Službeni glasnik BiH, broj 36/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 377/16, rješavajući apelaciju Huseina Bosnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Bosnića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017968 15 Kž 3 od 2. decembra 2015. godine i S1 2 K 017968 15 K od 20. novembra 2015. godine u odnosu na pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa navedenim pravom.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Bosnića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017968 15 Kž 3 od 2. decembra 2015. godine i S1 2 K 017968 15 K od 20. novembra 2015. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Husein Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi u Pritvorskom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 22. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017968 15 Kž 3 od 2. decembra 2015. godine i S1 2 K 017968 15 K od 20. novembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 9, odnosno 10. februara 2016. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene


5. Pred Sudom BiH se vodi krivični postupak protiv apelanta po optužnici Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0007857 13 od 25. decembra 2015. godine, koja je potvrđena 29. decembra 2014. godine, zbog krivičnog djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202.a Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202.b KZBiH i krivičnim djelom organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. KZBiH. Sud BiH je u predmetnom postupku 5. novembra 2015. godine donio prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim za krivična djela za koja je optužen, te je (nepravosnažno) kažnjen kaznom zatvora u trajanju od sedam godina. Na temelju raspoloživih podataka, proizlazi da se prema apelantu odranije primjenjuje mjera pritvora koja je, nakon izricanja prvostepene presude, produžena zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), i to za narednih devet mjeseci, te je određeno da pritvor može trajati do 5. augusta 2016. godine, ili do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne.

Osporena rješenja


6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 017968 15 K od 20. novembra 2015. godine apelantu su tačkom 1. dispozitiva rješenja zabranjene posjete i telefonski kontakti sa svim licima, osim posjeta i telefonskih kontakata sa članovima uže porodice (vjenčana supruga i djeca rođena u braku i izvan braka) i braniocem, te je precizirano da će sve odobrene telefonske kontakte, posjete, kao i razmjenu povjerljive prepiske nadzirati službena lica Pritvorske jedinice na državnom nivou, koja će onemogućiti svaki razgovor, odnosno prepisku koja se na bilo koji način odnosi na predmet i postupak koji se trenutno vodi pred Sudom BiH, kao i svaki drugi razgovor koji bi ukazivao na ugrožavanje sigurnosti u BiH, te u slučaju drugačijeg postupanja, posjete, telefonska komunikacija i povjerljiva prepiska bit će prekinuti i o tome će biti bez odgađanja obaviješten Sud BiH. Tačkom 2. istog rješenja precizirano je da zabrana ostaje na snazi do nove odluke Suda, a tačkom 3. da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

7. U vezi sa izrečenim mjerama, Sud BiH je naveo da je 16. novembra 2015. godine od Tužilaštva BiH primio prijedlog za ograničenje telefonskih kontakata i posjeta apelantu, u skladu sa odredbama člana 141. ZKPBiH, i to da se apelantu zabrane telefonski kontakti i posjete (osim vjenčanoj supruzi, djeci i branitelju), a sve zbog trenutnih dešavanja u Evropi i prijetnji BiH pripadnika ideološke grupe kojoj apelant pripada, te zbog ugroženog sigurnosnog rizika od terorističkih aktivnosti u BiH, a sve radi zaštite sigurnosti. U prijedlogu je iznesena bojazan da bi apelant mogao iskoristiti posjete lica koja nisu članovi uže porodice, kao i telefonske kontakte sa njima radi ugrožavanja sigurnosne situacije u BiH.

8. Apelantov advokat je u izjašnjenju na prijedlog Tužilaštva BiH izrazio protivljenje navodima iz prijedloga, ističući da su dešavanja u Evropi i navodne prijetnje u BiH subjektivna uvjerenja Tužilaštva BiH, pri čemu je naglasio da navedena dešavanja u Evropi nemaju nikakve veze sa apelantom, niti postoje dokazi da apelant pripada istoj ideološkoj grupi kao lica koja su izvršila terorističke aktivnosti, predloživši da se prijedlog odbije.

