Službeni glasnik BiH, broj 24/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 592/11, rješavajući apelaciju Huseina Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Muratovića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 97 0 P 000041 10 Rev od 22. novembra 2010. godine i broj Gž-489/04 od 23. februara 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Husein Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brezova Polja, kojeg zastupa Muhamed Lišić, advokat iz Brčkog, podnio je 8. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 P 000041 10 Rev od 22. novembra 2010. godine i broj Gž-489/04 od 23. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 19. decembra 2013. godine, a tuženi 24. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene


6. Apelant je sa svojim bratom Mahmutom bio suvlasnik (a od 2005. godine, nakon bratove smrti, vlasnik) mlina sa savremenom opremom i pratećim objektima koji se nalaze u Brezovom Polju u Distriktu Brčko, a koje je, zbog ratnih djelovanja 1992. godine, morao napustiti. Nakon povratka 1997. godine, utvrdivši da su mlin i ostala oprema u dobrom stanju, tražio je da mu Općina Brčko preda mlin u posjed. Prema raspoloživim informacijama, apelant je saznao da je Općina Brčko 18. marta 1997. godine preko ODJP "Stambeno" zaključila ugovor o zakupu mlina i poslovnog prostora sa O.M. iz Hrtkovaca i ovlastila ga da može izvesti renoviranje mlina, ali je mlin demontiran i odvezen u Hrtkovce, Republika Srbija. Pošto je mlin prilikom demontaže oštećen, apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade pričinjene štete. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-274/02-I od 15. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-489/04 od 1. decembra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev (koji je podnio zajedno sa bratom), kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 202.252,23 KM sa zateznom kamatom od 21. juna 2002. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Presudom Apelacionog suda broj Rev-2/05 od 10. marta 2006. godine odbijena je apelantova revizija uz pozivanje na razloge iznesene u nižestepenim presudama Apelacionog i Osnovnog suda. Apelacioni sud je zaključio da materijalno pravo u navedenim presudama nije pogrešno primijenjeno na štetu tužilaca kada je odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, te da nalozi, propisi ili direktive supervizora, prema odredbama Konačne arbitražne odluke za Brčko od 5. marta 1999. godine, imaju prednost u primjeni nad domaćim zakonom u slučaju sukoba, smatrajući da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. specifičnim obavezama, pa je time isključena odgovornost Distrikta Brčko da naknadi predmetnu štetu.

7. Protiv navedene presude Apelacionog suda apelant je 10. maja 2006. godine podnio apelaciju Ustаvnom sudu, koji je Odlukom broj AP 1362/06 od 30. januara 2009. godine, dostupnom na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, apelaciju djelimično usvojio, utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je odlukom ukinuo navedene presude redovnih sudova i naložio Apelacionom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na način da je primjenom materijalnopravnih propisa o utvrđivanju prava na naknadu štete, primjenom Statuta Distrikta Brčko i naloga supervizora narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa pretjeranim ličnim teretom koji apelant mora trpjeti u vidu lišavanja "legitimnog očekivanja" svoje imovine, jer se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenju finansijskih obaveza koje tuženi ima prema apelantu, kako to zaključuju sudovi, već se radi o ispunjavanju obaveze tuženog da apelantu prizna pravo na naknadu štete koja je nastala na njegovoj imovini, pa, stoga, primjena naloga supervizora na konkretan slučaj predstavlja primjenu prava na ovaj pravni odnos, koja ne slijedi opći interes i predstavlja lični i neumjereni teret za apelanta.

