Službeni glasnik BiH, broj 17/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 4659/11, rješavajući apelaciju "Autorada" d.o.o. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Autorada" d.o.o. Zagreb.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. jula 2011. godine, Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0Ps 020876 08 Pz od 20. januara 2010. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-141/01-A (20876) od 20. augusta 2007. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Autorad" d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Ranka Rukljač, advokat iz Zagreba, podnio je 2. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0Ps 020876 08 Pz od 20. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-141/01-A (20876) od 20. augusta 2007. godine. Apelant je 3. decembra 2011. godine dopunio apelaciju, te zatražio da se donese privremena mjera kojom bi se odgodilo izvršenje pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. augusta 2007. godine do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji. Apelant je 28. oktobra 2014. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Tvornice automobila Sarajevo d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao druge strane u postupku, zatraženo je 24. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 1, 4. i 22. jula 2014. godine a tužitelj 8. jula i 12. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. augusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 020876 08 Pz od 20. januara 2010. godine, apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 2.740.241,46 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 8. juna 2006. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 13.367,50 KM. Višak tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 26. februara 2001. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate iznosa od 83,315 KM. U tužbi je navedeno da su na osnovu člana 27. Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava za proizvodnju i promet vozila TAS-a (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum) apelant i tužitelj zaključili 27. marta 1990. godine Ugovor o uvjetima i načinu prometa, servisiranja i pružanja usluga na proizvodima TAS-VW-AUD1 (u daljnjem tekstu: ugovor od 27. marta 1990. godine), te da su apelant i tužitelj 5. marta 1990. godine zaključili Ugovor o ostavi broj 682/90 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor ili ugovor o ostavi) prema kojem bi tužitelj kao ostavodavac isporučivao određeni broj vozila apelantu (kao ostavoprimcu) na ostavu, a ta vozila bi i nakon isporuke ostala tužiteljevo vlasništvo, sve dok ih tužitelj ne zatraži nazad, ili dok ih apelant (kao ostavoprimac) ne otkupi. Navedeno je da je po osnovu tog ugovora tužitelj u periodu od novembra 1991. godine do 1. aprila 1992. godine poslao apelantu 201 vozilo marke "golf", da je ta vozila apelant mogao prodati, ali da tužitelju nikada nije dostavio izvještaj kada i koliko vozila je prodao, niti je izvršio bilo kakvo plaćanje tužitelju za ova vozila. Dalje, navedeno je da je tužitelj istakao da su sva otpremljena vozila prodata, a apelant nije nikada isplatio cijenu za njih, te da je obavezan da to učini prema cjenovniku od 1. aprila 1992. godine, kao i da je ukupna vrijednost isporučenih vozila iznosila 843.151.217,00 jugoslavenskih dinara, odnosno, nakon izvršene denominacije, 84,315 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos počevši od 1. aprila 1992. godine do isplate.

7. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu od 4. septembra 2001. godine, osim prigovora o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda, istakao i da je sve obaveze proistekle iz poslovnih odnosa sa TAS-om ispunio uredno i u cijelosti. Istakao je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer su tražbine iz poslova na koje se poziva tužitelj prenesene na TAS Zagreb d.o.o. Zagreb. Također, navedeno je da je apelant istakao i prigovor zastarjelosti potraživanja, jer su novčane tražbine koje su proistekle iz nekadašnjih poslovnih odnosa i na koje se tužitelj poziva u tužbi dospjele za plaćanje u 1991. i 1992. godini, pa su istekli zastarni rokovi iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i u odnosu na "cjelinu tražbine i u odnosu na bilo koju isporuku", te da je štaviše iz poslovnih odnosa koje je imao sa tužiteljem njemu ostala nepodmirena tražbina u iznosu od 463.657,22 DM. Također, istaknuto je da je apelant naveo da je po nalogu tužitelja vozila predao trećim licima, a za vozila koja je prodavao uredno je izvršio sva plaćanja. Istaknuto je da se tužitelj podneskom od 23. septembra 2002. godine očitovao na navode odgovora na tužbu, da je na pripremnom ročištu 11. aprila 2005. godine u cijelosti ostao pri tužbi i tužbenom zahtjevu s tim što je "uredio tužbu u pogledu dobrovoljnog roka za ispunjenje činidbe na 30 dana od dana donošenja presude", te je navedeno da je apelant ostao pri odgovoru na tužbu, predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i ostao pri istaknutim prigovorima mjesne nenadležnosti, nedostatka aktivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja. Navedeno je da je 8. juna 2006. godine tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon izvršenog finansijskog vještačenja u kojem je utvrđeno da vrijednost vozila od 843.151,217 jugoslavenskih dinara, koja je iskazana u valuti KM, sa inflatornim efektima predstavlja iznos od 2.740.241,46 KM (nalaz vještaka od 6. juna 2005. godine), te predložio sudu da donese presudu kojom će obavezati apelanta da mu na ime vrijednosti za isporučena putnička vozila, prema ugovoru o ostavi, isplati iznos od 2.740.241,46 KM (u daljnjem tekstu: sporno potraživanje) sa pripadajućim kamatama počev od 12. marta 1992. godine i troškovima parničnog postupka. Dalje je navedeno da je sud na ročištu za glavnu raspravu, održanom 26. oktobra 2006. godine, svojim rješenjima dozvolio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, te da je odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Istaknuto je da su na ročištu za glavnu raspravu provedeni dokazi koje su predložile parnične stranke, kako je to usvojeno rješenjem sa pripremnog ročišta (izvršen uvid i pročitani ugovor o ostavi, izvod iz stanja na 31. decembar 2000. godine izražen u HRD i u jugoslavenskim dinarima, 15 skladišnica, preciznije označenih u presudi, pročitan je nalaz vještaka finansijske struke od 6. maja 2005. godine, te je proveden dokaz saslušanjem vještaka).

