Službeni glasnik BiH, broj 32/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 807/17, rješavajući apelaciju Alena Čengića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Alena Čengića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 023702 17 Kž 21 od 14. februara 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da, u roku od tri dana od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 75. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od pet dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alen Čengić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Senka Nožica iz Advokatskog društva "Ademović, Nožica i partneri" Sarajevo, podnio je 28. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K

023702 17 Kž 21 od 14. februara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023702 17 Kv 31 od 1. februara 2017. godine.

2. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 8. marta 2017. godine, što je on i učinio 10. marta 2017. godine. Predmetnom dopunom apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom bi bila ukinuta rješenja Vrhovnog i Kantonalnog suda i naloženo njegovo puštanje na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. marta 2017. godine, a Kantonalno tužilaštvo 17. marta 2017. godine. Kantonalni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 14. marta 2017. godine, u ostavljenom roku od tri dana nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 17 Kv 31 od 1. februara 2017. godine apelantu i optuženim A.H. i M.H. produžio mjeru pritvora za dva mjeseca a koja po ovom rješenju može trajati do 4. aprila 2017. godine.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je protiv apelanta u toku krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3, ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2, oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1, teška krađa iz člana 287. stav 2. tačka a), organiziranje otpora iz člana 361. stav 1. i dr. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

8. Zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio citirana krivična djela zasnovan je na potvrđenoj optužnici, kao i dokazima i prilozima koji su dostavljeni uz optužnicu, te dokazima koji su provedeni u dosadašnjem postupku protiv apelanta.

9. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

10. Obrazlažući svoj zaključak u vezi sa postojanjem razloga za produženje pritvora, Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja dokaza provedenih u dosadašnjem toku postupka i njima utvrđenih činjenica proizlazi nepobitna činjenica da je apelant kao organizator grupe, za šta postoji osnovana sumnja, svojim položajem prokuriste privredenog društva "Holiday Resort" d.o.o. Sarajevo, te svojim novcem i položajem moći izdavao naredbe ostalim optuženim kao članovima grupe koje su oni u potpunosti izvršavali, a što ukazuje na njegovu sposobnost utjecaja na postupke lica koja su izvršavala njegove naredbe. Stoga je zaključeno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na ostale optužene u smislu usklađivanja njihovih iskaza sa ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Dalje, ukazano je da se apelant sumnjiči da se kao organizator grupe u postojećoj hijerarhijskoj organizaciji grupe nalazi u dominantnom položaju u odnosu na ostale optužene, te da kao vlasnik restorana "Park prinčeva", kao i kladionica "Palmas" i "Max Bet" i dalje zapošljava pojedine optužene kao članove grupe, kao i lica koja su bivši zaposlenici društva "Holiday Resort", osiguravajući im sredstva za egzistenciju i time osiguravajući sebi superiorni položaj. S obzirom na to, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da bi apelant utjecajem na ostale optužene kao pripadnike grupe i utjecajem na svjedoke mogao ometati daljnji tok vođenja postupka. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio i da je apelant pokušao da izvrši utjecaj na odgovorna lica u Upravi za indirektno oporezivanje, što proizlazi iz iskaza svjedoka A.Č., zaposlenika Uprave, i apelantovog rođaka. S tim u vezi je ukazano i da su pred Poreznom upravom FBiH i Upravom za indirektno oporezivanje u toku postupci koji su u vezi sa krivičnim djelima koja se apelantu stavljaju na teret, pa da postoji opravdana bojazan da bi apelant, koristeći se novcem, političkim vezama mogao utjecati na odgovorna lica u navedenim organima koji vode ove postupke. Najzad, Kantonalni sud je istakao da iz do sada prikupljenih dokaza i njima utvrđenih činjenica i okolnosti proizlazi osnovana sumnja da su ostali optuženi po naredbi optuženog apelanta i u skladu sa radnjama koje su oni preduzimali imali uvid u poslovanje privrednog društva "Holiday Resort", pa da tako posjeduju i saznanja relevantna za dokumentiranje krivičnog djela porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

11. Kantonalni sud je zaključio i da su se u odnosu na apelanta, te optužene A.H. i M.P. stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

