Službeni glasnik BiH, broj 99/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2986/11, rješavajući apelaciju Save Slijepčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Save Slijepčevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 005621 11 Gž od 26. maja 2011. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Savo Slijepčević (daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 21. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 005621 11 Gž od 26. maja 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 005621 09 P od 30. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, ranije važeća ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog suda, Osnovnog suda i JP "Putevi Republike Srpske" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 31. marta, 3. aprila i 8. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 005621 09 P od 30. novembra 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu za oduzeto zemljište i to dio k. č. br. 3834 "Slatina" u površini od 1634 m² upisane u p. l. br. 421 KO Donji Vijačani isplati naknadu u iznosu od 7.353,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. septembra 2009. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi kao investitor izgradnje regionalnog puta R-476 Prnjavor – Čelinac isplati na ime štete za oduzeto zemljište ukupan iznos od 7.353,00 KM, budući da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće jer je tuženi dovršio izgradnju regionalnog puta (pa bi bilo potrebno skinuti asfalt, podlogu ispod njega, te vratiti sve skinuto obradivo zemljište, što nije ekonomski opravdano), a sve u smislu odredbe člana 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Osnovni sud je ukazao na to da među parničnim strankama nije sporno da apelantovo sporno zemljište nije eksproprirano, te da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za to zemljište. Istaknuto je da je sporna pasivna legitimacija, tj. ko je odgovoran za to da apelantu nadoknadi štetu za dio njegovog zemljišta koji se nalazi pod putnim pojasom.

8. Ukazano je na to da apelant smatra da je jedini koji je odgovoran za prouzrokovanu štetu tuženi koji je investitor izgradnje puta i koji je angažirao izvođače prema vlastitoj volji i da ne postoji odgovornost općine, odnosno Republike Srpske, budući da apelant ne traži naknadu za eksproprirano zemljište već odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete od onoga ko mu je prouzrokovao štetu i to prema pravilima o općoj odgovornosti za prouzrokovanje štete, posebno se pozivajući na član 185. ZOO-a.

9. Osnovni sud je naveo da, imajući u vidu da je na dijelu apelantovog zemljišta izgrađen regionalni put, a to zemljište nije eksproprirano niti je apelantu isplaćena odgovarajuća naknada za zemljište, prema mišljenju Suda, postoji odgovornost Republike Srpske (kao korisnika eksproprijacije) za naknadu štete pričinjene radnjom tuženog na zemljištu tako da apelant ne može koristiti nekretnine na način kako je to ranije činio. Istaknuto je da bi, pod uvjetom da je utvrđena odgovornost Republike Srpske, postojala odgovornost tuženog da kao investitor nadoknadi apelantu štetu. Ukazano je na to da apelant u konkretnom slučaju potražuje naknadu štete za oduzeto zemljište prema tržišnoj vrijednosti.

10. Navedeno je da apelant nije bio u materijalnopravnom odnosu s tuženim već s Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Republička uprava), u kojoj je 17. juna 2003. godine dao saglasnost da se na dijelu njegovog zemljišta izgradi put. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, slijedi da je osnovan prigovor pasivne legitimacije tuženog. Istaknuto je da na pasivnu legitimaciju tuženog ne utječe to što tuženi nije dostavio urbanističku dozvolu i odobrenje za građenje regionalnog puta R-376 Prnjavor – Čelinac, a kako mu je naloženo na pripremnom ročištu jer je ta činjenica značajna za neku drugu odgovornost tuženog, ali ne i za odgovornost u konkretnoj pravnoj stvari.

11. Osim navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, osnovan je i prigovor zastare potraživanja koji je tuženi istakao na glavnom pretresu jer je protekao trogodišnji odnosno petogodišnji rok od dana saznanja za štetu i za lice koje je štetu učinilo, kao i od dana nastanka štete, iz člana 376. ZOO-a, budući da je apelant imao saznanje još 2003. godine (jer je na glavnom pretresu kada je saslušan kao parnična stranka izjavio da je put izgrađen 2003. godine, a da je izjavu u Republičkoj upravi dao poslije početka izgradnje tog puta), a tužbu je podnio 30. septembra 2009. godine.

