Službeni glasnik BiH, broj 24/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 668/15, rješavajući apelaciju Mustafe Hote, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Hote podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 01211211 U od 28. novembra 2014. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03-41-29/11 od 23. februara 2011. godine i Rješenja Službe za boračka pitanja, zdravstvo i socijalnu zaštitu Općine Stari Grad Kantona Sarajevo broj UP-I-08-41-8107/04 od 6. aprila 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Hota (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 01211211 U od 28. novembra 2014. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03-41-29/11 od 23. februara 2011. godine i Rješenja Službe za boračka pitanja, zdravstvo i socijalnu zaštitu Općine Stari Grad Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-08-41-8107/04 od 6. aprila 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva i Službe zatraženo je 12. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda 5. oktobra 2017. godine od Parlamenta Federacije BiH i Federalnog ministarstva zatražio odgovor i tumačenje odredbi člana 36. stav 1. tačka 3. i člana 37. stav 1. tačka 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca).

4. Kantonalni sud, Federalno ministarstvo i Služba odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 24. do 31. maja 2017. godine. U vezi sa zahtjevom Ustavnog suda od 5. oktobra 2017. godine, Federalno ministarstvo je odgovor dostavilo 16. oktobra 2017. godine. Parlament Federacije BiH nije odgovorio.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Apelant je bio pripadnik Armije RBiH od 6. aprila 1992. godine do 4. augusta 1994. godine.

7. Rješenjem Armije RBiH, komandanta Vojne jedinice 5459, od 4. augusta 1994. godine apelant je otpušten iz Armije RBiH usljed nesposobnosti za vojnu službu. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Vojne ljekarske komisije od 26. jula 1994. godine apelant proglašen nesposobnim za vojnu službu zbog bolesti preciznije određenih u rješenju. U postupku je utvrđeno da je posljedica povrede nastupila tokom služenja u Oružanim snagama RBiH, gdje je apelant tri puta bio ranjen.

8. Rješenjem Službe broj 08/1-560-465 od 10. juna 1998. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80 procenata vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, te je utvrđeno da ima pravo na ličnu vojnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 77,00 KM, ortopedski dodatak II/C stepena u mjesečnom iznosu od 43,00 KM i ostala prava prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Navedenim rješenjem je određeno da prava priznata tim rješenjem apelantu pripadaju od 1. jula 1998. godine trajno i da traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za stjecanje i uživanje tih prava. Istim rješenjem je određeno da to rješenje podliježe reviziji drugostepenog organa.

9. Uvjerenjem JU "Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo", Biro za zapošljavanje Stari Grad, od 28. marta 2012. godine potvrđeno je da je apelant prijavljen u evidenciji tog biroa kao nezaposleno lice od 15. februara 2012. godine. U uvjerenju je navedeno da u skladu sa članom 28. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica apelant nije korisnik prava na novčanu naknadu, zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje.

Osporene odluke

10. Rješenjem Službe broj UP-I-08-41-8107/04 od 6. aprila 2005. godine apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu prestalo je svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) zaključno sa 31. decembrom 2004. godine. Istim rješenjem ukinuto je Rješenje Službe broj 08/1-560-465 od 10. juna 1998. godine (kojim mu je bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida i utvrđeno da ima pravo na ličnu vojnu invalidninu, ortopedski dodatak i ostala prava prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca).

11. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantu Rješenjem Službe broj 08/1-560-465 od 10. juna 1998. godine priznato svojstvo RVI IV grupe sa 80 procenata vojnog invaliditeta. Dalje je navedeno da je taj organ na osnovu člana 63. stav 1. Zakona o pravima branilaca po službenoj dužnosti pokrenuo postupak za utvrđivanje procenta invalidnosti. Nadalje, imajući u vidu odredbu člana 36. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branilaca, kojom je propisano da prava prema tom zakonu ne mogu ostvariti lica koja su pravosnažnom sudskom presudom osuđena zbog izvršenja težih krivičnih djela protiv ustavnog poretka BiH, ustavnog poretka Federacije BiH, krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i krivičnih djela protiv Oružanih snaga, Služba se 3. februara 2005. godine obratila Ministarstvu pravde FBiH zahtjevom za dostavljanje uvjerenja o nekažnjavanju ili kažnjavanju apelanta. Dalje je istaknuto da se Služba 2. marta 2005. godine, slijedeći uputstvo Ministarstva pravde, obratila Ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo radi dobijanja traženih podataka. U toku postupka Kantonalni sud je 14. marta 2005. godine uz dopis dostavio Presudu tog suda broj K-119/03 od 2. decembra 2003. godine koja je postala pravosnažna, a kojom je apelant osuđen zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ. S obzirom na istaknute činjenice koje su, kako je zaključeno, nesporne, Služba je primjenom odredbi člana 37. stav 1. tačka 2. a u vezi sa članom 36. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branilaca utvrdila da apelantu prestaje pravo ratnog vojnog invalida prema članu 37. stav 1. tačka 2. navedenog zakona, odnosno da to pravo ne može ostvariti jer je osuđen pravosnažnom sudskom presudom broj K-119/03 od 2. decembra 2003. godine zbog izvršenja teškog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

