Službeni glasnik BiH, broj 48/11

na sjednici odr�anoj 22. februara 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3777/08, rješavajući apelaciju Emine Mujakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Emine Mujakić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se još vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši u predmetu broj 23 0 P 002016 09 P. (isti postupak je prethodno vođen pred Kantonalnom i Federalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši, Kantonalnim sudom u Bihaću i Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine).

Nala�e se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 23 0 P 002016 09 P.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nala�e se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantici Emini Mujakić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nala�e se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Emine Mujakić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-G�-06-000809 od 16. februara 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.

I. Uvod


1. Emina Mujakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 6. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog ukupne du�ine trajanja postupka u predmetu broj 001-0-G�-06-000809 koji se tada nalazio pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

2. Apelantica je 4. novembra 2010. godine dopunila apelaciju osporivši Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-G�-06-000809 od 16. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatra�eno je 5. februara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 21. januara 2011. godine zatra�eno da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 23 0 P 002016 09 P.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. marta 2009. godine, a Općinski sud 11. februara 2009. godine. Općinski sud je 26. januara 2011. godine dostavio tra�eni spis.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su dostavljeni punomoćniku apelantice 24. marta 2009. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 14. jula 1998. godine Općinskom sudu podnijela tu�bu protiv Osnovne škole �Fadil Bilal� Šumatac (u daljnjem tekstu: tu�ena) radi �utvrđenja nezakonitosti otkaza�. Tu�benim zahtjevom apelantica je zatra�ila da se poništi kao nezakonito Rješenje tu�ene o prestanku radnog odnosa broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine, da se utvrdi da joj radni odnos kod tu�ene nije prestao 16. novembra 1994. godine i da se tu�ena obave�e da je vrati na radno mjesto koje je do tada obavljala. Predmet je zaveden pod broj Pr-15/98.

8. Pred Općinskim sudom su odr�ana četiri ročišta (26. februara, 30. marta. 12. maja i 4. juna 1999. godine) na kojima je izlo�ena tu�ba, dat odgovor na tu�bu, provedeni predlo�eni dokazi i glavna rasprava zaključena.

9. Općinski sud je Presudom broj Pr-15/98 od 4. juna 1998. godine odbio kao neosnovan apelanticin tu�beni zahtjev. Sud je svoju presudu utemeljio na apelanticinom iskazu datom u svojstvu parnične stranke iz kojeg je utvrdio da ona nakon 16. novembra 1994. godine nije dolazila na posao niti se javila na poziv zakonskog zastupnika tu�ene od 10. augusta 1995. godine, pa je sud zaključio da je apelantici kod tu�ene radni odnos prestao na zakonit način.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj G�-363/99 od 27. decembra 1999. godine apelanticinu �albu protiv prvostepene presude uva�io, Presudu broj Pr-15/98 ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. Apelantica se nakon stupanja na snagu Zakona o radu (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine; u daljnjem tekstu: ZOR) pismenim zahtjevom obratila tu�enoj radi uspostave radno-pravnog statusa. Tu�ena je dopisom od 3. maja 2000. godine obavijestila apelanticu da je njen zahtjev neosnovan jer joj je radni odnos zakonito prestao 16. novembra 1999. godine.

12. Apelanticin punomoćnik je pismenim podneskom od 10. maja 2000. godine od Općinskog suda zatra�io zakazivanje rasprave prema rješenju Kantonalnog suda. U toku 2000. godine pred Općinskim sudom su odr�ana tri ročišta (20. juna, 5. jula i 19. septembra 2000. godine). Tu�ena je na ročištu od 19. septembra 2000. godine predlo�ila da se postupak o apelanticinoj tu�bi prekine i cio spis uputi Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), budući da je apelantica kod tu�ene zatra�ila uspostavu radno-pravnog statusa. Apelanticin punomoćnik je istakao da je nesporna činjenica da je podnesen zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa tu�enoj, kao i činjenica da je apelantica tu�benim zahtjevom zatra�ila da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. oktobra 1995. godine. Općinski sud je procesnim rješenjem koje je donio na tom ročištu postupak prekinuo, a sljedeće godine je ponovo Rješenjem broj Pr-11/00 od 9. marta 2001. godine postupak na osnovu člana 143. ZOR-a prekinuo i nalo�io da se predmet ustupi Kantonalnoj komisiji pri Ministarstvu rada Unsko-sanskog kantona Bihać. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da eventualno izjavljena �alba na rješenje o prekidu postupka ne zadr�ava izvršenje rješenja.