8. Općinski sud je istakao da je predmetnim ugovorom o ostavi (član 7) ugovorena njegova nadležnost za slučaj spora. Dalje, u pogledu apelantovog prigovora o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, te zaključio da je istaknuti prigovor neosnovan. Općinski sud je istakao da je iz "priloženih dokaza nesumnjivo utvrdio da je Tvornica automobila Sarajevo d.o.o. iz Vogošće (tužitelj u konkretnom slučaju) nastala statusnom promjenom društvenog preduzeća Tvornica automobila Sarajevo sa sjedištem u Vogošći na istoj adresi, pa je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da tužitelj nije pravni sljednik ugovorne strane "Unis" Tvornica automobila TAS Sarajevo – Vogošća, koja je zaključila predmetni ugovor. Pri tome Općinski sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu odbio apelantov prijedlog da se izvrši uvid u izvod iz Registra Općinskog suda broj RF- 454/07 od 20. februara 2007. godine, jer taj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu (11. aprila 2005. godine), već upravo u toku izvođenja dokaza na ročištu za glavnu raspravu, a apelantov opunomoćenik nije predložio dokaze da ovaj dokaz nije bio u mogućnosti predložiti sudu, niti prezentirati u toku postupka koji traje od 2001. godine, kako je to predviđeno odredbama člana 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a niti na pripremnom ročištu održanom 11. aprila 2005. godine.

9. Dalje, Općinski sud je istakao da nije osnovan ni apelantov prigovor da je sporno potraživanje zastarjelo. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva "ispunjenje ugovorne obaveze, i to predaju određenih stvari datih dužniku (apelantu) na čuvanje, što je stvarnopravni zahtjev koji ne zastarijeva". Navedeno je da je pravo vlasnika stvari (tužioca) da traži povrat svojih stvari od dužnika (apelanta), te da sve i kada bi zahtjev podlijegao odredbama o zastarjelosti potraživanja, predmetni zahtjev ne bi zastario. Naime, kako je istakao Općinski sud, tužiočev obligacionopravni zahtjev je mogao zastarjeti da je apelant sa svoje strane ponudio ispunjenje obaveze, te bi tužilac (kao povjerilac), u smislu člana 325. stav 1. ZOO, dospio u povjerilačku docnju, pa, stoga, zastarjelost potraživanja nije ni počela teći, jer apelant nikada nije ni ponudio ispunjenje svoje obaveze. Općinski sud je istakao da je, provodeći dokaz uvidom u ugovor o ostavi, utvrdio da je u tom ugovoru navedeno da se ostavoprimac (dakle, apelant) obavezuje da primi od ostavodavca (tužitelja) određeni broj automobila iz njegovog proizvodnog programa, a da se ostavoprimac obavezuje da će automobile čuvati kao svoje, sve dok ih ostavodavac ne zatraži ili dok ih ostavoprimac ne kupi. Općinski sud je naveo da je tužitelj istakao da apelant nikada nije dostavio sudu dokaz da je tužitelj od njega ikada zatražio da mu preda isporučene automobile, niti je apelant sudu dostavio dokaze da je navedene automobile kupio kako je to tvrdio u toku postupka. Slijedeći to, kako je zaključio Općinski sud, rok zastarjelosti spornog potraživanja i nije počeo teći sve do momenta podnošenja tužbe (26. februara 2001. godine), kada je apelant bio obaviješten da treba predati isporučene automobile tužitelju. Stoga, kako je istakao Općinski sud, pošto "do momenta podnošenja tužbe nije zatražena isporuka navedenih automobila, to nije ni mogla nastupiti zastarjelost predviđena odredbama člana 360. stav 2. ZOO". Pored toga, kako je dalje istakao Općinski sud, apelant nije dokazao da je predmetni ugovor o ostavi ikada raskinut, pa su, stoga, neosnovani navodi da je sporno potraživanje zastarjelo.

10. Općinski sud je naveo da je, odlučujući o osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva, zaključio da je tužitelj na osnovu provedenih dokaza na ročištu za glavnu raspravu dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, Općinski sud je istakao da iz uvida u ugovor o ostavi proizlazi da su ga zaključili "Unis" Tvornica automobila TAS Sarajevo - Vogošća u svojstvu ostavodavca i apelant u svojstvu ostavoprimca, da su ga uredno potpisale i ovjerile obje firme, da se apelant obavezao da će primiti od tužitelja do 30 automobila iz proizvodnog programa TAS-a, da ih čuva i da materijalno odgovara na svom skladišnom prostoru i da ih vrati kad to tužitelj zatraži, ili od tužitelja kupi ako se o tome tokom ostave dogovore. Također, Općinski sud je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza, te nalaza vještaka od 6. juna 2005. godine, kao i njegovog iskaza na ročištu za glavnu raspravu, čiji je nalaz, kao i njegov iskaz sud u cijelosti prihvatio, jer su dati stručno i na bazi izvršenog uvida u kompletnu originalnu dokumentaciju koju je vještaku prezentirao tužitelj, kao i dokumentaciju koja je uložena u spis, vještak se precizno izjašnjavao na priložene dokumente na bazi struke i u skladu sa važećim zakonskim propisima, te u svom nalazu utvrdio da je apelant po 15 otpremnica i po isto toliko lica preuzeo 201 vozilo u periodu od 16. oktobra 1991. godine, zaključno sa 2. aprilom 1992. godine, koje su sve u originalu prezentirane vještaku na uvid, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Također je navedeno da je sud prihvatio navode vještaka da u dokumentaciji ne postoji dokaz o odjavi preuzetih vozila, koja su, prema apelantovim navodima, prodata, te je, stoga, na okolnost visine štete, s obzirom na to da je denominacija posljedica inflacije, utvrdio da vrijednost 201 vozila koja nisu vraćena tužitelju na njegov poziv iznosi 2.740.241,46 KM. Dalje, Općinski sud je naveo da su neosnovani prigovori apelantovog opunomoćenika da se vještak upuštao u pravna pitanja s obzirom na to da je upravo suprotno vještak postupio po nalogu suda, te dostavio samo više varijanti, ostavljajući sudu da odluči da li će utvrđivati vrijednost vozila u momentu isporuke, ili vrijednost vozila nakon što je apelanta pozvao tužitelj da vrati vozila, a što ovaj nije učinio.

11. Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka sudu nije dostavio, niti predložio bilo kakve dokaze kojim bi osporio tužbeni zahtjev, izuzev uvida u predmetni ugovor, što je sud i prihvatio, a odbio apelantov prijedlog na pripremnom ročištu da se provede dokaz uvidom u apelantovu finansijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju koju bi opunomoćenik dostavio naknadno, u roku koji mu odredi sud. Ovaj prijedlog sud je odbio, jer se, kako je naveo, prije svega radilo o nepreciznom prijedlogu u kojem se nije znalo o kojoj finansijskoj dokumentaciji se radi, pa je zbog toga ovakav prijedlog i odbijen, pogotovo imajući "u vidu vrijeme podnošenja tužbe i vrijeme održavanja pripremnog ročišta, što je više nego dovoljno vrijeme da se prikupi i sudu dostavi sva relevantna dokumentacija". Iz navedenog ugovora je utvrđeno da je u situaciji kada ostavoprimac više ne posjeduje predmetne automobile, kada nije tražio, niti dobio saglasnost ostavodavca da ih otuđi na bilo kakav način, za ostavoprimca nastupila naknadna subjektivna nemogućnost da ispuni obaveze iz ugovora o ostavi za koju je on odgovoran. Imajući u vidu ovakve okolnosti, apelant se oslobodio svoje primarne obaveze da vrati automobile s obzirom na to da ih i ne posjeduje. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, umjesto primarne obaveze da vrati automobile, apelant je obavezan da plati povjeriocu novčanu protivvrijednost automobila datih na ostavu. Ta njegova obaveza zasniva se na odredbama člana 17. ZOO kojom je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni izvršiti svoju obavezu i da su odgovorni za njezino izvršenje, kao i odredbama člana 262. stav 1. ZOO kojim je propisano da je povjerilac ovlašten da zahtijeva od dužnika (apelant - ostavoprimac) da ispuni obavezu, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Ukazano je na odredbe člana 262. stav 2. kojima je propisano da, kad dužnik ne ispuni svoju obavezu, ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo da zahtijeva i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. U konkretnom slučaju, kako je, dalje, istakao Općinski sud, pošto apelant nije u mogućnosti da isporuči predate automobile, za tužitelja je nastupila šteta, kako je propisano odredbama člana 262. ZOO. Općinski sud je istakao da je to novčana protivvrijednost vozila koja je tužilac (ostavodavac) predao apelantu (ostavoprimcu) na čuvanje, i to prema cijenama u vrijeme kada je tužitelj "zatražio njihovo vraćanje i isporuku, a što je on učinio momentom podnošenja tužbe 2001. godine". Slijedeći to, Općinski sud je zaključio da je apelant postupao suprotno odredbama ugovora, pa je dužan tužitelju, "zbog nepostupanja po istom, naknaditi štetu, kako je to predviđeno i odredbama člana 716. stav 2. ZOO".

12. Pored toga, Općinski sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazivao da je ugovor raskinut, što je eventualno mogao prigovarati, što bi bilo u skladu sa odredbama člana 721. ZOO. Međutim, kako je Općinski sud zaključio, predmetni ugovor o ostavi je još na snazi s obzirom na to da ga nijedna strana nije raskinula, te je, stoga, apelant dužan isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 2.740.241,46 KM do kojeg je došao vještak primjenjujući efekte inflacije, kako bi se utvrdila objektivna vrijednost vozila. Općinski sud je naveo da je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti u dijelu koji se odnosi na iznos glavnog duga, koji predstavlja naknadu štete zbog nemogućnosti da se isporuči 201 vozilo na poziv tužitelja, kako je to regulirano odredbama zaključenog ugovora o ostavi. U odnosu na sporedna potraživanja, Općinski sud je istakao da je obavezao apelanta da na iznos glavnog duga plati tužitelju zakonske zatezne kamate od dana postavljanja preinačenog tužbenog zahtjeva, pa do isplate, u skladu sa odredbama člana 277. ZOO u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.

13. Kantonalni sud je u svojoj presudi istakao da je apelant u žalbi, između ostalog, naveo da prvostepeni sud nije izvršio uvid u originalne dokumente-skladišnice, niti je tužitelj prezentirao sudu i apelantu originalne primjerke skladišnica, već da je sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka. Navedeno je da je apelant u prilogu žalbe dostavio "bilansu prometa vozila za 1991/1992. godinu koja je sačinjena u junu 1992. godine u Wolfsburgu-SR Njemačka", a kojom dokazuje da je kompletan dug po osnovu zaprimljenih putničkih vozila isplaćen tužitelju, "te da je naveo da je bio spriječen iz objektivnih razloga ovaj dokument dostaviti sudu ranije, jer ga je iz Wolfsburga dobio nakon prijema pobijane presude". Također, kako je navedeno u presudi, apelant je dostavio uz žalbu i otpremnicu broj 005111 od 26. decembra 1991. godine za četiri vozila -"golf" CL dizel sa napisanim brojem šasija i sa prilogom računa tužitelja broj 003753 od 26. decembra 1990. godine, što je sve ovjerio javni bilježnik 28. septembra 2007. godine, i naveo da se iz ovih dokaza vidi da su vozila sa označenim brojevima šasije fakturirana apelantu, da ih je apelant platio, a da ih tužitelj i dalje, prema skladišnici broj 607 od 8. decembra 1991. godine, vodi na ostavi kod apelanta. Uz žalbu je dostavljen i dokaz iz arhive Privredne banke Zagreb, a tu dokumentaciju je ovjerio javni bilježnik. Iz te dokumentacije se vidi da je 50 vozila "golf" sa tačno naznačenim brojevima šasije iz skladišnice broj 835, uložene u spis kod prvostepenog suda, tužitelj platio putem virmanskih uplata Privrednoj banci Zagreb, "uz napomenu da navedeni dokaz nije bio u mogućnosti da prezentira ranije sudu".

14. Ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na povrede u smislu člana 221. ZPP, Kantonalni sud je utvrdio da žalba nije osnovana. Kantonalni sud je istakao da su u prvostepenom postupku izvedeni svi dokazi po prijedlogu parničnih stranka na osnovu kojih je pravilno zaključeno da je apelant obavezan da isplati tužitelju sporni dug. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je, prema odredbama člana 718. ZOO, ostavoprimac dužan da vrati stvar čim je ostavodavac zatraži, pa pošto iz utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku proizlazi da apelant nije tako postupio, obavezan je, u smislu člana 262. stav 2. ZOO, da tužitelju naknadi štetu koju je usljed takvog postupanja pretrpio. Prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se radi o stvarnopravnom zahtjevu, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja. U obrazloženju pobijane presude su navedeni jasni i potpuni razlozi o odlučnim činjenicama za rješenje ove pravne stvari koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Kad je riječ o žalbenim prigovorima da je zaključivanjem ugovora od 27. marta 1990. godine prestao da važi ugovor zaključen 5. marta 1990. godine, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan, jer je ugovorom od 5. marta 1990. godine između parničnih stranaka uređeno postupanje u vezi sa ostavom vozila tužitelja, a ugovorom od 27. marta 1990. godine uređeni su uvjeti i način prometa, servisiranje i pružanje usluga na proizvodima tužitelja i njime, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije prestao da važi ugovor od 5. marta 1990. godine. Žalbene prigovore da je pobijana presuda donesena na osnovu fotokopirane dokumentacije je, također, Kantonalni sud odbio, jer su, kako je naveo, u suprotnosti sa stanjem u spisu.

