Službeni glasnik BiH, broj 18/10

na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1209/08, rješavajući apelaciju Bože Mišure, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Mišure podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008602 07 Rev od 4. marta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000 318 od 3. aprila 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Božo Mišura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 21. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008602 07 Rev od 4. marta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 318 od 3. aprila 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za mirovinsko-penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. maja 2008. godine, a Kantonalni sud i tuženi 3. juna 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je bio dugogodišnji zaposlenik u Federalnom zavodu PIO/MIO, a od 1. augusta 2000. godine obavljao je poslove voditelja Sektora za pravne, kadrovske i opće poslove. Rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) apelant je bio imenovan za privremenog direktora Federalnog zavoda PIO/MIO, počevši od 18. augusta 2001. godine. Rješenjem Vlade broj 439/02 od 23. augusta 2002. godine apelant je bio razriješen dužnosti privremenog direktora. Istog dana Rješenjem Vlade broj 441/02 razriješen je i Upravni odbor Federalnog zavoda PIO/MIO. Rješenjem Vlade broj 199/03 od 5. juna 2003. godine Vlada je privremeno imenovala predsjedavajućeg i članove Upravnog odbora Federalnog zavoda PIO/MIO. Nakon toga, Upravni odbor Federalnog zavoda PIO/MIO donio je Odluku broj OU-48/03 od 15. septembra 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelantu zaključno sa 1. oktobrom 2003. godine. Također, novi privremeni direktor Federalnog zavoda PIO/MIO donio je Rješenje broj 01-1138/03 od 6. novembra 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelantu. Upravni odbor Federalnog zavoda PIO/MIO je Rješenjem broj UO-1552/03 od 21. novembra 2003. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje privremenog direktora od 6. novembra 2003. godine.

7. Apelant je 13. novembra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Navedenom tužbom apelant je tražio da se kao nezakoniti ponište odluka Upravnog odbora Federalnog zavoda PIO/MIO od 15. septembra 2003. godine, rješenje privremenog direktora Federalnog zavoda PIO/MIO od 6. novembra 2003. godine i rješenje Upravnog odbora Federalnog zavoda PIO/MIO od 21. novembra 2003. godine. Osim toga, tužbom je traženo da se apelant vrati na poslove koje je obavljao ili druge odgovarajuće poslove, te da mu se naknadi šteta zbog neisplaćenih plaća.

8. Općinski sud je donio Presudu broj P.1419/09-I od 30. maja 2005. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je, pozivajući se na odredbe člana 139. stav 3, a u vezi sa članom 138. st. 2-5 Zakona o radu, ustanovio da je apelant propustio prekluzivni rok i u ovoj pravnoj stvari zakasnio sa podnošenjem tužbe, s obzirom na to da se obratio poslodavcu za rješavanje radnopravnog statusa 16. jula 2003. godine. Dakle, apelant se obratio poslodavcu 11 mjeseci nakon što ga je Vlada Federacije BiH razriješila dužnosti privremenog direktora.

9. Kantonalni sud je povodom apelantove žalbe donio Rješenje broj Gž-930/05 od 11. novembra 2005. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda navedeno je da se na konkretan pravni odnos primjenjuje Zakon o radu. Kantonalni sud je naveo da Općinski sud nije ocijenio činjenice i dokaze na koje je apelant ukazivao tokom prvostepenog postupka, posebno apelantov akt od 26. augusta 2002. godine. Naime, apelant je Vladi uputio akt kojim je tražio rješenje njegovog statusa u skladu sa zakonom, kao i Rješenja o korištenju godišnjeg odmora broj 01-1131/02 od 2. septembra 2002. godine u 2002. godini, te u 2003. godini prema Rješenju broj 01-809-1/03 od 25. augusta 2003. godine. To, prema stavu Kantonalnog suda, ukazuje na pogrešan zaključak Općinskog suda da je apelant zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa podnio tek 16. jula 2003. godine, odnosno da je propustio u prekluzivnom, zakonom određenom roku, tražiti uspostavu radnopravnog statusa. Također, Kantonalni sud navodi da Općinski sud nije ocijenio ni činjenicu da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantu donesena u vrijeme kada je apelant bio na godišnjem odmoru, što, također, ukazuje na kršenje odredaba Zakona o radu.

10. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj P 008602 03 od 14. decembra 2006. godine, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonite navedene odluke i rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO. Također je naložio da apelant bude vraćen na iste ili slične poslove, kao i da mu se naknadi šteta zbog neisplaćenih plaća u iznosu od 61.478,38 KM.