13. Kantonalna komisija pri Kantonalnom ministarstvu zdravstva i socijalne politike je Rješenjem broj 13-34-430-UP-1/00 JH-1295 od 31. jula 2001. godine apelanticinu �albu odbila kao neosnovanu. U obrazlo�enju rješenja je navedeno da se na apelanticu ne mo�e primijeniti institut radnika na čekanju posla zbog toga što je njen poslodavac (tu�ena) Javna ustanova koja se finansira iz bud�etskih sredstava, pa je član 143. stav 2. ZOR-a neprimjenjiv. Protiv ovog rješenja apelantica je izjavila �albu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) putem Kantonalne komisije, nakon čega je Kantonalna komisija ponovo, u predmetu rješavanja radno-pravnog statusa, donijela Rješenje broj 09/2-34-430-UP-1/01-F&J od 25. marta 2005. godine kojim je poništila svoje prethodno rješenje od 31. jula 2001. godine, apelanticinu �albu usvojila kao osnovanu, utvrdila da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla u skladu s članom 143. ZOR-a i tu�enoj je nalo�eno da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu s članom 143. stav 2. ZOR-a. U obrazlo�enju rješenja je navedeno da je apelantica protiv rješenja Kantonalne komisije blagovremeno izjavila �albu, ali da �alba iz nepoznatih razloga nije upućena na nadle�no postupanje, da se radilo o nepotpunom spisu zbog čega je apelantici upućen zahtjev 16. februara 2005. godine da dostavi neophodnu dokumentaciju. Nakon dostavljanja pismene dokumentacije, Kantonalna komisija je zaključila da je apelanticina �alba osnovana zbog toga što je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, da je bila u radnom odnosu kod tu�ene 31. decembra 1991. godine i od tada pa do podnošenja zahtjeva nije bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca. Kantonalna komisija je zaključila da apelantica ispunjava sva tri kumulativna uvjeta za sticanje statusa radnika na čekanju posla iz člana 143. ZOR-a.

14. Protiv rješenja Kantonalne komisije tu�ena je izjavila �albu. Federalna komisija je u �albenom postupku Rješenjem broj 03-34-625/05 od 15. juna 2005. godine odbila �albu tu�ene i potvrdila rješenje Kantonalne komisije od 25. marta 2005. godine.

15. Apelantica je podneskom od 28. jula 2005. godine od Općinskog suda zatra�ila zakazivanje rasprave.

16. Postupak po apelanticinoj tu�bi je nastavljen pred Općinskim sudom 13. februara 2006. godine kada je odr�ano pripremno ročište. Konstatovano je da je Kantonalna komisija vratila sudu kompletan spis, a nakon izlaganja tu�be apelantica je, pored već istaknutog zahtjeva (za utvrđenje ništavosti rješenja o prestanku radnog odnosa i obaveze tu�ene da je vrati na radno mjesto koje je obavljala do 16. novembra 1994. godine), istakla zahtjev da joj tu�ena isplati plaće za period od 1. januara 1996. godine do povratka na radno mjesto i topli obrok za period od 13. februara 2003. godine do septembra 2005. godine. Apelantica je pismenim podneskom od 16. februara 2006. godine precizirala tu�beni zahtjev u pogledu visine naknade plaća i toplog obroka za tra�eni period.