Činjenice konkretnog predmeta


8. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-489/04 od 23. februara 2010. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete za mlinska postrojenja, troškove transporta postrojenja, troškove montaže i pribavljanja dozvole za rad isplati ukupan iznos od 162.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. aprila 2004. godine, kao dana kada su vještaci usaglasili svoje nalaze, pa do isplate, te da apelantu na ime izmakle dobiti isplati i iznos od 57.785,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za periode precizirane u presudi pa do isplate. Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 26.556,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do isplate. Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa preko dosuđenih.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je Apelacioni sud u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1362/06 od 30. januara 2009. godine otvorio novu glavnu raspravu na kojoj je proveo brojne dokaze koji su precizirani u presudi, te je ponovio i činjenice predmeta navedene u prethodnim tačkama ove odluke. Navedeno je i da je apelant na ročištu od 16. septembra 2009. godine, pored postojećeg zahtjeva iz tužbe, postavio i zahtjev za isplatu izmakle dobiti u iznosu od po 5.000,00 KM mjesečno od dana podnošenja tužbe koji je, nakon obavljenog vještačenja, preinačio u iznos od 1.994.00 KM, a podneskom od 18. septembra 2009. godine je zatražio i naknadu u iznosu od 4.000,00 KM za troškove pribavljanja dozvole za rad. Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da je nesporno da je apelant, a ranije i njegov brat, u predmetnom mlinu obavljao djelatnost mljevenja žitarica za potrebe stanovništva tog područja i da bi je obavljao i u periodu za koji apelant traži izgubljenu dobit koju bi, po redovnom toku stvari, a po ocjeni tog suda, apelant i ostvario da tuženi nije raspolagao apelantovom opremom koja je u julu 1997. godine i nestala iz mlina. Zbog navedenog, Apelacioni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu obične štete shodno odredbama člana 152. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i dosudio mu iznose za periode navedene u dispozitivu presude.

10. Apelacioni sud je istakao da je, imajući u vidu navedeno, nesporno da je tuženi, osim što je dužan naknaditi običnu štetu za nestalu opremu iz mlina, budući da je njome raspolagao, shodno odredbama člana 155. ZOO, dužan apelantu naknaditi i izmaklu dobit. S tim u vezi, Apelacioni sud je detaljno interpretirao nalaz vještaka tehnološke struke u vezi sa izgubljenom dobiti i istakao da je, shodno tom nalazu, apelant i precizirao iznos koji je po tom osnovu tražio, a kako je navedeno. Apelacioni sud je istakao da, prema ocjeni tog suda, izgubljena dobit u iznosu koji je tražio apelant nije objektivni pokazatelj stvarne apelantove izgubljene dobiti, te je utvrdio da je stvarni iznos koji se može smatrati mjesečnom izmaklom dobiti, a sve na osnovu dopune nalaza vještaka tehnologa, 1.270,00 KM koji je i dosudio apelantu. Dalje je navedeno da mjesečna dobit predstavlja povremeno potraživanje koje dospijeva u mjesečnim iznosima, te da, prema odredbi člana 372. ZOO, ovo potraživanje tražioca zastarijeva u roku od tri godine od dana dospijeća. Imajući u vidu da je apelant tek preinačenom tužbom od 18. septembra 2009. godine zatražio i izmaklu dobit počev od dana podnošenja tužbe, 21. juna 2002. godine, a s obzirom na navedenu zakonsku odredbu, Apelacioni sud je zaključio da su sva apelantova potraživanja po ovom osnovu koja su dospjela na plaćanje do 14. oktobra 2006. godine zastarjela, te da apelantu pripada naknada izmakle dobiti za period od 14. oktobra 2006. godine do 28. decembra 2009. godine a što mu je i dosuđeno u iznosima preciziranim u dispozitivu.

11. Apelacioni sud je obrazložio i da apelantu ne pripada pravo na naknadu obične štete nastale na zgradi mlina u iznosu od 40.254,00 KM, budući da je i to potraživanje zastarjelo. Apelacioni sud je naveo da je apelant podnio tužbu 21. juna 2002. godine, a šteta na objektu je nastala većim dijelom 23. februara 1997. godine a preostalim dijelom prilikom demontaže mlina u martu 1997. godine, što, prema navodima Apelacionog suda, nesporno proizlazi iz zapisnika OJDP "Stambeno" Brčko, nalaza vještaka i ugovora o privremenom zakupu poslovnih prostorija od 18. marta 1997. godine zaključenog između OJDP "Stambeno" Brčko, kao zakupodavca, i Milutina Otržana iz Hrtkovaca, kao zakupca. U vezi s tim Apelacioni sud je istakao da je nesporno da je apelant za nastalu štetu saznao najkasnije u martu 2000. godine, što je, kako je naveo taj sud, utvrđeno na osnovu dokumenata preciziranih u presudi, te da je s obzirom na datum podnošenja tužbe (21. juna 2002. godine) i na istaknuti prigovor zastare tuženog, nesporno da je tužba u tom dijelu podnesena nakon isteka objektivnog petogodišnjeg roka od dana nastanka štete u okviru kojeg je tekao i subjektivni rok od tri godine a koji su propisani članom 376. st. 1. i 2. ZOO. Prema obrazloženju Apelacionog suda, apelantu su dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu preciziranom u dispozitivu a na osnovu odredaba Advokatske tarife RS iz 2000. godine, koja se primjenjuje u Distriktu Brčko, a budući da ga je zastupao advokat sa teritorije RS. Pritom je Apelacioni sud obrazložio da su troškovi obračunati shodno troškovnicima i održanim ročištima, te obavljenim radnjama, što je sve detaljno precizirano u presudi.

12. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili revizije Apelacionom sudu, koji je Presudom broj 97 0 P 000041 10 Rev od 22. novembra 2010. godine revizije odbio kao neosnovane. Odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na apelantove navode, navedeno da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantu pripada pravo na naknadu obične štete prema principu objektivne odgovornosti propisane članom 152. stav 2. ZOO, kao i da mu pripada pravo na naknadu izmakle dobiti, a sve u iznosima i za periode precizirane u presudi. Navedeno je da je pravilan i zaključak drugostepenog suda da je zastarjelo apelantovo potraživanje naknade obične štete i izmakle dobiti za periode u kojima je on odbijen. Ovo stoga što, kako je obrazložio Apelacioni sud, potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje ju je počinilo (subjektivni rok), a da zastarijeva u svakom slučaju u roku od pet godina od nastanka štete (objektivni rok). Navedeno je da institut preinake tužbe ima samo procesnopravni učinak u smislu da se po preinačenoj tužbi može raspravljati i odlučivati u okviru postupka pokrenutog prvobitnom tužbom, a materijalnopravne pretpostavke zahtjeva u preinačenoj tužbi prosuđuju se prema momentu njenog preinačenja, a ne prema momentu podnošenja prvobitne tužbe. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za isplatu naknade štete po osnovu izgubljene dobiti za period od 14. oktobra 2006. godine do presuđenja osnovan, a preostali dio zahtjeva, tj. za period do 14. oktobra 2006. godine zastario, budući da su u odnosu na taj dio potraživanja protekli zastarni rokovi propisani članom 376. st. 1. i 2. ZOO, te da apelant ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na način kako je i dosuđeno, odnosno od dana kada je podnio zahtjev za njenu isplatu. Pri tome je Apelacioni sud naveo da je bez značaja apelantov navod da je za stvarni iznos štete saznao tek nakon obavljenog vještačenja, budući da je vještačenjem samo iskazan iznos štete u novčanom ekvivalentu. Navedeno je i da je neosnovan apelantov prigovor da nije zastarjelo njegovo potraživanje dijela naknade obične štete u iznosu od 40.254,00 KM, jer je, kako smatra Apelacioni sud, dio štete nastao prije 1997. godine, a dio nakon demontaže opreme u martu 1997. godine, budući da je do dana podnošenja tužbe 21. juna 2002. godine nesporno od tih događaja protekao objektivni rok od pet godina, te i zbog toga što apelantovi navodi da je šteta nastala u julu 1997. godine nisu prihvatljivi, budući da se odnose na utvrđeno činjenično stanje a što ne može biti predmet revizione ocjene. Konačno, Apelacioni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor da su pogrešno obračunati troškovi postupka, jer je, kako navodi taj sud, Advokatska tarifa RS, koja je donesena 2000. godine, na snazi kao važeća tarifa u Distriktu Brčko, i to shodno nalogu supervizora od 15. jula 2003. godine, a nova tarifa RS iz 2005. godine, na koju se apelant pozivao, ne može se primijeniti, jer je nisu odobrili nadležni organi Distrikta. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili da je dio njegovog potraživanja zastario, budući da su, kako apelant smatra, sudovi kao dan saznanja za štetu mogli uzeti tek dan kada je ušao u posjed imovine ili najdalje dan kada je završeno vještačenje, jer je tek tada saznao za štetu. Pri tome apelant smatra da nije značajan datum kad je šteta nastala, jer je svakako prekinuo zastarni rok podnošenjem predmetne tužbe. Apelant smatra i da su sudovi pogrešno postupili kada su se pozvali na Advokatsku tarifu RS iz 2000. godine, jer je njegov zastupnik član Advokatske komore RS, zbog čega je jedini validni propis tarifa iz 2005. godine. Apelant navodi i da su redovni sudovi postupili suprotno odluci Ustavnog suda u kojoj je jasno istaknuto da ima legitiman cilj da traži naknadu štete koju je pretrpio na zgradi i opremi, a što su mu redovni sudovi uskratili, te da Ustavni sud mora da mu dosudi svojom odlukom i naknadu štete za periode koji su navodno zastarjeli, kao i sudske troškove koji mu pripadaju po tarifi iz 2005. godine.