11. Iz obrazloženja presude Općinskog suda vidljivo je da je o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva odlučeno na osnovu odredaba čl. 96, 138. i 139. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) i člana 4. stav 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 12/03 i 34/03). Stav Općinskog suda je bio da iz dokaza izvedenih tokom postupka nesporno proizlazi da je Upravnom odboru Federalnog zavoda PIO/MIO prestao mandat kada je 15. septembra 2003. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu. Zbog toga je ta odluka smatrana nezakonitom s obzirom na to da ju je donio nenadležni organ. Druge dvije odluke Federalnog zavoda PIO/MIO o prestanku radnog odnosa apelantu donesene su na osnovu navedene odluke Upravnog odbora, zbog čega je Općinski sud zaključio da su nezakonite.

12. Rješavajući o žalbi Federalnog zavoda PIO/MIO, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000 318 od 3. aprila 2007. godine, kojom je djelimično usvojio žalbu Federalnog zavoda PIO/MIO, te preinačio presudu Općinskog suda. Iz dispozitiva navedene presude je vidljivo da je ostavljen na snazi stav 1. dispozitiva prvostepene presude, kojom je poništena kao nezakonita odluka Upravnog odbora od 15. septembra 2003. godine, a tužbeni zahtjev je bio odbijen u dijelu kojim se tražilo poništenje rješenja privremenog direktora Federalnog zavoda PIO/MIO od 6. novembra 2003. godine i rješenja Upravnog odbora od 21. novembra 2003. godine. Apelantov tužbeni zahtjev bio je odbijen i u dijelu u kojem je traženo da se Federalni zavod PIO/MIO obaveže da apelanta vrati na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove, a visina naknade štete na ime neisplaćenih plaća smanjena je na iznos od 1.881,56 KM.

13. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda vidljivo je da je taj sud smatrao da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava "ali ne zbog razloga koje navodi žalba" koja u konkretnom slučaju nije dovodila u pitanje primjenu odredaba Zakona o radu, već zbog razloga na koje ukazuje Kantonalni sud. Taj sud je smatrao da se u ovom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radu, već da se trebaju primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama). Kantonalni sud smatra da je Federalni zavod PIO/MIO organ uprave s obzirom na to da, prema odredbama člana 95. stav 1. Zakona o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 28/97; u daljnjem tekstu: Zakon o upravi), "poslove uprave iz nadležnosti Federacije obavljaju federalni organi uprave i federalne ustanove". Dalje, članom 111. stav 1. istog zakona propisano je da su "federalne ustanove federalni zavodi, federalne direkcije i federalne agencije", a odredbama člana 3. stav 1. Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji PIO/MIO) naznačeno je da je "Federalni zavod javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji reguliraju rad ustanova".

14. Kantonalni sud naglašava da Upravni odbor Federalnog zavoda PIO/MIO nije bio nadležan da donese odluku od 15. septembra 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, već da je to, prema odredbama člana 147. Zakona o radnim odnosima i plaćama, bilo u nadležnosti Vlade. Kantonalni sud smatra da prema stanju spisa proizlazi da je apelant "de facto bio u statusu službenika na raspolaganju u smislu člana 147. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama". Prema tome, taj sud smatra da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz člana 121. stav 1. tačka 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama, prema čijim odredbama "službeniku koji je na raspolaganju, ako ne bude postavljen na drugo radno mjesto ili položaj, prestaje radni odnos istekom posljednjeg dana otkaznog roka", te da je u skladu sa citiranim zakonskim odredbama i prestao radni odnos apelantu.

15. Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 008602 07 Rev od 4. marta 2008. godine, kojom je odbio apelantovu reviziju. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da Vrhovni sud podržava stavove iznesene u obrazloženju presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud naglašava da je, prema odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud imao ovlaštenje da ispita način na koji je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, bez obzira na to što se žalbom nije ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud podržava razloge koje je dao Kantonalni sud u pogledu toga da se na rješavanje spornog odnosa trebaju primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama, te navodi da se taj zakon morao primijeniti i na osnovu pravila lex specialis derogat legi generali, tj. da kao poseban zakon ima osnov za primjenu za razliku od Zakona o radu kao općeg zakona iz radnih odnosa.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant vidi u tome što su Vrhovni i Kantonalni sud, i uz materijalne dokaze u spisima, očigledno proizvoljno primijenili materijalne propise na njegovu štetu. Apelant naglašava kako su svi akti Federalnog zavoda PIO/MIO u pogledu radnopravnih odnosa, svih zaposlenika bez obzira na funkciju i radno mjesto, zasnovani na odredbama Zakona o radu. Primjena Zakona o radnim odnosima i plaćama u vezi sa članom 128. stav 1. Zakona o upravi nema uporište u Zakonu o organizaciji PIO/MIO, jer apelant nikad nije bio službenik organa uprave, niti je bilo koje pravo ostvario van Federalnog zavoda PIO/MIO.

17. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U tom smislu, apelant navodi da ni prema rješenju Vlade Federacije o imenovanju za privremenog direktora tuženog nije bio službenik organa uprave i sva prava iz radnog odnosa je ostvarivao kod tuženog kao poslodavca. Također, apelant navodi da u situaciji kada direktor ili zamjenik tuženog ne bude ponovo imenovan na tu funkciju, odnosno bude razriješen ili smijenjen, ne dolazi do ex lege prestanka radnog odnosa, već se u takvoj situaciji radnopravni status rješava u skladu sa općim aktima i o drugačijem radnopravnom statusu odlučuje izvršni organ, a kako je to i urađeno u kasnijim situacijama sa drugim privremenim direktorima.

18. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude, a da na snazi ostavi Presudu Općinskog suda broj P008602 03 od 14. decembra 2006. godine.

b) Odgovor na apelaciju


19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u osporenoj odluci i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. U odgovoru na apelaciju tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 32/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod).

Član 3. st. 1. i 2.

Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji reguliraju rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Federalni zavod je pravno lice sa pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljnjem tekstu: Statut).

Član 5. st. 1. i 2.

Federalnim zavodom upravlja Upravni odbor.

Upravni odbor se sastoji od jedanaest članova koje imenuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije). Od toga, deset članova se imenuje na prijedlog vlada kantona, a jedan član na prijedlog Udruženja penzionera u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Član 10. stav 1.

Federalnim zavodom rukovodi direktor.

Član 11. stav 4.

Direktora imenuje i razrješava Vlada Federacije.

Član 15.

Administrativna služba sredstva za svoj rad ostvaruje iz prihoda Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja. Na visinu tih sredstava saglasnost daje Vlada Federacije.

23. Zakon o ustanovama ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ustanova u smislu ove odredbe osniva se za obavljanje djelatnosti obrazovanja, nauke, kulture, fizičke kulture, zdravstva, dječije zaštite, socijalne zaštite, socijalne sigurnosti i drugih djelatnosti utvrđenih zakonom, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravnog lica.

Član 3. st. 1. i 2.

Za obavljanje javne službe osniva se javna ustanova.

Pod javnom službom, u smislu ove uredbe, podrazumijeva se trajno i nesmetano obavljanje djelatnosti u javnom interesu Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Republika), općine ili gradske zajednice.

Član 12.

Ustanovi se mogu povjeriti javna ovlaštenja iz djelokruga organa državne uprave za vršenje i stručnih poslova, u skladu sa zakonom.

Član 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta Republike, općine ili gradske zajednice, sredstava fonda, od naknade za obavljanje intelektualnih, obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga, prodajom materijalnih dobara iz drugih izvora, pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanove.

24. Zakon o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani rok ako:

1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili

2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje za rad na drugim poslovima.

Član 138. st. 2. do 5.

Zaposlenik koji nakon završetka vojne službe želi da nastavi rad kod istog poslodavca, dužan je da ga o tome obavijesti u roku od 30 dana od dana prestanka vojne službe, a poslodavac je dužan primiti zaposlenika na rad u roku od 30 dana od dana obavijesti zaposlenika.

Zaposlenika, koji je obavijestio poslodavca u smislu stava 2. ovog člana, poslodavac je dužan rasporediti na poslove na kojima je radio prije stupanja u vojnu službu ili druge odgovarajuće poslove, osim ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga iz člana 98. ovog zakona.

Ako poslodavac ne može vratiti na rad zaposlenika, zbog prestanka potrebe obavljanja poslova u smislu stava 3. ovog člana, dužan mu je isplatiti otpremninu utvrđenu u članu 100. ovog zakona, s tim da se prosječna plaća dovede na nivo plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 3. ovog člana, poslodavac ne može u roku od godinu dana zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz stava 1. ovog člana.

Član 139.

Zaposleniku izabranom, odnosno imenovanom na neku od javnih dužnosti u organe Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, organe kantona, grada i općine i zaposleniku izabranom na profesionalnu funkciju u sindikatu, prava i obaveze iz radnog odnosa na njegov zahtjev miruju, a najduže četiri godine od dana izbora, odnosno imenovanja.

Na zaposlenika iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe iz člana 138. st. 2. do 5. ovog zakona.

25. Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 28/97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Organ uprave osniva organ zakonodavne vlasti na prijedlog vlade, a gradske, odnosno općinske službe, gradsko, odnosno općinsko vijeće, na prijedlog gradonačelnika, odnosno općinskog načelnika.

Član 10.

Sredstva za rad organa uprave osiguravaju se u budžetu Federacije, u budžetu kantona-županije, grada, odnosno u budžetu općine.

Član 56.

Osnovi radnih odnosa službenika i namještenika u organima uprave uređuju se posebnim federalnim zakonom.

Član 60. stav 1.

Organom uprave rukovodi rukovodilac.

Član 74.

Sredstva za rad organa uprave utvrđuje organ zakonodavne vlasti na prijedlog organa izvršne vlasti, polazeći od potrebe osiguranja vršenja poslova iz nadležnosti organa uprave i drugih uvjeta za obavljanje poslova iz nadležnosti organa uprave.

Sredstva za rad organa uprave čine: sredstva za plaće, sredstva za posebne namjene, sredstva za materijalne troškove i sredstva opreme.

Prihodi koje organi uprave ostvare svojom djelatnošću unose se u budžet Federacije, kantona-županije, grada, odnosno općine, ako zakonom, odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća nije drugačije određeno.

Član 95.

Poslove uprave iz nadležnosti Federacije obavljaju federalni organi uprave i federalne ustanove, u okviru nadležnosti utvrđenih Ustavom i federalnim zakonom.

Određene poslove uprave iz nadležnosti Federacije obavljaju, na osnovu federalnog zakona, i drugi federalni organi.

Član 101.

S ciljem osiguranja provođenja federalne politike i izvršavanja federalnih zakona, Vlada Federacije, odnosno premijer, u vezi s tim utvrđuje zadatke federalnim organima uprave i federalnim ustanovama, izdaje zadatke u vezi sa predlaganjem i davanjem preporuka u pogledu propisa iz okvira nadležnosti federalnih organa uprave i federalnih ustanova, nalaže i povjerava federalnim organima uprave izdavanje uputstava, instrukcija, naredbi i donošenje propisa radi osiguranja izvršavanja zakona iz nadležnosti federalnih organa uprave i nalaže i povjerava izvršavanje drugih zadataka federalnim organima uprave i federalnim ustanovama.

Član 108.

Federalni organi uprave su federalna ministarstva i federalne uprave. Federalne uprave mogu se osnivati kao samostalne federalne uprave i kao federalne uprave u sastavu federalnog ministarstva.

Član 111.

Federalne ustanove su federalni zavodi, federalne direkcije i federalne agencije.

Federalnim zakonom kojim se utvrđuju organizacija i djelokrug federalnih organa uprave i federalnih ustanova mogu se osnovati i druge vrste federalnih ustanova.

Federalne ustanove mogu se osnovati kao samostalne federalne ustanove i kao federalne ustanove u sastavu federalnog ministarstva.

Federalne ustanove imaju svojstvo pravnog lica, ako federalnim zakonom nije drukčije određeno.

Član 112.

Federalni zavod osniva se za vršenje određenih stručnih i drugih poslova koji pretežno zahtijevaju primjenu stručnih i naučnih metoda rada i s njima povezanih upravnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebno organiziranje i samostalnost u radu.

Član 128.

Federalni ministar, zamjenik federalnog ministra, direktor i zamjenik direktora samostalne federalne uprave i federalne ustanove, kao i direktor federalne uprave i ustanove u sastavu federalnog ministarstva, ostvaruju svoja prava i obaveze iz radnih odnosa prema propisima koji se primjenjuju na službenike federalnih organa uprave, ako federalnim zakonom nije drukčije određeno.

Plaće federalnog ministra, zamjenika federalnog ministra, direktora i zamjenika direktora samostalne federalne uprave i federalne ustanove, kao i direktora federalne uprave i ustanove i sastavu federalnog ministarstva, uređuju se federalnim zakonom.

26. Zakon o federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom osnivaju se federalna ministarstva, federalne uprave i federalne ustanove Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), utvrđuje njihov djelokrug i uređuju druga pitanja značajna za njihovu organizaciju i funkcioniranje.

Član 2.

Poslove uprave iz okvira nadležnosti Federacije vrše federalna ministarstva, federalne uprave i federalne ustanove predviđene ovim zakonom. Sva ministarstva su dužna obavljati svoje poslove u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Član 4.