17. Glavna rasprava je zaključena 21. marta 2006. godine, a Presuda Općinskog suda broj RS-431/05 je donesena 20. aprila 2006. godine. Općinski sud je navedenom presudom poništio kao nezakonito rješenje tu�ene od 2. oktobra 1995. godine, obavezao tu�enu da apelanticu vrati na njeno dotadašnje radno mjesto, da joj isplati plaće za period od januara 1996. godine do aprila 2006. godine u tačno utvrđenim iznosima (navedeni u izreci presude), a od tada do povratka na posao 55% posljednje objavljene prosječne plaće u FBiH. Odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tra�ila utvrđenje da joj radni odnos kod tu�ene nije prestao 16. novembra 1994. godine i da se tu�ena obave�e na naknadu toplog obroka. Odbijen je prigovor tu�ene o neblagovremenosti tu�be. U obrazlo�enju presude, Općinski sud je naveo da se pravni osnov tu�be zasniva na odredbama čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odredbama ZOR-a i Općeg kolektivnog ugovora FBiH. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da rješenje tu�ene, kojim je apelantici prestao radni odnos, nije doneseno u skladu s navedenim propisima te je usvojen apelanticin zahtjev za poništenje rješenja.

18. Kantonalni sud je, odlučujući o izjavljenoj �albi, donio Presudu broj 001-0-G�-06-000809 od 16. februara 2009. godine, kojom je �alba djelomično uva�ena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tu�beni zahtjev za povrat na posao i isplatu naknade za period od 5. maja 2000. godine do 20. aprila 2006. godine i dalje odbijen. U dijelu, u kojem je tu�ena obavezana da apelantici isplati naknadu za period od 1. januara 1996. godine do 5. maja 2000. godine i nalo�eno joj da apelantici naknadi troškove parničnog postupka, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U dijelu u kojem je poništeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine prvostepena presuda je potvrđena. U dijelu obrazlo�enja presude Kantonalnog suda (kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u jednom dijelu) je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tu�ene i da je pravosna�nim rješenjem Kantonalne komisije (pravosna�no 15. juna 2005. godine) stekla status radnika na čekanju posla, pa je tu�enoj nalo�eno da apelantici riješi radno-pravni status uposlenika u skladu s članom 143. stav 2. ZOR-a. Stav Kantonalnog suda je da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, budući da je nesporno utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tu�ene, da nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca i da se prema odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a po sili Zakona smatra zaposlenikom na čekanju posla. Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, sticanjem statusa zaposlenika na čekanju posla osnovan je apelanticin zahtjev za poništenje Rješenja o prestanku radnog odnosa tu�ene broj 13/05 od 2. oktobra 1995. godine. Prema odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a, kako je dalje obrazlo�eno, radni odnos je, u situaciji kada je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla, mogao prestati tek istekom 6 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog Zakona, dakle 5. maja 2000. godine. U pogledu isplate naknada plaća za period od 5. maja 2000. do 20. aprila 2006. godine i dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je zahtjev neosnovan jer je odredbom člana 143. ZOR-a propisano da svim zaposlenicima koji su bili na čekanju posla, a koje poslodavac ne pozove na rad u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a, radni odnos prestaje po sili zakona 5. maja 2000. godine. Budući da apelantica u postupku nije dokazala da je u ovom roku pozvana na rad kod tu�ene niti je nakon 5. maja 2000. godine zaključila ugovor o radu, Kantonalni sud je zaključio da je apelantici radni odnos kod tu�ene prestao po sili zakona, pa je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan. Žalba je, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovana u dijelu koji se odnosi na dosuđenu visinu naknade za plaće u periodu od 1. januara 1996. godine do 5. maja 2000. godine, budući da za ovaj period apelantica ima pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla koju odredi poslodavac, a ne puni iznos plaće kako joj je dosudio prvostepeni sud, zbog čega je u ovom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine apelanticinu reviziju, izjavljenu protiv drugostepene presude, odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude i pozivajući se u prete�nom dijelu na razloge iz presude Kantonalnog suda.

20. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom, pripremno ročište zakazano za 13. januar 2011. godine je na apelanticin prijedlog odgođeno. Sljedeće pripremno ročište je zakazano za 24. februar 2011. godine. Postupak još nije okončan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


21. Apelantica se u apelaciji �ali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U dopuni apelacije, osim navedenog, apelantica je istakla i kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osporavajući presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda kojima je pravosna�no odlučeno o prestanku radnog odnosa i isplati plaća za period od 5. maja 2000. godine pa dalje. U vezi s tim, apelantica ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, kao relevantnu činjenicu cijenio pravosna�no rješenje Kantonalne komisije kojim joj je uspostavljen radno-pravni status, protiv kojeg nije pokrenut upravni spor. Smatra da navedeno rješenje nije relevantno za odlučenje o njenom tu�benom zahtjevu. U pogledu du�ine trajanja postupka apelantica je istakla da postupak koji je pokrenula 1998. godine u cijelosti još uvijek nije okončan, jer je osporenim presudama predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje i to u dijelu koji se tiče visine naknade za vrijeme čekanja posla. Apelantica je u apelaciji predlo�ila da Ustavni sud utvrdi kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku i obave�e Unsko-sanski kanton da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati 3.000,00 KM (za svaku godinu po 300 KM) jer je u vrijeme podnošenja apelacije postupak trajao punih deset godina, a u pitanju je radni spor koji je po zakonu hitan. U dopuni apelacije, apelantica je navela da su nakon podnošenja apelacije donesene dvije odluke redovnog suda (drugostepena i trećestepena presuda), ali da i pored toga o njenom zahtjevu nije u cijelosti riješeno, zbog čega je zatra�ila da se Unsko-sanski kanton obave�e da joj na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati za svaku godinu čekanja po 300,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju


22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u periodu od prijema predmeta 26. maja 2006. godine pa do donošenja presude 16. februara 2009. godine predmetom bilo zadu�eno troje sudija, i to svaki prema tada va�ećem rasporedu poslova.

23. Općinski sud je istakao da je postupao u primjerenim rokovima i da sud u periodu od 9. marta 2001. godine do 8. jula 2005. godine nije mogao postupati, jer je predmet tada bio ustupljen Kantonalnoj komisiji.

V. Relevantni propisi


24. Zakon o radu (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� br. 43/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143. st. 1. do 5.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdu�e šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

(5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti o drugom vidu naknade.

Član 147.

Propisi, koji su predviđeni za sprovođenje ovog zakona, donijet će se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 148.

Do donošenja propisa iz člana 147. ovog zakona, primijenjivat će se propisi koji su se primijenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 149.

Nadle�ni organi kantona donijet će propise, u skladu sa ovim zakonom, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 150.

Danom stupanja na snagu ovog zakona, na teritoriji Federacije prestaje primjena propisa o radnim odnosima i plaćama koji su se primijenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim propisa iz člana 148. ovog zakona.

25. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� broj 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 51.

Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143 a., 143 b. i 143 c, koji glase:

Član 143 a.

Uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. mo�e u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti �albu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) koju obrazuje Kantonalni ministar nadle�an za poslove rada.

O �albama izjavljenim protiv rješenja Kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koju formira federalni ministar.

U slučaju da Kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadle�nosti Kantonalne komisije.

Ako je pred nadle�nim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadle�no postupanje Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143 b.

Članove Federalne odnosno Kantonalne komisije imenuje federalni odnosno kantonalni ministar, na osnovu njihovog profesionalnog iskustva i iskazane sposobnosti za izvršavanje ove funkcije.

Članovi komisije moraju biti nezavisni i objektivni i ne mogu se birati iz reda izabranih du�nosnika, niti mogu imati bilo kakav politički mandat.

Federalno ministarstvo odnosno nadle�ni organ kantona snosit će troškove Federalne odnosno Kantonalne komisije.

