Službeni glasnik BiH, broj 80/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3144/13, rješavajući apelaciju
Službe za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Službe za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 056717 12 Gži od 2. jula 2013. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3144/13 od 17. jula 2013. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Služba za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 58 0 I 056717 12 Gži od 2. jula 2013. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 056717 09 I od 24. marta 2011. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 I 056717 09 I od 6. januara 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "privremeno prekinuo izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 58 0 I 056717 09 I od 24. marta 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 056717 12 Gži od 2. jula 2013. godine, u dijelu koji se tiče prava na usklađivanje mjesečnog iznosa naknade s prosječnom neto platom u Federaciji Bosne i Hercegovine" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 26. jula 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3144/13 od 17. jula 2013. godine naložio Općinskom sudu da ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 58 0 I 056717 09 I od 6. januara 2011. godine u dijelu koji se tiče prava na usklađivanje mjesečnog iznosa naknade s prosječnom neto plaćom u Federaciji Bosne i Hercegovine.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Redže Sinanovića, kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 22. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Redžo Sinanović je dostavio 6. augusta 2013. godine, Kantonalni sud 28. augusta 2013. godine i Općinski sud 29. augusta 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Redže Sinanovića dostavljen je apelantu 22. augusta 2013. godine, a odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda 3. septembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je donio Rješenje broj UP/I-04/3-3796/2-2007 od 4. maja 2007. godine kojim je Redži Sinanoviću utvrđeno pravo na novčanu naknadu po osnovu učešća u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od tri godine, počevši od 1. maja 2007. do 30. aprila 2010. godine, te određeno da visina novčane naknade iznosi 150,80 KM mjesečno, odnosno 25% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnoj godini prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.
8. Redžo Sinanović (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu apelantovog Rješenja broj UP/I-04/3-3796/2-2007 od 4. maja 2007. godine, radi isplate neisplaćenih naknada za april, maj i juni 2008. godine u ukupnom iznosu od 496,50 KM (po 165,50 KM mjesečno), te isplate razlike naknada za januar, februar, mart, juli, august, septembar, oktobar, novembar i decembar 2008. godine u iznosu od 132,30 KM.
9. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja, donio Rješenje o izvršenju broj 58 0 I 056717 09 I od 6. januara 2011. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.
10. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelant je podnio prigovor Općinskom sudu, koji je Rješenjem broj 58 0 I 056717 09 I od 24. marta 2011. godine odbio apelantov prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, prije svega, naveo da je potraživanje tražioca izvršenja određeno kvalifikovanom izvršnom ispravom, kao i da u postupku izvršenja važi načelo formalnog legaliteta. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da nije u mogućnosti da preispituje izvršni naslov, te da je predmetna izvršna isprava u potpunosti podobna za izvršenje u smislu odredaba člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 8. stav 3. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima demobiliziranih branilaca) propisano da "nezaposleni demobilizirani branioci kojima je priznato pravo učešća u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje jedne godine imaju pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine iz prethodne godine". Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 11. stav 1. Uputstva o načinu ostvarivanja i isplate novčane naknade demobiliziranih branilaca za vrijeme nezaposlenosti (u daljnjem tekstu: Uputstvo), koje je donio Federalni zavod za zapošljavanje, propisano da "visinu novčane naknade čini 25% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnoj godini prema podacima Federalnog zavoda za statistiku". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant u obavezi da mjesečne novčane naknade demobiliziranih branilaca za 2008. godinu uskladi s osnovicom od 25% prosječne neto plaće isplaćene u 2007. godini prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 I 056717 12 Gži od 2. jula 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da "sud u izvršnom postupku ne preispituje izvršni naslov, budući da je predmetna izvršna isprava u potpunosti bila podobna za izvršenje", te da je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da nije bio dužan da usklađuje visinu novčanih naknada u 2008. godini s osnovicom od 25% prosječne neto plaće isplaćene u prethodnoj godini, Kantonalni sud je naveo da su takvi navodi neosnovani, budući da Zakon o pravima demobiliziranih branilaca ukazuje na suprotno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je povrijeđen princip pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da se Rješenje broj UP/I-04/3-3796/2-2007 od 4. maja 2007. godine ne može smatrati podobnom izvršnom ispravom za izvršenje na način kako je to tražilac izvršenja odredio u svom prijedlogu, te da je samim tim prvostepeni sud odredio izvršenje koje ne proizlazi iz predmetnog rješenja čime je postupio suprotno odredbama člana 27. ZIP-a. Apelant dalje navodi da je isključiva nadležnost apelanta kao upravnog organa da odlučuje o pitanju prava na novčanu naknadu po osnovu učešća u odbrani Bosne i Hercegovine. Naime, apelant navodi da samim tim kod određivanja "predmeta, vrste, obima i vremena ispunjenja obaveze" (član 24. stav 2. ZIP-a) upravni organ ima isključivu diskreciju (pravo) da tumači relevantne odredbe Zakona o pravima demobiliziranih branilaca. Međutim, apelant ukazuje da se u predmetnom slučaju upravo dogodilo da je sudski organ, davanjem svog tumačenja navedenog zakona u okviru izvršnog postupka, preuzeo diskreciju i ovlaštenje upravnog organa (apelanta) i time prekršio odredbe člana 47. stav 1. tačka 1. u vezi s članom 27. ZIP-a. Zatim, apelant navodi da je pravo na novčanu naknadu po osnovu učešća u odbrani BiH regulirano odredbama člana 6. stav 1. tačka 1. i čl. 7. i 8. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca. U vezi s tim, apelant ukazuje da se osnovica za novčano potraživanje određuje na osnovu prosječne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine u godini koja je prethodila donošenju rješenja (član 7), te da se rješenje odnosi na određeni vremenski period, od jedne do tri godine (član 8. st. 3. i 4). Pri tome, apelant ističe da nijednom odredbom tog zakona nije eksplicitno propisano da se fiksni iznosi naknade, koji su određeni u momentu donošenja rješenja, revaloriziraju prema promjenama neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Također, apelant navodi da se u konkretnom slučaju krši i princip pravne sigurnosti, budući da su osporena rješenja dijametralno suprotna sudskoj praksi kakvu su zauzeli sudovi u Zeničko-dobojskom kantonu, a koja se tiče identičnog pitanja (u prilogu dostavljena relevantna sudska odluka).
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da je odluka tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, bez učinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da osporenom presudom tog suda nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Općinski sud je naveo da je, po mišljenju tog suda, osporena odluka tog suda zakonita, te da su samim tim neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu. Općinski sud je naveo da apelantovo Rješenje UP/I-04/3-3796/2-2007 od 4. maja 2007. godine ispunjava uvjete propisane članom 23. stav 2. ZIP-a, odnosno da predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje u smislu člana 27. stav 1. ZIP-a.
15. Tražilac izvršenja je, prije svega, naveo da apelant nije izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda, odnosno da nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, te da je stoga predmetna apelacija preuranjena. Tražilac izvršenja je dalje naveo da je Federalni zavod za zapošljavanje donio Uputstvo o načinu ostvarivanja i isplate naknade demobiliziranim braniocima za vrijeme nezaposlenosti, te da je Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata svojim Dopisom broj 05-02-498/08 od 11. februara 2008. godine potvrdilo da se novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti usklađuju s prosječnom plaćom u Federaciji Bosne i Hercegovine iz prethodne godine prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. Također, tražilac izvršenja je naveo da je Hercegovačko-neretvanski kanton u više od 3.000 slučajeva isplatio usklađene naknade demobiliziranim braniocima, među kojima je i tražilac izvršenja, te da nema razloga da se to ne učini i u ostalim slučajevima.
V. Relevantni propisi
16. U
Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:
Član 23. stav 1. tačka 2.
(1) Izvršne isprave su:
2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno;
Član 24. stav 2.
(2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima […].
Član 27. stav 1.
(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Član 36. stav 1.
(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
Član 39. st. 1. i 4.
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.
(4) Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.
17. U
Zakonu o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 61/06, 27/08 i 32/08) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
Demobiliziranim braniocem, u smislu ovog Zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane i policije nadležnog organa unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: oružane snage), koji je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine, odnosno do prestanka neposredne ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnog vojnog organa, kao i lice koje je učestvovalo u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu prije 18.09.1991. godine a koje je angažirano od nadležnih organa.
