Službeni glasnik BiH, broj 74/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1386/13, rješavajući apelaciju Alojza Katinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Alojza Katinića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 025978 13 Gž 2 od 12. februara 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Odžaku da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alojz Katinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 3. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 025978 13 Gž 2 od 12. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva u Odžaku (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 9. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 20. novembra 2015. godine, a Pravobranilaštvo 30. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 025978 11 P od 23. novembra 2011. godine utvrđeno je da je od dana njegova donošenja ništavo rješenje Kantonalnog suda o osnivanju društva jednog lica i upisa prava obavljanja vanjskotrgovinskog poslovanja "Palma Petrol" d.j.l., preduzeća za proizvodnju i promet Odžak, Brodska ulica broj 90 (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće), upisanog pod brojem registarskog uloška registarskog suda i upisnika suda preciziranih u presudi. Presudom je naloženo Općinskom sudu da izvrši evidentiranje promjena na osnovu ove odluke suda u registarskom predmetu, i to registarskom ulošku registarskog suda i upisnika suda preciziranim u presudi, te se ujedno obavezuje Vlada Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženog u kojoj je istakao da apelant nije donio odluku o osnivanju predmetnog preduzeća, niti je izdao punomoć na ime advokata, poimenično navedenog u presudi, koji je izvršio registraciju navedenog preduzeća, kao i da na osnivačkim aktima donesenim u okviru registracije preduzeća nema validnog potpisa apelanta kao osnivača ili ovlaštenog lica, već da su sve radnje izvršila druga lica bez apelantovog znanja ili ovlaštenja.

6. Općinski sud je naveo da je u okviru glavne rasprave, održane 13. oktobra 2011. godine, taj sud na osnovu odredbe člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prihvatio i odredio da se na nastavku glavne rasprave 8. decembra 2011. godine izvedu i dokazi koje je predložio apelant a koji se odnose na čitanje sadržine sporne punomoći, te da se sačine nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke zbog toga što ranija apelantova opunomoćenica te dokaze nije predložila na pripremnom ročištu na kojem apelant nije bio prisutan a zbog čega ih apelant i nije mogao predložiti na tom ročištu i nakon čega je apelant i opozvao punomoć tadašnjoj zastupnici.

7. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, preciziranih u presudi, utvrdio da je rješenjem preciziranim u presudi od 6. jula 1999. godine izvršena registracija predmetnog preduzeća, a da, prema nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke, proizlazi da apelant nije potpisao rješenje Kantonalnog suda o izvršenoj registraciji predmetnog preduzeća, kao ni punomoć od 1. jula 1999. godine na ime advokata, poimenično navedenog u presudi. Prema obrazloženju tog suda, iznesene činjenice i podaci ukazuju na to da su u konkretnom slučaju sve radnje izvršene na osnovu falsificirane i nevjerodostojne punomoći na ime poimenično navedenog advokata, koja kao takva, prema mišljenju tog suda, ne odražava apelantovu jasnu, izričitu i stvarnu volju da se doista i stvarno obave sve potrebne radnje radi registracije i osnivanja predmetnog preduzeća. Prema obrazloženju Općinskog suda, navedeno znači da nije ni nastao validan mandatni odnos između apelanta i poimenično navedenog advokata, te da je zbog toga i donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 25 0 P 025978 12 Gž od 30. maja 2012. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu Općinskog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud u cijelosti povrijedio odredbe čl. 7, 8, 123. i 124. ZPP, sve u vezi sa članom 209. tog zakona, što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Navedeno je da iz zapisnika sa rasprava na koje se tuženi u žalbi poziva proizlazi da je apelantov opunomoćenik svojim naknadnim radnjama /prijedlozima onemogućio provedbu ranije predloženih dokaza zbog toga što su ti dokazi nepovoljni za apelanta, a da je prvostepeni sud, protivno navedenim odredbama ZPP, svojim procesnim rješenjima to i omogućio. Navedeno je da je apelantov opunomoćenik odustao od provođenja ranije predloženih dokaza, i to punomoći advokatu od 10. oktobra 1999. godine, uvida u optužnicu protiv apelanta od 3. marta 2008. godine, odluke Kantonalnog suda od 26. juna 2002. godine, nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke od 24. decembra 2010. godine, akata Fonda PIO, podataka iz registarskog spisa preciziranog u rješenju za koje je prvostepeni sud donio rješenje da prihvata prijedlog apelantovog opunomoćenika i da se ti dokazi, ipak, neće provoditi.