15. Također, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti dokaze koje je apelant dostavio uz žalbu i za koje je istakao da ih, zbog objektivnih razloga, nije mogao dostaviti ranije, jer se ne radi o dokazima koje apelant bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, u smislu odredbe člana 207. ZPP. Pošto ni ostalim žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, zaključeno je da, u smislu člana 226. ZPP, žalbu valja odbiti i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrditi.

16. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0Ps 020876 08 Pz od 20. januara 2010. godine apelant je (posredstvom zakonskog zastupnika) podnio reviziju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u podnesenoj reviziji apelant istakao da obavještava sud da je otkazao punomoć dotadašnjem opunomoćeniku i da je predložio da se dostava u budućnosti vrši na adresu njegovog sjedišta.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. jula 2011. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda, te navode revizije i istakao da je, i prema njegovoj ocjeni, odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, apelantov prigovor o povredi odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom nije osnovan. Suprotno apelantovim tvrdnjama, prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je u cijelosti i pravilno primijenio odredbe člana 231. ZPP. Taj sud je žalbene navode, ponovljene u reviziji, a koji su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, ocijenio i za svoju odluku dao jasne, potpune i obrazložene razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa se na njih apelant upućuje. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu dokumentacije na osnovu koje je vještak sačinio nalaz, kada se imaju u vidu razlozi koje je dao drugostepeni sud u tom pravcu, te sam nalaz vještaka i izjašnjenje dato na ročištu. Naime, vještak je naveo u nalazu da je nalaz sačinio na osnovu originalne dokumentacije, koja je nakon vještačenja vraćena tužitelju, a kopije te dokumentacije zadržane u spisu, a na ročištu od 10. maja 2007. godine je ponovio da je nalaz sačinjen na osnovu originalne dokumentacije i da je ona prezentirana i sudu.

18. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da je i žalbeni navod u vezi sa članom 26. stav 2. ugovora od 27. marta 1990. godine neosnovan. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je zaključak Kantonalnog suda da, na osnovu člana 26. stav 2. ugovora, ugovor o ostavi ne prestaje da važi pravilan i kada se ima u vidu da je ugovor od 27. marta 1990. godine zaključen na osnovu Samoupravnog sporazuma, a ugovor o ostavi nije zaključen na osnovu tog samoupravnog sporazuma. Obaveze stranaka iz ugovora o ostavi ne proistječu iz Samoupravnog sporazuma, pa, stoga, nije ni mogao prestati da važi na osnovu člana 26. ugovora od 27. marta 1990. godine, kako to pogrešno smatra apelant. Prema stavu Vrhovnog suda, po osnovu člana 26. ugovora od 27. marta 1990. godine, mogli su i prestali su da važe samo oni pojedinačni ugovori koji su zaključeni na osnovu Samoupravnog sporazuma, ali ne i drugi obligacionopravni, koji se zasnivaju na ZOO, kakav je predmetni ugovor o ostavi. Dalje, i prema ocjeni Vrhovnog suda, odluka Kantonalnog suda u pogledu dokaza koje je apelant dostavio uz žalbu je pravilna, te da bi drugačije postupanje, i prema ocjeni Vrhovnog suda, bilo suprotno odredbama člana 207. ZPP s obzirom na to da apelant nije dokazao da iz objektivnih razloga te dokaze nije mogao predložiti ranije, pa, stoga, i nije bilo osnova za primjenu člana 217. ZPP i održavanje rasprave pred drugostepenim sudom.

19. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio da iz činjeničnog utvrđenja iz prvostepenog postupka proizlazi da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o ostavi u kojem nije utvrđen rok do kada ugovor traje, odnosno kada jedna od ugovornih strana može zahtijevati ispunjenje ili raskidanje ugovora, da je po osnovu tog ugovora u periodu od 5. marta 1990. do 2. aprila 1992. godine dostavljeno tuženom na skladištenje 201 vozilo, bliže opisano u dokumentaciji, da apelant navedena vozila nije vratio tužitelju, niti mu isplatio njihovu vrijednost, da tužitelj od dana predaje vozila apelantu do podnošenja tužbe nije tražio njihovo vraćanje, niti je apelant obavještavao tužitelja da raskida ugovor, ili da je vozila prodao nekom trećem, da vozila nije moguće vratiti, te da je iznos njihove protivvrijednosti naveden u pobijanoj odluci.

20. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su tačni apelantovi navodi da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu člana 191. stav 4. ZPP, jer nema jasnih i potpunih razloga u vezi sa zaključkom da je tužbeni zahtjev stvarnopravni, a ne obligacioni, a u vezi sa tim i ocjena prigovora zastare. Međutim, kako je u vezi s tim prigovorom zaključio Vrhovni sud, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ta povreda nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa se, stoga, ne radi o povredi postupka koju ima u vidu član 209. ZPP. Naime, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, i ako se prihvati apelantova teza da se u konkretnom slučaju radi o obligacionopravnom, a ne stvarnopravnom tužbenom zahtjevu, prigovor zastare je neosnovan i u tom slučaju. Navedeno je da pitanje zastare potraživanja nije samo pravne nego, ujedno, i činjenične prirode, pa je na apelantu bio teret da dokaže činjenice koje bi opravdavale istaknuti prigovor. Međutim, svojim navodima apelant nije dokazao činjenice na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je potraživanje da se ispune ugovorne obaveze iz ugovora o ostavi zastarjelo. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelant ni u odgovoru na tužbu, a ni tokom postupka nije dokazivao niti isticao da je pozivao tužitelja da preuzme stvari, niti da ga je obavještavao da je stvari koje je primio na ostavu prodao, niti je dokazao da je izvršio plaćanje na račun tužitelja za vozila koja su bila uskladištena, a koja su prodana. Pri utvrđenim činjenicama da su stranke zaključile ugovor o ostavi, da je tužitelj na osnovu tog ugovora ostavio 201 vozilo kod apelanta, da ta vozila apelant nije vratio, da ga tužitelj nije pozivao da ih vrati prije podnošenja tužbe, niti da isplati protivvrijednost stvari predatih na čuvanje, da ugovorom o ostavi nije regulirano do kada ugovor važi, kada tužitelj može tražiti ispunjenje obaveze od apelanta, da apelant nije dokazao da je ponudio vraćanje stvari, isplatu njihove protivvrijednosti, ili uplatio kupoprodajnu cijenu na račun tužitelja, pitanje padanja u docnju može se ocijeniti prema odredbi člana 324. stav 2. ZOO, a rok od kada počinje teći zastara prema odredbama člana 361. ZOO. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na odredbe člana 324. stav 2. ZOO kojim je propisano da, ako rok za ispunjenje obaveze nije određen (konkretna situacija), dužnik (apelant) pada u docnju kada ga povjerilac (tužitelj) pozove da ispuni obavezu usmeno ili pismeno, vansudski ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Pošto od dana apelantovog dolaska u docnju, u smislu člana 324. stav 2. ZOO (tužba podnesena 26. februara 2001. godine) nije protekao zastarni rok iz člana 374. ZOO za nastupanje zastare potraživanja, na koji se poziva i revizija, to je i revizijski prigovor da je odluka u dijelu u kojem je odlučeno o materijalnopravnom prigovoru zastare potraživanja, kada je taj prigovor odbijen, donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a istaknuti prigovor zastare neosnovan zbog već navedenih razloga. Utvrdivši da su revizijski prigovori neosnovani i da nisu počinjene povrede iz člana 241. ZPP, na čije postojanje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom člana 248. ZPP odlučeno je kao u izreci.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio procesne i materijalnopravne propise na konkretan slučaj. Ističe da u osporenim odlukama nisu dati jasni i razumljivi razlozi na kojima su zasnovane, da je primjena zakona bila proizvoljna, te ukazuje na povredu ravnopravnosti stranaka u postupku (tzv. povredu jednakosti oružja). U vezi s tim, naročito prigovara da je tokom prvostepenog postupka tužitelj bio "izrazito neaktivan (na više održanih pripremnih ročišta nije dostavio "meritornu dokumentaciju – dostavio ju je nakon četiri godine)", te umjesto da sankcionira pasivno ponašanje tužitelja, prvostepeni sud nije omogućio apelantu rok da dostavi poslovnu dokumentaciju vezanu uz dokumentaciju od tužitelja primljenu na tom ročištu (11. aprila 2005. godine), jer je nije ni mogao ranije specificirati, budući da tužba nije bila podesna za raspravljanje, te su upravo stoga više puta odgađana ročišta, a tužitelj je bio obavezan da je direktno dostavi tuženiku - apelantu, što nije učinio. Naglašava da odbijanje njegovih prijedloga za provođenje dokaza "kao nepreciznih", a dozvoljavanje tužitelju da izvodi dokaze predložene na pripremnom ročištu (u kopiji), bez apelantove mogućnosti da se o njima meritorno očituje, te dopuštanje tužitelju da "zloupotrebljava svoja procesna ovlaštenja i kolegijalnost opunomoćenika" predstavlja grubo kršenje prava na jednakost pred sudom. S tim u vezi, ističe da odbijanje Općinskog suda da mu da rok za dostavu "meritorne finansijsko - knjigovodstvene dokumentacije, a u biti da dopuni odgovor na tužbu", koji nije mogao biti ranije konkretiziran zbog neuredne tužbe, ne može dovesti do pravičnog suđenja. Dalje, navodi da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali adekvatne razloge zašto se u konkretnoj pravnoj stvari nisu stekli uvjeti za održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom, u skladu sa odredbama člana 217. ZPP. Prigovara odluci Kantonalnog suda da ne uzme u obzir dokumentaciju koju je dostavio uz žalbu. Također, ističe da su netačni navodi iz obrazloženja presuda da su originalne skladišnice - otpremnice prezentirane tokom prvostepenog postupka (da je isto iskazao vještak na ročištu 10. maja 2007. godine), budući da tužitelj u dopuni odgovora na žalbu od 30. novembra 2007. godine navodi da posjeduje originalne međuskladišnice, te da ih po potrebi, a u smislu odredbe člana 217. ZPP, može prezentirati drugostepenom sudu. Smatra da je pogrešan stav redovnih sudova u pogledu tumačenja člana 26. stav 2. ugovora od 27. marta 1990. godine, jer, prema njegovom stavu, na osnovu tog ugovora prestaju da važe svi do tada zaključeni ugovori među strankama, te da je dato obrazloženje nelogično. Dalje, apelant prigovara da je pogrešan zaključak suda da je ugovor o ostavi na snazi i da njime nije određen rok ispunjenja, pa da, stoga, budući da je tužba podnesena 26. februara 2001. godine, od tada teče rok ispunjenja ili zakašnjenje tuženika (apelanta) iz člana 374. ZOO. Smatra da se radi o arbitrarnom tumačenju zakonskih odredaba, jer se konačno postavljeni tužbeni zahtjev (8. juna 2006. godine) odnosi na naknadu štete zbog neispunjenja. U konkretnoj situaciji je nesporno da se radi o ugovornom odnosu iz člana 374. ZOO, te da zastarni rok iznosi tri godine. Prigovara obrazloženju Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije bitno to da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu člana 191. stav 4. ZPP, jer nema jasnih i potpunih razloga u vezi sa zaključkom da je tužbeni zahtjev stvarnopravni, a ne obligacioni, i u vezi s tim ocjenom prigovora zastare, te da ta povreda nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i da se ne radi o povredi postupka koju ima u vidu član 209. ZPP. Prigovara da sud nije obrazložio njegov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, te odluci da se odbije njegov prijedlog da se izvrši uvid u izvod iz sudskog registra RF-454/07 od 20. februara 2007. godine. Naglašava da je u reviziji ukazivao na nelogičnosti drugostepene presude (tužitelju se priznaje pravo na naknadu štete zbog neisporuke, te se takav tužbeni zahtjev tretira kao stvarnopravni). Ukazao je i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3338/07.

