Službeni glasnik BiH, broj 80/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2551/10, rješavajući apelaciju Jovice Vukelića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Jovice Vukelića, Saše Šuše i Dubravka Smiljčića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-09-001105 od 29. aprila 2010. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Jovica Vukelić, Saša Šuša i Dubravko Smiljčić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Vesna Runjić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-001105 od 29. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Okružnog, Osnovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Policijske stanice II Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo unutrašnjih poslova) zatraženo je 12. jula 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 22. jula 2011. godine, a Ministarstvo unutrašnjih poslova 24. jula 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. jula 2011. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-08-002574-X od 26. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-001105 od 29. aprila 2010. godine, apelanti su proglašeni odgovornim što su 30. decembra 2007. godine oko 03,00 sati u Banjoj Luci, u ulici Njegoševa, na parking prostoru ispred ugostiteljskog objekta "Pink panter" (u daljnjem tekstu: ugostiteljski objekat) narušili javni red i mir tako:

- što je apelant Jovica Vukelić, izašavši iz ugostiteljskog objekta, zaustavio putničko motorno vozilo marke i registarskih oznaka pobliže označenih izrekom presude kojim je upravljao Dalibor Koprena, prišao mu i od njega zahtijevao da njegovog kuma odveze u Trn. Pošto Dalibor Koprena nije poznavao apelanta, odbio je da uradi to što je od njega zahtijevao, nakon čega je apelant bez dopuštenja ušao u vozilo i sjeo na mjesto suvozača i nakon kraće verbalne rasprave navedenom zadao nekoliko udaraca šakom u lice, a nakon toga i udarac glavom u njegovu glavu. Dalibor Koprena je uspio telefonom pozvati Radovana Dulića da mu pomogne, nakon čega je ovaj izašao iz ugostiteljskog objekta, prišao vozilu, te zatražio od apelanta da izađe iz vozila, što je apelant i učinio, nakon čega se Dalibor Koprena udaljio s lica mjesta, a apelant je i dalje nastavio fizički obračun s Radovanom Dulićem, čime je apelant Jovica Vukelić kao okrivljeni počinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM (slovima: petstotinakonvertibilnihmaraka);

- što je apelant Saša Šuša, istog dana i u isto vrijeme nakon što se parkirao ispred navedenog ugostiteljskog objekta i vidio apelanta Jovicu Vukelića da leži pretučen na asfaltu, započeo tuču s Radovanom Dulićem, pri čemu mu je zadao udarac flašom, čime je počinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, nakon čega je apelant prišao vratima ugostiteljskog objekta i metalnom stolicom nekoliko puta udario po vratima objekta kojom prilikom je oštetio staklenu šajbu na vratima objekta, a nakon čega je razbio i staklenu reklamu na njemu, čime je počinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, pa je sud zbog počinjenih prekršaja izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 600,00 KM (slovima: šestotinakonvertibilnihmaraka);

- što je apelant Dubravko Smiljčić istog dana, u isto vrijeme i na istom mjestu prišao Radovanu Duliću i zadao mu udarac flašom i rukom, čime je počinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM (slovima: četiristotinekonvertibilnihmaraka).

Istim rješenjem je utvrđeno da paušalni troškovi prekršajnog postupka iznose po 150,00 KM (slovima: stopedesetkonveribilnihmaraka) za svakoga od apelanata kao okrivljenih, pojedinačno.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo unutrašnjih poslova podnijelo zahtjev o pokretanju prekršajnog postupka broj 10-01/5-211-86/08 od 23. aprila 2008. godine protiv apelanata kao okrivljenih zbog počinjenog prekršaja iz čl. 8. i 12. Zakona o javnom redu i miru pobliže opisanih kao u dispozitivu presude. Prekršajnu odgovornost apelanata kao okrivljenih Osnovni sud je utvrdio na temelju provedenog dokaznog postupka, priznanja apelanata kao okrivljenih, izvršenog uvidom u spise predmeta, prekršajnu Рrijavu broj 10-01/5-86/08 od 4. februara 2008. godine, službenu Zabilješku broj 10-01/5-269/08 i 251/08 od 14. februara 2008. godine, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o povredama apelanta i okrivljenog Jovice Vukelića, pa ih je primjenom člana 48. stav 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 34/06, 01/09, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) proglasio odgovornim i kaznio novčanim kaznama kao u dispozitivu rješenja. Sud je prilikom odmjeravanja kazne cijenio olakšavajuće okolnosti da apelant i okrivljeni Jovica Vukelić do sada nije kažnjavan, da je porodičan čovjek, otac dvoje djece, a kao otežavajuću okolnost je cijenio njegov doprinos nastanku konflikta između okrivljenih. Što se tiče apelanta i okrivljenog Saše Šuše od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio činjenicu da do sada nije kažnjavan, da je nezaposlen, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, a u vezi s apelantom i okrivljenim Dubravkom Smiljčićem sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio da do sada nije kažnjavan, a da otežavajućih okolnosti nije bilo, na temelju čega im je izrekao novčane kazne smatrajući da će se na taj način postići svrha kažnjavanja, kako generalne tako i specijalne prevencije.

8. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su apelanti protiv prvostepenog rješenja blagovremeno izjavili žalbe, tražeći da se pobijano rješenje preinači tako što će se prekršajni postupak obustaviti ili što će im se izreći uslovna osuda. Ispitujući pobijano rješenje u granicama osnova u žalbama, odgovora na žalbe te na temelju spisa predmeta Okružni sud je, u smislu odredbe člana 65. stav 3. Zakona o prekršajima, odlučio kao u izreci rješenja. Razmatrajući odluku o prekršajnoj sankciji Okružni sud je žalbeni prigovor apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovan, zaključivši da su prekršajne sankcije izrečene u skladu s članom 10. Zakona o prekršajima, odnosno po mišljenju tog suda prvostepeni sud je apelantima izrekao adekvatne novčane kazne srazmjerne težini počinjenih prekršaja. Također, Okruži sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima, člana 96. tačka e) Zakona o krivičnom postupku i člana 30. Uredbe o naknadi sudskih troškova apelantima kao okrivljenim odmjerio najniži iznos paušala, pa kako apelanti uz žalbe nisu priložili niti jedan pravno valjan dokaz na osnovu kojeg bi mogli biti oslobođeni troškova prekršajnog postupka to je žalbene navode apelanata u ovom dijelu odbio kao neosnovane.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti povredu navedenih prava vide u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da postupak nije vođen u skladu sa Zakonom o prekršajima, kojim je propisana zastarjelost vođenja prekršajnog postupka jer je, kako navode, u vrijeme trajanja drugostepenog postupka nastupila apsolutna zastara vođenja postupka 30. decembra 2009. godine, a što je taj sud obavezivalo da postupi po službenoj dužnosti i postupak obustavi zbog zastare.

b) Odgovor na apelaciju


10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je taj sud u ovom prekršajnom postupku u svemu ispoštovao prava apelanata koja im garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava pobrojanih u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da, po mišljenju tog suda, u predmetnom prekršajnom postupku nema povrede prava na pravično suđenje. Dalje je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka taj sud utvrdio da su apelanti odgovorni za počinjene prekršaje i da im je novčane kazne izrekao u skladu sa zakonom, pri tome cijeneći i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Međutim, u vezi s navodima apelanata koji se odnose na presudu Okružnog suda od 29. aprila 2010. godine Osnovni sud ističe da se ne može izjasniti.

12. Ministarstvo unutrašnjih poslova u odgovoru na apelaciju navodi da je to ministarstvo ovlašteni organ u skladu sa Zakonom o prekršajima za pokretanje prekršajnog postupka, pa smatra da nije dužan da se izjašnjava o navodima iz apelacije.

V. Relevantni propisi


13. U Zakonu o javnom redu i miru ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/07), relevantne odredbe glase:

Član 2.
Značenje izraza

(1) Javni red i mir, u smislu ovog zakona je usklađeno stanje međusobnih odnosa građana nastalo njihovim ponašanjem na javnom mjestu i djelovanjem organa i službi u javnom životu, radi obezbjeđivanja jednakih uslova za ostvarivanje prava građana na ličnu bezbjednost, mir i spokojstvo, privatni život, slobodu kretanja, zaštitu ljudskog dostojanstva i prava maloljetnika i drugih lica,

(2) Pod prekršajima javnog reda i mira smatraju se: prekršaji protiv funkcionisanja državnih organa i javnih službi; prekršaji protiv interesa maloljetnika i drugih lica i ostali prekršaji koji su učinjeni na javnom mjestu,

(3) Pod javnim mjestom u smislu ovog zakona podrazumijeva se mjesto na kojem je slobodan pristup pojedinačno neodređenim licima bez uslova ili pod određenim uslovima, kao i prostorije državnih organa, preduzeća, drugih pravnih lica i drugih mjesta kada je usljed blizine ili izloženosti vidiku ili čujnosti izvršenom radnjom došlo do uznemiravanja ili negodovanja građana.