12. Kantonalni sud je istakao da iz do sada izvedenih dokaza i njima utvrđenih činjenica proizlazi da postoji osnovana sumnja da su apelant, kao organizator grupe, te optuženi A.H. i M.P., kao članovi grupe za organizirani kriminal, zajedno sa ostalim optuženim, kako je to navedeno potvrđenom optužnicom, počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. (apelant) za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor, te druga krivična djela kako je to navedeno u označenim tačkama optužnice. Dalje, istaknuto je da su apelant i ostali optuženi radnje krivičnih djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. istoga zakona, koje im se stavljaju na teret preduzimali u dužem vremenskom periodu, tj. od juna 2014. godine do 16. juna 2015. godine, da su radnjama i doprinosima prilikom izvršenja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom u kontinuitetu i dužem vremenskom periodu na opisani način ometali provođenje stečajnog postupka koji se tad provodio nad spometnutim hotelom, a sa ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, to ukazuje na spremnost optuženog apelanta, kao organizatora grupe, te optuženih A.H. i M.P., kao njenih pripadnika, a za što postoji osnovana sumnja, da u kontinuitetu vrše i nastave vršiti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je ukazano i da se radi o licima koja se međusobno poznaju i koja su svojim zajedničkim djelovanjem omogućila, a po naredbi optuženog apelanta, i izvršila krivična djela za koja se terete. U prilog navedenom ukazano je na iskaz optuženog A.S., koji je detaljno opisao način apelantovog ulaska u prostorije u to vrijeme označenog stečajnog dužnika, te ulogu optuženog M.P., kao i na iskaze još šest poimenično navedenih svjedoka, te iskaze drugih svjedoka. Dalje, s obzirom na to da su optuženi A.H. i M.P. postupali bespogovorno po apelantovim naredbama, te na apelantov dominantni položaj i njihov, kao i ostalih optuženih pripadnika organizirane grupe, podređeni i inferiorni položaj, da je pri tome demonstriran visok stepen odlučnosti, upornosti i dosljednosti u počinjenju krivičnih djela za koja se terete, zaključeno je da postoji opravdana bojazan da će optuženi apelant i optuženi A.H. i M.P. boravkom na slobodi nastaviti da vrše krivična djela, odnosno i druga ista ili istovrsna krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

13. Kantonalni sud nije prihvatio tvrdnje apelanta i optuženih A.H. i M.P. da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji Hotela "Holiday" od 14. jula 2016. godine, te prestankom postojanja pravnog lica "Max Bet" u kojem je bio zaposlen optuženi M.P. prestalo postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zaključivši da navedene okolnosti nisu bitno značajne. Također, u prilog navedenom Kantonalni sud je sumirao već iznesene razloge i obrazloženja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju razloga iz navedenog člana, kojim je dodano i da su apelant i optuženi A.H. i M.P. pri tome pribavili i nezakonitu imovinsku korist u označenom iznosu.

14. Kantonalni sud je zaključio, imajući u vidu vrstu, prirodu i težinu krivičnih djela i način izvršenja a za šta su optuženi apelant i ostali optuženi osnovano sumnjivi, zakonske razloge na osnovu kojih je produžena mjera pritvora, da se ista svrha ne bi mogla ostvariti primjenom drugih mjera izuzev mjerom pritvora.

15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 023702 17 Kž 21 od 14. februara 2017. godine apelantovu i žalbe optuženih A.H. i M.P. protiv rješenja Kantonalnog suda odbio kao neosnovane.

16. Vrhovni sud je u opširnom obrazloženju kao neosnovane ocijenio apelantove i tvrdnje optuženih A.H. i M.P. kojim su dovodili u pitanje zaključak Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

17. Dalje, Vrhovni sud je kao neosnovane ocijenio i apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da su bez značaja za zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga apelantove tvrdnje da "Park prinčeva", prema potvrdi od 6. decembra 2016. godine, ne zapošljava nijednog bivšeg radnika "Holiday Resorta", odnosno niti jednog od optuženih, da su kladionice "Max Bet" prestale da postoje, da niti jedno privredno društvo u apelantovom vlasništvu nema zaposlenike povezane sa krivičnim djelom za koje se tereti, da određivanjem privremene mjere apelantu niti jedno od privrednih društava ne donosi nikakav prihod, a zbog čega je proizvoljan zaključak da bi apelant mogao izvršiti utjecaj na ostale optužene i svjedoke, jer su još uvijek zaposleni kod njega, te da je veći broj optuženih u međuvremenu zaključio sporazume o priznanju krivice, čime je, također, eliminirana mogućnost apelantovog utjecaja. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud ocijenio da je apelant, koristeći položaj prokuriste privrednog društva "Holiday Resort", izdavao naredbe ostalim optuženim kao članovima grupe, koji su te naredbe u potpunosti izvršavali, sadržaj komunikacije apelanta i svjedoka N.Č., zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH, posredstvom koga je apelant nastojao stupiti u kontakt sa odgovornim licima u tom organu, a što se žalbom ne dovodi u pitanje. Stoga su kao irelevantni ocijenjeni navodi kojim se ukazuje da su se, u međuvremenu, promijenile okolnosti u vezi sa apelantovom imovinom, odnosno da stav da sada, kada apelant nema novca, ne može postojati ni opravdana bojazan da će utjecati na druge pripadnike grupe, kao ni stav da je krivični postupak protiv nekih optuženih već završen, pa da to isključuje mogućnost da utječe na te optužene. Vrhovni sud je istakao da mogućnost utjecaja na optužene i svjedoke postoji u toku cijelog krivičnog postupka, "a ne samo na početku pritvora", kako je apelant tvrdio, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i na svjedoke koji su već saslušani, s obzirom na to da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju naveo i druge konkretne okolnosti na kojima temelji svoj zaključak da apelant utjecajem na ostale optužene i svjedoke može ometati krivični postupak.

18. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi kojim je osporavan zaključak o postojanju posebnog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da sama težina krivičnog djela, zaprijećena kazna, kao i njegova (eventualna) dominacija u odnosu na ostale optužene ne mogu biti dovoljni za produženje pritvora po ovom osnovu, te da je zanemareno da su se okolnosti koje su postojale u vrijeme podizanja optužnice promijenile, tj. da apelant ne može obavljati bilo kakvu djelatnost u Hotelu "Holiday Inn", jer je taj hotel prodat, da apelant ne može raspolagati svojom imovinom, jer je ona blokirana, da su kladionice u njegovom vlasništvu zatvorene, radnici odjavljeni i da više ne ostvaruju dobit.

19. Vrhovni sud je zaključio da se navedenim tvrdnjama de facto ne osporavaju okolnosti iz prvostepenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju ovog razloga za produženje mjere pritvora. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud imao u vidu način učinjenja krivičnih djela za koja se protiv apelanta i druge dvojice optuženih vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici, posebno da postoji osnovana sumnja da se radilo o kontinuiranom kriminalnom djelovanju grupe za organizirani kriminal u okviru koje je djelovao veći broj lica, u relativno dužem vremenskom periodu od oko godinu dana (apelant od juna 2014. godine do 15. juna 2015. godine, a optuženi A.H. i M.P. od 22. jula 2014. godine do 15. juna 2015. godine), sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi koja je, kako postoji osnovana sumnja, ostvarena u iznosu od više od 500.000,00 KM, iskazujući pri tome upornost i odlučnost. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se ne mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog djela za koje se vodi predmetni postupak, nego o ponavljanju bilo kojeg djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga, kao neprihvatljiv je ocijenjen žalbeni prigovor da, zbog okončanja stečajnog postupka nad hotelom, više ne postoje mogućnosti da apelant i optuženi ponove krivično djelo. Također, ukazano je da iz prvostepenog rješenja ne slijedi da je zaključeno da će apelant i ostali optuženi ponoviti krivična djela u vezi sa poslovanjem privrednog društva,,Holiday Resort", nego da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud svoje zaključke zasnovao, u prvom redu, na okolnosti djelovanja apelanta i ostalih optuženih u grupi za organizirani kriminal u dužem vremenskom kontinuitetu, uz iskazanu upornost i odlučnost, i to apelanta kao organizatora grupe, a optuženih A.H. i M.P. kao članova radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, što je okarakterizirao kao naročite okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan od ponavljanja djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

20. Najzad, Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju svrha pritvora ne bi mogla postići izricanjem blažih mjera zabrane. S tim u vezi je ukazano da su dati konkretni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne može postići svrha pritvora, kao i da je prvostepeni sud imao u vidu kako razloge zbog kojih je pritvor produžen, tako i okolnosti u vezi sa načinom izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i njihovu težinu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