22. U dopuni apelacije od 3. decembra 2011. godine apelant je naveo da je u toku postupak radi priznanja strane sudske odluke - pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. augusta 2007. godine. Istakao je da se u predmetnom postupku apelant protivi priznanju, ali i da se "može očekivati donošenje odluke o priznanju", te time ispunjenje i formalnog preduvjeta za pokretanje izvršnog postupka. Stoga, apelant "predlaže da se donese privremena mjera kojom bi se odgodilo izvršenje pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. augusta 2007. godine do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji". Navodi da je dokumentaciju koju Općinski i Kantonalni sud "neosnovano nisu uvrstili među dokazna sredstva" predao ovlaštenom sudskom vještaku za finansije i knjigovodstvo iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da apelant nema nikakva dugovanja prema tužitelju ni po kojoj osnovi, a nije ih imao ni u trenutku podizanja tužbe, te je u prilogu apelacije dostavio nalaz i mišljenje vještaka. U dopuni apelacije od 28. oktobra 2014. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je tužitelj sa firmom "Volkswagen AG", Njemačka, Wolfsburg, 19. septembra 2012. godine zaključio ugovor o cesiji kojim joj je ustupio potraživanje iz osporenih presuda, koji je dostavio u prilogu dopune.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje. U prilogu je dostavio fotokopiju "dostavnice o uručenju presude apelantu".

24. Kantonalni sud je istakao da je, nakon izvedenih dokaza, prvostepeni sud pravilno izveo zaključke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, pa je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.

25. Općinski sud je naveo da je donio zakonitu odluku na osnovu pravilne primjene procesnog i materijalnog prava nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je obrazložio svoje stavove iznesene u pobijanoj presudi.

26. Tužitelj je naveo da apelantovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, kao i primjenom materijalnog prava samo po sebi ne može dovesti do zaključka o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi prava na imovinu. Istakao je da je apelanta od početka do kraja zastupao advokat, koji je morao znati, čak i ako to apelantu nije bilo poznato, do kojeg stadija u postupku može predlagati dokazne prijedloge. Dalje, tužitelj je naveo da ima originalne skladišnice koje je prezentirao vještaku, a prvostepeni sud ga nije nikada, u smislu odredbe člana 335. ZPP, obavezao da na ročištu prezentira originalne skladišnice. Istakao je da je apelant u prilogu žalbe za spis suda dostavio dokument koji je označen "Prodano automobila iz programa TAS-a zaključno sa 15. junom 1992. godine" u kojem su označeni automobili sa brojem šasije i motora koje mu je tužitelj dao na ostavu predmetnim skladišnicama za koje je apelant tvrdio da ih nije primio. Time su, kako tužitelj tvrdi, uz žalbu kao vlastiti dokaz predložili upravo dokaz da su predmetna vozila zaprimili, čime je apelant dokazao svu kontradiktornost vlastitog postupanja u postupku - najprije je osporavao skladišnice, jer ne predstavljaju dokaz da je primio vozila na ostavu - a zatim sam uz žalbu dostavlja dokument kojim dokazuje da je vozila imao na ostavi, te da ih je i prodao. U tom smislu Vrhovni sud je svojim razumnim i argumentiranim obrazloženjem ispravno ukazao da je potpuno svejedno da li se radilo o stvarnopravnom ili obligacionopravnom zahtjevu - da o zastarjelosti ne može biti govora. Vozila predata na ostavu ostaju na ostavi sve dok ih ostavodavac ne zatraži - godinu, pet ili deset - a pravo da sudskim putem zahtijeva njihov povrat ili naknadu štete zbog nemogućnosti ostavoprimca da ih vrati počinje teći tek od momenta kada ostavoprimac ne vrati stvari sa ostave na poziv ostavodavca. Dalje, tužitelj je naveo da je apelantova tvrdnja da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju potpuno paušalna, te je za spis Ustavnog suda dostavio historijski izvod iz sudskog registra Općinskog suda.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 od 28. oktobra 2003. godine, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 81. st. 1. i 2.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 207. st. 1. i 2.

(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 310. st. 1. i 2.

(1) Stranka može punomoć u svako vrijeme opozvati, a punomoćnik je može u svako vrijeme otkazati.

(2) Opozivanje, odnosno otkaz punomoći mora se saopćiti sudu pred kojim se vodi postupak pismeno ili usmeno na raspravni zapisnik.

Član 340. stav 1.

(1) Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku.

Član 454. st. 1, 3. i 4

(1) Ako je prije dana stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

(3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava, sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

(4) Sud će upozoriti stranke u postupku da nakon održavanja ročišta iz stava 3. ovog člana neće moći poduzimati radnje za koje je odredbama ovog zakona predviđeno da se mogu poduzeti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta.

Član 461.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

28. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Dužnosti ispunjenja obaveza

Član 17. stav 1.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja

Član 262. st. 1. i 2.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Kad dužnik dolazi u docnju

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

Kad povjerilac dolazi u docnju

Član 325. st. 1. i 2.

(1) Povjerilac dolazi u docnju ako bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

(2) Povjerilac dolazi u docnju i kad je spreman da primi ispunjenje dužnikove istovremene obaveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obaveze.

Kad zastarjelost počinje teći

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.

Opšti rok zastarjelosti

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga

Član 374. stav 1.

(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

OPŠTE ODREDBE

Član 712.

(1) Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi stvar ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio.

(2) Predmet ostave mogu biti samo pokretne stvari.

Obaveze čuvanja i obavještavanja

Član 714. stav 1.

(1) Ostavoprimac je dužan čuvati stvar kao svoju sopstvenu, a ako je ostava uz naknadu, kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin.

Vraćanje stvari

Član 718.

(1) Ostavoprimac je dužan vratiti stvar čim je ostavodavac zatraži i to sa svim plodovima i drugim koristima od stvari.

(2) Ako je određen rok za vraćanje stvari, ostavodavac može tražiti da mu se stvar vrati i prije isteka roka, izuzev kad rok nije ugovoren isključivo u interesu ostavodavca.

(3) Vraćanje se vrši u mjestu predaje stvari ostavoprimcu, ako ugovorom nije određeno neko drugo mjesto, u kom slučaju ostavoprimac ima pravo na naknadu troškova prenosa stvari.

