Službeni glasnik BiH, broj 101/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1772/09, rješavajući apelaciju Igora Dučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/09 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Igora Dučića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 725 od 5. marta 2009. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Igor Dučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 725 od 5. marta 2009. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 2009 od 8. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku KTK „Visoko“ Visoko (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Slavka Kalajdžića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 15. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. septembra 2009. godine, Okružni i Osnovni sud, te prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 18. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu kojom je tražio da sud obaveže prvotuženog i drugotuženog da mu solidarno predaju u posjed nekretninu (poslovni prostor) u Trebinju, ulica Beogradska broj 13, kao i da mu solidarno isplate mjesečnu najamninu od 1.200,00 KM sa kamatama od 1. jula 2004. godine pa sve dok mu predmetnu nekretninu ne predaju u posjed.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-10/05 od 3. marta 2006. godine obavezani su tuženi da apelantu predaju u posjed nekretninu preciznije označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), te da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Navedenom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu isplaćuju mjesečnu zakupninu sa kamatom, kako je precizirano izrekom presude. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelant i drugotuženi.

8. Protiv presude Osnovnog suda žalbu su izjavili apelant i drugotuženi. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 209 od 8. marta 2007. godine žalba drugotuženog je uvažena i prvostepena presuda djelimično preinačena u dijelu kojim je bio usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, te je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženog. Navedenom presudom apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi plate mjesečnu najamninu za predmetni poslovni prostor. Apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je prvo naveo da je apelant izjavio žalbu protiv dijela prvostepene presude kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu zakupnine a da je drugotuženi žalbu izjavio protiv dijela prvostepene presude kojom mu je nametnuta obaveza predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora. Okružni sud je, dalje, naveo da je apelant kao kupac zaključio kupoprodajni ugovor sa prvotuženim 10. juna 2004. godine, te da je predmet kupovine bio predmetni poslovni prostor. Apelant nije ušao u posjed poslovnog prostora, jer se drugotuženi nalazio u posjedu istog poslovnog prostora. Naime, predmetni poslovni prostor drugotuženi je kupio od preduzeća KTK „Alhos“ AD Sokolac 26. decembra 2002. godine, od kada se nalazi u njegovom posjedu. Drugotuženi se nije uknjižio u zemljišnoj knjizi, jer je u međuvremenu pokrenut sudski spor povodom tužbe KTK „Alhos“ AD Sokolac protiv prvotuženog radi priznanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru i postupak nije bio okončan. Apelant se upisao u zemljišne knjige kao vlasnik jer je predmetni poslovni prostor prije nego ga je apelant kupio bio upisan u zemljišnim knjigama na prvotuženog, s kojim je apelant zaključio kupoprodajni ugovor 10. juna 2004. godine.