22. Apelant je, pozivajući se na razloge i obrazloženja iz Odluke Ustavnog suda broj AP 316/17, istakao da su razlozi i obrazloženja iz rješenja osporenih predmetnom apelacijom u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH identični razlozima i obrazloženjima iz rješenja o produženju mjere pritvora koja su bila predmet preispitivanja u navedenoj odluci Ustavnog suda. Apelant ističe da mu se pritvor u kontinuitetu produžava već više od jedne godine na temelju istih razloga i obrazloženja koja i Kantonalni i Vrhovni sud samo "prepisuju", potpuno ignorirajući izmijenjene okolnosti u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi žalbeni navodi bili potpuno identični kao u ranijim fazama postupka, pa da, slijedeći to, sud nije mogao drugačije ni odlučivati osim da ponovi već dati odgovor u ranijem rješenju. Prema stavu Vrhovnog suda, to što rješenja Kantonalnog suda u osnovi sadrže iste razloge koji pritvor i dalje opravdavaju samo po sebi ne znači da stvarne kontrole opravdanosti pritvora nije bilo, nego da one činjenice i okolnosti koje su poslužile kao osnov za odluku o pritvoru još uvijek, u vrijeme ponovnog odlučivanja o pritvoru, realno egzistiraju. Također, u odnosu na identične žalbene prigovore, u rješenju Vrhovnog suda su navedeni razlozi zbog čega se ti žalbeni prigovori nisu mogli prihvatiti.

24. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istaklo da i dalje postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da je apelant pokušao i iz pritvorske jedinice da izvrši utjecaj na svjedoka M.H., kojem je dodijeljen imunitet, a koji je bio član organizirane grupe na čijem čelu je bio apelant, na način kako je opisano u rješenju Kantonalnog suda od 1. februara 2017. godine, te na iskaz iz istrage osuđene J.B., koja je zaključila sporazum o priznanju krivice. Također, ukazano je i da je irelevantna činjenica da u privrednim društvima u apelantovom vlasništvu nisu zaposlena lica koja imaju biti ispitana na narednim ročištima za glavni pretres. U vezi s tim je ukazano da optuženi M.P., kao član organizirane grupe za kriminal, u privrednom društvu "Holiday Resort" formalno nije imao nikakvo svojstvo, ali je, i pored toga, bio zadužen za finansije društva. Dalje, ukazano je da je na glavnom pretresu potrebno saslušati kao svjedoke pojedinačno pobrojana lica, kojim je apelant osiguravao sredstva za egzistenciju, pa zbog njihovog inferiornog položaja u odnosu na apelanta, postoji opravdana bojazan da će apelant utjecati na navedena lica u smislu izmjene njihovih iskaza, posebno kada se u vidu ima njegovo ranije ponašanje. Bez značaja je ocijenjena i činjenica da je apelantova imovina blokirana s obzirom na to da se radi o privremenoj mjeri osiguranja o kojoj pravosnažno još uvijek nije odlučeno, odnosno Vrhovni sud nije odlučio o apelantovoj žalbi. Prema ocjeni Kantonalnog tužilaštva, iz do sada provedenih dokaza vidljivi su konstantni apelantovi pokušaji da utječe na lica koja raspolažu relevantnim saznanjima o njegovom protivpravnom postupanju, kao i na lica koja odlučuju u postupcima koji se vode pred nadležnim organima i za čije ishode je lično zainteresiran. U prilog navedenom istaknuto je i da je apelant pokušao utjecati i na sudiju Ustavnog suda Z.K., kojem je, posredstvom svjedoka S.E., koji tek treba da bude ispitan na glavnom pretresu, pokušao nuditi novac u iznosu do 1.000.000,00 KM kako bi on utjecao da Ustavni sud usvoji apelaciju broj AP 2658/15 od 28. maja 2015. godine, koju je izjavilo privredno društvo "Holiday Resort" d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine, što je zabilježeno u jednoj od konverzacija apelanta sa svjedokom S.E. prilikom provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH, kako je to opisano pod tačkom 5. tačka 2. optužnice Tužilaštva od 1. aprila 2016. godine. U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ukazano je da su redovni sudovi ocijenili konkretno apelantovo postupanje koje se ogleda u njegovoj spremnosti da u kontinuitetu, koristeći se svim raspoloživim sredstvima, uključujući novac, društveni položaj, poznanstva, ali i sredstva zastrašivanja i primjenu sile prema trećim licima, vrši krivična djela za koja se prema Zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, sve sa ciljem pribavljanja imovinske koristi. Prema ocjeni Kantonalnog tužilaštva, ne radi se o hipotetičkim okolnostima, već je postojanje ovog razloga za pritvor ocijenjeno u vezi sa konkretnim radnjama koje je preduzeo apelant a koje su imale cilj izvršenje niza krivičnih djela. Također, ukazano je i da je Vrhovni sud na postojanje opasnosti od ponavljanja krivičnog djela u kontekstu Hotela "Holiday", koji je u međuvremenu prodat, već je, odlučujući o daljem postojanju navedenog posebnog pritvorskog razloga, ocijenio i druge okolnosti konkretizirajući ih u svjetlu apelantovog postupanja.