Vraćanje stvari u slučaju besplatne ostave

Član 721.

(1) Ostavoprimac koji se obavezao da besplatno čuva stvar određeno vrijeme može je vratiti ostavodavcu prije isteka ugovorenog roka ako bi samoj stvari prijetila opasnost propasti ili oštećenja ili ako bi mu njeno dalje čuvanje moglo prouzrokovati štetu.

(2) Ako rok nije ugovoren, ostavoprimac iz prethodnog stava može u svako doba odustati od ugovora, ali je dužan ostavodavcu odrediti primjeren rok za preuzimanje stvari.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

32. Ustavni sud konstatira da je apelant u dostavljenoj apelaciji naveo da je osporenu presudu primio 4. oktobra 2011. godine, te da je u prilogu apelacije dostavio njenu kopiju iz koje proizlazi da je dostavljena na faks firme "Autorad" d.o.o. 4. oktobra 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud je zatražio 24. juna 2014. godine od Vrhovnog suda da mu dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju Presude broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. jula 2011. godine apelantu, koju je Vrhovni sud dostavio 1. jula 2014. godine.

33. Ustavni sud uočava da iz fotokopije dostavnice o prijemu presude Vrhovnog suda kojom se revizija odbija (broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. jula 2011. godine) proizlazi da je presuda dostavljena apelantovom opunomoćeniku (Adnanu Biseru, advokatu iz Sarajeva) 15. septembra 2011. godine. Također, Ustavni sud konstatira da je u uvodu osporene presude Vrhovnog suda (kao i u uvodu osporenih presuda Općinskog i Kantonalnog suda) navedeno da apelanta zastupa opunomoćenik Adnan Biser, advokat iz Sarajeva.

34. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelant u prilogu apelacije dostavio i kopiju podneska - revizije koju je izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0Ps 020876 08 Pz od 20. januara 2010. godine na kojoj se nalazi i otisak prijemnog pečata Općinskog suda (putem kojeg je podnesena revizija) od 18. marta 2010. godine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz navedenog pismena proizlazi da je reviziju podnio apelant posredstvom zakonskog zastupnika i da je u izjavljenoj reviziji istakao da "obavještava sud da je otkazao punomoć dotadašnjem opunomoćeniku", te da je predložio da se dostava u budućnosti vrši na adresu njegovog sjedišta.

35. Slijedeći to, budući da je u uvodu presude Vrhovnog suda navedeno da apelanta zastupa navedeni opunomoćenik, te da je Ustavnom sudu dostavljena dostavnica kojom je presuda po reviziji dostavljena tom opunomoćeniku, proizlazi da Vrhovni sud, očito, nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant u toj fazi parničnog postupka dotadašnjem opunomoćeniku otkazao punomoć za zastupanje i o tome obavijestio Vrhovni sud.

36. Stoga je Ustavni sud prilikom odlučivanja o dopustivosti predmetne apelacije uzeo u obzir datum koji je apelant naveo kao datum prijema osporene presude, tj. 4. oktobar 2011. godine.

37. Dakle, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 4. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

42. Ustavni sud primjećuje da su odluke koje apelant osporava donesene u postupku u kojem se odlučivalo o "postojanju duga" proizašlog iz poslovnih odnosa stranaka, te je član 6. Evropske konvencije primjenljiv.

43. Prije razmatranja apelacionih navoda Ustavni sud konstatira da su i apelant i tužitelj dostavili Ustavnom sudu, pored kopijā pismena dostavljenih redovnom sudu u toku trajanja redovnog postupka, kopijā zapisnika sa održanih ročišta, i dokumentaciju koja se odnosi na predmet spora, dakle, na osnovanost tužbenog zahtjeva, i to, između ostalog, apelant "nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za finansije i knjigovodstvo" sačinjene 22. novembra 2011. godine (po njegovom zahtjevu, u vezi sa predmetom spora), a tužitelj "historijski izvod iz sudskog registra" od 19. januara 2011. godine, te notarski ovjerene prepise 15 isprava pod nazivom "preuskladištenje vozila" koje je izdao TAS Sarajevo a koji su sačinjeni 4. septembra 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da on nije sud četvrtog stepena, te da, stoga, neće razmatrati dostavljenu dokumentaciju, izuzev onu koja se odnosi na postupanje stranaka u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima.

44. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da redovni sudovi pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari nisu prihvatili njegove prijedloge o dostavi relevantnih dokaza kojim bi osporio tužbeni zahtjev. Posljedica toga je da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, dakle, da nije bio ravnopravan u postupku. Stoga će Ustavni sud ispitati istaknute apelantove navode, prije svega u vezi sa principom "jednakosti oružja".

45. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva za pravično suđenje predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Naime, da bi zakonske odredbe kojima je uređen pravni položaj stranaka, odnosno njihovih zastupnika u postupcima pred sudom udovoljile zahtjevu koji postavlja član 6. stav 1. Evropske konvencije, pravni položaj stranaka i njihovih zastupnika mora biti jednak, odnosno sudovi u postupku moraju osigurati jednakost stranaka pri mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava). Načelo jednakosti sredstava, u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance), čini jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, to načelo nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da nijednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i dokaznu građu, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, str. 19). Ovaj princip može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i biti u vezi sa mnogim pitanjima. Princip "jednakosti oružja" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Lynas protiv Švajcarske, odluka od 6. oktobra 1976. godine broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Dakle, sud je obavezan da osigura da se poštuje princip ravnopravnosti stranaka u postupku, što znači da svaka strana mora imati razumnu mogućnost da iznese svoje argumente u uvjetima koji je neće dovesti u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika.

46. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi (vidi, Evropski sud, LB Interfinanz A.G. protiv Hrvatske /29549/04/, presuda od 27. marta 2008. godine, tačka 25), između ostalog, naveo: "Sud ponovo ističe da, prema njegovoj praksi, načelo jednakosti procesnog oružja zahtijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (...)."

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom koju je podnio tužitelj Općinskom sudu 21. februara 2001. godine i da, kako to proizlazi iz predmetne tužbe, uz tužbu nisu dostavljeni svi dokazi na kojim je utemeljen tužbeni zahtjev, nego samo "izvod iz stanja vozila na 31. decembar 2000. godine i izvod iz stanja potraživanja od istog datuma prema cjenovniku važećem na dan isporuke". Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant, nakon prijema tužbe 4. septembra 2001. godine, dao pismeni odgovor na tužbu, te da su (kako proizlazi iz dostavljenih zapisnika) u predmetnom postupku održana ročišta 24. septembra i 11. decembra 2002. godine, te 20. februara 2003. godine.

