Službeni glasnik BiH, broj 21/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3364/10, rješavajući apelaciju Nebojše Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Nebojše Janjića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 000195 10 Kž od 20. maja 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 000195 10 Kž od 20. maja 2010. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 000195 08 K od 7. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3364/10 od 13. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. juna 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Tužilaštvo je dostavilo 18. juna 2012. godine, Vrhovni sud 20. juna 2012. godine i Okružni sud 9. jula 2012. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog suda broj 14 0 K 000 195 08 K od 7. decembra 2009. godine apelant je proglašen krivim što je u periodu od kraja 2007. do 6. augusta 2008. godine na području Istočnog Sarajeva neovlašteno, radi daljnje prodaje, na neutvrđen način, nabavio opojne droge čije je držanje i promet zabranjen i ograničen Zakonom o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, tako što je "u magacinu ugostiteljskog objekta "IND", njegovo vlasništvo, opojnu drogu heroin, cannabis i ekstazi držao, vagao, a potom radi dalje prodaje prepakivao u manje paketiće, nakon čega ju je u ugostiteljskom objektu 'IND' ili na drugim mjestima na području Istočnog Sarajeva i šire, sam ili uz pomoć zaposlenih u objektu, prodavao trećeoptuženom Borisu Mitroviću (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi), Dragiši Furtuli, Saši Gutoviću i drugim N.N. licima na području Istočnog Sarajeva i šire, tako što bi kupci prethodno pozivali ili slali SMS poruke na njegov mobilni telefon broj […], te na takav način dogovarali količinu, način, mjesto isporuke navedene opojne droge". Zatim, što je "2. juna 2008. godine u magacinu ugostiteljskog objekta "IND", radi dalje prodaje, držao jednu crveno bijelu PVC kesicu u kojoj se nalazila opojna droga heroin ukupne bruto mase 3,6 grama, žutu PVC kesicu u kojoj se nalazila opojna droga cannabis ukupne bruto mase 167,5 grama, ljubičastu PVC kesicu u kojoj se nalaze 4 manje PVC kesice, pripremljene i upakirane za prodaju, u kojima se nalazila opojna droga heroin ukupne bruto mase 24 grama, crveno bijelu PVC kesicu, u kojoj se nalazi 4 manje kesice pripremljene i upakirane za prodaju, u kojima se nalazila opojna droga heroin ukupne bruto mase 35,2 grama i jednu bijelu PVC kesicu u kojoj se nalazilo 10 komada tableta ekstazi" (tačka 1.1. izreke presude). Također, apelant je proglašen krivim što je 2. juna 2008. godine u magacinu ugostiteljskog objekta "IND", koji je njegovo vlasništvo, neovlašteno držao i posjedovao jednu ručnu bombu M-75, čije nabavljanje i držanje nije dozvoljeno građanima u smislu odredaba člana 7. Zakona o oružju i municiji (tačka 1.2. izreke presude). U izreci predmetne presude je navedeno da je apelant radnjama koje su opisane u tački 1.1. izreke presude počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), a radnjama iz tačke 1.2. izreke presude krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS. Za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZ RS apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, dok mu je za krivično djelo iz člana 399. stav 1. KZ RS izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ujedno određeno da se neće izvršiti ukoliko ne počini novo krivično djelo u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude. Tom presudom je i trećeoptuženi proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok su ostali optuženi u predmetnom postupku oslobođeni od optužbe. Navedeno je da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 7. augusta do 29. decembra 2008. godine.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu materijalnih dokaza optužbe i iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je apelant počinio predmetna krivična djela na način kako je opisano u izreci presude. Naime, Okružni sud je naveo da je na osnovu Zapisnika o pretresu stana-drugih prostorija Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP RS) broj 1-02/6-13/08 od 2. juna 2008. godine i Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS broj 13-02/6-11/08 od 2. juna 2008. godine utvrđeno da su prilikom pretresa magacina ugostiteljskog objekta "IND", koji je apelantovo vlasništvo, pronađene PVC kesice sa sadržajem materija koje su imale karakteristike opojnih droga, kao i jedna ručna bomba M-75. Također, Okružni sud je naveo da je na osnovu Zapisnika Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: CJB Istočno Sarajevo) broj 13-02/6-41 od 3. juna 2008. godine utvrđeno da je tog dana u službenim prostorijama CJB Istočno Sarajevo, u prisustvu okružnog tužitelja, apelanta i njegovog branitelja, izvršeno otvaranje, vizuelni pregled i vaganje predmeta privremeno oduzetih od apelanta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su oduzeti predmeti bili predmet vještačenja, na osnovu naredbe Tužilaštva broj KTA-211/08 od 1. jula 2008. godine, koje je obavljeno u Kriminalističko-tehničkom centru Banjaluka, uz pomoć sudskog vještaka tehnološke struke Biljane Vasić-Dakić, na osnovu čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da su u pitanju opojne droge.