9. Navedeno je da je prvostepeni sud ne samo imao saznanje o potrebi da se provedu dokazi od kojih je na glavnoj raspravi nezakonito odustao apelantov opunomoćenik nego je na njih ukazivao, pored tuženog, i sam apelantov opunomoćenik predlaganjem dokaza radi provođenja u predmetnom parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je, prema odredbama člana 7. ZPP, sudija u parničnom postupku dužan da vodi računa da se glavna rasprava odvija u pravom smjeru i na pravilan način a svojim rješenjima na pripremnom ročištu, pored ostalog, određuje o čemu će se raspravljati na glavnoj raspravi i o dokazima koji će se izvesti na glavnoj raspravi, te da sud ima ovlaštenje da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazi da stranke nastoje raspolagati zahtjevima kojim ne mogu raspolagati. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, nije jasno zašto je prvostepeni sud samo djelomično proveo predložene dokaze koje je odobrio svojim rješenjem i potom dopustio da apelantov opunomoćenik podnese prijedlog za odustajanje od provođenja navedenih dokaza. Također je navedeno da prvostepeni sud ničim nije obrazložio da je provedenim dokazom nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke obuhvaćena i punomoć data poimenično navedenom advokatu 10. oktobra 1999. godine kojom mu je apelant dao saglasnost da poduzme sve radnje na brisanju predmetnog preduzeća iz registra. Zbog navedenog, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud dopustio manipulaciju apelantovog opunomoćenika da odustane od provođenja dokaza koji mu ne idu u korist. Kantonalni sud je istakao da iz svega navedenog proizlazi da prvostepeni sud nije raspravio o svim odlučnim činjenicama za donošenje zakonite i pravilne odluke, te da na temelju provedenih dokaza u predmetnom postupku nije mogao sa sigurnošću donijeti zaključke i pravilnu odluku u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom, čime, prema mišljenju tog suda, nije data mogućnost parničnim strankama da pod istim uvjetima raspravljaju pred sudom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

10. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 25 0 P 025978 12 P2 od 23. novembra 2012. godine kojom je utvrdio da je od dana njegovog donošenja ništavo rješenje Kantonalnog suda o osnivanju društva jednog lica i upisa prava obavljanja vanjskotrgovinskog poslovanja predmetnog preduzeća, upisanog pod brojevima registarskog uloška i suda preciziranim u presudi. Presudom je naloženo registru Općinskog suda da evidentira promjene na osnovu ove sudske odluke u registarskom predmetu, i to registarskom ulošku i upisniku preciziranim u presudi, te je tuženi obavezan da apelantu na ime troškova isplati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju presude Općinski sud se pozvao na, u suštini, iste razloge koje je istakao i u svojoj presudi koja je ukinuta odlukom Kantonalnog suda (ništavost ugovora zbog razloga koji su precizirani u prethodnim tačkama ove odluke), te dodatno pojasnio da, iako je nesporno da je punomoć od 10. oktobra 1999. godine na ime advokata, poimenično navedenog u presudi (kojom je apelant dao ovlaštenje tom advokatu da poduzima sve radnje potrebne da bi predmetno preduzeće bilo brisano iz registra), potpisao apelant i koja je kao takva, prema mišljenju tog suda, validna, taj sud ocjenjuje da je ta punomoć irelevantna za rješavanje konkretnog tužbenog zahtjeva s obzirom na razloge zbog kojih je taj sud udovoljio apelantovom predmetnom zahtjevu. Navedeno je i da je, suprotno navedenom, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije potpisao punomoć za poimenično navedenog advokata od 1. jula 1999. godine na osnovu koje su izvršeni osnivanje i registracija predmetnog preduzeća, već da je to učinjeno na osnovu falsificirane i lažne isprave za koju apelant nije znao. Dalje je navedeno da je odredbom člana 69. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon) određeno da će nadležni registarski sud brisati neosnovan upis na zahtjev lica koje ima pravni interes ili po službenoj dužnosti u slučaju da se u postupku utvrdi da je upis izvršen bez podnošenja propisane isprave, ili da su nakon donošenja rješenja o upisu propisani drugi uvjeti za registraciju poslovnog subjekta a poslovni subjekt je propustio da uskladi te uvjete u propisanom roku ili u drugim slučajevima u kojima je prema zakonu upis bio nedopustiv, ili je naknadno postao nedopustiv. S tim u vezi je navedeno da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva utvrđivanje ništavosti rješenja o upisu u sudski registar, a ne brisanje upisa, te da se zbog tog razloga navedena zakonska odredba ne može primijeniti na konkretan slučaj.

11. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je u vijeću, sastavljenom od Spomenke Jenko, predsjednice vijeća, i Joze Andžića i Huse Porobića, članova vijeća, Presudom broj 25 0 P 025978 13 Gž 2 od 12. februara 2013. godine žalbu uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prema obrazloženju tog suda, žalbeni navod opunomoćenika tuženog da je prvostepeni sud, nakon provedenih dokaza, pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava je osnovan zbog toga što se članom 88. ZOO propisuje da ugovor koji neko lice zaključi kao opunomoćenik u ime drugog bez njegovog ovlaštenja obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, a čl. 90. i 91. istog zakona propisuju se posebna forma punomoći i obim ovlaštenja. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prema ocjeni ovoga suda, prvostepeni sud nije mogao nikako primijeniti odredbe čl. 103. i 104. ZOO kojima se propisuje ništavost ugovora i posljedice ništavosti. Ovo stoga što iz dokaza koje je prvostepeni sud proveo na održanim ročištima u ponovljenom postupku, prije svega dokaza iz krivičnog spisa (karton deponiranih potpisa) i samog nalaza vještaka grafološke struke na koji se poziva i prvostepeni sud, kako je obrazložio Kantonalni sud, proizlazi da je apelant nesporno potpisao karton deponiranih potpisa 6. jula 1999. godine sa naznačenim brojem računa - Individualne partije 10994 601 2025659 za učesnika predmetno preduzeće, zatim, karton deponiranih potpisa pri nadležnom Zavodu za platni promet u FBiH, kao i ugovor sa bankom o otvaranju računa koji je kasnije zaključen (krivični spis s obzirom na to da je protiv apelanta vođen krivični postupak zbog zloupotrebe položaja u vezi sa predmetnim preduzećem i da je apelant proglašen krivim, te obavezan da tuženom na ime poreza na promet proizvoda i posebnog poreza na naftne derivate i akcize isplati ukupan iznos od 1,134.060, 28 KM), koji se potpisuju lično i na temelju već donesenog rješenja o upisu kod registarskog suda. Zbog ovih razloga, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je morao primijeniti odredbe člana 88. ZOO, jer proizlazi da je apelant naknadno svojim radnjama u cijelosti odobrio predmetno registriranje, odnosno osnivanje predmetnog preduzeća. Zbog toga, apelant se, prema obrazloženju tog suda, ne može pozivati na nedostatak valjane punomoći prilikom registriranja navedenog poduzeća, jer je znao za njegovo postojanje i jer je utvrđeno da je istog dana kada je doneseno rješenje, apelant potpisao navedeni karton deponiranih potpisa.

12. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 103. ZOO propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu BiH, prinudnim propisima, te moralu društva ništavan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Kantonalni sud je naveo da je, s tim u vezi, prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ovoga člana na predmetni slučaj, jer je iz provedenih dokaza, prema mišljenju tog suda, nesporno vidljivo da se radi o registriranju preduzeća koje je izvršeno na temelju podnesenih obrazaca za registraciju uz koje ide i ovjerena izjava ovlaštenog lica (izjavu dao apelant) u vezi sa dospjelim obavezama prema trećim licima a koja je data radi osnivanja i upisa predmetnog preduzeća 1. jula 1999. godine. Navedeno je i da je obavijest o upisu rješenja o registraciji predmetnog preduzeća objavljena u "Narodnim novinama Posavskog kantona" broj 4/99 i "Službenim novinama FBiH" broj 35/00. I zbog ovih razloga, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da se u konkretnom slučaju mora primijeniti odredba člana 88. stav 1. ZOO u vezi sa naknadnim odobrenjem i prihvaćanjem činjenice o registriranju predmetnog preduzeća. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da nema uvjeta za utvrđivanje ništavosti predmetnog rješenja o registraciji preduzeća.

13. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud se pogrešno pozvao i na odredbe člana 69. Zakona, sve u vezi sa usvajanjem apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenjem da je predmetno rješenje o osnivanju i upisu spornog preduzeća ništavo. Ovo zbog toga što se, kako je obrazložio Kantonalni sud, navedenom odredbom propisuju uvjeti brisanja neosnovanog upisa na zahtjev lica koje ima pravni interes, ili po službenoj dužnosti u slučaju da se u postupku utvrdi da je upis izvršen bez podnošenja potpisane isprave. Kako je naveo taj sud, apelant je svojom tužbom tražio da se utvrdi ništavost predmetnog rješenja o registraciji preduzeća, ističući kao razlog da on nikada nije osnovao, niti bio ovlašteno lice za zastupanje bilo koje firme, pa ni predmetnog preduzeća, te navodeći da ima pravni interes jer on nije donio odluku o osnivanju i da je zbog toga ništavo osporeno rješenje. Prema obrazloženju tog suda, kako je već navedeno, ovi apelantovi navodi nisu dokazani valjano provedenim dokazima, te su zbog toga, prema mišljenju tog suda, ispunjeni uvjeti propisani članom 88. ZOO, odnosno da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru, na koje upućuju odredbe čl. 103. i 104. ZOO. Pri tome je Kantonalni sud ponovio da apelant nije dokazao da za registraciju predmetnog preduzeća nije znao, već da je naknadnim radnjama odobrio sve radnje koje su preduzete radi registriranja i upisa predmetnog preduzeća zbog čega, prema mišljenju tog suda, nema osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva utvrđenjem da je rješenje Kantonalnog suda o osnivanju i upisu predmetnog preduzeća ništavo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Osim toga, odlučujući o žalbi Pravobranilaštva protiv Presude Općinskog suda broj 25 K 007433 08 K od 28. januara 2011. godine, koja je donesena u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta i u kojem je proglašen krivim za krivično djelo zloupotreba ovlasti u privredi (u vezi sa neplaćanjem poreza na promet proizvoda i posebnog poreza na naftne derivate i akcize, te u vezi sa poslovanjem predmetnog preduzeća) i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od jedne godine, Kantonalni sud u vijeću sastavljenom od Spomenke Jenko, kao predsjednice vijeća, i Huse Porobića i Joze Andžića kao članova vijeća, donio je Presudu broj 25 0 K 007433 11 KŽ od 27. juna 2011. godine. Navedenom presudom je uvažena žalba Pravobranilaštva kao zastupnika oštećene Federacije BiH i preinačena osporena presuda Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na imovinskopravni zahtjev oštećene Federacije BiH na način da se apelant obavezuje da Federaciji BiH plati na ime poreza na promet proizvoda i posebnog poreza na naftne derivate i akcize ukupan iznos od 1,134.060,28 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, a sa viškom zahtjeva preko dosuđenog Federacija BiH upućena je na parnični postupak. Presudom je odbijena žalba Kantonalnog tužilaštva i apelanta i u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je znao za registraciju predmetnog preduzeća, te da je oba puta Kantonalni sud veoma pristrasno ukinuo prvostepene presude na apelantovu štetu. Navodi i da taj sud ničim nije obrazložio zašto smatra da su dokazi od čijeg je provođenja apelant odustao nepovoljni za njega. Također, navodi da nije imao nepristrasno suđenje s obzirom na to da su i vijeća u predmetnom parničnom, a i u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega imala potpuno isti sastav iako su morala biti izuzeta, te da je potpuno nezakonito ponašanje predmetnog vijeća u parničnom postupku, jer je to vijeće na svoju ruku i bez ikakvog obrazloženja iz krivičnog spisa vadilo dokaze koje tuženi nije ni predlagao, ni provodio, ukazujući na taj način da direktno sumnjaju u apelanta. Apelant navodi i da ne poriče da je potpisao punomoć od 10. oktobra 1999. godine kojom je dao ovlaštenje poimenično navedenom advokatu za obavljanje radnji na brisanju predmetnog preduzeća iz registra, te da bi se taj apelantov postupak i mogao protumačiti kao da je naknadno odobrio sve radnje u vezi sa registracijom preduzeća, ali da, prema apelantovom mišljenju, sudovi ne mogu donositi ovakve zaključke, jer se oni temelje na hipotetičkim tvrdnjama, a ne na dokazima.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi.

17. Pravobranilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, jer je, suprotno apelantovim tvrdnjama, baš njemu omogućeno provođenje dokaza koje nije predložio na pripremnom ročištu, i jer apelant u toku postupka ničim nije pokazao da smatra da vijeće treba izuzeti.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 357.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije;

3) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo;

4) ako između sudije i stranke teče neka druga parnica;

5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;

Član 358.

(1) Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije čim sazna da postoji neki od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

(3) U zahtjevu se mora navesti zakonski razlog zbog kojeg se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizilazi da je prijedlog pravovremeno podnijet i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.

(4) Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 P 025978 13 Gž 2 od 12. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. februara 2013. godine a apelacija je podnesena 3. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na pitanje utvrđivanja ništavosti rješenja o upisu u sudski registar, dakle, da se radilo o pravima i obavezama građanskopravne prirode zbog čega su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

27. Apelant, između ostalog, smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene procesnog prava, jer mu je isto vijeće sudilo i u parničnom i u krivičnom postupku, čime je dovedena u pitanje nepristrasnost navedenog vijeća. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. Apelant navodi da je odluka Kantonalnog suda donesena na nezakonit način i da nije imao nepristrasno suđenje, jer su u njenom donošenju učestvovali članovi vijeća koji su donijeli i presudu u krivičnom predmetu protiv apelanta i koji su, zbog toga, morali biti izuzeti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je postojanje pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Naime, prema praksi Evropskog suda, postojanje takvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka čiji bi rezultat mogla biti takva sumnja. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

30. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa izuzećem sudija su sadržana u odredbama čl. 357. i 358. ZPP iz čega proizlazi da, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci čiji bi rezultat mogla biti razumna sumnja u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Osim toga, na navedeno upućuju i odredbe čl. 255. i 256. istog zakona. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa, dakle, ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji način su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, Serija A broj 255, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).

