobra 2015. godine kojim je optuženim produžen pritvor za još dva mjeseca koji, prema navedenom rješenju, može trajati najduže do 8. decembra 2015. godine. Postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo koje je im stavljeno na teret proizašlo je iz prikupljenih dokaza u spisu predmeta o čemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na str. od 2. do 8. obrazloženja.

15. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškim krivičnim djelima s obzirom na način izvršenja krivičnih djela i postojanje osnovane sumnje da su optuženi djela počinili u dužem vremenskom kontinuitetu pri čemu su optuženi djelovali povezano, iskazavši izrazitu upornost i bezobzirnost prilikom izvršenja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Dalje je obrazloženo da su optuženi zaposlenici MUP-a Tuzlanskog kantona i da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant krivična djela koja mu se stavljaju na teret počinio kao komandir Policijske stanice Istok Tuzla. Prema ocjeni prvostepenog vijeća, navedena okolnost upućuje na zaključak da "učinjenje predmetnih krivičnih djela od optuženih nije praćeno uobičajenim okolnostima za učinjenje takvih krivičnih djela, nego upravo o postojanju vanrednih okolnosti počinjenja krivičnih djela, jer su optuženi osobe zadužene za zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana i od kojih građani mogu i treba da očekuju zaštitu, a ne obratno, pa s obzirom na uobičajenu posljedicu izvršenja ovakvih krivičnih djela koja se ogleda u osiromašenju budžetskih sredstava, ovdje se, prema mišljenju ovog vijeća, radi i o posebno teškoj posljedici koja se ogleda u gubitku povjerenja građana u rad institucija države i državnih organa i izazivanju revolta građana, pa ovo vijeće ocjenjuje da je, radi daljeg nesmetanog vođenja krivičnog postupka, neophodno produžiti mjere pritvora optuženim, jer bi njihov boravak na slobodi rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, a i činjenicu da je javnost putem medija upoznata sa njima". Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je u cijelosti ispunjen uvjet za produženje mjere pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pa je primjenom člana 151. stav 1. ZKPFBiH odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

16. Odlučujući o žalbama branilaca optuženih, Kantonalni sud je žalbe kao neosnovane odbio. U vezi sa prigovorima o nepostojanju posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora, Kantonalni sud je prigovore ocijenio neosnovanim, obrazloživši to činjenicom da iz same zakonske odredbe člana 146. stav 1. tačka d) proizlazi da se pritvor po tom zakonskom osnovu može odrediti, odnosno produžiti kada postoje činjenice i okolnosti koje ukazuju na opravdanu prijetnju narušavanju javnog reda uslijed puštanja na slobodu optuženih. Prema ocjeni drugostepenog vijeća, utvrđenje prvostepenog vijeća je zasnovano na stvarnim okolnostima da su optuženi krivična djela koja su im stavljena na teret činili duži vremenski period u kontinuitetu, iskazujući pri tome upornost i bezobzirnost, djelujući povezano. Dalje, Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu težinu krivičnih djela koja su optuženim stavljena na teret, i to ne samo s obzirom na visinu zaprijećenih kazni već i s obzirom na to da su optuženi krivična djela koja im se stavljaju na teret počinili kao zaposlenici MUP-a Tuzlanskog kantona, i to sa više radnji počinjenja, koje su preduzimali povezano duži vremenski period. Upravo navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, ukazuje da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da su krivična djela za koja se optuženi sumnjiče "učinjena u vanrednim okolnostima", da se radi o posebno teškim krivičnim djelima s obzirom na način i posljedice njihovog izvršenja, koje su dovele do oštećenja kantonalnog budžeta, te pojedinih fizičkih i pravnih lica, što je opravdano izazvalo interes i revolt građana Tuzle i šire koji i dalje traje, bez obzira na protek vremena od kada su optuženi lišeni slobode. U tom pravcu je još navedeno da sredstva informiranja i građani "živo prate" svaku sjednicu vijeća ili ročište za pretres u ovom predmetu pri čemu se građani svake sedmice okupljaju ispred zgrade suda ili Vlade, pa bi, prema ocjeni Kantonalnog suda, puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, što je u osnovi člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Stoga se, prema mišljenju Kantonalnog suda, neophodnost produženja pritvora u osnovi pojavljuje kao preventivna, a ne krivična mjera.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka d) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se osporava postojanje pritvorskog razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U iscrpnim navodima se ukazuje da osporenim rješenjima nije ukazano na postojanje okolnosti koje bi, u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, opravdale pritvor iz navedenog zakonskog osnova. Samo postojanje pretpostavke da bi puštanje apelanta na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda i doći. Stereotipni navodi u obrazloženju predmetnog rješenja, da je navodno počinjenje krivičnog djela izazvalo "veliku pažnju, a i revolt građana Tuzle i šire", ne mogu opravdati produženje mjere pritvora apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) s obzirom na to da je nekoliko optuženih u ovom krivičnom predmetu sklopilo sporazum o priznanju krivnje sa Kantonalnim tužilaštvom i izdržavanje izrečene kazne čekalo na slobodi, pri čemu javnost nije demonstrirala svoju uznemirenost na bilo koji način. Istaknuto je da predmetni pritvorski osnov ima vanprocesni karakter, koji upućuje na to da se pritvor može odrediti radi prijetnje očuvanju javnog reda, a ne radi vođenja krivičnog postupka, dakle, kao preventivna mjera. Apelantova odbrana se pozvala na praksu Evropskog suda i na Preporuku R (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope. Prema ocjeni apelantovog opunomoćenika, zbog prirode ove norme koja ostavlja prostor za arbitrarnu primjenu, odluka Kantonalnog suda je morala biti zasnovana na konkretnim dokazima iz kojih se može izvesti nesporan zaključak da su ispunjena sva tri kumulativna uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Apelantova odbrana se pozvala i na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima br. AP 1971/14 i AP 2930/15.