9. Odlučujući o prijedlogu, Sud BiH je imao u vidu odredbe člana 144. ZKPBiH, koje je citirao, te je zaključio da je prijedlog osnovan, jer bi posjete, korištenje telefona i razmjena povjerljive prepiske sa licima koja nisu članovi uže apelantove porodice mogli ugroziti sigurnost ne samo ustanove u kojoj boravi već i sigurnost u BiH. Sud BiH je prilikom odlučenja uzeo u obzir težinu krivičnih djela za koja je optužen, te je ocijenio dešavanja u svijetu, posebno u Parizu, te dešavanja u BiH od 19. novembra 2015. godine, kada su u Sarajevu ubijena dvojica pripadnika Oružanih snaga. S obzirom na sve navedene okolnosti, Sud BiH je ocijenio da u tom trenutku razlozi sigurnosti zahtijevaju ograničenje apelantovog prava u ovom obimu i na način kako je Tužilaštvo BiH predložilo, te da su ograničenja nužna i proporcionalna cilju kojem se težilo.

10. Odlučujući o žalbi apelantovog branitelja, Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 017968 15 Kž 3 od 2. decembra 2015. godine odbio žalbu kao neosnovanu. Apelaciono vijeće Suda BiH je, prije svega, ukazalo da mjera pritvora predstavlja najtežu mjeru osiguranja prisustva optuženog lica, koja po svojoj prirodi optuženom uskraćuje određena prava, ali sve u skladu sa zakonom i neophodnosti da se postigne određeni cilj koji se ni na koji drugi način ne može postići. Imajući u vidu da se navedena mjera i određuje u posebnim okolnostima, uz ispunjenje zakonskih uvjeta, i to u situaciji kada je neophodno spriječiti optuženog da poduzme određene aktivnosti, u konkretnom slučaju bjekstvo i ponavljanje krivičnog djela, pa je zakon predvidio i dodatna ograničenja za postizanje neophodnog cilja. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega ispravno primijenio odredbu člana 144. ZKPBiH, odlučivši kao u izreci prvostepenog rješenja. Apelaciono vijeće je u svemu podržalo stav prvostepenog suda i dato obrazloženje u vezi sa razlozima za prihvatanje prijedloga Tužilaštva BiH (o čemu se navedeno vijeće iscrpnije izjasnilo na strani 3. obrazloženja).

11. Žalbeni prigovori apelantovog branioca u vezi sa njegovim porodičnim stanjem, kojima se potencira kršenje minimuma zagarantiranih osnovnih ljudskih prava i sloboda tako da je apelantu omogućena posjeta samo najužih članova porodice (zakonite supruge i djece), kao i branitelja su, prema ocjeni Apelacionog vijeća, bez dokazne i logične osnovanosti. U tom pravcu Apelaciono vijeće je pojasnilo da je BiH sekularna država u kojoj se mora poštovati pravni poredak ustanovljen zakonom i Ustavom, pa je u vezi s tim navedeno vijeće podsjetilo da Porodični zakon Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) ne dopušta postojanje istovremenih bračnih i vanbračnih zajednica, odnosno jedno lice može imati sklopljen brak ili živjeti u vanbračnoj zajednici samo sa jednim licem, a nikako u bračnoj i vanbračnoj zajednici, kao u apelantovom slučaju.

12. U konkretnom slučaju, kako je navelo Apelaciono vijeće, pred zakonima BiH jedina valjana i zakonita zajednica života jeste brak koji je apelant sklopio sa vjenčanom suprugom Samirom Bosnić, pa su, shodno članu 4. Porodičnog zakona, sve druge apelantove vanbračne zajednice sa drugim ženama nezakonite, te, prema pravnom poretku u BiH, ne postoje. Shodno iznesenom, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se zabrana ne odnosi na vjenčanu suprugu, kao ni na apelantovo 16-ero djece, imajući u vidu da su djeca rođena u braku ili izvan braka pred zakonom izjednačena, te u tom smislu za svu apelantovu djecu nema smetnji u smislu posjeta.