9. Okružni sud je naveo da je KTK „Alhos“ AD Sokolac stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, pozivajući se pri tome na odluke Vlade RS od 28. juna 1994. godine i 28. februara 1997. godine, na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i na Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon). Naime, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 20. ZOSPO-a propisano da se sticanje prava vlasništva ostvaruje „i u drugim slučajevima određenim zakonom“, gdje, prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju „zakon“ predstavlja Okvirni zakon. Pri tome, Okružni sud je zaključio da je smisao i cilj odredbi člana 2. tačka 1. i člana 3. stav 2. Okvirnog zakona priznanje prava vlasništva preduzećima i drugim pravnim subjektima na imovini koja se nalazi na teritoriji određenog entiteta, a koja je prilikom osnivanja preduzeća u tom entitetu ušla u imovinu tog preduzeća, bez obzira na to što je prije izbijanja ratnih sukoba u BiH pripadala preduzeću koje je imalo sjedište na teritoriji drugog entiteta. Okružni sud je utvrdio da je nesporno da je drugotuženi kupio sporni poslovni prostor od KTK „Alhos“ AD Sokolac 26. decembra 2002. godine u vrijeme kada je KTK „Alhos“ AD Sokolac pravno i faktički postojao kao preduzeće i kad je već bio na snazi Okvirni zakon. Naime, Okružni sud je zaključio da je Okvirnim zakonom omogućeno da KTK „Alhos“ AD Sokolac stekne pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jer je prilikom osnivanja preduzeća predmetni prostor ušao u imovinu tog preduzeća. Stoga, u momentu kupoprodaje predmetnog poslovnog prostora 10. juna 2004. godine, koja je izvršena između apelanta i prvotuženog, prema mišljenju Okružnog suda, prvotuženi nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pa ga nije ni mogao prodati apelantu i to bez obzira na činjenicu što je u tom momentu u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja bio upisan u zemljišnim knjigama. Naime, Okružni sud je istakao da kad u parnici za zaštitu vlasništva prema članu 37. ZOSPO-a, u kojoj nije bilo zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva, tuženi u prigovoru istakne da tužilac nema pravo vlasništva na nekretnini čiju predaju u posjed traži, iako je pravo vlasništva upisano u zemljišne knjige u korist tužioca, te iznese relevantne činjenice i dokaze na kojima se prigovor zasniva, što je drugotuženi u konkretnoj parnici nesumnjivo iznio, ukazujući prije svega na Okvirni zakon, kao i na navedene odluke Vlade RS, prema mišljenju Okružnog suda, jasan je zaključak da apelant kao tužilac nije vlasnik sporne nekretnine. Također, Okružni sud je naveo da je obaveza vlasnika, prema odredbi člana 37. ZOSPO-a, da dokaže da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, pored toga što mora dokazati da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nesporno da se predmetni poslovni prostor nalazi u faktičkoj vlasti drugotuženog. Naime, Okružni sud je obrazložio da je drugotuženi znatno prije apelanta kupio predmetni poslovni prostor (raniji sticalac), da mu je poslovni prostor odmah nakon zaključenja ugovora predat u posjed i da je neprekidno od tada u njegovom posjedu. Dalje je zaključio da je drugotuženi jači u pravu bez obzira na to što je apelant ishodio upis u zemljišnu knjigu i da apelant nije stekao posjed. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je osnovana žalba drugotuženog koja se, u suštini, svodi na pogrešnu primjenu odredaba Okvirnog zakona i odredaba člana 21. ZOSPO-a.

10. Okružni sud je, dalje, zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata mjesečne najamnine. Naime, Okružni sud je istakao da apelantova žalba ne sadrži navode koji bi doveli u pitanje činjeničnu i pravnu valjanost u ovom dijelu odluke prvostepenog suda jer, prema mišljenju Okružnog suda, apelant nije dokazao izmaknutu korist koju je mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari.

11. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 209 od 8. marta 2007. godine izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 725 od 5. marta 2009. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje navodeći da je predmet spora predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantu u čijem posjedu se nalazi drugotuženi na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora sa KTK „Alhos“ Sokolac AD od 26. decembra 2002. godine; da je u vezi sa istim poslovnim prostorom i apelant zaključio ugovor o kupoprodaji sa prvotuženim 10. juna 2004. godine i na osnovu tog ugovora se u zk. ulošku broj 1209 k.o. Trebinje u B listu uknjižio kao vlasnik nekretnine iz A II lista naziva „dućan“; da je KTK „Visoko“ Sokolac osnovan na dijelovima imovine prvotuženog koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, pa tako i na predmetnom poslovnom prostoru i kasnije spojeno sa preduzećem „Alhos promet“ Sokolac u jedinstveno preduzeće ODP KTK „Alhos“ Sokolac; da je predmetni poslovni prostor do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini bio vlasništvo prvotuženog uknjiženo u zemljišnim knjigama. Slijedom navedenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je ponovio i pravne stavove Osnovnog suda na osnovu kojih je zaključio o djelimičnoj osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i stavove Okružnog suda na osnovu kojih je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

13. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da je preduzeće KTK „Alhos“ AD Sokolac osnovano na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske broj 02-12/97 od 28. februara 1997. godine na imovini KTK „Visoko“ iz Visokog u koju spada i predmetni poslovni prostor a koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske. Također, Vrhovni sud je naveo da, prema članu 2. navedene odluke Vlade Republike Srpske, preduzeće KTK „Alhos“ AD Sokolac obuhvata sva preduzeća, predstavništva i poslovne jedinice KTK „Visoko“ iz Visokog na teritoriji Republike Srpske, SR Jugoslavije i u inostranstvu i pravni je sljednik cjelokupne imovine svih svojih članica. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatiziraju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji, a nisu u privatnom vlasništvu. Također, odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta (član 2. stav 2). Vrhovni sud je, također, naveo da je odredbom člana 3. Okvirnog zakona propisano da će se zakonima koje donose entiteti radi provođenja privatizacije obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 4. Okvirnog zakona kojim je propisano da će se sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koja se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonima tog entiteta da ih prikupe. Vrhovni sud se, također, pozvao i na Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima kojim su uređeni uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica.