48. Također, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja predmetnog postupaka stupio na snagu (6. novembra 2003. godine) novi ZPP i da je predmetni postupak nastavljen u skladu sa odredbama tog zakona (član 454), te da je pripremno ročište održano 11. aprila 2005. godine kojem su pristupili opunomoćenici parničnih stranaka. Ustavni sud zapaža da iz zapisnika sa pripremnog ročišta 11. aprila 2005. godine proizlazi da je tom prilikom apelantov opunomoćenik istakao da mu tužitelj nije dostavio dokaze da je tužbeni zahtjev osnovan, mada je na ročištima od 24. septembra 2002. godine i 20. februara 2003. godine na to obavezan, te je istakao sve prigovore kao i u odgovoru na tužbu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u zapisniku konstatirano "da tužitelj predaje u dva primjerka, i to za sud i suprotnu stranu, po jedan primjerak fotokopirane dokumentacije koju je predložio kao dokaze koje će provoditi na glavnoj raspravi" iz čega proizlazi da je tužitelj tek na tom ročištu, dakle, nakon više od četiri godine od početka predmetnog postupka, dostavio apelantu dokaze na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da su to: ugovor o ostavi, izvod iz stanja na 31. decembar 2000. godine, izražen u HRD i u jugoslavenskim dinarima, i 15 skladišnica preciznije označenih u presudi. Dalje, iz zapisnika proizlazi da je apelantov opunomoćenik predložio da se na ročištu za glavnu raspravu provedu sljedeći dokazi: "ugovor o ostavi, dokazi koje je predložio tužitelj, a koji se odnose na tužbeni zahtjev, koji su tog dana uloženi u spis, fotokopirani i neovjereni, te uvid u apelantovu finansijsko- knjigovodstvenu dokumentaciju koju će dostaviti u roku koji sud odredi u vezi sa predmetom spora". Međutim, Općinski sud je konstatirao u zapisniku da se odbija apelantov prijedlog da se naknadno u spis dostavi finansijsko-knjigovodstvena dokumentacija, budući da je zaključio da je tu dokumentaciju apelantov opunomoćenik bio dužan uložiti u spis i suprotnoj strani najkasnije do završetka pripremnog ročišta. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u presudi Općinskog suda navedeno da se radilo o nepreciznom prijedlogu, da se nije znalo o kojoj finansijskoj dokumentaciji se radi, a pogotovo da je prijedlog neosnovan imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe i vrijeme održavanja pripremnog ročišta, što je više nego dovoljno vrijeme da se prikupi i dostavi sudu sva relevantna dokumentacija.

49. Dovodeći u kontekst navedene činjenice sa principom "jednakosti oružja" iz odredaba člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz navedenih činjenica proizlazi da je tužitelj, i pored naloga suda, dostavio apelantu dokumentaciju na kojoj je temeljio svoj tužbeni zahtjev tek nakon više od četiri godine od početka predmetnog postupka, koju je sud prihvatio, a, s druge strane, odbio apelantov zahtjev da mu se odredi rok za dostavu finansijske dokumentacije u vezi sa predmetom spora. Slijedeći to, Ustavni sud smatra da Općinski sud, postupajući na navedeni način, nije dao razumnu mogućnost apelantu da u daljnjem toku redovnog postupka izloži svoje navode o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i dokaznu građu, pod istim uvjetima koje je imao tužitelj. Naime, Ustavni sud smatra da je Općinski sud takvom odlukom, dakle, strogo formalnim tumačenjem odredaba ZPP koje se odnose na rok u kojem stranke mogu predlagati dokaze, apelanta stavio u znatno podređeni položaj u odnosu na tužitelja. Ovo zbog toga što je Općinski sud na pripremnom ročištu, koje je održano 11. aprila 2005. godine, odbio apelantov prijedlog da mu se ostavi rok za dostavu finansijske dokumentacije, a pri tome je tolerirao tužiteljevu neaktivnost u periodu od podnošenja tužbe do tog ročišta, dakle, duže od četiri godine, mada je apelant od početka postupka (počevši od odgovora na tužbu) ustrajao u tvrdnji (koja je u konkretnom slučaju prethodno pitanje za procjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva) da nije osnovan ni postavljeni tužbeni zahtjev. Takvim postupanjem, prema ocjeni Ustavnog suda, sudovi su u stvarnosti onemogućili apelanta da se suprotstavi argumentima koje je izložio tužitelj u dokazivanju svoje tvrdnje o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva.

50. Slijedeći to, Ustavni sud zaključuje da odbijanje apelantovog prijedloga u konkretnom slučaju nije bilo u skladu s jednakošću oružja, kao jednom od zahtjeva koncepta pravičnog suđenja (vidi, Evropski sud, Perić protiv Hrvatske /3499/06/, presuda od 27. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Na kraju, Ustavni sud podsjeća i na to da on nije nadležan da ocjenjuje koje odlučne činjenice redovni sudovi treba da utvrđuju, niti koje dokazne prijedloge stranaka moraju da prihvataju ili odbijaju. Također, Ustavni sud ukazuje da ovom odlukom ne dovodi u pitanje načelo slobodne ocjene dokaza suda iz člana 8. ZPP, te da nije na Ustavnom sudu da ocjenjuje koje odlučne činjenice redovni sudovi treba da utvrđuju, niti koje dokazne prijedloge stranaka moraju da prihvate ili odbiju. Međutim, Ustavni sud napominje da je obaveza sudova da, radi osiguranja pravičnog suđenja, svakoj stranci u postupku omoguće da iznosi dokaze kojima bi potkrijepila, odnosno utvrdila svoje navode, a pogotovo one od kojih zavisi meritorno rješavanje spora.

52. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je svrsishodno, radi zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti sve osporene odluke, te predmet vratiti Općinskom sudu kako bi proveo novi postupak i donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se odnose na navodne povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada apelantu nije data jednaka mogućnost kao i tužitelju da provede dokaze od kojih ovisi meritorno rješavanje spora.

55. S obzirom na to da je, prema članu 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.