31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 357. i 358. ZPP kojim je propisano u kojem slučaju sudija ne može suditi u određenom predmetu, da zahtjev za izuzeće poimenično navedenog sudije podnosi stranka u postupku koja je dužna u zahtjevu navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da navedeni članovi ZPP ne sadrže eksplicitne odredbe o izuzeću sudija u slučaju kao što je konkretni. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije ni mogao podnijeti zahtjev za izuzeće žalbenog vijeća, jer je za njegov sastav saznao tek nakon prijema osporene presude, dakle, kada je žalbeni postupak već bio okončan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su zaista i u parničnom postupku (u kojem je apelant tužitelj) i u krivičnom postupku (u kojem je apelant bio tuženi), koji su vezani za poslovanje predmetnog preduzeća - "Palma Petrol" d.j.l. (u parničnom postupku za brisanje preduzeća iz sudskog registra, a u krivičnom postupku zloupotreba položaja apelanta zbog neplaćanja poreza i akciza u vezi sa poslovanjem predmetnog preduzeća u kojem je apelant proglašen krivim), drugostepene odluke donijela vijeća kojima je predsjedavao isti predsjednik i u kojem su učestvovala ista dvojica članova vijeća, tj. sudija.

32. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se u situaciji kakva je u konkretnom slučaju dovodi u pitanje nepristrasnost vijeća koje je sudilo u oba postupka. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti sudije. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li postoje u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan. Dakle, dovodeći navedene standarde Evropske konvencije u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, posebno uzimajući u obzir da su u konkretnom slučaju parnični i krivični postupak imali formalnu poveznicu u vidu poslovanja istog preduzeća - "Palma Petrola" d.j.l. - kao i da je u krivičnom postupku apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo zloupotreba položaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju učešćem istih članova i predsjednika vijeća u oba postupka nisu ispoštovani standardi objektivne nepristrasnosti prilikom donošenja predmetnih sudskih odluka, odnosno da u konkretnom postupku nisu otklonjene moguće sumnje u objektivnu pristrasnost vijeća. Ovo i stoga što Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio niti jedan argument i razlog zbog kojeg je i parnično i krivično vijeće imalo isti sastav, kao i zbog činjenice da je apelant, kao što je već rečeno, za sastav žalbenog vijeća saznao tek kada je primio presudu koju je to vijeće donijelo zbog čega nije ni mogao zatražiti izuzeće članova vijeća.

33. Osim toga, Ustavni sud upućuje i na najnoviju praksu Evropskog suda u predmetu Mitrov v. Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije (vidi, Evropski sud, Mitrov v. Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, presuda od 2. juna 2016. godine, aplikacija broj 45959/09). U navedenom predmetu, u kojem je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, aplikant je isticao da mu je u postupku naknade štete sudilo isto vijeće koje mu je sudilo i u krivičnom postupku u vezi sa nastalom štetom, te da je u toku postupka tražio izuzeće vijeća i prenošenje nadležnosti na neki drugi sud u Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji zbog moguće pristrasnosti tih sudija, ali da su njegovi zahtjevi odbijeni. S tim u vezi, Evropski sud je, između ostalog, istakao da je Vlada Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije u toku postupka istakla prigovor da aplikant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, ali da iz sadržaja relevantnih zakonskih odredaba proizlazi da je u relevantnom domaćem zakonu u ovakvim slučajevima predviđeno podnošenje zahtjeva za izuzeće vijeća i prenošenje nadležnosti na neki drugi sud prije obraćanja Evropskom sudu, što je, u konkretnom slučaju, aplikant i učinio prije obraćanja sudu najviše instance, ali da su sudovi taj zahtjev odbili iako je pristrasnost vijeća bila dovedena u pitanje zbog čega je i utvrđeno kršenje aplikantovog prava na pravično suđenje.

34. Zbog toga, kako bi se otklonila bila kakva sumnja u postojanje objektivne nepristrasnosti sudskog vijeća, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti predmetnu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. S obzirom na navedene razloge ukidanja predmetne presude, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati ostale apelantove navode u vezi sa kršenjem ostalih aspekata prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

35. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada su i u parničnom i u krivičnom žalbenom postupku u kojima je učestvovao apelant i koji su imali istu formalnu poveznicu-poslovanje predmetnog preduzeća-odluke donijela tročlana vijeća u istom sastavu, čime nije ispoštovan standard objektivne nepristrasnosti suda.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.