18. U dopuni apelacije apelantova odbrana je u bitnom ponovila navode iz apelacije, proširujući prigovore i na naknadno donesena rješenja o produženju pritvora apelantu. Apelacijom se ukazuje na kršenje odredaba ZKPFBiH, jer je Kantonalni sud u osporenom rješenju, obrazlažući razloge iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, sam utvrdio činjenično stanje i uveo novu činjenicu da se građani redovno okupljaju svake sedmice ispred zgrade suda ili Vlade, pa bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Apelantov opunomoćenik ukazuje da je okupljanje građana ispred zgrade Vlade ili suda općepoznata činjenica u Tuzli, koja nema nikakve direktne veze sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv optuženih, jer građani koji se okupljaju svake srijede protestiraju kako bi iskazali nezadovoljstvo zbog kršenja svojih prava tražeći smjenu Vlade TK, kako bi izvršili pritisak na nadležno tužilaštvo i sud radi pokretanja krivičnih postupaka protiv lica odgovornih za neuspjeh privatizacije javnih preduzeća. Apelantova opunomoćenica je ove navode potkrijepila isječcima iz novinskih članaka, odnosno internetskih portala.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem navedenog suda nisu povrijeđene odredbe člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Općinski sud je, prije svega, informirao Ustavni sud da je apelantu nakon podnošenja apelacije produžen pritvor za naredna dva mjeseca. Navedeno je da su u osporenom rješenju jasno i detaljno obrazloženi razlozi za produženje mjere pritvora apelantu, te je posebno istaknuto da je apelant krivično djelo koje mu je stavljeno na teret izvršio kao ovlašteno službeno lice MUP-a Tuzlanskog kantona, koje je zaduženo za zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana. Istaknuto je da ta činjenica jasno ukazuje da bi puštanje na slobodu apelanta predstavljalo realnu prijetnju javnom redu, naglasivši da je javni red u konkretnom slučaju već narušen u tolikoj mjeri da bi umanjilo povjerenje građana u pravosuđe. Naglašeno je da za krivični postupak koji se vodi protiv optuženih pred prvostepenim sudom vlada ogromno interesiranje medija kako Tuzlanskog kantona, tako i FBiH. Prema ocjeni Općinskog suda, prvostepeno rješenje sadrži dovoljno razloga i argumenata za odlučenje da se apelantu produži pritvor pri čemu apelantu ni na koji način nisu prekršena prava na koja se u apelaciji pozvao uz poseban naglasak da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere nije ničim obrazložio. Predloženo je da se i apelacija i privremena mjera odbiju.

21. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi u svojim rješenjima obrazložili i dali ozbiljne razloge za stav da se u konkretnom slučaju radi o djelima koja su počinjena u vanrednim okolnostima i da se, stoga, radi o teškim krivičnim djelima ne samo zbog njihove apstraktne nego i konkretne težine i njihovih posljedica, načina izvršenja, kao i visine zaprijećenih kazni. Prema ocjeni Kantonalnog tužilaštva, redovni sudovi su naveli i zbog čega bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, a što je u osnovi člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom i dopunom apelacije su rješenja Kantonalnog suda br. 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i 32 0 K 244688 15 Kž 3 od 28. oktobra 2015. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 17. augusta, odnosno 30. oktobra 2015. godine, a apelacija i dopuna apelacije su podnesene 15. oktobra, odnosno 6. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, kao i njena dopuna ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno njena dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i njena dopuna ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

30. Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje se nalazi u pritvoru koji, prema posljednjem osporenom rješenju o produženju pritvora, može da traje najduže do 8. decembra 2015. godine pri čemu se apelant poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da je apelant u međuvremenu dopunio apelaciju kojom je osporio i naknadno dostavljena rješenja o produženju pritvora. Stoga će Ustavni sud u predmetnom slučaju razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o produženju mjere pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice.

31. Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je dopušteno odrediti pritvor samo u slučaju u kojem postoji "osnovana sumnja" da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, za određivanje pritvora ZKPFBiH uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest "osnovane sumnje" da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

32. U kontekstu apelantovog pozivanja na kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Konačno, shodno članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija, iako se apelant eksplicitno pozvao na navedenu odredbu, suštinski ne pokreće pitanje kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Navedeno stoga što apelant ne pokreće pitanje postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, kao uvjet sine qua non za zakonito određivanje mjere pritvora, niti ukazuje na bilo kakvo kršenje proceduralnih zahtjeva procesnog prava prilikom donošenja osporenih rješenja. Pošto Ustavni sud iz osporenih rješenja ne uočava bilo kakav nedostatak proceduralne prirode koji bi suštinski mogao utjecati na zakonitost osporenih rješenja, apelantove prigovore usmjerene u pravcu kršenja člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije Ustavni sud smatra neutemeljenim.

34. Ustavni sud zapaža da apelant, zapravo, prigovora da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer redovni sudovi nisu konkretizirali postojanje stvarne opasnost da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

36. U vezi sa prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Pored toga, a u odnosu na naknadno dostavljena rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud ukazuje na standard Evropske konvencije, shodno stavu 3. člana 5. Evropske konvencije, prema kojem je sud prilikom donošenja odluke o produženju pritvora obavezan da sa dužnom pažnjom razmotri da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen, odnosno produžen, i dalje primjenjivi. Navedeno stoga što su sudovi dužni voditi računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.

37. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća da je u citiranim predmetima, između ostalog, utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost apelanata u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, temeljeći svoje odluke na praksi Evropskog suda, Preporuci (C/M Rec 2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (u daljnjem tekstu: Preporuka) na koju se pozvao apelant u predmetnom slučaju, te u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvještaju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom "Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini" (u daljnjem tekstu: Izvještaj OSCE-a).

38. Tako je Ustavni sud u citiranim predmetima, između ostalog, podsjetio da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu, zaista, narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stav Komiteta ministara Vijeća Evrope izražen u Preporuci "da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim".

39. Ustavni sud, također, podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP 3210/15 prilikom odlučenja imao u vidu i Izvještaj OSCE-a čija je svrha bila razmotriti postupak određivanja pritvora kojim se bolje štite prava i koji bi bio u većoj mjeri usaglašen sa široko prihvaćenim međunarodnim standardima. U Izvještaju je, između ostalog, navedeno da u brojnim predmetima određivanja pritvora po ovom osnovu obrazloženje glasi, otprilike, "ako je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od deset godina, a imajući na umu način na koji je krivično djelo izvršeno… i posljedice krivičnog djela…sud nalazi da su način i posljedice krivičnog djela takvi da nalažu određivanje mjere pritvora u interesu sigurnosti građana". U Izvještaju OSCE je zaključio da "ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda, nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela, kao i to da ovakva obrazloženja ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni".

40. Dovodeći sve navedeno u kontekst osporenih rješenja o produženju pritvora apelantu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o primjeni pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zasnovali na gotovo identičnim razlozima, ponavljajući u osporenim rješenjima suštinski iste razloge. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja oba prijedloga za produženje mjere pritvora apelantu imali u vidu, prije svega, težinu krivičnog djela sa aspekta zaprijećene kazne, zatim, činjenicu da je apelant krivična djela koja su mu stavljena na teret počinio kao ovlašteno službeno lice, kao i činjenicu da su "predmetna djela učinjena u vanrednim okolnostima", što, prema stavu redovnih sudova, opravdava primjenu ovog zakonskog osnova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir i činjenicu da je apelant radnje izvršenja krivičnih djela za koja se sumnjiči "preduzimao duži vremenski period", što je redovnim sudovima ukazalo na njegovu "izrazitu upornost i bezobzirnost prilikom izvršenjа krivičnih djela", a sve to kao dodatni argument za primjenu ovog pritvorskog razloga. Zatim su redovni sudovi uzeli u obzir da je izvršenje predmetnih krivičnih djela "izazvalo veliku medijsku pažnju i revolt građana Tuzle zbog naročito teških posljedica izvršenja predmetnih krivičnih djela koja su dovelа do osiromašenja budžetskih sredstava". Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u rješenju od 28. oktobra 2015. godine, pravdajući stav prvostepenog vijeća o postojanju ovog posebnog pritvorskog razloga, imao u vidu i da sredstva informiranja i građani "živo prate" svaku sjednicu vijeća ili ročište za glavni pretres u konkretnom predmetu, bez obzira na protek vremena, kao i to da se "građani okupljaju svake sedmice ispred zgrade suda ili Vlade", pa bi navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten iz pritvora.