Federalna ministarstva su: 1. Federalno ministarstvo odbrane-Federalno ministarstvo obrane; 2. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova-Federalno ministarstvo unutarnjih poslova; 3. Federalno ministarstvo pravde; 4. Federalno ministarstvo finansija-Federalno ministarstvo financija; 5. Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije; 6. Federalno ministarstvo prometa i komunikacija; 7. Federalno ministarstvo rada i socijalne politike; 8. Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica; 9.Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata-Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata; 10. Federalno ministarstvo zdravstva; 11. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke; 12. Federalno ministarstvo kulture i sporta; 13. Federalno ministarstvo trgovine; 14. Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša; 15. Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva; 16. Federalno ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta.

Član 21.

Samostalne federalne uprave su: 1. Federalna uprava civilne zaštite i 2. Federalna uprava za geodetske i imovinskopravne poslove.

Član 24.

Samostalne federalne ustanove su: 1. Federalni zavod za statistiku; 2. Federalni meteorološki zavod; 3. Arhiv Federacije; 4. Federalni zavod za programiranje razvoja; i 5. Federalna direkcija robnih rezervi.

Član 31.

Rukovođenje federalnim ministarstvima, federalnim upravama i federalnim ustanovama vrši se na način predviđen Zakonom o upravi Federacije Bosne i Hercegovine.

27. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona-županija, odnosno službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.

Član 7.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Član 147.

Rukovodiocu federalnog organa uprave i federalne ustanove i njegovom zamjeniku koji budu smijenjeni s funkcije ne prestaje radni odnos, već se bez konkursa raspoređuju na odgovarajuće radno mjesto u isti ili drugi federalni organ uprave ili federalnu ustanovu za koje ispunjavaju uvjete stručne spreme.

Rješenje o raspoređivanju smijenjenog rukovodioca i njegovog zamjenika donosi Vlada Federacije najkasnije u roku od 15 dana od dana smjenjivanja.

Ako smijenjeni rukovodilac i njegov zamjenik ne prihvate raspored u skladu sa rješenjem iz stava 2. ovog člana, prestaje im radni odnos istekom 30 dana od dana kad im je uručeno rješenje iz stava 2. ovog člana.

Ako nije moguće izvršiti raspored smijenjenog rukovodioca i njegovog zamjenika u skladu sa odredbama stava 1. ovog člana, oni ostvaruju prava iz radnog odnosa u skladu sa odredbama ovog zakona koje se odnose na prava službenika koji se stavljaju na raspolaganje.

Rješenje o raspoređivanju i stavljanju na raspolaganje rukovodioca i njegovog zamjenika, u skladu sa odredbama ovog člana, donosi Vlada Federacije. Tim rješenjem određuju se federalni organ uprave, odnosno federalna ustanova u kojima će rukovodilac i njegov zamjenik ostvarivati prava iz radnog odnosa za vrijeme raspolaganja.

Član 148.

Ako rukovodeći službenik kojeg postavlja ili imenuje Vlada Federacije ne bude, po isteku vremena na koje je postavljen, odnosno imenovan, ponovo postavljen ili imenovan na istu dužnost u federalnom organu uprave i federalnoj ustanovi, Vlada Federacije, bez konkursa, raspoređuje tog službenika na druge poslove u istom ili drugom federalnom organu uprave i federalnoj ustanovi za koje ispunjava uvjete stručne spreme.

Ako rukovodeći službenik odbije raspored na odgovarajuće poslove iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos.

Ako u roku od mjesec dana nije moguće izvršiti raspored rukovodećeg službenika koji nije ponovo postavljen ili imenovan, taj službenik stavlja se na raspolaganje u skladu sa odredbama ovog zakona koje se odnose na službenike na raspolaganju.

Rješenje o stavljanju rukovodećeg službenika iz stava 1. ovog člana na raspolaganje, odnosno prestanku radnog odnosa donosi Vlada Federacije.

Za vrijeme raspolaganja rukovodeći službenik ostvaruje pravo na plaću i druge naknade u federalnom organu uprave i federalnoj ustanovi u kojima je rukovodeći službenik bio na službi do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje.

Odredbe ovog člana primjenjuju se i u slučaju ako rukovodeći službenik bude smijenjen sa dužnosti.

Odredbe ovog člana odnose se i na rukovodeće službenike koje, u skladu sa federalnim zakonom, postavlja i smjenjuje rukovodilac federalnog organa uprave i federalne ustanove.

28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost


29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 008602 07 Rev od 4. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


33. Apelant osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

35. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.