12. Apelant se protiv navedenog rješenja Službe žalio Federalnom ministarstvu koje je Rješenjem broj UP-II-03-41-29/11 od 23. februara 2011. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je stoga primjenom člana 237. stav 2. Zakona o upravnom postupku apelantova žalba odbijena kao neosnovana.

13. Apelant je protiv rješenja Federalnog ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 01211211 U od 28. novembra 2014. godine odbio tužbu kao neosnovanu.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući zakonitost osporenog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužba nije osnovana. Polazeći od odredbi člana 36. stav 1. tačka 3. Zakona o pravima branilaca i člana 37. stav 1. tačka 2. navedenog zakona, Kantonalni sud je istakao da su u konkretnom slučaju prvostepeni organ i tuženi (Federalno ministarstvo) utvrdili, a što proizlazi iz podataka u spisu, da je apelant pravosnažno osuđen i proglašen krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, te su stoga prvostepeni organ i tuženi pravilno odlučili – prvostepeni organ kada je donio odluku da apelantu prestaje pravo ratnog vojnog invalida sa 31. decembrom 2004. godine, a drugostepeni organ kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Također, Kantonalni sud je istakao da su apelantovi tužbeni navodi da se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji i da je navedenom odlukom povrijeđena Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) bespredmetni i bez utjecaja na rješenje tog upravnog spora, jer odluka upravnih organa nije u suprotnosti s Evropskom konvencijom, niti se njome krše bilo kakva prava koja su apelantu zagarantirana navedenom konvencijom, s obzirom na činjenicu da je apelant prilikom činjenja krivičnog djela za koje je osuđen postupao suprotno odredbama međunarodnog humanitarnog prava, i to člana 3. stav 1. tačka a. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zatim pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U iscrpnim navodima apelacije apelant je naveo da je ratni vojni invalid sa utvrđenom invalidnošću od 80%. Dalje je istakao da mu je na osnovu člana 36. Zakona o pravima branilaca oduzeto pravo na invalidninu, ortopedska pomagala, te druga prava iz tog zakona zbog pravosnažne presude kojom je utvrđeno da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Istakao je da je navedenom krivičnom presudom osuđen na devet godina zatvora, te da je odslužio kaznu od osam godina, četiri mjeseca i sedam dana. Nadalje je istaknuto da je rješenjem od 10. juna 1998. godine na osnovu člana 92. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, te da je na osnovu tog prava stekao prava na invalidninu, ortopedski dodatak i ostala prava iz tog zakona počevši od 1. jula 1998. godine trajno dok traju propisani uvjeti za stjecanje i uživanje tih prava. Stoga apelant smatra da je stekao javna prava socijalnog i imovinskog karaktera koja se mogu definirati kao njegova imovina, pozivajući se pri tome na Odluku Ustavnog suda broj AP 4609/12 od 12. juna 2013. godine. Dalje apelant ističe da je osporenom presudom lišen prava na imovinu. U konačnici apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog toga što u konkretnom slučaju miješanje države u njegovo pravo nije bilo proporcionalno u smislu prava na imovinu kako je zaštićeno Evropskom konvencijom. Naveo je da su mu osporenim odlukama oduzeti pravo na invalidninu, pravo na ortopedski dodatak kao i pravo na zdravstvenu zaštitu. Istakao je da kao bivši pripadnik Armije BiH sistemski ne pripada pod civilne zakone koji reguliraju socijalna prava (Zakon o PIO-u) jer nije civilna, već vojna žrtva rata, te da prava mora ostvarivati putem zakona koji reguliraju prava demobiliziranih boraca. Dalje smatra da član 37. stav 2. u vezi sa članom 36. stav 3. Zakona o pravima branilaca predviđa trajno oduzimanje prava, a što je protivno pozitivnim odredbama krivičnopravnih zakona. Naveo je da, prema članu 121. Krivičnog zakona FBiH, poslije izdržane kazne osuđena lica uživaju "sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu stjecati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude". Prema tome, kako je naveo, član 121. Krivičnog zakona FBiH ne predviđa bilo kakvu mogućnost daljnjeg oduzimanja prava, već naprotiv, propisuje njihovu rehabilitaciju. Apelant smatra da konkretno zakonsko rješenje iz Zakona o pravima branilaca predstavlja građanskopravnu sankciju za njega i ostavlja ga kao 80% invalida bez mogućnosti da egzistencijalno opstane.