9. U vezi s navedenim, Okružni sud je ukazao da je apelantova odbrana osporavala zakonitost izvršenog pretresa, a time i zapisnika o izvršenom pretresu, kao i da je osporavala zakonitost dokaza pribavljenih na osnovu tog pretresa, navodeći da je pretres izvršen na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak, a da optužba na glavnom pretresu nije prezentirala zapisnik, odnosno službenu zabilješku sudije za prethodni postupak o zaprimanju usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres u smislu odredaba člana 120. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Međutim, po mišljenju Okružnog suda, zakonitost izvršenja radnje pretresanja se cijeni prema vremenu preduzimanja te radnje. Naime, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju pretresanje ugostiteljskog objekta "IND" i magacinskog prostora, koji su apelantovo vlasništvo, izvršeno 2. juna 2008. godine na osnovu Naredbe CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-01/08 od 2. juna 2008. godine, koju je u pisanom obliku sačinilo ovlašteno službeno lice, a koju je usmeno izdao sudija za prethodni postupak Osnovnog suda u Sokocu. Okružni sud je ukazao da su tom prilikom od apelanta oduzeti predmeti koji su navedeni u Zapisniku o izvršenom pretresu broj 13-02/6-13/08 od 2. juna 2008. godine i Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 13-02/611/08 od 2. juna 2008. godine. S obzirom da su ovlaštena službena lica u tom trenutku, dakle, 2. juna 2008. godine, postupala zakonito, na osnovu naredbe koja je izdata u zakonom propisanom obliku i od zakonom potpisanog donositelja, Okružni sud je zaključio da na ocjenu zakonitosti te radnje ne može imati uticaja kasnije (ne)postupanje nadležnog sudije za prethodni postupak, koji nije, u smislu odredaba člana 120. stav 3. ZKP, sačinio zapisnik o zaprimanju usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres. Naime, Okružni sud je ukazao da takav propust sudije za prethodni postupak ne može imati povratno dejstvo, odnosno radnju pretresa, koja je već izvršena na zakonit način, učiniti nezakonitom. Također, Okružni sud je naveo da nije prihvatio kao osnovan ni prigovor apelantove odbrane da se Zapisnik o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-41 od 3. juna 2008. godine ne može smatrati zakonitim dokazom jer okružni tužitelj o tome nije obavijestio sudiju za prethodni postupak u smislu odredaba člana 135. stav 2. ZKP. Naime, po mišljenju Okružnog suda, i pored tog propusta, navedena radnja se smatra zakonitom, budući da su apelantovi interesi bili zaštićeni prisustvom apelanta i njegovog branitelja prilikom vršenja te radnje, koji su potpisali predmetni zapisnik i nisu, pri tome, isticali primjedbe na zakonitost izvršene radnje.

10. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz Zapisnika MUP-a RS broj 11-02/4-15/08 od 6. augusta 2008. godine proizlazi da je tog dana izvršen pretres apelantovog stana, na osnovu Naredbe sudije za prethodni postupak tog suda broj 014-0-KPP-08-000-008 od 5. augusta 2008. godine, kojom prilikom su od apelanta privremeno oduzeti predmeti – mobilni telefoni i SIM kartice, o čemu je apelantu izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je uvidom u navedenu naredbu sudije za prethodni postupak utvrdio da je pretres apelantovog stana izvršen na zakonit način, tj. u skladu sa odredbama čl. 115. do 128. ZKP. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelantove odbrane da je pretres apelantovog stana izvršen bez naredbe sudije za prethodni postupak, odnosno da je pretres izvršen na nezakonit način. Pri tome, Okružni sud je naveo da su oduzeti mobilni telefoni i SIM kartice bili predmet vještačenja, na osnovu Naredbe sudije za prethodni postupak tog suda broj 014-0-KPP-08-000-008 od 15. augusta 2008. godine, na traženje sudskog vještaka elektrotehničke struke Željka Trninića. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke utvrđeno da je apelant, pomoću tih mobilnih telefona i SIM kartica, kontaktirao sa licima kojima je prodavao opojne droge.