b) Odgovor na apelaciju


14. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da su i drugostepena i reviziona presuda donesene bez kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da i dalje ostaje pri razlozima iznesenim u presudama, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. U odgovoru na apelaciju tuženi je ponovio sadržaj osporenih presuda i istakao da su te presude donesene na osnovu pravilne primjene materijalnog prva i na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi


16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03), koji se primjenjuje u Distriktu Brčko, relevantne odredbe glase:

Povremena potraživanja

Član 372.


1. Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja) pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2. Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

Potraživanje naknade štete

Član 376. st. 1. i 2.


1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala

17. U Nalogu supervizora o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine od 15. jula 2003. godine relevantne odredbe glase:

Tačka 1.

Da se odsada nijedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Brčko Distriktu ukoliko ih Skupština Brčko Distrikta ne usvoji kao zakon Brčko Distrikta u skladu sa Konačnom odlukom i Statutom.

Tačka 3.

Da se ovlašćuju Vlada Brčko Distrikta i druge vladine organizacije i tijela da u svom djelokrugu rada donesu podzakonske akte i propise koji su potrebni za provođenje entitetskih zakona koji se još uvijek primjenjuju u Brčko Distriktu.

VI. Dopustivost


18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 97 0 P 000041 10 Rev od 22. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 8. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 8. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su jedan dio njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu obične materijalne štete i izmakle dobiti odbili zbog zastare potraživanja, što je suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 1362/06, i kada su prilikom određivanja visine troškova koji mu pripadaju primijenili Advokatsku tarifu RS iz 2000. godine umjesto tarife iz 2005. godine.

25. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska, pa se, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Ovo stoga što očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, zbog zastare potraživanja, odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu obične štete koja je nastala usljed demontaže mlina početkom 1997. godine za koju je apelant saznao najkasnije 2000. godine, a s obzirom na to da je apelant tužbu podnio 21. juna 2002. godine iz čega proizlazi da je tužba podnesena nakon proteka objektivnog roka od pet godina od nastanka štete u okviru kojeg je tekao i subjektivni trogodišnji, rok. Redovni sudovi su odbili zbog zastare i dio zahtjeva za naknadu izmakle dobiti za period do 14. oktobra 2006. godine, jer je ovaj zahtjev postavljen 14. septembra 2009. godine, a za izmaklu dobit je, kako je utvrđeno, apelant saznao u martu 1997. godine obrazlažući svoju odluku protekom zastarnih rokova propisanih članom 376. st. 1. i 2. ZOO. Dovodeći navedene činjenice i odlučenje redovnih sudova u kontekst sa odredbama člana 376. stav 2. ZOO, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima odluka redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.