14. Vrhovni sud je istakao kako je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, konkretno u pogledu dijela državnog kapitala u predmetnom poslovnom prostoru u Trebinju koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju KTK „Visoko“ Sokolac, odnosno kasnije KTK „Alhos“ AD Sokolac. Naime, Vrhovni sud je naveo da Okvirnim zakonom nije priznato sticanje prava vlasništva novoosnovanom preduzeću na imovini prijeratnog preduzeća, koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, to jest da izvrši njihovu vlasničku transformaciju i da raspolaže sredstvima ostvarenim privatizacijom. Pravo vlasništva steći će ono pravno ili fizičko lice koje, po provedenom postupku privatizacije, kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se pitanje jačeg prava na posjed predmetnog poslovnog prostora ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od 10. juna 2004. godine kojim je prvotuženi prodao apelantu predmetni poslovni prostor suprotan navedenom Okvirnom zakonu koji je poseban zakon lex specialis, kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključenja.

15. Vrhovni sud je istakao da je KTK „Visoko“ sa sjedištem u Sokocu kao prednik KTK „Alhos“ AD Sokolac osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske. Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa članom 41. ZOSPO-a, jače pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora ima drugotuženi zbog toga što je prednik KTK „Alhos“ AD Sokolac osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske, a čija je imovina pa i predmetni poslovni prostor ušla u imovinu KTK „Alhos“ AD Sokolac prilikom osnivanja i upisa u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U-127/97 od 10. marta 1997. godine, a čiji upis prvotuženi nije tužbom u zakonom propisanom postupku osporavao, odnosno tražio brisanje u registru naznačenog prednika KTK „Alhos“ AD Sokolac. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev za predaju poslovnog prostora odbijen, to nije osnovan ni zahtjev za plaćanje najamnine.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer su sudovi, prema apelantovom mišljenju, iako se tužbeni zahtjev odnosio na predaju u posjed poslovnog prostora tužiocu-vlasniku (apelantu) i isplatu naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora, rješavali pitanja vlasništva nad spornom nekretninom, kao i validnost kupoprodajnih ugovora između tužioca (apelanta) i prvotuženog, kao i validnosti ugovora između drugotuženog i KTK „Alhos“ AD Sokolac. Apelant, također, smatra da su sudovi proizvoljno tumačili Okvirni zakon, budući da Okvirni zakon ne daje pravo Vladi RS da formira preduzeće KTK „Alhos“ AD Sokolac, te da mu prenese vlasništvo nad imovinom KTK „Visoko“ Visoko. Također, apelant smatra da akt o osnivanju preduzeća ne predstavlja pravni osnov za prijenos vlasništva na nekretninama s jednog pravnog subjekta na drugi, jer, prema njegovom mišljenju, ne postoji ni jedan pravni akt (ugovor i sl.) na osnovu kojeg bi KTK „Visoko“ prenio svoje pravo vlasništva na spornoj nekretnini KTK „Visoko“ Sokolac tako da ni Odluka Vlade RS o spajanju državnih preduzeća u oblasti kožarsko-tekstilne industrije sa sjedištem u Sokocu od 28. februara 1997. godine ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. S tim u vezi, apelant je istakao da jedino KTK „Visoko“ iz Visokog može odlučivati o statusnoj promjeni svoje nekretnine i to prema važećim zakonima o nekretninama. Također, apelant je naveo da je prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora između apelanta i KTK „Visoko“ Visoko od 10. juna 2004. godine jedini i stvarni vlasnik predmetnog poslovnog prostora bio KTK „Visoko“. U konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, teret dokazivanja ko je bio stvarni vlasnik spornog poslovnog prostora prilikom zaključenja ugovora od 10. juna 2004. godine ne pada na kupca (apelanta) koji je uredno ispunio svoje ugovorene obaveze, nego na prodavca (prvotuženog). Apelant smatra da su zakonski propisi na koje se pozivaju redovni sudovi, a posebno Okvirni zakon, proizvoljno primijenjeni, te je predložio da se apelacija usvoji i nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju


17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom predmetu odlučivalo o jačem pravu na posjed pri čemu se taj sud pozvao na odredbu člana 41. ZOSPO-a Također je istakao da je ugovor između apelanta i KTK „Visoko“ iz Visokog zaključen u vrijeme kada je na snazi bio Okvirni zakon čija je osnovna svrha i cilj donošenja bio da se zaštiti državna imovina u preduzećima od njene pojedinačne individualne prodaje, kako bi se u procesu privatizacije sačuvala što veća vrijednost. Na kraju, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


18. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 14/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
Oblast djelovanja zakona

1. Sukladno GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji.

Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriju tog entiteta.

[…]

Član 4.


1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriju jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe sukladno zakonima tog entiteta.

19. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.


Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.


U pasivnom podbilansu, preduzeće iskazuje vrednost imovine i kapitala, iz članova 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, („Službeni list SRJ“ broj 29/96 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 115/2005) glasi:

Član 20.


Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.


Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37.


Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 41.


Lice koje je prihvatilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili sa slabijim pravnim osnovom.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

21. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj.

Član 5.


Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.

VI. Dopustivost


22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 725 od 5. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2009. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelant osporava navedene presude smatrajući da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu


27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog protiv prvotuženog i drugotuženog predaja u posjed poslovnog prostora koji se nalazi u Trebinju, te da je u vezi sa predmetnim poslovnim prostorom apelant 10. juna 2004. godine zaključio ugovor o kupoprodaji sa prvotuženim i na osnovu tog ugovora se u zk. ulošku broj 1209 k.o. Trebinje uknjižio kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Ustavni sud, također, zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je predmetni poslovni prostor bio vlasništvo prvotuženog uknjiženo u zemljišnim knjigama, te da je takvo stanje bilo do 1992. godine, tj. do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini i da njegovo vlasništvo nije prestalo ni na jedan zakonom propisani način.

29. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vezan za predaju poslovnog prostora u odnosu na prvotuženog pravosnažno okončan prvostepenom presudom Osnovnog suda budući da protiv tog dijela parnične stranke nisu izjavile žalbu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da su predmet apelacionog postupka isključivo presude Vrhovnog i Okružnog suda u kojim je odlučivano o tužbenom zahtjevu vezanom za predaju predmetnog poslovnog prostora u odnosu na drugotuženog i kojim je odlučivano o zakupnini.

30. U vezi sa predmetom apelacije i navodima koje je apelant iznio u apelaciji, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se Ustavni sud pitanjem privatizacije prema odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka bavio u više svojih odluka. Ustavni sud je, zavisno od činjenica konkretnih predmeta, u ovakvim situacijama donosio odluke u kojim usvaja apelacije i utvrđuje povredu apelantovih ustavnih prava (vidi, npr., Odluku o dopustivosti i meritumu AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine) ili odbija apelacije kao očigledno prima facie neosnovane (Odluka o dopustivosti broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda (www.ustavnisud.ba).

31. Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2157/08 ispitivao apelaciju Slavka Milojice i Dijane Milojice te Trgovine „Borac“ Travnik d.d. Travnik protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Novom Gradu koji su zaključili Slavko Milojica i Dijana Milojica kao kupci i Trgovina „Borac“ Travnik d.d. Travnik kao prodavac. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine kojom je usvojena njihova apelacija i utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 49. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, kako je navedeno, arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Također, u navedenoj odluci, u tački 52. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (Slavko Milojica i Dijana Milojica), u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom - DOO Trgovina „Borac“ Travnik kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Ustavni sud je obrazložio da Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). Ustavni sud, također, ukazuje na to da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana […]. Ustavni sud je zaključio da zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Dovodeći u vezu navedenu odluku Ustavnog suda s činjeničnim stanjem konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju stavovi iz Odluke broj AP 2157/0, iako se predmetni parnični postupak odnosio na utvrđivanje prava vlasništva i utvrđivanje ništavosti ugovora o prodaji poslovnog prostora mogu analogno primijeniti i u konkretnom slučaju.

33. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i isplatu zakupnine za korištenje poslovnog prostora, te da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na odredbi člana 37. ZOSPO-a kojom je propisano da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnivao na relevantnim odredbama Okvirnog zakona, te je zaključio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od 10. juna 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u apelantovu korist, suprotan Okvirnom zakonu. Vrhovni sud je, također, zaključio da drugotuženom (Slavko Kalajdžić) pripada jače pravo na posjed u smislu odredbe člana 41. ZOSPO-a jer je prednik drugotuženog (KTK „Alhos“ Sokolac) osnovan na imovini prednika prvotuženog (KTK „Visoko“ iz Visokog) koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, pa i na imovini poslovnog prostora, i kao takav je upisan u registar u Osnovnom sudu u Srpskom Sarajevu, čiji upis u zakonom propisanoj proceduri nije osporen.

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom slučaju prvotuženi (KTK „Visoko“ iz Visokog) prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantom bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a to ovlaštenje mu je, u smislu relevantnih odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima i stava iz odluke Ustavnog suda AP 2157/08, u datom momentu i dalo ovlaštenja da raspolaže sa predmetnim poslovnim prostorom koji je zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantom 10. juna 2004. godine prodao apelantu. Dalje, evidentno je da je apelant na osnovu navedenog ugovora ishodio upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u zk. ulošku broj 1209 k.o. Trebinje na svoje ime.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u takvoj situaciji, u smislu relevantnih odredbi ZOSPO-a i stava izraženog u Odluci Ustavnog suda broj AP 2157/08, u okolnostima konkretnog slučaja prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio predaju u posjed poslovnog prostora i od drugotuženog trebali shodno relevantnim odredbama člana 37. ZOSPO-a ocijeniti isključivo okolnost da li apelant na poslovnom prostoru čiji povrat traži ima pravo vlasništva i da li se predmetni poslovni prostor nalazi u faktičkoj vlasti drugotuženog. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta pokazuje proizvoljnim pozivanje suda na odredbu člana 41. ZOSPO-a jer bi primjena navedene odredbe bila relevantna samo u situaciji da se radi o dva pretpostavljena vlasnika ili posjednika a nesporno je da je u konkretnom slučaju apelant upisom u zemljišne knjige, s obzirom na odredbu člana 33. ZOSPO-a i člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama, postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Naime, u smislu stava izraženog u Odluci Ustavnog suda broj AP 2157/08, uknjižba prava vlasništva u apelantovu korist, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije ocijenio navedene okolnosti u smislu da upis u zemljišne knjige kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji znači dokaz o vlasništvu, nije ograničen niti eliminiran Okvirnim zakonom. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je bio vođen sudski spor povodom tužbe KTK „Alhos“ AD Sokolac protiv prvotuženog radi priznanja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru ali da ta okolnost ne može utjecati na rješenje konkretne pravne stvari jer do okončanja parničnog postupka okončanog osporenom presudom Vrhovnog suda nije utvrđeno da je KTK „Alhos“ AD Sokolac postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, odnosno da je ugovor na osnovu kojeg je apelant ishodio upis u zemljišne knjige ništav.

36. Dakle, s obzirom na to da je i u apelantovom slučaju Vrhovni sud zanemario činjenicu da je apelant, u smislu odredbe člana 20. i člana 33. ZOSPO-a, stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa prvotuženim KTK „Visoko“ iz Visokog), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj vlasničkoj tužbi usmjerenoj na predaju u posjed i isplatu zakupnine, arbitrarno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da, u smislu odredbe člana 41. ZOSPO-a, jače pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora ima drugotuženi.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi


38. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj vlasničkoj tužbi usmjerenoj na predaju u posjed i isplatu zakupnine, arbitrarno primijenio materijalno pravo, kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da, u smislu odredbe člana 41. ZOSPO-a, jače pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora ima drugotuženi.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!