Član 8.
Vrijeđanje

Ko grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana kazniće se novčanom kaznom od 200 do 800 KM

Član 12.
Tuča i fizički napad

Ko narušava javni red i mir izazivanjem, učestvovanjem u tuči ili fizičkim napadom na drugoga kazniće se novčanom kaznom od 400 do 1.200 KM

14. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06 i 1/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

(1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:

a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen;

[...]

Član 30.
Tok i prekid zastarjelosti

(1) Zastara za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.

Član 63.


Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom:

(.....)

3. da li je nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena; (....)

VI. Dopustivost


15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-001105 od 29. aprila 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 4. maja 2010. godine, a apelaciju su podnijeli 28. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelanti osporavaju rješenje Okružnog suda tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi".

23. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koja su klasificirana kao prekršaj prema Zakonu o javnom redu i miru. To znači da optužbe nisu klasificirane kao krivične. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćanje i kažnjavanje. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj ima opći karakter i odnosi se na sva lica koja svojim ponašanjem utiču na javni red i mir, a ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je prema Zakonu o javnom redu i miru, sprečavanje ponašanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršajne norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21-23).

24. U konkretnom slučaju, apelanti tvrde da nisu imali pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava Zakona o prekršajima, jer je tokom trajanja drugostepenog postupka nastupila apsolutna zastara vođenja postupka (30. decembra 2009. godine), što je taj sud obavezivalo na primjenu člana 30. u vezi s članom 28. Zakona o prekršajima, zbog čega je bio dužan obustaviti postupak po službenoj dužnosti.

25. Ustavni sud dalje zapaža da je u Odluci broj AP 3317/09 od 19. jula 2012. godine razmatrao slično pravno pitanje vezano za zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, i u tom predmetu je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, konkretno odredbe čl. 22. i 25. važećeg Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine, kojim je regulirana zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, tok i prekid zastarjelosti uključujući i odredbe o apsolutnoj zastari. Navedene odredbe državnog zakona su sadržajno identične odredbama Zakona o prekršajima Republike Srpske, na čiju primjenu apelanti ukazuju navodima apelacije. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je članom 28. stav 1. Zakona o prekršajima propisana zastarjelost pokretanja i vođenja postupka i da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM, kad protekne jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 30. Zakona o prekršajima propisan tok i prekid zastarjelosti, pa je tako stavom 1. navedenog člana regulisano da zastara za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera, izrečena. Također stavom 2. je propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom organa ovlaštenog za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere, a stavom 3. da svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći i da, bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. Zakona. S obzirom na stipulaciju navedenih odredbi Zakona o prekršajima, za Ustavni sud je neupitno da je u okolnostima konkretnog predmeta Okružni sud morao paziti na zastaru postupka predviđenu odredbom člana 30. a u vezi s članom 28. Zakona o prekršajima, jer su apelanti počinili prekršaj 30. decembra 2007. godine, prvostepeno rješenje protiv kojeg su apelanti izjavili žalbu je doneseno 26. oktobra 2009. godine, a odluku povodom žalbe drugostepeni sud je donio 29. aprila 2010. godine. Dakle slijedi da je od počinjenja prekršaja do donošenja odluke Okružnog suda po žalbi proteklo više od dvije godine. S obzirom da su za prekršaje za koje su apelanti proglašen krivim iz čl. 8. i 12. Zakona o javnom redu i miru zaprijećene novčane kazne od 200 do 800 KM i 400 do 1.200 KM, očigledno je da je u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu odredbu člana 30. u vezi s članom 28. Zakona o prekršajima nastupila apsolutna zastara vođenja predmetnog prekršajnog postupka, zbog čega Ustavni sud nalazi da je apelacija osnovana. Ovo osobito imajući u vidu da su apelanti žalbu izjavili i zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima u što, prema članu 63. Zakona o prekršajima, spada i zastarjelost vođenja prekršajnog postupka.

26. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu (ibid. AP 3317/09), Ustavni sud smatra da pitanje zastare pokretanja i vođenja predmetnog prekršajnog postupka Okružni sud nije detaljno razmotrio, čime je ignorirao jasne i decidne odredbe Zakona o prekršajima. Prema tome način na koji je Okružni sud tumačio pozitivno-pravne propise se može smatrati proizvoljnim i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak, što predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud prekršio pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene važećeg Zakona o prekršajima Republike Srpske, kojim je reguliran institut zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!