11. Okružni sud je dalje naveo da činjenica da se apelant bavio nabavkom i prodajom opojnih droga proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, koji o tome imaju neposredna saznanja i kao uživatelji opojnih droga. Naime, Okružni sud je ukazao da je svjedok Predrag Mojević dao izjavu na zapisnik CJB Istočno Sarajevo od 3. juna 2008. godine, zatim na zapisnik Tužilaštva od 11. augusta 2008. godine, te da je saslušan na glavnom pretresu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz Zapisnika Tužilaštva broj KT-260/08 od 11. augusta 2008. godine proizlazi da je navedeni svjedok tom prilikom izjavio da je u periodu 2003/2004 godine počeo raditi u ugostiteljskom objektu "IND", kako bi otplatio dug apelantu, da su se u tom objektu okupljala lica koja su bila poznata kao konzumenti droga i da su u tom objektu kupovali drogu na način da su prvo naručivali kafu, a da bi im zatim apelant ispod šanka ili u lokalu predavao heroin pakovan uglavnom po jedan gram (koji je u tom periodu koštao 40 KM), a kada apelant nije bio tu, da je drogu prodavao neko od zaposlenih, a poslije novac predavao apelantu. Također, navedeni svjedok je izjavio da je u tom periodu apelant zatražio od njega da prodaje drogu, nakon čega su se posvađali, te je svjedok pobjegao u Beograd i počeo konzumirati drogu, da bi se 2006. godine vratio i počeo ponovo raditi u apelantovom objektu, te da je primijetio da je apelant nastavio da prodaje drogu i da se posao prodaje droge povećao. Okružni sud je ukazao da je navedeni svjedok na glavnom pretresu izmijenio iskaz, tvrdeći da je iskaz dao pod fizičkom prinudom policije. Međutim, Okružni sud je naveo da nije prihvatio iskaz navedenog svjedoka koji je dao na glavnom pretresu, te da je upravo prihvatio kao istinit iskaz koji je svjedok dao pred okružnim tužiteljem od 11. augusta 2008. godine (u kojem je uglavnom ponovio navode date na zapisnik policiji od 3. juna 2008. godine), budući da je sam svjedok izjavio da prilikom davanja iskaza pred okružnim tužiteljem od 11. augusta 2008. godine nije primjenjivanja nikakva prinuda prema njemu, što znači da nije bilo razloga da tada daje lažni iskaz. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je navedeni svjedok na zapisnik Tužilaštva od 1. decembra 2008. godine dobrovoljno prijavio da je od trećeoptuženog, kao i njegovog oca, dobijao prijetnje kako bi promijenio svoj iskaz. S obzirom na to, Okružni sud je naveo je očigledno da je navedeni svjedok na glavnom pretresu izmijenio iskaz iz straha od optuženih. Također, Okružni sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz Nenada Mojevića (oca svjedoka Predraga Mojevića) o tome da je njegov sin maltretiran u policiji, jer taj svjedok nije predočio objektivne dokaze iz kojih proizlazi osnovanost takvih navoda.

12. Okružni sud je dalje naveo da iz Zapisnika Tužilaštva broj KT-352/08 od 4. septembra 2008. godine proizlazi da je svjedok Saša Gutović, koji je, također, radio kao konobar u ugostiteljskom objektu "IND", tom prilikom izjavio da je za svoje potrebe kupovao drogu od apelanta. Također, Okružni sud je naveo da iz Zapisnika CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-10/08 od 3. juna 2008. godine proizlazi da je svjedok Predrag Kulina tom prilikom izjavio da je bio prisutan prilikom pretresa ugostiteljskog objekta "IND" kada su u magacinu tog objekta pronađena narkotička sredstva, te da je jedan period proveo u KPZ "Kula" zajedno sa apelantom koji je tada kod sebe imao opojnu drogu koju je prodavao, te da u posljednje vrijeme nije u kontaktu s njim ali da je čuo da se i dalje bavi prodajom narkotičkih sredstava. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su oba svjedoka izmijenili svoje iskaze na glavnom pretresu, tvrdeći da su ranije iskaze dali pod prinudom policije, a da je svjedok Predrag Kulina tvrdio da je tada bio i pod uticajem droge. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, navedeni svjedoci su govorili istinu prilikom davanja ranijih iskaza, a ne prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu kada su izbjegavali da govore istinu zbog straha od optuženih. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je svjedok Predrag Kulina na zapisnik CJB Istočno Sarajevo od 4. decembra 2008. godine izjavio da je telefonom dobijao prijetnje, te da je bio prisutan kada je otac trećeoptuženog prijetio svjedoku Predragu Mojeviću, kao i da mu je tada taj svjedok rekao da mu trećeoptuženi prijeti i da vrši pritisak na njega da izmijeni svoj iskaz.