36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odlučivalo o apelantovom zahtjevu za utvrđenje nezakonitosti odluka o prestanku radnog odnosa, te obavezi tuženog da apelanta vrati na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, uz naknadu štete zbog neisplaćenih plaća, dakle, odlučivalo se o predmetu građansko pravne prirode. Iz navedenog proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

38. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona u postupku povodom žalbe i revizije Kantonalnog i Vrhovnog suda bila proizvoljna ili ne. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, kao sud prve instance, usvojio apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredaba Zakona o radu.

39. Suprotno odluci Općinskog suda, Kantonalni i Vrhovni sud su svoje odluke zasnovali na stanovištu da se na konkretan pravni odnos treba primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave koji je lex specialis, a osnov za primjenu, kako su obrazložili u Zakonu o upravi Federacije BiH. U osporenim presudama sudovi su, prije svega, ukazali na to da, prema odredbi člana 95. stav 1. Zakona o upravi Federacije BiH, poslove uprave iz nadležnosti Federacije obavljaju federalni organi uprave i federalne ustanove, a članom 111. st. 1. i 4. navedenog zakona propisano je da su federalne ustanove federalni zavodi i direkcije i da imaju svojstvo pravnog lica. Ustavni sud primjećuje da je članom 3. Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije, koji je stupio na snagu 1. augusta 2001. godine, propisano da je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji reguliraju rad ustanova, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Kako je tuženi Federalni zavod nadležan za obavljanje poslova iz nadležnosti Federacije a u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, redovni sudovi su u osporenim odlukama zaključili da se na konkretan slučaj treba primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave kao zakon lex specialis a ne Zakon o radu kao opći propis iz radnih odnosa.

40. Redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka naveli da je Vlada Federacije imenovala novi Upravni odbor tuženog 5. juna 2003. godine i čiji je mandat trajao do 5. augusta 2003. godine. S obzirom na navedeno, odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, koju je donio Upravni odbor 15. septembra 2003. godine, a na osnovu odluke Vlade Federacije o apelantovom razrješenju sa funkcije privremenog direktora, smatrali su nezakonitom, jer ju je donio nenadležni organ. U smislu odredaba člana 147. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, prestanak apelantovog radnog odnosa bio je u nadležnosti Vlade Federacije, pa su redovni sudovi smatrali da su zakonita rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu koja je donio privremeni direktor 6. novembra 2003. godine a potvrdio Upravni odbor 21. novembra 2003. godine, osim što je utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao 25. novembra 2003. godine, a ne 1. novembra 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da se apelant 26. augusta 2002. godine obratio Vladi Federacije, koja je u tom periodu obavljala funkciju Upravnog odbora tuženog, sa zahtjevom za godišnji odmor i uz naznaku da očekuje rješenje svog radnopravnog statusa u skladu sa zakonom. Uzevši u obzir nespornu činjenicu da nadležno ministarstvo nije sačinilo prijedlog o eventualnom rješavanju apelantovog radnopravnog statusa, te da je apelant i nakon smjenjivanja ostao u radnom odnosu kod tuženog, sud je apelantov status tretirao kao da je "na raspolaganju". S obzirom na odredbu člana 121. stav 1. tačka 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, prema kojoj službeniku koji je na raspolaganju, ako ne bude postavljen na drugo radno mjesto ili položaj, prestaje radni odnos istekom posljednjeg dana otkaznog roka, sudovi su u obrazloženju osporenih odluka istakli da je apelant razriješen dužnosti privremenog direktora 23. augusta 2002. godine, te je bio na raspolaganju do 24. augusta 2002. godine, a od 25. augusta 2003. godine mu je tekao otkazni rok od tri mjeseca, tj. do 25. novembra 2003. godine, kada mu je prestao radni odnos.

41. Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi apelantovi navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložili zašto se na konkretan slučaj treba primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave a ne Zakon o radu i zašto je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelant nije opovrgnuo nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka.

43. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje


44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

46. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Apelant se u konkretnom slučaju žalio da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravičan postupak.

47. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

48. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijom, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

49. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.

50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


51. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, bili su jasno, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.

53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mate Tadića o neslaganju sa odlukom.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Valerija Galić


Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić

Zajedničko izdvojeno mišljenje potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mate Tadića suprotno odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 1209/08 od 25. septembra 2009. godine


U skladu sa članom 41. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 54/08 i 51/09), dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje suprotno navedenoj odluci iz sljedećih razloga:

1. Uvažavajući standardnu praksu Ustavnog suda BiH, prema kojoj Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, u konkretnom slučaju smatramo da navodi apelacije ukazuju na to da su povrijeđena apelantova ustavna prava zbog proizvoljnog postupanja redovnih sudova prilikom primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa.