13. Na kraju, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su, s obzirom na sve navedene okolnosti, opisana ograničenja prava apelantu neophodna, da su privremenog karaktera i da se ona, u slučaju promjene okolnosti na kojima se temelje, mogu promijeniti.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


14. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelacijom se, između ostalog, ukazuje da događaji u svijetu i BiH nemaju nikakvu uzročno-posljedičnu vezu sa apelantom, jer je on za vrijeme tih događaja bio u pritvoru, pod strogom kontrolom Suda BiH. Osim toga, prema apelantovoj ocjeni, ne postoji niti jedna činjenica koja bi ukazivala da bi apelant mogao ugroziti sigurnost u BiH. U konkretnom slučaju, prema navodima apelacije, radi se samo o nepovezanom navođenju činjenica i događaja da bi se one upotrijebile protiv apelanta. Prema navodima apelacije, jedina logična uzročno-posljedična veza bi mogla biti subjektivno uvjerenje Suda BiH da je apelant ideološki vezan za lica počinitelje terorističkih akata sa kojima bi se mogao dovesti u vezu kao istomišljenik. Dalje se u apelaciji navodi da apelant ima mnogobrojnu porodicu, da ima 16-ero djece, koja su rođena u braku sa zakonitom suprugom Samirom Bosnić (petero djece), a ostalo 11-ero djece je rođeno izvan braka sa tri različite žene. Prema apelantovoj ocjeni, time što se uskraćuje da ga posjete majke njegove djece sa kojima je uspostavio odnose izvan braka, suštinski se uskraćuje pravo njegovoj djeci da ga posjećuju, budući da se radi o maloljetnoj djeci koja ne bi mogla da putuju iz Cazina sama bez pratnje svojih majki. Apelant smatra da se Sud BiH nepotrebno bavio pitanjima iz oblasti porodičnog prava, jer apelant i njegov branitelj uopće nisu postavili pitanje legitimnosti bračne ili vanbračne zajednice, koja je nespojiva sa ovim postupkom. Dakle, apelant je tokom postupka samo tvrdio da ima 16-ero djece i da su neka djeca rođena izvan bračne zajednice, te da bi, bez obzira na tu okolnost, trebalo da viđa svu djecu, a budući da su izvanbračna djeca maloljetna i da apelanta ne mogu posjećivati bez pratnje majki kao staratelja, toj djeci je suštinski uskraćeno pravo na posjete apelantu kao ocu. Apelant smatra da su odluke donesene na osnovu pretpostavki i subjektivnog uvjerenja, ili na osnovu predrasuda o apelantu. Smatra da je podvrgnut diskriminaciji samo zato što je njegovu djecu rodilo više majki sa čim Sud BiH nema ništa, jer su organi BiH apelanta upisali kao zakonitog oca djece koja nisu u mogućnosti da ga posjete.