13. Okružni sud je naveo da je potvrđeno i izvođenjem dokaza preslušavanjem tonskih zapisa telefonskih razgovora apelanta sa svjedocima i drugim uživateljima opojnih droga da su iskazi navedenih svjedoka koji su dati u istrazi istiniti i da je apelant neovlašteno nabavljao i prodavao opojnu drogu. Naime, Okružni sud je ukazao da je uvidom u Naredbu sudije za prethodni postupak tog suda broj 014-0-KPP-08-000-008 od 29. aprila 2008. godine i ostale naredbe kojima je produžavano provođenje posebnih istražnih radnji, utvrđeno da je navedenim naredbama određeno provođenje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema apelantu, odnosno snimanje telefonskih razgovora apelanta sa konzumentima opojnih droga kojima je prodavao drogu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je analizom snimljenih telefonskih razgovora koje je apelant vodio u periodu od maja do kraja juna 2008. godine, utvrđeno da je apelant sa mobilnog telefona, u cilju prodaje opojne droge, kontaktirao sa svjedocima Predragom Mojevićem, Dragišom Furtula, Sašom Gutevićem i drugim nepoznatim licima, konzumentima opojnih droga. Okružni sud je ukazao da tonski zapisi razgovora označeni br. IID-5, IID-7, IID-1516, IID-1698, IID-1701, IID2009, IID-2384, IID-2526, IID-2612, IID-2296 i IID-329 potvrđuju navode iz optužnice da apelant kontinuirano vršio prodaju opojne droge na području Istočnog Sarajeva i šire. Naime, Okružni sud je ukazao da iz navedenih razgovora proizlazi da je apelant sa konzumentima, kupcima droge, dogovarao količinu, cijenu, način i mjesto prodaje droge, koristeći, pri tome, poznate žargonske izraze.

14. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud ukazao da iz provedenih dokaza optužbe jasno proizlazi da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS. Također, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant u sticaju sa navedenim krivičnim djelom iz člana 224. stav 1. KZ RS počinio i krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS. Naime, Okružni sud je naveo da iz Zapisnika o pretresu stana-drugih prostorija MUP-a RS broj 1-02/6-13/08 od 2. juna 2008. godine i Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS broj 13-02/6-11/08 od 2. juna 2008. godine proizlazi da je prilikom pretresa magacina ugostiteljskog objekta "IND", osim opojne droge, pronađena i jedna ručna bomba M-75, koju je apelant neovlašteno držao. Odlučujući o vrsti i visini krivično-pravne sankcije, Okružni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti kod apelanta cijenio da je porodičan čovjek i otac troje maloljetne djece, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio njegovu raniju osuđivanost, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra (krivična djela uperena protiv zdravlja ljudi, sa višestrukim posljedicama), kao i činjenicu da je krivično djelo učinio radi zarade. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da je apelantu za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZ RS izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a za krivično djelo iz člana 339. stav 1. KZ RS uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ujedno određeno da se neće izvršiti ukoliko ne počini novo krivično djelo u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude.

15. Odlučujući o žalbama okružnog tužitelja, apelanta i trećeoptuženog protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 000195 10 Kž od 20. maja 2010. godine kojom je žalba okružnog tužitelja djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni u odnosu na apelanta tako što je apelantu za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je primjenom odredaba člana 42. stav 2. tačka 2. KZ RS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci, dok su žalbe apelanta i trećeoptuženog odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da je na početku predmetnog krivičnog postupka, u fazi istrage, bio bez branitelja 12 dana, što je u suprotnosti s odredbama člana 53. stav 2. ZKP, sami po sebi nisu dovoljni da bi se izveo zaključak o postojanju bilo koje od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka u smislu člana 311. ZKP. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant u žalbi propustio da ukaže na koji način je takav propust organa koji vodi krivični postupak uticao na zakonitost pobijane presude. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da time ne želi dovesti u pitanje eventualno postojanje povrede ljudskih prava i mogućnost apelanta da u odgovarajućem postupku traži utvrđenje te povrede. Vrhovni sud je dalje naveo da taj sud dijeli stav prvostepenog suda da za ocjenu zakonitosti radnje pretresa nije od uticaja kasnije (ne)postupanje nadležnog sudije za prethodni postupak, koji nije, u smislu odredaba člana 120. stav 3. ZKP, sačinio zapisnik o zaprimanju usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres, budući da taj propust ne može imati povratno dejstvo, odnosno da ne može radnju pretresa koja je već izvršena zakonito učiniti nezakonitom. Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da nije proveden nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su ovlaštena službena lica izvršila pretres na osnovu usmene naredbe za pretres, te da ne postoji dokaz o sadržaju te usmene naredbe. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je taj apelantov navod u suprotnosti sa sadržajem Naredbe CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-01/08 od 2. juna 2008. godine, koju je u pisanom obliku sačinilo ovlašteno službeno lice, a koju je usmeno izdao sudija za prethodni postupak Osnovnog suda u Sokocu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio uvid u tu naredbu koja predstavlja dio dokaznog materijala u smislu odredaba člana 289. stav 1. ZKP. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se postojanje naredbe za pretres, koju je sudija dao u usmenom obliku, može dokazivati samo na osnovu zapisnika, budući da bi to bilo suprotno principu slobodne ocjene dokaza prema kojem sud kod utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja neke činjenice nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava zakonitost Zapisnika o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-41 od 3. juna 2008. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelant istovjetne navode isticao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, te da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje u vezi tih navode, koje prihvata i taj sud.