2. U ovom predmetu suštinsko pitanje koje se postavilo pred Ustavni sud BiH bilo je da li su Kantonalni sud u Mostaru i Vrhovni sud Federacije BiH proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kada su utvrdili da je apelant imao status državnog službenika, te da se na njegov slučaj trebaju primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98), a ne odredbe Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00).

3. U konkretnom slučaju, mišljenja smo da su redovni sudovi zaista proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su konstatirali da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Federalni zavod PIO/MIO organ uprave, te da se zakonitost prestanka radnog odnosa apelantu i drugi zahtjevi trebaju ispitati u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama.

4. Naime, nesporno je da navedene odredbe Zakona o upravi propisuju da poslove uprave obavljaju federalne ustanove u koje se ubrajaju i zavodi. Međutim, u konkretnom slučaju, osim što Zakon o upravi naznačava riječi "ustanova" i "zavod", nema niti jednog drugog argumenta da se Federalni zavod PIO/MIO može smatrati ustanovom, odnosno zavodom, u smislu navedenog zakona. Smatramo da Federalni zavod PIO/MIO sa aspekta rukovodne strukture i načina finansiranja nema ništa zajedničko sa organima uprave u smislu Zakona o upravi. Prema relevantnim odredbama Zakona o organizaciji PIO/MIO u Federaciji, Federalni zavod PIO/MIO je "javna ustanova" (član 1. stav 1) kojom "upravlja Upravni odbor" (član 5. stav 1), te čija "Administrativna služba sredstva za svoj rad ostvaruje iz prihoda Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja" (član 15). Nasuprot tome, odredbe člana 95. Zakona o upravi ne govore o "javnim ustanovama" već o "federalnim ustanovama", a odredbe čl. 10. i 60. stav 1. i člana 74. istog zakona propisuju da se federalni organi uprave finansiraju isključivo iz budžeta Federacije, te da organima uprave rukovodi rukovodilac. Dakle, Zakon o upravi ne daje ni najmanju mogućnost da federalni organi uprave, uključujući i federalne ustanove, mogu biti finansirani mimo budžeta iz vlastitih prihoda kao što je slučaj sa Federalnim zavodom PIO/MIO, odnosno da federalnim organima može upravljati Upravni odbor kao što upravlja Federalnim zavodom PIO/MIO.

5. Međutim, prema našem mišljenju, osim navedenog, najvažniji faktor koji isključuje primjenu odredaba Zakona o upravi nad Federalnim zavodom PIO/MIO jeste Zakon o federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave. Taj zakon u čl. 4, 21. i 24. decidirano nabraja sva federalna ministarstva, federalne uprave i federalne ustanove. Nigdje među njima nema Federalnog zavoda PIO/MIO. Osim toga, navedeni zakon decidirano propisuje da poslove uprave vrše samo "federalna ministarstva, federalne uprave i federalne ustanove predviđene ovim zakonom" (član 2), te da se "rukovođenje vrši na način predviđen Zakonom o upravi" (član 31). Stoga, imajući u vidu odredbe navedenih zakona, prema našem mišljenju, Federalni zavod PIO/MIO ne može se smatrati organom uprave u smislu odredaba Zakona o upravi, te je na njegove zaposlenike, u pogledu radnih odnosa, potpuno isključena primjena "posebnih federalnih zakona" iz čl. 56. i 128. Zakona o upravi kao što je i općenito isključena primjena odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama. Smatramo da je Federalni zavod PIO/MIO, posebno kada se ima u vidu finansiranje njegovih zaposlenika, najbliži pojmu "ustanove" iz čl. 1, 3, 12. i 39. Zakona o ustanovama koji se u Federaciji BiH primjenjuje na osnovu odredaba Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Napominjemo da su Agencija za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine i Federalno ministarstvo pravde, također, potvrdili da se na radnopravni status zaposlenih u Federalnom zavodu PIO/MIO primjenjuje Zakon o radu, a ne propisi iz oblasti uprave.