27. Ustavni sud smatra da se apelant ne može sa uspjehom pozivati na tvrdnju da je za štetu saznao tek kad je stupio u posjed nekretnina na kojima su se nalazili sporni mlin i oprema, jer se nije nalazio u Brezovom Polju ili eventualno, kako apelant navodi, u trenutku kada je dovršeno vještačenje, budući da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je, u odnosu na nastanak obične štete, tužba podnesena nakon proteka objektivnog roka iako je apelant za nju saznao 2000. godine. Ovo stoga što se, kako je već rečeno, subjektivni rok uvijek mora kretati u okrivu objektivnog roka, pa kako bi u konkretnom slučaju subjektivni rok trajao i nakon isteka objektivnog petogodišnjeg roka, a što zakonskim odredbama nije dopušteno, to Ustavni sud smatra da u obrazloženju redovnih sudova u vezi sa odbijanjem navedenog dijela tužbenog zahtjeva nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su i u odnosu na zastaru potraživanja izmakle dobiti do septembra 2006. godine redovni sudovi obrazložili da je apelant za nastanak izgubljene dobiti saznao kada je demontirana predmetna oprema, jer od tada nije mogao obavljati svoju djelatnost, da je tužbu podnio 21. juna 2002. godine, odnosno da je postavio tužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti tek 14. septembra 2009. godine, do kada su nesumnjivo protekli zastarni rokovi iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, a što je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz njegove Odluke broj AP 1362/06 ne proizlazi, kako to pogrešno tvrdi apelant, da se mora priznati naknada štete i u slučaju zastare potraživanja, budući da, u slučaju kada je istaknut prigovor zastare, kao što je i u konkretnom slučaju, sudovi ne mogu presuditi u korist stranaka ako su njihova potraživanja zastarjela. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode da nije nastupila zastara navedenog dijela njegovog potraživanja smatra neosnovanim.

28. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalne propise kada su utvrdili da mu pripada pravo na naknadu troškova postupka u skladu sa odredbama Advokatske tarife RS iz 2000. godine, jer apelant smatra da je trebalo da bude primijenjena tarifa iz 2005. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je, kako su to naveli i redovni sudovi, Nalogom supervizora od 15. jula 2003. godine propisano da se na teritoriji Distrikta Brčko od sada nijedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Distriktu Brčko ukoliko ih Skupština Distrikta Brčko ne usvoji kao zakon Distrikta Brčko u skladu sa Konačnom odlukom i Statutom. U vrijeme donošenja navedenog naloga na snazi je, vezano za zastupanje advokata koji su članovi Advokatske komore RS, bila navedena tarifa iz 2000. godine, te zbog toga tarifa iz 2005. godine i nije mogla biti primijenjena. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku broj AP 1365/05 od 29. septembra 2006. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, rješavajući pitanje proizvoljnosti primjene Advokatske tarife FBiH iz 2002. godine, a ne tarife iz 2004. godine, u slučaju kada je advokat koji je član Advokatske komore FBiH zastupao stranku pred sudovima Distrikta Brčko, zaključio da nema proizvoljnosti u navedenom postupanju redovnih sudova, budući da je spornim Nalogom supervizora zabranjena primjena bilo kojeg novog zakona ukoliko ne bude usvojen kao zakon Distrikta Brčko. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje Odluke broj AP 1365/05 koje se u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


30. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima je utvrđeno da nema kršenja prava na pravično suđenje, jer je Ustavni sud zaključio da nema ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek


31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

32. U odnosu na navod o kršenju prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, Ustavni sud zapaža da, pored toga što apelant ove navode ničim nije obrazložio, osporene sudske odluke u kojima je utvrđivano pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrži ustavno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

33. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom pri čemu je Apelacioni sud razmotrio apelantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dao razloge zašto je dio tužbenog zahtjeva neosnovan. S obzirom na navedeno, činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim potpunim uspjehom u parničnom postupku ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi pravа na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak


34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u odluci redovnih sudova da je dio apelantovog potraživanja naknade štete za izgubljenu dobit i obične štete zastarjelo zbog proteka zastarnih rokova propisanih članom 376. st. 1. i 2. ZOO, kao ni kada su redovni sudovi, prilikom obračuna troškova postupka, primijenili Advokatsku tarifu RS iz 2000. godine s obzirom na to da je apelanta zastupao advokat koji je član Advokatske komore RS, i kada je primjena navedene tarife u skladu sa Nalogom supervizora od 15. jula 2003. godine.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u slučaju kada Ustavni sud nije ustanovio ništa što bi ukazivalo da je u postupanjima redovnih sudova bilo proizvoljnosti.

36. Nema kršenja prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se postupak u vezi sa pitanjem naknade materijalne štete ne može dovesti u vezu sa garancijama koje pruža navedeni član.

37. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom a činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim potpunim uspjehom u predmetnom parničnom postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!