17. Nadalje, na apelantove navode da su saslušani svjedoci tokom istrage dali iskaze jer ih je na to prinudila policija, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge zašto je prihvatio iskaze svjedoka koje su dali u istrazi, te utvrdio upravo suprotno od onoga što se tvrdi u žalbi, a prethodno i u toku glavnog pretresa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su pritisci na svjedoke postojali, ali tek nakon davanja iskaza u istrazi, u smislu da promijene već date iskaze, o čemu je prvostepeni sud dao iscrpno i sadržajno obrazloženje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da pritisci na svjedoke nisu postojali prilikom davanja iskaza u Tužilaštvu, te da je stoga taj sud u cijelosti prihvatio obrazloženje pobijane presude, a koje nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pažljivo cijenio iskaz svjedoka Predraga Mojevića koji je dat u toku istrage, te da je iskaz navedenog svjedoka doveo u vezu sa drugim provedenim dokazima, a da činjenica da je navedeni svjedok ovisnik o opojnoj drogi sama po sebi ne može umanjiti dokaznu vrijednost njegovog iskaza. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da u toku postupka nije izveden dokaz čitanjem izvoda iz kaznene evidencije koja se odnosi na apelanta. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se u spisu predmeta nalazi izvod iz kaznene evidencije za sve optužene, koji je izveden na glavnom pretresu od 30. marta 2009. godine, u prilogu Dopisa Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo broj 02/1-1-2-04-8-2/5665 od 26. decembra 2008. godine iz kojeg proizlazi da je apelant do tada pet puta osuđivan. Imajući u vidu apelantovu raniju osuđivanost, a posebno da se protiv apelanta vodi krivični postupak za sticaj krivičnih djela, Vrhovni sud je naveo da se nisu stekli uvjeti za izricanje uvjetne osude apelantu za krivično djelo iz člana 399. stav 1. KZ RS, budući da se ne može očekivati da bi samo upozorenjem, a ne i izvršenjem kazne kojom se prijeti, bila postignuta svrha kažnjavanja. U pogledu krivičnog djela iz člana 224. stav 1. KZ RS, Vrhovni sud je naveo da je apelantu za to krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te da je, pri tome, cijenio sve okolnosti spomenute u pobijanoj presudu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je, primjenom odredaba člana 42. stav 2. tačka 2. KZ RS, osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci, kojom će se, po ocjeni tog suda, postići svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, navodi da je 12 dana bio u pritvoru bez postavljenog branitelja, što je suprotno odredbama člana 53. ZKP, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu. Apelant dalje navodi da je prvostepena presuda zasnovana, između ostalog, na zapisniku o pretresu apelantovih prostorija i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta. U vezi s tim, apelant navodi da je pretres njegovih prostorija izvršen na osnovu "navodne" usmene naredbe sudije za prethodni postupak, a da u predmetnom spisu ne postoji dokaz da je sudija za prethodni postupak izdao naredbu za pretres. Naime, apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o propustu sudije za prethodni postupak da sačini zapisnik o primanju usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretres, kao i o propustu da sačini zapisnik o doslovnom bilježenju razgovora policijskih službenika i sudije za prethodni postupak, kako to nalažu odredbe člana 120. stav 3. ZKP. Pri tome, apelant ističe da je "navodna" usmena naredba za pretres predstavljala odlučan dokaz na osnovu kojeg je zasnovana odluka o apelantovoj odgovornosti za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZ RS, te ujedno jedini dokaz na osnovu kojeg je zasnovana odluka o apelantovoj odgovornosti za krivično djelo iz člana 399. stav 1. KZ RS. S obzirom da je, dakle, pretres njegovih prostorija izvršen suprotno odredbama ZKP, apelant ukazuje da se na dokazima, koji su sačinjeni i prikupljeni na osnovu tog pretresa, ne može zasnovati sudska odluka u smislu odredaba člana 10. ZKP. Također, apelant navodi da zapisnik o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta (tj. opojne droge) predstavlja nezakonit dokaz na kojem se ne može zasnovati sudska odluka, budući da se radi o nezakonito oduzetim predmetima, te da je ta procesna radnja obavljena suprotno odredbama člana 135. ZKP (tj. o toj radnji nije bio obaviješten sudija za prethodni postupak).