16. U odnosu na povredu prava na zabranu nehumanog kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju krivičnopravno i građanskopravno kažnjen na način koji je nehuman. Istakao je da je svjestan težine krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđen, međutim, kažnjavanje ne smije voditi ka fizičkim i psihičkim patnjama osuđenika, bez obzira na činjenicu što mu država nije direktno nanijela bilo kakvu fizičku ili psihičku bol. Apelant smatra da navedeno kažnjavanje ima posebnu težinu u njegovom slučaju jer je invalidno lice.

17. U odnosu na povredu prava na zabranu retroaktivnog kažnjavanja iz člana 7. Evropske konvencije, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju oduzimanje pravosnažno utvrđenih građanskih prava socijalnog karaktera posljedica izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen. Dalje je istaknuto da je Zakon o pravima branilaca predvidio i retroaktivno oduzimanje stečenih prava u postupku revizije, te da se oduzimanje ovih prava može definirati isključivo kao upravnopravna ili građanskopravna sankcija izvršenja krivičnog djela i da kao takva mora imati opravdanje inter alia u članu 7. Evropske konvencije. Istaknuto je da apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kada je na snazi bio Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, nije mogao predvidjeti ovu sankciju jer nije bila ni predviđena, pa se time radi o retroaktivnom kažnjavanju koje je bilo zabranjeno na osnovu člana 7. Evropske konvencije.

18. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede navedenih prava, te smatra opravdanim da Ustavni sud ukine presudu Kantonalnog suda i vrati predmet tom sud na novi upravni postupak, a da na osnovu člana VI/3.c) Ustava BiH, u duhu Odluke Ustavnog suda broj U 106/03 od 27. oktobra 2004. godine, ex officio ispita ustavnost Zakona o pravima branilaca, te dâ nalog Parlamentu FBiH da izvrši usaglašavanje tog zakona sa standardima ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda pa time i nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

20. Federalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da apelant ističe da u vrijeme izvršenja krivičnog djela pa sve do 2004. godine kada je na snagu stupio Zakon o pravima branilaca nije bila zakonski predviđena ustavnopravna kazna u smislu oduzimanja stečenih prava, te da je upravo zbog toga 1994. godine privremeno, a 1998. godine i trajno mogao steći svoja prava (pravo stečeno po Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca). Međutim, kako je istaklo Federalno ministarstvo, članom 63. stav 2. Zakona o pravima branilaca propisano je da će se revizija prvostepenih rješenja donesenih u skladu sa stavom 1. tog člana izvršiti u roku od 12 mjeseci od dana donošenja rješenja, s tim da će nadležni prvostepeni organ rješenja dostaviti na reviziju odmah nakon isteka roka za žalbu, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja, dok je odredbom člana 69. stav 1. navedenog zakona propisano da danom stupanja na snagu tog zakona za lica iz čl. l, 2, 3. i 4. tog zakona prestaje primjena: Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, Zakona o zaštiti pripadnika Teritorijalne odbrane i drugih branilaca Republike Bosne i Hercegovine, Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, Zakona o zaštiti vojnih invalida porodica i poginulih i nestalih branilaca. Shodno navedenom, te kako je taj organ donio odluku po Zakonu o pravima branilaca (koji je lex specialis), koja nije u suprotnosti s Evropskom konvencijom, i uzimajući u obzir činjenicu da je apelant prilikom činjenja krivičnog djela za koje je osuđen postupao suprotno odredbama međunarodnog humanitarnog prava, i to člana 3. stav i. tačka a) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, Federalno ministarstvo smatra da predmetna apelacija nije opravdana. U odgovoru od 16. oktobra 2017. godine Federalno ministarstvo je istaklo da je svrha donošenja odredbe člana 36. stav 1. tačka 3. i člana 37. stav 1. tačka 2. Zakona o pravima branilaca da se pripadnicima Oružanih snaga osuđenim za navedena krivična djela onemogući korištenje prava po tom zakonu. Navedene odredbe, kako je istaknuto, između ostalog, imaju zadatak da distanciraju pripadnike Oružanih snaga koji koriste pravo po navedenom zakonu i koji nisu izvršili nijedno od navedenih krivičnih djela od počinilaca navedenih teških krivičnih djela.