41. U vezi sa navedenim obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud ponovo naglašava da se pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH može primijeniti samo izuzetno, i to u "posebnim okolnostima", pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, a ozbiljnost moguće kazne i priroda krivičnog djela, na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju suštinski zasnovali stav o postojanju ovog zakonskog razloga za produženje pritvora, nisu per se dovoljni za primjenu ovog pritvorskog osnova.

42. U kontekstu obrazloženja redovnih sudova koji su primjenu ovog posebnog zakonskog osnova za produženje mjere pritvora vezali za težinu krivičnog djela Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 3210/15 (op.cit., AP 3210/15) u kojoj je naglašeno da "ma koliko neko krivično djelo bilo teško, ono samo po sebi ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH". U citiranoj odluci Ustavni sud je ponovo ukazao na stav Evropskog suda da "težina kazne nije dokaz, niti može opravdati tvrdnju da su ugrožene sigurnost i imovina građana (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, Serija A broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red (vidi, Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, Serija A broj 218, stav 51)". Shodno navedenom, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne uočava takve dokaze, odnosno indicije.

43. Pored izostanka konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali primjenu ovog zakonskog osnova za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi postojanje "vanrednih okolnosti" doveli u kontekst sa izvršenjem predmetnih krivičnih djela. Navedeno proizlazi iz obrazloženja redovnih sudova u kojima tvrde da su krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret "učinjena u vanrednim okolnostima", i to "zbog atipičnog ponašanja apelanta prilikom izvršenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret". Ustavni sud podsjeća da se "vanredne okolnosti" koje ima u vidu tačka d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH odnose na okolnosti poslije učinjenja krivičnog djela koje bi, s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, nesporno mogle dovesti do stvarne (ne apstraktne) prijetnje od narušavanja javnog reda koja mora biti potkrijepljena relevantnim dokazima i indicijama da bi do narušavanja javnog reda zaista moglo i doći u slučaju puštanja iz pritvora osumnjičenog, odnosno optuženog lica. Osim toga, paušalno pozivanje Kantonalnog suda na redovno okupljanje nezadovoljnih građana ispred suda ili Vlade kao razlog za primjenu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH se čini neprihvatljivim u odsustvu konkretnog dokaza da se to okupljanje može dovesti u vezu sa predmetnim slučajem. Ustavni sud zapaža da je u tom pravcu apelantova odbrana dostavila dokaze iz štampanih medija, odnosno internetskih portala, iz kojih je vidljivo da je sedmično redovno okupljanje građana Tuzle posljedica sasvim drugih razloga ("privatizacijske afere"). Konačno, u kontekstu naknadno dostavljenih rješenja o produženju mjere pritvora Ustavni sud smatra da su redovni sudovi propustili da sa dužnom pažnjom razmotre da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prethodno produžen i dalje primjenjivi. Navedeno stoga što su osporena rješenja zasnovana na suštinski identičnim razlozima koji su nedovoljni za primjenu zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH pri čemu nove okolnosti koje je imao u vidu Kantonalni sud u rješenju od 28. oktobra 2015. godine (redovno okupljanje građana Tuzle) navedeni sud nije potkrijepio relevantnim dokazom kojim bi okupljanje građana Tuzle doveo u vezu sa konkretnim predmetom.

44. Imajući u vidu sve navedeno u kontekstu prakse Evropskog suda i vlastite prakse u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja mjere pritvora apelantu zbog zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

45. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

46. Imajući u vidu da je pritvor koji je apelantu određen prvobitno osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, odnosno da po rješenjima osporenim dopunom apelacije ističe na dan donošenja ove odluke, Ustavni sud ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), da samim tim nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja, te da je dovoljno što je ukazao na propuste redovnih sudova prilikom donošenja osporenih rješenja.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, primjenjujući član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, razloge za produženje mjere pritvora zasnovali na suštinski identičnim razlozima koji su nedovoljni za primjenu ovog zakonskog osnova iz kojih ne proizlazi stvarna opasnost da bi mogle nastupiti vanredne okolnosti kao rezultat stvarnog narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja iz pritvora.

48. Istovremeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije u situaciji kada predmetna apelacija suštinski ne pokreće pitanje kršenja prava zaštićenih tim članom, a iz osporenih rješenja ne proizlazi da je prilikom donošenja osporenih rješenja došlo do zanemarivanja proceduralnih zahtjeva procesnog prava.

49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.