19. Nadalje, apelant navodi da u sljedeću skupinu dokaza, koji su pribavljeni protivno odredbama ZKP i na kojima se ne može zasnovati sudska odluka, spadaju iskazi saslušanih svjedoka, koji su dati pod prinudom. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud, prilikom donošenja svoje presude, najviše cijenio iskaz svjedoka Predraga Mojevića koji je taj svjedok dao na zapisnik Tužilaštva od 11. augusta 2008. godine. Međutim, apelant smatra da se na iskazu tog svjedoka nije mogla zasnovati sudska odluka. Naime, apelant navodi, kao prvo, da je navedeni svjedok svoj prvi iskaz dao pred policijom, te da je riječ o uopćenom iskazu koji uopće ne tereti apelanta, a zatim, kao drugo, da je svoj drugi iskaz dao pred okružnim tužiteljem pod okolnostima pobliže opisanim na glavnom pretresu (tj. da su ga prije dovođenja pred okružnog tužitelja radnici policije udarali, stavljali pištolj u usta i sl., te da je svoj iskaz dao pod prinudom jer se plašio kako će policija reagovati nakon davanja iskaza u Tužilaštvu). Pri tome, apelant navodi da je u vezi s navodima svjedoka Predraga Mojevića kako ga je maltretirala policija, odbrana saslušala kao svjedoka njegovog oca Nenada Mojevića, koji je bio očevidac tih događaja, čiji iskaz je, po apelantovom mišljenju, uvjerljiv i istinit, budući da taj svjedok ni na koji način nije bio motiviran da daje lažan iskaz. Apelant dalje navodi da je i svjedok Saša Gutović na glavnom pretresu tvrdio da je svoj raniji iskaz dao pod prinudom policije, da je čak na glavnom pretresu pokazao i objektivnu dokumentaciju o pretrpljenim povredama u policiji, a da je na okolnost maltretiranja tog svjedoka svjedočio i njegov otac. Također, apelant navodi da su i ostali saslušani svjedoci, na čijim iskazima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, tvrdili da su svoje izjave u istrazi dali "pod okolnostima pritiska da se tereti apelant". Konačno, apelant navodi da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo da se u spisu predmeta nalazi izvod iz kaznene evidencije iz koje je vidljivo da je apelant do tada pet puta osuđivan. S obzirom da је takav zaključak poslužio dugostepenom sudu kao osnov za preinačenje prvostepene presude na štetu apelanta, apelant je naveo da je u prilogu apelacije dostavio zapisnik sa glavnog pretresa od 30. marta 2009. godine u kojem nije navedeno da je na tom pretresu izveden taj dokaz.

b) Odgovor na apelaciju


20. Vrhovni sud je naveo da presuda tog suda sadrži potrebne razloge, da je u skladu s odredbama ZKP, koje su u saglasnosti s odredbama Evropske konvencije. Vrhovni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije upravo iz razloga koji su navedeni u presudi tog suda.

21. Okružni sud je naveo da su netačni apelantovi navodi o tome da su mu u toku krivičnog postupka pred tim sudom prekršena prava zagarantirana odredbama ZKP i odredbama Evropske konvencije. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao razloge za svoje odlučenje, koje sadrži i obrazloženje u vezi s navodnim povredama odredaba ZKP koje je odbrana isticala u toku krivičnog postupka.

22. Tužilaštvo je navelo da su tokom istrage sve procesne radnje izvedene u skladu sa odgovarajućim odredbama ZKP čija zakonitost je potvrđena odlukama prvostepenog i drugostepenog suda. Tužilaštvo je navelo da se ocjenom ukupnosti provođenja krivičnog postupka ni u jednom dijelu ne može izvesti zaključak da je sam postupak ili izvođenje pojedinih dokaza posljedica nezakonite primjene odredaba ZKP, niti da su dokazi provođeni i da su činjenice utvrđene povredom apelantovih prava u krivičnom postupku.

V. Relevantni propisi


23. U Zakon o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 53. stav 2.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati braniоoca

(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

Član 120.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe

(1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odgađanja.

(2) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prepis čija se istovjetnost ovjerava i čuva sa originalnim zapisnikom.