6. Kantonalni sud u Mostaru je u osporenoj presudi zanemario sve navedene zakonske odredbe, te je, pri određivanju statusa Federalnog zavoda PIO/MIO, a time i statusa apelanta kao njegovog zaposlenika, selektivno citirao određene zakonske odredbe ne upuštajući se u analizu drugih važnih odredaba. Osim toga, taj sud je u osporenoj presudi usvojio stanovište da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o radu, što je potpuno suprotno njegovom stanovištu iz Presude broj Gž-930/05 od 11. novembra 2005. godine, koja je donesena u istom predmetu povodom apelantove prethodne žalbe i koju je donijelo pretežno isto vijeće kao i osporenu presudu. U presudi od 11. novembra 2005. godine za Kantonalni sud nije bila sporna primjena odredaba Zakona o radu u konkretnom slučaju, dok je u osporenoj presudi od 3. aprila 2007. godine za Kantonalni sud sporna primjena tog zakona bez bilo kakvog obrazloženja zašto se odstupa od prethodnog stanovišta, u predmetu gdje se radi o istoj tužbi i istim strankama. S tim u vezi, naglašavamo da je u svojim ranijim odlukama Ustavni sud BiH iskazao stanovište da "postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na obrazloženu presudu u situaciji kada sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud u istom pravnom pitanju koje je i ranije razmatrao odstupio od ranije prakse" (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 40, dostupna na www.ccbh.ba).

7. Dalje, smatramo da je apsolutno proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje apelant bio "de facto u statusu službenika na raspolaganju", s obzirom na to da bi u tom slučaju apelant nakon smjenjivanja sa funkcije direktora Federalnog zavoda PIO/MIO trebao biti "bez konkursa raspoređen na odgovarajuće radno mjesto" prema članu 147. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama, odnosno trebalo je biti doneseno "rješenje o raspoređivanju" iz stava 2. člana 147. istog zakona. Kako je iz obrazloženja osporenih presuda nesporno da tako nešto nije urađeno u konkretnom slučaju, navedeni zaključak Kantonalnog suda je suprotan upravo odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama na koji se Kantonalni sud poziva pri odlučivanju o zakonitosti odluka na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos.

8. Vrhovni sud FBiH je podržao razloge iz osporene presude Kantonalnog suda, te je dodao da se odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama trebaju primijeniti umjesto odredaba Zakona o radu i na osnovu pravila lex specialis derogat legi generali. S tim u vezi, naglašavamo da, kada se pojavi protivrječnost (antinomija) između dva zakona ili između odredaba tih zakona, postoji više pravila koja se uzimaju u obzir prilikom rješavanja takvih protivrječnosti i primjene zakona na konkretan slučaj.

9. Prvo pravilo uzima u obzir vremenski kriterij a glasi lex posterior derogat legi priori, te se ovdje odmah postavlja pitanje zašto Vrhovni sud nije obrazložio zašto zanemaruje činjenicu da je Zakon o radu donesen nakon Zakona o radnim odnosima i plaćama, te da bi, stoga, kao kasniji zakon, a slijedom navedenog pravila, trebao imati prednost nad Zakonom o radnim odnosima i plaćama, koji je donesen ranije. Drugo pravilo uzima u obzir kriterij hijerarhije i glasi lex superior derogat legi inferiori, te niti u vezi sa ovim Vrhovni sud nije obrazložio da li se radi ili ne radi o zakonima različitog ili istog ranga. Dalje, slijedi pravilo specijalnosti koje je primijenio Vrhovni sud, ali nakon njega postoji još jedno pravilo koje glasi: lex posterior generali non derogat legi priori speciali ili kasniji opći zakon ne ukida se ranijim posebnim zakonom. U ovom dijelu, prema našem mišljenju, nedostaje ključni dio obrazloženja zašto se ne uzima u obzir ovo pravilo, prema kojem opći zakon koji je kasnije donijet (a to je u ovom slučaju Zakon o radu) nije automatizmom pravila specijalnosti isključen iz primjene u konkretnom slučaju, zbog postojanja posebnog Zakona o radnim odnosima i plaćama, koji je kao takav donesen ranije.

10. Smatramo da u konkretnom slučaju Kantonalni i Vrhovni sud nisu ispitali pitanje zakonitosti apelantovog otkaza u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, ni sa aspekta primjene odredaba Zakona o radu, a ni sa aspekta primjene odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama. Prema našem mišljenju, ovo su pitanja koja su jako bitna za apelantov status, jer upravo odredbe člana 138. st. 2. do 5. Zakona o radu štite apelanta od prestanka radnog odnosa u situaciji kao što je ova, a primjena tog zakona isključena je na proizvoljan način kako je to naprijed obrazloženo. S druge strane, i primjena odredaba člana 147. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama bila je proizvoljna jer su zanemarene prethodne odredbe tog člana, koje propisuju uvjete koje je potrebno ispuniti da bi se moglo smatrati da se određeno lice nalazi u statusu "raspolaganja", te da mu nakon isteka tog statusa može prestati radni odnos.

11. Imajući u vidu navedeno, za razliku od većine sudija Ustavnog suda BiH, smatramo da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!