21. Služba je u odgovoru na apelaciju istakla da je u postupku pred tim organom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da odlukom tog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

Ovim Zakonom uređuju se: uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica, članova porodica šehida, članova porodica poginulih, umrlih i nestalih branilaca (u daljem tekstu: porodice poginulih, umrlih, nestalih branilaca) i demobiliziranih branilaca, lica zaslužnih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, kao i druga pitanja iz oblasti branilačko-invalidske zaštite.

Član 2. st. 1, 2. i 7.

(1) Braniocem, u smislu ovog Zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog organa unutrašnjih poslova (u daljem tekstu: Oružane snage) koji je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12. 1996. godine, odnosno do prestanka neposredne ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnog vojnog organa, kao i lice koje je učestvovalo u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu prije 18.09.1991. godine a koje je angažirano od nadležnih organa.

(2) Pod učešćem u odbrani Bosne i Hercegovine u smislu stava 1. ovog člana podrazumijeva se učešće u oružanom otporu i djelovanje u direktnoj vezi sa pružanjem otpora.

(7) Shodno Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini pripadnici tzv. Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna ne smatraju se braniocima u smislu ovog Zakona i njihova prava kao i prava članova njihovih porodica uređuju se Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/99, 54/05 i 39/06).

Član 8. stav 1.
Prava ratnih vojnih invalida

Prava ratnog vojnog invalida su:

1. lična invalidnina;

2. dodatak za njegu i pomoć od drugog lica;

3. ortopedski dodatak;

4. druga prava iz glave VI ovog Zakona.

Član 36. stav 1. tačka 3.

Prava, prema ovom Zakonu, ne mogu ostvariti:

(…)

3. lica koja su osuđena pravosnažnom sudskom presudom zbog izvršenja težih krivičnih djela protiv ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, ustavnog poretka Federacije Bosne i Hercegovine, krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i krivičnih djela protiv Oružanih snaga;

Član 37. stav 1. tačka 2.

Prava, prema ovom Zakonu, prestaju:

(…)

2. u slučajevima utvrđenim u članu 36. ovog Zakona po pravosnažnosti presude nadležnog suda;

(…)

Član 63.

Za korisnike koji ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava po odredbama ovog Zakona nadležni prvostepeni organ će, po službenoj dužnosti, donijeti nova rješenja do 31.12.2004. godine.

Revizija prvostepenih rješenja donesenih u skladu sa stavom 1. ovog člana izvršit će se u roku od 12 mjeseci od dana donošenja rješenja, s tim da će nadležni prvostepeni organ rješenja dostaviti na reviziju odmah po isteku roka za žalbu, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja.

Član 69. stav 1.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona, za lica iz čl. 1., 2., 3. i 4. ovog Zakona, prestaje primjena: Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 6/94 i 13/94), Zakona o zaštiti pripadnika Teritorijalne odbrane i drugih branilaca Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 4/92 i 13/94), Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni list RBiH", br. 33/95, 37/95 i 17/96), Zakona o zaštiti vojnih invalida obitelji i poginulih i nestalih branitelja ("Narodni list HR-HB", br. 36/94 i 24/95) i Zakon o zaštiti vojnih invalida ("Službeni list SRBiH", br. 35/90).

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 01211211 U od 28. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zatim pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana – drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

32. Pojam "imovina" koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali, općenito shvaćeno, tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti. Lice koje se žali na uplitanje u svoju imovinu mora dokazati da je imovinsko pravo postojalo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, tom 31, stav 50, u daljnjem tekstu: Evropski sud).

33. Prilikom razmatranja da li je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelantu rješenjem Službe od 10. juna 1998. godine kao ratnom vojnom invalidu bila priznata prava na ličnu vojnu invalidninu i ortopedski dodatak u određenim mjesečnim iznosima, što predstavlja "postojeću imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 133/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama upravnih organa i redovnog suda kojima je apelantu utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i kojima je ukinuto rješenje Službe od 10. juna 1998. godine došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke zasnovane na odredbama člana 36. stav 1. tačka 3. i člana 37. stav 1. tačka 2. Zakona o pravima branilaca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u vezi s primjenom citiranih zakonskih odredbi, a koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Zakon o pravima branilaca objavljen u službenom glasilu, dakle dostupan je građanima, te da na jasan i precizan način regulira pitanje ostvarivanja prava branilaca. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi koje su transparentne i jasne, te stoga proizlazi da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju proizlazi jasan pravni osnov za miješanje u apelantovu imovinu, te da je predmetno miješanje bilo u skladu sa zakonom.