(3) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prepis, ovjeriti istovjetnost prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora, sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Član 121.
Izdavanje naredbe za pretresanje

(1) Ako sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretres.

(2) Kad sudija za prethodni postupak odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnosilac takvog zahtjeva sam će sastaviti naredbu u skladu sa članom 122. ovog zakona i pročitat će ga u cjelini sudiji za prethodni postupak.

Član 135. st. 1. i 2.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i

dokumentacije

(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

Član 311. stav 1. tačka z)
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

VI. Dopustivost


24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 14 0 K 000195 10 Kž od 20. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

32. Apelant smatra da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na dokazima na kojima sud ne može zasnovati svoju odluku u smislu odredaba člana 10. ZKP tj. na nezakonito pribavljenim dokazima, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje. Pri tome, posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem je odluka koja se osporava zasnovana.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, smatra da je pretresanje njegovih prostorija tj. ugostiteljskog objekta "IND" izvršeno suprotno odredbama člana 120. stav 3. ZKP, te da se stoga na dokazima, koji su pribavljeni na osnovu tog pretresa, ne može zasnovati sudska odluka u smislu odredaba člana 10. stav 2. ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o identičnom pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 291/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 291/08 od 19. novembra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao "da je odredbama člana 120. stav 3. ZKP eksplicitno propisano da će, u slučaju izdavanja naredbe za pretresanje na osnovu usmenog zahtjeva, sudija za prethodni postupak zapisati daljnji tok razgovora i potpisanu kopiju zapisnika predati sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, ova odredba je, nesporno, imperativnog karaktera i jasno i nedvosmisleno nameće obavezu sudiji za prethodni postupak da sačini zapisnik prilikom izdavanja naredbe za pretres na osnovu usmenog zahtjeva i da taj zapisnik preda sudu u roku od 24 sata. Ustavni sud smatra da je ova obveza nametnuta upravo radi jamstva da je usmena naredba za pretres izdata isključivo na osnovu odobrenja sudije za prethodni postupak, odnosno da je ostvarena funkcija suda u pogledu utvrđivanja postojanja zakonskih uvjeta za pretresanje, a sam rok od 24 sata isključuje mogućnost eventualnih naknadnih zloupotreba. U vezi s tim, proizlazi da bi propust sudije za prethodni postupak da sačini zapisnik i preda ga sudu, kako je propisano odredbom člana 120. stav 3. ZKP, predstavljao apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP jer pretresanje koje je izvršeno mimo zakonskih propisa čini preduzetu radnju nezakonitom, što ima za posljedicu da se dokazi pribavljeni tom radnjom ne mogu koristiti u dokaznom postupku, imajući u vidu odredbu člana 10. stav 2. ZKP kojom je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP" (tačka 41. Odluke). Imajući u vidu da i u konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak nije postupio u skladu sa odredbama člana 120. stav 3. ZKP, kako to jasno proizlazi iz osporenih odluka, što, dakle, radnju pretresanja čini nezakonitom, Ustavni sud ukazuje da se samim tim dokazi, koji su pribavljeni na osnovu tog pretresa, smatraju nezakonitim dokazima u smislu odredaba člana 10. stav 2. ZKP.

34. Također, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da zapisnik o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta (tj. opojne droge) predstavlja nezakonit dokaz na kojem se ne može zasnovati sudska odluka, budući da se radi o nezakonito oduzetim predmetima, te da je ta procesna radnja obavljena suprotno odredbama člana 135. ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u gore navedenoj odluci, također, ukazao da "obrazloženje [osporene sudske odluke] u potpunosti zanemaruje imperativne odredbe st. 1. i 2. člana 135. ZKP kojima je propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj, te da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu od koje je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i braniteljа. Ustavni sud podsjeća na to da odsustvo navedenih osoba (fizičke ili pravne osobe od koje je predmet oduzet, sudije za prethodni postupak i braniteljа) ne sprečava tužitelja da izvrši otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ali da će u zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj naznačiti osobe koje su […] prisustvovale ovoj radnji, odnosno njihovo odsustvovanje, uz napomenu da su navedene osobe uredno obaviještene" (tačka 48. Odluke). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da tužitelj o "otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta" nije obavijestio sudiju za prethodni postupak kako je to propisano odredbama člana 135. stav 2. ZKP. S obzirom na to, te imajući u vidu da se radi o "predmetima" koji su oduzeti prilikom nezakonitog pretresa, Ustavni sud ukazuje da se Zapisnik o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-41 od 3. juna 2008. godine smatra nezakonitim dokazom u smislu odredaba člana 10. st. 2. i 3. ZKP.