Član 143 c.

Federalna odnosno Kantonalna komisija mo�e:

1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike,

2. pozvati svjedoke i vještake,

3. tra�iti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavca da dostave sve relevantne informacije

Odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije su:

1. konačne i podlije�u sudskom preispiotivanju u skladu sa zakonom,

2. pravno utemeljene,

3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana.

Član 54.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu.

26. U Zakonu o parničnom postupku (�Slu�bene novine FBiH� br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 199. stav 3.

U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

27. U Zakonu o parničnom postupku (�Slu�bene novine Federacije BiH� br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je du�an da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su du�ne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predlo�iti sve dokaze koje �ele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje �ele upotrijebiti kao dokaz.

Član 80.

U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazla�u svoje prijedloge.

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Član 123.

Svaka stranka du�na je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku

Član 203.

Svaka stranka du�na je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Član 206.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne mo�e sa sigurnošu utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 228.

Prvostepeni sud je du�an, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se odr�ati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito određivanja rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pa�nju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost


28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku


30. Apelantica se �ali da joj je zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njene tu�be iz radnog spora povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da postupak u cijelosti nije okončan ni u vrijeme donošenja ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadle�nog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju da nadle�ni sud donese odluku u razumnom roku o apelanticinom zahtjevu iz tu�be.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na nerazumno dugo trajanje postupka, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda


32. U konkretnom slučaju, predmet dopune apelacije je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 002016 09 Rev od 19. augusta 2010. godine (kojom je odbijena revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-G�-06-000809 od 16. februara 2009. godine kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj RS-431/05 je donesena 20. aprila 2006. godine u dijelu kojim je poništeno Rješenje o prestanku apelanticinog radnog odnosa broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je apelantica dopunu apelacije podnijela 4. novembra 2010. godine, a konačnu presudu primila 4. oktobra 2010. godine, proizlazi da je dopuna podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum


33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na �suđenje u razumnom roku� kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Relevantni principi


34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost du�ine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o slo�enosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadle�nog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i va�nosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir


35. Ustavni sud konstatuje da je predmet analize du�ine trajanja ovog postupka period od 12 godina, budući da je apelantica u julu 1998. godine pokrenula sudski postupak koji ni u vrijeme donošenja ove odluke nije u cijelosti okončan.

Slo�enost predmeta


36. Slo�enost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadle�ni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.

37. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebao utvrditi da li apelantica mo�e ostvariti prava koja su joj pripadala prema Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tu�be, odnosno prema odredbama Zakona o radu koji je stupio na snagu u novembru 1999. godine. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti, ne mo�e smatrati slo�enim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanticu, s obzirom da se tiče njenih prava iz radnog odnosa, a i po Zakonu o parničnom postupku je hitan.