V. Relevantni propisi

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03,

21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 183. stav 2. Ugrožavanje sigurnosti

Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

Član 273. st. 1. i 3.
Porezna utaja

Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 287. stav (1) i stav 2. tačka a) Teška krađa

(1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. stav 1.) učini:

[…]

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se učinitelj krivičnog djela krađe (član

286., stav 1.):

a) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti;

Član 293. stav 1. Oštećenje tuđe stvari

Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

Član 342. st. (2) i (3) Organizirani kriminal

(2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

Član 361. stav 1. Organiziranje otpora

Ko druge organizira ili poziva na pružanje nasilnog otpora zakonitim odlukama ili mjerama nadležnih tijela, ili ukazuje otpor službenoj osobi u vršenju službene radnje, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 381. stav 1.
Davanje dara i drugih oblika koristi

Ko službenoj ili odgovornoj osobi u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, ili ko posreduje pri ovakvom

podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

26. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br.

35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146. Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

[...]

(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 023702 17 Kž 21 od 14. februara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 14. februar 2017. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 28. februar 2017. godine, proizlazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima o produženju mjere pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta i saoptuženih, podnesene protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora, odlučivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 738/16 od 16. marta 2016. godine, odnosno o apelaciji podnesenoj protiv ranije donesenih rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda o produženju mjere pritvora u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2979/16 od 15. septembra 2016. godine (dostupne na: www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbio kao neosnovane njihove apelacije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta protiv rješenja o produženju pritvora odlučivao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 316/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

36. Apelant predmetnom apelacijom osporava rješenja Vrhovnog i Kantonalnog suda kojim mu je mjera pritvora produžena i prema kojim može trajati najduže do 4. aprila 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da se ne mogu prihvatiti razlozi i obrazloženja na kojim su redovni sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelant, u suštini, ističe da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora a na šta, kako tvrdi, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja kao i u rješenjima koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 316/17 i u povodu kojih je Ustavni sud zaključio da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zapaža da su u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom i Vrhovni i Kantonalni sud zaključak o postojanju razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH temeljili na identičnim razlozima i obrazloženjima kao i u rješenjima koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 316/17.

38. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 316/17 u vezi sa razlozima i obrazloženjima redovnih sudova o postojanju posebnog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH dao iscrpne razloge i obrazloženja, pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda (vidi tač. 46. do 49), te zaključio (vidi tačku 50): "(…) Ustavni sud ne dovodi u pitanje zaključak Vrhovnog suda da utjecaj na svjedoke i ostale optužene može biti ostvaren u bilo kojoj fazi krivičnog postupka. Međutim, razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja ponudili i Vrhovni i Kantonalni sud ne mogu se prihvatiti kao 'relevantni' i 'dovoljni' za zaključak o postojanju naročitih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i optužene."

39. Imajući u vidu da su razlozi i obrazloženja u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom na kojim je utemeljen zaključak o postojanju razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH identični, Ustavni sud smatra da su citirani razlozi i obrazloženje u svemu primjenjivi i u konkretnom slučaju, odnosno da su redovni sudovi propustili dati "relevantne" i "dovoljne" razloge za zaključak o postojanju naročitih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i optužene.

40. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 316/17 u vezi sa razlozima i obrazloženjima redovnih sudova o postojanju posebnog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH dao iscrpne razloge i obrazloženja, pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda (vidi tač. 53. do 55), na kojim je utemeljio zaključak (vidi tačku 56): "(…) da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna za slučaj da bude pušten na slobodu izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim, okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti."

41. Imajući u vidu da su razlozi i obrazloženja u rješenjima osporenim predmetnom apelacijom na kojim je utemeljen zaključak o postojanju razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH identični, Ustavni sud smatra da su citirani razlozi i obrazloženje u svemu primjenjivi i u konkretnom slučaju, odnosno da su redovni sudovi propustili da potkrijepe zaključak da postoji osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim, okolnostima.

42. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 316/17 ukazao (vidi tačku 57) i da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Navedeni stav u svemu je primjenjiv i u odnosu na rješenja osporena predmetnom apelacijom s obzirom na to da su razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH identični razlozima i obrazloženjima iz ranijih rješenja kojim je mjera pritvora apelantu produžavana i za koja je Ustavni sud u Odluci broj AP 316/17 već zaključio da se ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim, jer je izostala ocjena okolnosti koje su postojale u vrijeme kada se o produženju mjere pritvora odlučivalo.

43. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor.

45.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.