35. Međutim, kada je u pitanju krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje utvrđenje da je apelant počinio predmetno krivično djelo zasnovali i na iskazima saslušanih svjedoka, te na tonskim zapisima telefonskih razgovora između apelanta i svjedoka i drugih uživatelja opojnih droga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka koje su dali u istrazi, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio izmijenjene iskaze saslušanih svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao da su iskazi saslušanih svjedoka (iz kojih proizlazi da je apelant neovlašteno nabavljao i prodavao opojnu drogu) potvrđeni tonskim zapisima telefonskih razgovora između apelanta i saslušanih svjedoka i drugih uživatelja opojnih droga, te u tom smislu dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, izuzev odluke o krivično-pravnoj sankciji, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava navode drugostepenog suda da je na glavnom pretresu održanom 30. marta 2009. godine prvostepeni sud izvršio uvid u izvod iz kaznene evidencije koja se odnosi na apelanta, Ustavni sud smatra da takvi navodi sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te da su stoga neosnovani. Također, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer 12 dana bio u pritvoru bez postavljenog braniteljа, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS, zasnovane, ne samo na dokazima koji su pribavljeni na osnovu nezakonitog pretresa apelantovih prostorija, već i na ostalim dokazima.

36. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je u tački 1.1. izreke osporene prvostepene presude navedeno da je apelant počinio krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZ RS na način da je "u magacinu ugostiteljskog objekta 'IND', njegovo vlasništvo, opojnu drogu heroin, cannabis i ekstazi držao, vagao, a potom radi dalje prodaje prepakivao u manje paketiće, nakon čega ju je u ugostiteljskom objektu 'IND' ili na drugim mjestima na području Istočnog Sarajeva i šire, sam ili putem zaposlenih u objektu, prodavao trećeoptuženom Borisu Mitroviću, Dragiši Furtuli, Saši Gutoviću i drugim N.N. licima na području Istočnog Sarajeva i šire, tako što bi kupci prethodno pozivali ili slali SMS poruke na njegov mobilni telefon broj […], te na takav način dogovarali količinu, način, mjesto isporuke navedene opojne droge". Zatim, što je "2. juna 2008. godine u magacinu ugostiteljskog objekta "IND", radi dalje prodaje, držao jednu crveno bijelu PVC kesicu u kojoj se nalazila opojna droga heroin ukupne bruto mase 3,6 grama, žutu PVC kesicu u kojoj se nalazila opojna droga cannabis ukupne bruto mase 167,5 grama, ljubičastu PVC kesicu u kojoj se nalaze 4 manje PVC kesice, pripremljene i upakirane za prodaju, u kojima se nalazila opojna droga heroin ukupne bruto mase 24 grama, crveno bijelu PVC kesicu, u kojoj se nalazi 4 manje kesice pripremljene i upakirane za prodaju, u kojima se nalazila opojna droga heroin ukupne bruto mase 35,2 grama i jednu bijelu PVC kesicu u kojoj se nalazilo 10 komada tableta ekstazi". S obzirom da, dakle, tačka 1.1. izreke presude ne odgovara u potpunosti dokazima koji su ocijenjeni kao zakoniti dokazi, već da sadrži činjenice i okolnosti koje se zasnivaju i na nezakonitim dokazima, što jasno proizlazi iz citiranog dijela izreke presude, Ustavni sud smatra da je samim tim osporenim odlukama redovnih sudova, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZ RS, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. S druge strane, kada je u pitanju krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu Zapisnika o pretresu stana-drugih prostorija MUP-a RS broj 1-02/6-13/08 od 2. juna 2008. godine i Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS broj 13-02/6-11/08 od 2. juna 2008. godine utvrdili da je prilikom pretresa magacina ugostiteljskog objekta "IND", koji je apelantovo vlasništvo, pronađena jedna ručna bomba M-75, koju je apelant neovlašteno držao, te slijedom toga proglasili apelanta krivim za predmetno krivično djelo. S obzirom da je Ustavni sud već ukazao da se dokazi, koji su pribavljeni na osnovu pretresa apelantovih prostorija, smatraju nezakonitim dokazima u smislu odredaba člana 10. stav 2. ZKP, Ustavni smatra da je osporenim odlukama, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo iz člana 399. stav 1. KZ RS, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada izreka sudske odluke sadrži činjenice i okolnosti koje se zasnivaju na nezakonitim dokazima, odnosno kada je osporena odluka zasnovana na dokazima na kojima sud ne može zasnovati svoju odluku u smislu odredaba člana 10. stav 2. ZKP.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!