b) Odgovor na apelaciju


15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je, između ostalog, istakao da su oba vijeća navedenog suda dala jasne i razumljive razloge za svoj stav pri kojem i dalje ostaju. Sud BiH navodi da apelant i u apelaciji iznosi gotovo iste prigovore koje je iznosio tokom postupka o kojima je Apelaciono vijeće iznijelo jasne stavove u pobijanom rješenju. Sud BiH je naveo da je, s obzirom na mjeru pritvora koja egzistira prema apelantu i koja se određuje u posebnim okolnostima, zakon predvidio i dodatna ograničenja za postizanje neophodnog cilja, u smislu člana 144. ZKPBiH. S obzirom na prirodu krivičnih djela za koja je apelant nepravosnažno proglašen krivim, a koja predstavljaju javno podsticanje i vrbovanje radi vršenja terorističkih aktivnosti, kao i organiziranje terorističke grupe, ocjenjujući trenutna dešavanja u svijetu i u BiH, prema ocjeni Suda BiH, osnovanim se ukazuje na postojanje realne opasnosti da bi apelant mogao iskoristiti svaku vrstu kontakata i posrednim putem nastaviti da vrši krivične aktivnosti. U prilog navedenom govori i činjenica da je apelantu pritvor određen upravo zbog koluzijske opasnosti, pa je, zbog njenog otklanjanja, potrebno poduzeti i dodatne mjere. Prigovor u vezi sa porodičnim stanjem apelant pokušava da dovede u vezu sa subjektivnim elementima prilikom odlučivanja Suda BiH, kao i postojanjem predrasuda, jer se Sud BiH neovlašteno bavio Porodičnim zakonom. U tom pravcu Sud BiH je naveo da je pravni sistem u BiH cjelovit, što znači da se prilikom odlučivanja ocjenjuju zakoni koji se tiču konkretnog predmeta, ali se pri tome konsultiraju i drugi propisi koji pomažu pri rješavanju određenih pitanja koja se pojave. Stoga bi parcijalni pristup pravnom sistemu, prema ocjeni Suda BiH, doveo do narušavanja jedinstva tog sistema. U odnosu na apelantov prigovor da je nemoguće da njegova maloljetna djeca putuju sama od Cazina do Sarajeva, Sud BiH je ovaj prigovor ocijenio potpuno neosnovanim, jer ne nalazi ništa sporno u samom putovanju djece sa njihovim majkama, koje su, ujedno, i njihovi staratelji, jer se zabrana odnosi na sam čin pristupa Pritvorskoj jedinici, budući da taj čin mogu obaviti samo djeca i vjenčana supruga.

16. Tužilaštvo BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana u odnosu na čl. 8. i 14. Evropske konvencije, te da se odbaci kao preuranjena u odnosu na kršenje člana 6. Evropske konvencije. U odgovoru je navedeno da u toku istrage i glavnog pretresa apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ga posjećuje njegova zakonita supruga, niti članovi uže porodice, kako se to neosnovano prikazuje u apelaciji. U vezi sa diskriminacijom na koju se apelant poziva, Tužilaštvo BiH je istaklo da apelant nije obrazložio u čemu se ona ogleda, pa nije moguće ni obrazložiti takav paušalan prigovor.

V. Relevantni propisi


17. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase:

Član 202.a
Javno podsticanje na terorističke aktivnosti

Ko javno, putem sredstva informiranja, distribuira ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj podsticanje drugog na izvršenje krivičnog djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom) 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202.b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti), 202.c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) i 202.d. (Organiziranje terorističke grupe) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 202.b
Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti

Ko vrbuje ili navodi drugoga da počini ili učestvuje ili pomaže u izvršenju ili da se pridruži terorističkoj grupi radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti) 202.a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti) ili 202.c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 202.d stav 2.
Organiziranje terorističke grupe

(1) Ko organizira terorističku grupu ili na drugi način udružuje najmanje tri lica radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194.a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202.a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti), 202.b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti) ili 202c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

18. U Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 132.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna,

Član 138. st. (1) i (3)
Odrađivanje pritvora nakon izricanja presude

(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati još devet mjeseci. (…).

Član 141.
Prava i slobode pritvorenika i podaci o pritvorenicima

(1)Pritvor se izvršava na način da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo pritvorenika. Ovlaštene osobe sudske policije i straže ustanove pri izvršavanju pritvora smiju upotrijebiti prinudna sredstva samo u slučajevima određenim zakonom.

(2) Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi počinjenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi.

(3) Uprava ustanove prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o pritvorenicima koji se odnose na identitet pritvorenika i njihovo psihofizičko stanje, trajanje, produženje i ukidanje pritvora, rad pritvorenika, ponašanje pritvorenika i izrečene disciplinske mjere i slično.

(4) Evidenciju o pritvorenicima vodi nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine.

Član 144. st. 1, 3, 4. i 5.
Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniocem

(1) Pritvorenik ima pravo na posjete lica po svom izboru, osim u slučajevima kada sudija za prethodni postupak donese pisanu odluku o zabrani određenih posjeta zbog njihovog štetnog djelovanja na tok postupka.