12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu, koju je Okružni sud Presudom broj 78 0 P 005621 11 Gž od 26. maja 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da je odredbom člana 3. stav 1. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/04, 51/04 i 73/08) propisano da su javni putevi dobra u općoj upotrebi i u vlasništvu Republike Srpske. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju nesporno da apelantovo zemljište u površini od 1634 m² predstavlja dio parcele označene kao k. č. br. 1400/4 upisane u p. l. br. 421 KO Donji Vijačani u apelantovom posjedu s dijelom 1/1, koje nikada nije eksproprirano, i da je na tom zemljištu izgrađen regionalni put R-476 Prnjavor – Čelinac, a apelantu nije isplaćena nikakva naknada za zemljište. Istaknuto je da stvarna legitimacija u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, odnosno pravo za čiju je zaštitu parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimirani učesnici-subjekti materijalnopravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala.

14. Navedeno je da o postojanju stvarne legitimacije sud redovno raspravlja na prigovor stranaka, ali o tome vodi računa i bez prigovora stranaka, ako se zaključak o nedostatku aktivne ili pasivne legitimacije nameće iz činjenica u toku postupka. Naglašeno je da je tuženi u parnici u toku postupka isticao nedostatak pasivne legitimacije o kojoj je prvostepeni sud pravilno odlučio nalazeći da tuženi nije u materijalnopravnom odnosu s apelantom u vezi sa štetom koja je prouzrokovana na apelantovom zemljištu, koje je u sastavu regionalnog puta Prnjavor – Čelinac, čiji je vlasnik Republika Srpska, i da tuženi nije obavezan da nadoknadi štetu apelantu već da je to obaveza Republike Srpske. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

15. Ukazano je na to da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor u pogledu zastare potraživanja. S tim u vezi je istaknuto da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo.

16. Okružni sud je naveo da je apelant saslušan kao parnična stranka i da je izjavio da je put izgrađen 2003. godine, da je izjavu o saglasnosti da se na njegovoj parceli pristupi izgradnji regionalnog puta dao 17. juna 2003. godine, a da je tužba podnesena 30. septembra 2009. godine. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja jer je protekao subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje na neujednačenu sudsku praksu Okružnog suda, prema kojoj građani pred sudom imaju nejednak tretman. Smatra da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Ističe da je pravilo da se uspostavlja ranije stanje, a ukoliko se uspostavljanjem ranijeg stanja šteta ne uklanja potpuno, onda se razlika nadoknađuje u novcu. Ističe da je pravilo dispozitivnog karaktera jer se smatra da to odgovara oštećenom licu. S tim u vezi navodi odredbu člana 185. ZOO-a. Ističe da je sljedeće pravilo da naknada mora obuhvatiti svu štetu, bez obzira na stepen krivice (nepažnja, gruba nepažnja, namjera).

b) Odgovor na apelaciju

18. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da ostaje pri pravnom stavu izraženom u osporenoj presudi nalazeći da pred tim sudom nisu prekršena apelantova ustavna prava.

19. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da su prvostepena i drugostepena presuda donesene pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

20. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je, uzimajući u obzir odredbu člana 3. Zakona o putevima i odredbe Zakona o eksproprijaciji, kojima je određeno da se eksproprijacija može vršiti za potrebe Republike Srpske, odnosno jedinice lokalne samouprave (korisnik eksproprijacije može biti samo Republika Srpska ili općina), sasvim logično što je sud zaključio da je Republika Srpska kao nosilac prava vlasništva na putu pasivno legitimirana u predmetnom sporu, a ne tuženi koji vrši upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu regionalnih i magistralnih puteva. Ukazano je na to da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je postojao usmeni dogovor između Općine Prnjavor i tadašnje Direkcije za puteve vezano za izgradnju i rekonstrukciju spornog puta, te je jasno na koji način je Direkcija za puteve ušla u posjed zemljišta za izgradnju puta (usmeni dogovor), što znači da investitor nije samovoljno ušao u posjed potrebnog zemljišta, kako to ističe apelant.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) […]

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova

Član 207.

Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vrijeme određeno za zastarelost te obaveze.

22. Zakon o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Javni putevi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.

Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita puteva je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.

Na javnim putevima se mogu sticati prava korišćenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.

23. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. st. 1. i 2.

(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).

(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.

Član 77.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).

VI. Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 005621 11 Gž od 26. maja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 21. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

27. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Ustavni sud naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Dakle, prema navedenom stavu, Ustavni sud se može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi kao investitor izgradnje regionalnog puta R-476 Prnjavor – Čelinac isplati na ime štete za oduzeto zemljište ukupan iznos od 7.353,00 KM, budući da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće jer je tuženi dovršio izgradnju regionalnog puta. Dalje je utvrđeno da je u zapisniku Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, od 17. juna 2003. godine utvrđeno da je u tom organu apelant dao saglasnost da se na dijelu njegovog zemljišta izgradi regionalni put. Dakle, utvrđeno je da sporno zemljište nikada nije eksproprirano, te da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za zemljište. Redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je osnovan prigovor pasivne legitimacije tuženog, te da je apelantu štetu dužna isplatiti Republika Srpska (kao korisnik eksproprijacije) jer nije provela postupak eksproprijacije. Pri tome su redovni sudovi ukazali na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o javnim putevima, kojom je propisano da su javni putevi dobra u općoj upotrebi i u vlasništvu Republike Srpske. Također, utvrđeno je da je apelantovo potraživanje zastarjelo, u smislu odredbe člana 376. ZOO-a.

33. Ustavni sud podsjeća na to da je o identičnom pravnom pitanju (pasivna legitimacija tuženog) raspravljao u svojim odlukama br. AP 4051/09 i AP 2061/10 (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacija tuženog protiv presuda redovnih sudova kojima je tuženi obavezan da tužiocima isplati novčanu naknadu za oduzeto zemljište, odnosno naknadu na ime pričinjene štete zbog izgradnje magistralnog puta Ustiprača – Foča, dakle, u slučajevima u kojima eksproprijacija nije izvršena. Ustavni sud je apelacije tuženog odbacio kao očigledno prima facie neosnovane nalazeći da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da su u navedenim predmetima redovni sudovi zaključili da prigovor pasivne legitimacije tuženog nije osnovan, te da se, iako je tačno da se prema odredbama člana 7. stav 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 8/96, 15/96 i 64/04), koji je tada bio na snazi, eksproprijacija vršila u korist Republike Srpske, gubi iz vida stav 2. navedene odredbe koji propisuje da će Republika Srpska eksproprirane nekretnine dodjeljivati investitorima za izgradnju objekta za koji je utvrđen opći interes, s tim što će se ugovorom regulirati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koja nastaju eksproprijacijom nekretnine i izgradnjom objekta. Pri tome je utvrđeno da eksproprijacija nije ni izvršena, a da je pravni prednik tuženog (Republička direkcija za puteve) kao investitor i naručilac radova započeo radove na izgradnji puta Ustiprača – Foča preko nekretnina tužilaca i time im prouzrokovao štetu za koju je nesumnjivo odgovoran, u smislu odredbe člana 207. ZOO-a. U tim predmetima redovni sudovi su ukazali na to da je činjenica da su javni putevi u vlasništvu Republike Srpske pravno irelevantna za postojanje odgovornosti tuženog jer za štetu odgovara onaj ko je uzrokuje i pri tome se pozvali na odredbu člana 154. stav 1. ZOO-a.

34. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ponavlja da predmetna apelacija pokreće identično pravno pitanje u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog, koje je već bilo raspravljano u citiranim odlukama. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, i u konkretnom slučaju ima mjesta za primjenu relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji i ZOO-a koje su primijenjene u predmetima povodom kojih je Ustavni sud donio citirane odluke. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu povodom istog pitanja, smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama, kojima je uvažen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, te slijedom toga odbijen apelantov tužbeni zahtjev, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U odnosu na zastaru potraživanja, o čemu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužioca zastarjelo jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376. ZOO-a, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim Panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenja o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvodi pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je na to da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiocima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog i zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.