Član 6. stav 1. tačka 1.
Pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom lica iz člana 2. ovog Zakona imaju pravo na:
1. novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti;
Član 7.
Osnovicu za sva novčana primanja, prema ovom Zakonu, čini prosječna mjesečna neto-plaća isplaćena u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) u prethodnoj godini, prema podacima Zavoda za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 8.
Nezaposleni demobilizirani branilac ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti zavisno od vremena provedenog u oružanim snagama.
Pravo iz stava 1. ovog člana može ostvariti demobilizirani branilac koji se prema Zakonu o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 55/00, 41/01 i 22/05) smatra nezaposlenim licem.
Nezaposleni demobilizirani branilac kojem je priznato učešće u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju najmanje od jedne godine ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti u iznosu od 25% od prosječne plaće u Federaciji iz prethodne godine i to najduže jednu godinu od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno prijavljivanjem nadležnom zavodu za zapošljavanje do zaposlenja ili odbijanja ponuđenog zaposlenja koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.
Pod uvjetima i na način iz prethodnog stava za učešće u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine, demobilizirani branioc ima pravo na novčanu naknadu u trajanju od najduže dvije godine, a za učešće u odbrani tri godine ima pravo na naknadu u trajanju od najduže tri godine.
Član 10. stav 2.
Direktor Federalnog zavoda za zapošljavanje u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijet će bliži propis o načinu ostvarivanja i isplate novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti.
18.
Uputstvo o načinu ostvarivanja i isplate naknade demobiliziranim braniocima za vrijeme nezaposlenosti koje je donio direktor Federalnog zavoda za zapošljavanje na osnovu člana 10. stav 2. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" broj 61/06), u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
(1) Visinu novčane naknade čini 25% prosječne neto plate isplaćene u Federaciji BiH u prethodnoj godini, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.
(2) Novčana naknada iz stava 1. ovog člana nezaposlenom demobiliziranom braniocu isplaćuje se mjesečno počev od dana podnošenja zahtjeva u trajanju:
a) 12 mjeseci za učešće u odbrani BiH od najmanje 1 do 2 godine,
b) 24 mjeseca za učešće u odbrani BiH od 2 do 3 godine,
c) 36 mjeseci za učešće u odbrani BiH od tri i više godina.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 056717 12 Gži od 2. jula 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2013. godine tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je povrijeđen princip pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj
U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 8. stav 3. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i člana 11. stav 1. Uputstva, obavezali apelanta da tražiocu izvršenja isplati "usklađene" visine mjesečnih novčanih naknada za 2008. godinu. S obzirom da je, dakle, u predmetnom izvršnom postupku došlo do utvrđivanja novih građanskih prava i obaveza, Ustavni sud ukazuje da je samim tim član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
27. Apelant smatra da mu je u predmetnom izvršnom postupku nametnuta obaveza koja ne proizlazi iz izvršne isprave, odnosno da rješenje o izvršenju (u dijelu u kojem su mjesečni iznosi novčane naknade usklađeni s prosječnom neto plaćom u Federaciji Bosne i Hercegovine) ne odgovara izvršnoj ispravi, čime su prekršene relevantne odredbe ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni ZIP-a.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantovim Rješenjem broj UP/I-04/3-3796/2-2007 od 4. maja 2007. godine tražiocu izvršenja utvrđeno pravo na novčanu naknadu po osnovu učešća u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od tri godine, počevši od 1. maja 2007. do 30. aprila 2010. godine, te određeno da visina novčane naknade iznosi 150,80 KM mjesečno, odnosno 25% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnoj godini prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. Ustavni sud dalje zapaža da je tražilac izvršenja podnio prvostepenom sudu prijedlog za izvršenje (na osnovu navedenog rješenja) radi isplate neisplaćenih naknada za april, maj i jun 2008. godine, te radi isplate razlike naknada za 2008. godinu, što u stvari predstavlja razliku između naknade od 150,80 KM mjesečno (koja je utvrđena apelantovim rješenjem) i naknade od 165,50 KM mjesečno (koja čini 25% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine u 2007. godini). Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući po tako podnesenom prijedlogu za izvršenje, u predmetnom izvršnom postupku dozvolili predloženo izvršenje, uz obrazloženje da je apelant u "obavezi" da mjesečne iznose naknada za 2008. godinu uskladi s osnovicom od 25% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine u 2007. godini, u skladu s odredbama člana 8. stav 3. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i člana 11. stav 1. Uputstva.
30. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je izvršni sud, prema načelu strogog formalnog legaliteta, vezan sadržajem izvršne isprave, te da se ne može upuštati u ispitivanje zakonitosti i pravilnosti izvršne isprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja pozvao na navedeno načelo, ali da u suštini, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije ispoštovao to načelo. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 36. stav 1. ZIP-a propisano da u prijedlogu za izvršenje mora biti naznačena izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu s načelom strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja, uz prijedlog za izvršenje moraju podnijeti određeni prilozi kojima se u pravilu dokazuje postojanje pretpostavki za usvajanje tog prijedloga, te da najvažniji prilog predstavlja izvršna isprava na osnovu koje se traži izvršenje. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 39. stav 1. ZIP-a propisano da u rješenju o izvršenju mora biti naznačena izvršna isprava na osnovu koje se određuje izvršenje, dok je odredbama člana 39. stav 4. ZIP-a propisano da rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo, već da se može izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje. Po mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da svi akti u izvršnom postupku (izvršna isprava, prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju) moraju biti u saglasnosti jedni s drugima, što u konačnici znači da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, odnosno da obaveza izvršenika iz rješenja o izvršenju mora biti istovjetna s obavezom dužnika iz izvršne isprave.
31. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak pokrenut na prijedlog tražioca izvršenja, a radi realizacije potraživanja utvrđenog apelantovim Rješenjem broj UP/I-04/3-3796/2-2007 od 4. maja 2007. godine koje je doneseno u upravnom postupku. U vezi s tim za Ustavni sud je neupitno da predmetno rješenje predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 23. stav 1. točka 2. ZIP-a, odnosno da predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje u smislu člana 27. stav 1. ZIP-a, ali samo u onom obimu koji je utvrđen tom izvršnom ispravom. Međutim, evidentno je da je tražilac izvršenja prijedlogom za izvršenje tražio isplatu neisplaćenih naknada za utužene periode (tri mjeseca) u iznosu od 496,50 KM (odnosno165,50 KM mjesečno), kao i isplatu razlike već isplaćenih naknada za devet mjeseci 2008. godine u ukupnom iznosu od 132,30 KM (mjesečni iznos od 14,70 KM) a koja se odnosi na razliku iznosa koji je apelant već isplatio tražiocu izvršenja po rješenju o utvrđivanju prava na naknadu do iznosa od 165,50 KM mjesečno koliko je tražilac izvršenja potraživao prijedlogom za izvršenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantovim rješenjem, kao izvršnom ispravom, određena naknada u iznosu od 150,80 KM mjesečno, te da u izvršnoj ispravi nije navedeno da će se ta novčana naknada usklađivati u zavisnosti od toga da li je došlo do porasta ili smanjenja prosječne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Pri tome, Ustavni sud naglašava da to ne znači da tražilac izvršenja nema pravo na usklađivanje te naknade (jer se Ustavni sud tim pitanjem nije ni bavio u ovom postupku), već da to pravo nije određeno predmetnom izvršnom ispravom, te da stoga nije ni moglo biti realizirano u predmetnom izvršnom postupku.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, na osnovu prijedloga za izvršenje koji nesumnjivo nije u saglasnosti s izvršnom ispravom (u dijelu koji se tiče isplate razlike naknada), donijeli rješenje o izvršenju kojim su nametnuli apelantu obavezu drugačiju od one koja je utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovano na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a, što je za posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te navode o povredi principa pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZIP-a, budući da je rješenjem o izvršenju nametnuo izvršeniku drugačiju obavezu od one koja je utvrđena izvršnom ispravom.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3144/13 od 17. jula 2013. godine.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.