(3) Pritvorenici smiju održavati povjerljivu prepisku s bilo kojim drugim licem. Izuzetno, ako to zahtijevaju interesi postupka, Sud može donijeti rješenje o nadzoru takve povjerljive prepiske ili rješenje kojim se zabranjuje takva povjerljiva prepiska. Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenom se ne može zabraniti slanje molbi, pritužbi i žalbi.

(4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima osigurava potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu, zbog sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 132. stav 1. tač. od a. do c. ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti pritvoreniku korištenje telefona.

(5) Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniocem.

19. U Porodičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim Zakonom uređuju se: porodica, brak i pravni odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo, pravni učinci vanbračne zajednice žene i muškarca, prava i dužnosti članova porodice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), te postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima i starateljstvom.

Član 3.


Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije


22. U vezi sa ovim navodima (koji suštinski pokreću pitanje kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije), Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

24. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava


25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 017968 15 Kž 3 od 2. decembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant, odnosno apelantov branitelj je primio 7. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


27. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku


28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

30. U konkretnom predmetu apelacijom se pokreće pitanje poštivanja apelantovog prava na porodični život, kao jednog od segmenata člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud mora, prvo, utvrditi da li je osporenim rješenjima uopće došlo do miješanja u apelantovo pravo na porodični život.

31. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena na temelju ZKPBiH, koji je odredbama čl. 141. i 144. propisao u kojem slučaju prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda pritvorenih lica na način na koji to predviđaju čl. 141. i 144. ZKPBiH osiguranje da se nesmetano provodi krivični postupak, odnosno da se onemogući ometanje njegovog provođenja. Ustavni sud zapaža da je apelantu osporenim rješenjima omogućena komunikacija (posjete i telefonski kontakti) sa članovima uže porodice (supruga sa kojom je apelant vjenčan prema Porodičnom zakonu i njihovih petero djece, kao i ostalih 11-ero djece koju su rodile tri različite žene sa kojima je apelant vjenčan prema islamskom pravu), kao i sa apelantovim braniteljem. Međutim, za apelanta je sporno što njegovoj maloljetnoj djeci (11-ero djece), koju je dobio izvan braka sa tri različite žene, sa kojima je vjenčan prema islamskom pravu, suštinski nisu omogućene posjete. Naime, njihovim majkama nije dozvoljeno da ga posjete u zatvoru iz čega apelant izvlači zaključak da je njegovoj maloljetnoj djeci nemoguće da ga posjete u zatvoru, jer ih majke ne mogu dovesti.

32. Ustavni sud napominje da je bivša Evropska komisija za ljudska prava u svojoj odluci povodom predstavki br. 2991/66 i 2992/66, Alam, Kahn i Singh protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Izvještaji broj 10 za 1967. godinu, strana 478), razmatrala pitanje poštivanja prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije u odnosu na djecu iz poligamne porodice (radilo se o dozvoli za ulazak u zemlju radi posjete ocu). Međutim, to je odvojeno od pitanja da li država mora dopustiti praksu poligamije.

33. Međutim, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je osporenim rješenjima, zaista, zabranjeno apelantovoj djeci rođenoj u braku sa ženama sa kojima je on vjenčan prema islamskom pravu da ga posjećuju u zatvoru.

34. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da Sud BiH u osporenim rješenjima nije pravio razliku između apelantove djece, omogućavajući posjete djeci koja su rođena u braku, kao i djeci koja su rođena van braka. Ustavni sud, također, zapaža da se ograničenja koja su propisana osporenim rješenjima odnose isključivo na pristup Pritvorskoj jedinici u kojoj se apelant trenutno nalazi, a nikako izvan toga, pa se prigovori koji se tiču nemogućnosti putovanja i dolaska maloljetne izvanbračne djece u posjetu apelantu, bez pratnje njihovih majki, čine neutemeljenim. O tom prigovoru Sud BiH se dodatno izjasnio u odgovoru na apelaciju, ocijenivši takav prigovor neosnovanim, jer Sud BiH osporenim rješenjima nije postavio bilo kakvo ograničenje izvan Pritvorske jedinice u kojoj se apelant trenutno nalazi. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, ne stoje apelantovi prigovori da postoje bilo kakva ograničenja u pogledu djece koja su rođena izvan braka na šta apelant i u apelaciji neosnovano ukazuje.