Analiza du�ine trajanja postupka


38. Iz stanja spisa proizlazi da je od podnošenja tu�be (juli 1998. godine) prvostepeni sud donio presudu za godinu dana, nakon čega je, veoma brzo, drugostepeni sud ovu presudu ukinuo. Nakon apelanticine pismene urgencije prvostepeni sud je u ponovnom postupku zakazao tri ročišta, a u septembru 2000. godine je procesnim rješenjem postupak prekinuo na osnovu člana 143. ZOR-a. Nakon pismene izrade ovog rješenja (mart 2001. godine) i dostave spisa Kantonalnoj komisiji do okončanja postupka pred komisijama proteklo je četiri godine, nakon čega je apelantica predlo�ila prvostepenom sudu da se postupak po njenoj tu�bi nastavi. Ustavni sud ukazuje da su odluke pred komisijama za implementaciju člana 143. Zakona o radu uvjet da se mo�e pokrenuti parnični postupak, odnosno da odluka Kantonalne komisije mo�e biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom nakon što Federalna komisija odluči o �albi protiv te odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 382/08 od 11. januara 2011. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapa�a da apelantica nije podnijela �albu Federalnoj komisiji protiv rješenja Kantonalne komisije, već se direktno obratila Općinskom sudu za nastavak parničnog postupka. U toku 2006. godine Općinski sud je brzo i efikasno zakazao pripremno i ročište za glavnu raspravu i predmet zaključio u aprilu 2006. godine. Kantonalni sud je nakon tri godine (februar 2009. godine) donio odluku o �albi, a Vrhovni sud je nakon godine i šest mjeseci donio odluku o reviziji. Bez obzira na veći broj odluka koje su donesene u periodu od 12 godina u postupku o apelantičinoj tu�bi, njen tu�beni zahtjev samo je djelomično pravosna�no okončan (u dijelu kojim je tra�ila utvrđenje ništavosti rješenja o prestanku radnog odnosa, povrata na posao i isplate plaća za period od 5. maja 2000. godine pa nadalje) a djelomično vraćen na ponovno suđenje (za naknadu čekanja na posao u periodu od 1. januara 1996. godine do 5. maja 2000. godine). Dakle, predmetni postupak još traje. Općinski sud i Kantonalni sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili ništa na temelju čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, niti tako nešto proizlazi iz predmetnog spisa. Nije zanemarivo ni trajanje postupka pred Kantonalnom i Federalnom komisijom. Naime, u periodu od četiri godine (mart 2001. godine - mart 2005. godine) donesena su tri rješenja. U obrazlo�enju rješenja Kantonalne komisije, koje je doneseno povodom apelanticine �albe, navedeno je da iz nepoznatih razloga blagovremeno izjavljena �alba nije dostavljena na nadle�no postupanje, da je spis bio nepotpun i da je stoga neophodnu dokumentaciju za odlučivanje morala dostaviti sama apelantica. Od tog perioda donesene su još tri presude, a predmet nije u cjelini okončan.

39. Po mišljenu Ustavnog suda, apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela du�ini trajanja ovog postupka, već je, naprotiv, pismenim podnescima u nekoliko navrata inicirala zakazivanje rasprave. Prema tome, Ustavni sud smatra da period od 12 godina za donošenje djelomične meritorne odluke, u predmetu u kojem je trebalo odlučiti o osnovu a zatim visini tu�benog zahtjeva, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev �razumnosti� iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost dijele Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud čiji je zadatak bio da �djelotvorno kontroliraju postupak� (vidi presudu Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što su oni propustili da urade u ovom predmetu, te Kantonalna komisija i Federalna komisija kod kojih se predmet nalazio pune četiri godine.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava u odnosu na �donošenje odluke u razumnom roku�, što je jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete


41. Apelantica je zatra�ila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kada se utvrdi kršenje prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

42. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine� broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od pribli�no 300,00 KM jer se radi o hitnom postupku. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelanticinoj tu�bi trajao punih 12 godina, da se radi o sporu iz radnog odnosa koji je hitne prirode i koji još uvijek nije u cijelosti okončan (djelomično vraćen na ponovno suđenje), apelantici se određuje naknada u visini od 3.600,00 KM. Ovaj iznos apelantici je du�na isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, jer je postupak u prete�nom dijelu vođen pred organima koji se finansiraju iz bud�eta tog kantona.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje


43. Apelantica ističe da joj je presudom Vrhovnog suda, kojom je pravosna�no odlučeno o prestanku radnog odnosa i isplati plaća za period od 5. maja 2000. godine pa dalje, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojoj nije zadatak ovih sudova da zamijene redovne/domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred redovnim/domaćim sudovima, da utvrđuju činjenice i tumače zakone. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

44. Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud u postupku �albe i Vrhovni sud u postupku revizije pravosna�no odlučili o dijelu apelanticinog tu�benog zahtjeva, kojim je tra�ila da se utvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa kod tu�ene od 2. oktobra 1995. godine nezakonito i da se vrati na posao, te da joj se isplate plaće počevši od 5. maja 2000. godine pa dalje. U obrazlo�enjima tih odluka je jasno navedeno da je apelantica na osnovu pravosna�nog rješenja Kantonalne komisije (pravosna�no 15. juna 2005. godine) po sili Zakona stekla status zaposlenika na čekanju posla, pa je tu�ena obavezana da joj uspostavi radno-pravni status. Ovaj status, stečen na osnovu odredbe iz člana 143. stav 2. ZOR-a isključuje prestanak radnog odnosa na način kako je apelantici prestao rješenjem tu�ene od 2. oktobra 1995. godine, zbog čega je usvojen apelanticin zahtjev da se poništi Rješenje tu�ene broj 13/95 od 2. oktobra 1995. godine. Prema odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a, zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ZOR-a (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine) zatekao na čekanju posla, mogao je u tom statusu ostati najdu�e 6 mjeseci, dakle do 5. maja 2000. godine, ako ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na posao. U postupku je nesporno utvrđeno da apelantica od novembra 1994. godine nije bila radno anga�ovana kod tu�ene niti je tu�ena pozvala na rad do 5. maja 2000. godine, zbog čega se nakon ovog datuma ne mo�e smatrati uposlenikom tu�ene (član 143. stav 4. ZOR-a). Kantonalni sud je zaključio, a Vrhovni sud potvrdio, da apelantica nakon 5. maja 2000. godine po sili zakona nije uposlenik tu�ene, jer da bi fizičko lice imalo takav status ono mora imati zaključen Ugovor o radu (član 2. ZOR-a) i na osnovu ugovora obavljati poslove za koje je ugovor zaključen. S obzirom da apelantica nije dokazala da je bila radno anga�ovana nakon 19. novembra 1994. godine (nesporna činjenica među strankama) njen zahtjev da se vrati na posao je, s obzirom na činjenicu da joj je radni odnos kod tu�ene prestao 5. maja 2000. godine zbog ove odlučne činjenice, odbijen.

45. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud za svoje zaključke dali jasna i detaljna obrazlo�enja, a Ustavni sud u osporenim odlukama u ovom dijelu apelacionih navoda ne nalazi nikakvu proizvoljnost (arbitrarnost). U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje su Kantonalni sud u postupku o �albi i Vrhovni sud u postupku revizije primijenili va�eće materijalno-pravne propise te, prema odredbama ZOR-a apelanticin zahtjev djelomično usvojili (poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. oktobra 1995. godine), djelomično odbili (apelanticin zahtjev da se vrati na posao i zahtjev za isplatu naknada od 5. maja 2000. godine pa dalje) i djelomično (visina neisplaćene naknade za vrijeme čekanja posla) vratili na ponovni postupak, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o proizvoljnosti (arbitrarnosti) u osporenim odlukama.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


47. U pogledu navoda apelacije koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapa�a da apelantica kršenje ovog prava dovodi u vezu s donošenjem odluke u razumnom roku, budući da o njenom zahtjevu za isplatu naknade za vrijeme čekanja posla još nije pravosna�no riješeno. Imajući u vidu da je Ustavni sud, razmatrajući navode apelacije koji se odnose na �suđenje u razumnom roku� utvrdio kršenje i Općinskom sudu nalo�io da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 23 0 P 002016 09 P, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak


48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak po apelanticinoj tu�bi iz radnog spora nije u cijelosti okončan ni nakon 12 godina od dana pokretanja postupka, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka mo�e se pripisati ponašanju redovnih sudova (Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda) i ponašanju Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a.

49. Ustavni sud zaključuje da presudom Vrhovnog suda, kojom je djelomično pravosna�no riješeno o apelanticinom tu�benom zahtjevu, nije povrijeđeno njeno pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, jasno obrazlo�io da u postupanju Kantonalnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu nije bilo ničeg što bi ukazivalo na to da je osporenom presudom povrijeđen zakon na apelanticinu štetu.

50. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!