36. Nadalje, Ustavni sud smatra da utvrđivanje prestanka apelantovih prava prema Zakonu o pravima branilaca služi legitimnom cilju u općem interesu. Ustavni sud ističe da Zakon o pravima branilaca (član 1) uređuje uvjete i način stjecanja posebnih prava ratnih vojnih invalida, članova porodice poginulih, umrlih i nestalih boraca, demobiliziranih boraca, odnosno lica zaslužnih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je cilj zakonodavca bio osigurati posebna prava onim borcima koji su se iskazali u odbrani i oslobađanju BiH u kojoj su tokom rata počinjeni brojni ratni zločini, a koji su pri tome poštovali najviše vrijednosti obaveze učešća u ratu, čast i dužnost lojalnosti Oružanim snagama, pri čemu nisu prekršili pravila međunarodnog humanitarnog prava (čija je svrha zaštita žrtava rata i reguliranje načina na koji se vode neprijateljstva). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac napravio različit zakonski tretman boraca time što je propisao da prava prema Zakonu o pravima branilaca nemaju borci koji su pravosnažno osuđeni za ratne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, dakle ona lica koja su prekršila pravila međunarodnog humanitarnog prava priznata u svim civiliziranim narodima. U pogledu različitog tretmana pojedinih boraca, Ustavni sud treba odgovoriti da li takav različit tretman nameće prevelik teret na apelanta, odnosno Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići. Analizirajući u konkretnom slučaju potrebu zaštite apelantovog prava na imovinu i potrebu da se slijedi legitiman cilj u općem interesu, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije stavljen prekomjeran teret na apelanta radi ostvarivanja zakonitog cilja, te da time nije doveden u drugačiji položaj od drugih koji se nalaze u istoj situaciji.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana podvrgavanja nehumanom kažnjavanju

38. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

39. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

40. Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.

41. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

42. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je sam apelant istakao da mu država nije nanijela direktno bilo kakvu fizičku ili psihičku bol. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u odnosu na osporena rješenja nije ponudio dokaze o tome da se u konkretnoj situaciji radi o zadiranju odnosno ataku na njegov fizički ili psihički integritet koji prelazi granice minimalnog stepena intenziteta koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava na zabranu podvrgavanja mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Stoga Ustavni sud apelantove navedene tvrdnje odbija kao neosnovane.

43. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

44. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.

45. Ustavni sud ističe da citirani član izražava princip da se samo zakonom može definirati krivično djelo i propisati kazna (nullum crimen, nulla poena sine lege). Krivična djela i relevantne kazne moraju jasno da se definiraju zakonom. Taj uvjet je ispunjen kada pojedinac može da zna iz formulacije relevantne odredbe, ako je potrebno uz tumačenje suda i nakon dobijanja odgovarajućeg pravnog savjeta, koja činjenja i nečinjenja ga čine krivično odgovornim i koju kaznu može da dobije zbog toga (vidi Evropski sud, Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. novembra 1996. godine, stav 29).

46. Koncept "kazne" u članu 7. stav 1. Konvencije, kao i pojam "građanskih prava i obaveza" i "krivične optužbe" u članu 6. stav 1, ima autonomni koncept u odnosu na definiciju u unutrašnjem pravu. Kako bi se osigurala efikasnost zaštite koju nudi ovaj član, Sud mora imati slobodu da ide mimo vanjskog izgleda i da autonomno ocijeni da li je specifična mjera u suštini "kazna" u smislu značenja člana 7. stav 1. Polazno odredište za bilo koju ocjenu postojanja "kazne" jeste da se utvrdi da li je mjera koja je u pitanju bila izdata nakon osude za "krivično djelo". Drugi faktori se mogu smatrati relevantnim u tom smislu: priroda i cilj mjere u pitanju (naročito njen kazneni cilj), njena klasifikacija u skladu sa domaćim zakonom, procedure vezane za njeno donošenje i izvršenje i njen stepen (vidi Evropski sud, Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, stav 28; Del Río Prada protiv Španije, presuda od 21. oktobra 2013. godine, stav 82). Međutim, stepen mjere nije odlučujući sam po sebi s obzirom na to da mnoge nekaznene mjere preventivne prirode mogu značajno utjecati na lice koje se to tiče. Pri primjeni navedenih kriterija Evropski sud je naročito utvrdio sljedeće mjere kao kazne: naredba o zapljeni u smislu postupka krivičnog djela nakon utvrđivanja krivice, u smislu njene kaznene svrhe, pored njene preventivne i kompenzatorne prirode (op. cit. Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 29-35) itd. Suprotno tome, sljedeće mjere su isključene iz koncepta kazne: suspendiranje prava na penziju državnog službenika nakon disciplinskog postupka (vidi Evropski sud, Haioun protiv Francuske, presuda od 7. septembra 2004. godine), opoziv i izjava o neispunjenju uvjeta predsjednika nakon postupka opoziva zbog ozbiljne povrede Ustava (vidi Evropski sud, Paksas protiv Litvanije, presuda od 6. januara 2011. godine) itd.

47. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na zabranu retroaktivnog kažnjavanja budući da oduzimanje osporenim rješenjima utvrđenih građanskih prava kao posljedice izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen predstavlja upravnopravnu ili građanskopravnu sankciju zbog izvršenja krivičnog djela. Kako apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kada je na snazi bio Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, nije mogao predvidjeti tu sankciju jer nije bila ni predviđena, time se, prema apelantovom mišljenju, radi o retroaktivnom kažnjavanju zabranjenom članom 7. Evropske konvencije.

48. U odnosu na apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o upravnopravnoj odnosno građanskoj sankciji, Ustavni sud ističe da su osporene upravne odluke donesene u postupku njihove revizije propisane zakonom pri čemu je utvrđivano da li apelant ispunjava zakonske uvjete za ostvarivanje određenih socijalnih prava prema Zakonu o pravima branilaca. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da osporene odluke nemaju kazneni cilj, odnosno ne ulaze u koncept "kazne", niti obim kazne za počinjeno krivično djelo (op. cit. Del Rio Prada protiv Španije) u smislu značenja i navedenih standarda člana 7. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud apelantove navode o retroaktivnom kažnjavanju u konkretnom slučaju smatra neosnovanim.

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu retroaktivnog kažnjavanja iz člana 7. Evropske konvencije.

Ostali navodi

50. U odnosu na apelantov zahtjev da Ustavni sud na osnovu člana VI/3.c) Ustava BiH, u duhu Odluke Ustavnog suda broj U 106/03 od 27. oktobra 2004. godine, ex officio ispita ustavnost Zakona o pravima branilaca, te dâ nalog Parlamentu FBiH da izvrši usaglašavanje tog zakona sa standardima ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije, Ustavni sud najprije ističe da ustavnost zakona ispituje u okviru svoje apstraktne nadležnosti prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, a prema članu VI/3.c) nadležan je da utvrdi da li je zakon od čijeg važenja zavisi odluka bilo kojeg suda u BiH kompatibilan sa Ustavom BiH, Evropskom konvencijom ili sa zakonima BiH.

51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o apelacionoj nadležnosti prema članu VI/3.b) Ustava BiH prema kojoj Ustavni sud ne utvrđuje ustavnost zakona. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku pred Kantonalnim sudom koji je donio osporenu presudu nije zatraženo da Ustavni sud postupi prema članu VI/3.c) Ustava BiH. U odnosu na spomenutu odluku Ustavnog suda broj U 106/03, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu, nakon što je utvrdio povredu apelanticinog ustavnog prava, naložio Vladi Federacije BiH da osigura apelanticina ustavna prava. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo da se s ciljem tumačenja člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine dolazi do zaključka da Ustavni sud ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno.

52. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi utvrđivao da predmetne odredbe zakona ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali standardi prava iz Evropske konvencije, a što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te je s tim u vezi utvrđivao povrede prava apelanata, ukidao osporene presude redovnih sudova i nalagao vladama entiteta da preduzmu mjere kojima će osigurati poštovanje prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine i AP 369/10 od 24. maja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

54. Također, nema povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada apelant nije ponudio dokaze o tome da se u konkretnoj situaciji radi o zadiranju odnosno ataku na njegov fizički ili psihički integritet koji prelazi granice minimalnog stepena intenziteta koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava na zabranu podvrgavanja mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

55. Nema povrede prava na zabranu retroaktivnog kažnjavanja iz člana 7. Evropske konvencije kada osporene upravnopravne odluke nemaju kazneni cilj, odnosno ne ulaze u koncept "kazne", niti obim kazne za počinjeno krivično djelo.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. U smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.