35. Sa druge strane, kada je riječ o majkama apelantove djece sa kojima je apelant vjenčan prema islamskom pravu, te kojim posjete nisu dozvoljene, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučenja imao u vidu da je Bosna i Hercegovina sekularna država, te činjenicu da član 3. Porodičnog zakona propisuje da muškarac može biti u braku ili vanbračnoj zajednici samo sa jednom ženom, odnosno obratno. Shodno navedenom, bračni odnosi koje apelant uspostavlja prema pravilima islamskog prava relevantni zakonski okvir Bosne i Hercegovine ne poznaje, pa samim tim takvi brakovi, prema zakonima Bosne i Hercegovine, nisu priznati. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u dosadašnjoj praksi usvojio je stav da porodični život nije ograničen na društvene, moralne ili kulturne odnose, već obuhvata i interese materijalne vrste, kao što su obaveze u pogledu izdržavanja, nasljednih prava i ograničenja, te pitanja raspolaganja između bliskih srodnika. Međutim, član 8. Evropske konvencije se ne može tumačiti tako da državama nameće obavezu da priznaju vjerske brakove (vidi, Evropski sud, Serife Yigit protiv Turske, 2. novembar 2010. godine, aplikacija broj 3976/05, stav 102), ili veze kojima se uspostavlja poseban režim za određene kategorije nevjenčanih parova u svrhu nasljeđivanja (vidi, Evropski sud, Johnston i dr. protiv Irske, 18. decembar 1986. godine, Serija A broj 112, stav 68). Konačno, u provođenju svoje pozitivne obaveze prema članu 8. Evropske konvencije države uživaju određeno polje slobodne procjene.

36. Stoga, imajući u vidu da zakonski okvir Bosne i Hercegovine ne priznaje vjerske bračne odnose koje je apelant uspostavio sa tri različite žene, što je bila polazna osnova Sudu BiH prilikom odlučenja, a što je u svakom slučaju legitimna osnova u smislu člana 8. Evropske konvencije, prema mišljenju Ustavnog suda, sporna zabrana da apelanta posjećuju majke njegove djece sa kojima je apelant vjenčan prema pravilima islamskog prava, u okolnostima konkretnog slučaja, ne potpada pod opseg zaštite člana 8. Evropske konvencije.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporena rješenja kojima je apelantu ograničena komunikacija sa vanjskim svijetom, osim zakonite supruge, djece iz braka i izvan braka, te branitelja, u okolnostima konkretnog slučaja ne pokreću pitanje zaštite prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti se apelant u okolnostima konkretnog slučaja sa uspjehom može pozivati na kršenje navedenog prava.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Nediskriminacija


39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

40. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

41. Iako apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na poštivanje privatnog života i porodice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda da je podvrgnut diskriminaciji samo zato što su njegova djeca rođena izvan braka sa različitim ženama, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Neosnovanost ovih paušalnih prigovora se ogleda i u tome što su rješenjima Suda BiH apelantovoj i bračnoj i vanbračnoj djeci omogućene posjete i komunikacija sa apelantom, jer Sud BiH u tom pravcu nije pravio nikakvu razliku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi paušalni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na poštivanje privatnog života i porodice neutemeljeni.

VIII. Zaključak


43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada su članovima apelantove uže porodice, zakonitoj supruzi i djeci rođenoj u braku i izvan braka, te advokatu omogućene posjete, pri čemu zabrana da ga posjećuju majke njegove djece sa kojima je apelant vjenčan prema pravilima islamskog prava ne pokreće pitanje kršenja prava na porodični život kada Porodični zakon ne poznaje, niti priznaje takve veze.

44. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!