Službeni glasnik BiH, broj 23/10

na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1635/07, rješavajući apelaciju Slavka Segdara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Segdara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Slavko Segdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malog Prnjavora, općina Doboj, kojeg zastupa Jovan Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 2. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 9. septembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. novembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000020 od 6. novembra 2006. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 283. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Također, istom presudom apelant je proglašen krivim i za krivično djelo prikrivanja iz člana 300. stav 1. KZFBiH, za koje mu je Kantonalni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Primjenjujući pravila izricanja jedinstvene kazne, Kantonalni sud je apelanta za učinjena krivična djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

7. Iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je krivično djelo razbojništva izvršeno tako što je apelant 10. juna 2005. godine oko 16.45 sati na području općine Tešanj, u naselju Jelah, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, ušao u prodavnicu mobilnih telefona "Mobil-studio", vlasništvo S. F., izvadio pištolj i usmjerio ga u pravcu imenovanog i zahtijevao da mu ovaj preda mobilne telefone. Neposredno nakon toga došlo je do guranja i ispaljivanja jednog metka. Potom je apelant sjeo u putničko vozilo i udaljio se u pravcu Prnjavora. Apelant je pri tome otuđio jedan mobilni telefon u vrijednosti od 200 KM. Zatim je, 7. aprila 2006. godine, u svojoj kući u Malom Prnjavoru od G. V. primio na čuvanje zlatni nakit u količini od 221,90 grama, iako je znao da nakit potječe iz krivičnog djela razbojništva.

8. U toku dokaznog postupka Kantonalni sud je izveo radnje prepoznavanja, uzimanja iskaza od svjedoka, prepoznavanja apelanta kao izvršioca, kako u policiji, tako i na glavnom pretresu. Kantonalni sud je na osnovu balističkog vještačenja i ostalih izvedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Osim navedenog, Kantonalni sud je prvostepeni dokazni postupak proveo tako što je saslušao oštećene kao svjedoke, zatim i druge svjedoke, izvršio uvid u zapisnik o uviđaju PU Tešanj, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka balističara, zapisnik o prepoznavanju lica, fotodokumentaciju lica mjesta PU Zenica i ostalu fotodokumentaciju vezanu za navedena krivična djela. Pri tome, Kantonalni sud nije prihvatio navode odbrane s ciljem da se apelantu osigura alibi, jer svi su izvedeni dokazi ukazivali na to da je apelant izvršilac navedenih krivičnih djela. Kantonalni sud je svaki dokaz posebno ocijenio i analizirao, a potom sve dokaze doveo u međusobnu vezu. Sud je utvrdio apelantovu odgovornost za izvršena krivična djela, te zaključio da su iskazi svjedoka S. F. i M. A. u potpunosti podudarni kada je riječ o krivičnom djelu razbojništva. Oni su logički i na uvjerljiv način, kako je zaključio Kantonalni sud, opisali događaj u kojem je izvršilac radnje krivičnog djela razbojništva bio apelant, bez ikakvih nejasnoća ili kontradiktornosti. Iz zapisnika o prepoznavanju izvršioca krivičnog djela proizlazi da je prepoznavanje izvršeno u skladu sa zakonskom procedurom. I samo balističko vještačenje je, također, potvrdilo da je apelant kritičnog dana krivično djelo razbojništva izvršio iz pištolja marke "Tokarev" kalibra 7,62. Time su potvrđeni ostali nalazi Kantonalnog suda u vezi sa krivičnim djelom razbojništva.

9. Protiv prvostepene presude žalili su se i apelant i kantonalni tužilac. Nakon toga je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. marta 2007. godine, koju je apelant primio 13. aprila 2007. godine, žalba kantonalnog tužioca odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba je uvažena i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni. Ovom presudom je apelant kažnjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca. U kaznu mu je uračunat pritvor od 12. aprila 2006. godine do 14. novembra 2006. godine. Apelant je prvostepenu presudu osporavao zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. Naime, apelant smatra da se navedena povreda ogleda u tome što se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se sudska odluka, kako je naveo apelant, ne može zasnivati. S tim u vezi, posebno je naveo da je PU Tešanj u saradnji sa oštećenim provodila posebne simulirane istražne radnje, tzv. "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", iako za to nije postojala valjana odluka nadležnog suda. Apelant je osporavao i druga utvrđenja prvostepenog suda, posebno vrijeme i okolnosti počinjenja djela, osporavajući da je bio na licu mjesta kada je krivično djelo razbojništva izvršeno. Apelant je žalbom, također, osporavao utvrđenje da je počinio krivično djelo prikrivanja, jer je on bio samo posrednik između drugih lica. Ističe da pri tome nije znao niti je mogao znati da je sporna zlatnina koja je bila predmet prikrivanja pribavljena krivičnim djelom.

10. U pogledu žalbenih razloga koje je naveo apelant, Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud, kao prvostepeni sud, nije provodio nikakve posebne istražne radnje, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinioca krivičnog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine. Prema ocjeni ovog suda, njegovo postupanje nije bilo protivno zakonu. Naknadno uključenje radnika PU Tešanj u otkrivanju počinioca odvojena je radnja od radnji oštećenih, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenima čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkriju počinioci. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se presuda Kantonalnog suda zasniva na odgovarajućim i legalno pribavljenim dokazima. Vrhovni sud, također, nije prihvatio žalbene navode da su odlučne činjenice u pogledu krivičnog djela razbojništva i prikrivanja, koja se apelantu stavljaju na teret, pogrešno i nepotpuno utvrđene. Iz prvostepene presude, na osnovu dokaza provedenih pred Kantonalnim sudom, proizlazi da je oštećeni u kritičnom momentu prepoznao apelanta, što je potvrdio i svjedok M. A. Na osnovu toga se može zaključiti da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela razbojništva. U vezi sa odlukom o kazni, Vrhovni sud je uzeo u obzir i ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti od kojih zavisi vrsta sankcija, odnosno mjera, posebno ocijenivši prirodu i težinu počinjenih krivičnih djela, zatim stepen apelantove krivnje, te same okolnosti pod kojima su djela počinjena, imajući pri tome u vidu činjenicu da je optuženi krivično djelo izvršio uz upotrebu vatrenog oružja. Vrhovni sud je ipak preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako što je apelantu utvrdio manje pojedinačne kazne, a potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora na način i u mjeri kako je navedeno u izreci drugostepene presude, čime je postignuta svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred krivičnopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)".

12. Ni prvostepeni ni drugostepeni sud, kako tvrdi apelant, nisu ocijenili sve izvedene dokaze u njihovoj cjelokupnosti, jer se prvostepena presuda zasniva na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršenja krivičnog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršiocu krivičnog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Dalje, kako slijedi iz dokaznog postupka, nepoznati izvršilac je govorio ekavicom, a apelant ne govori tako, u šta se moglo uvjeriti i sudsko vijeće prilikom iznošenja apelantove odbrane. Apelant zaključuje da nije izvršio nijedno krivično djelo za koje je optužen, odnosno osuđen. Dakle, ističe da nije izvršio ni krivično djelo razbojništva niti prikrivanja.

b) Odgovor na apelaciju


13. U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju navodi se da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Vrhovni sud posebno napominje da se osporene sudske presude ne zasnivaju na nezakonitim dokazima, niti ima drugih povreda prava na pravično suđenje.

14. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

15. U odgovoru Kantonalnog tužilaštva na apelaciju istaknuto je da su svi navodi koje je apelant istakao u predmetnoj apelaciji već ranije bili isticani pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Pošto se apelacija odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, Kantonalno tužilaštvo smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi


16. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:

Član 289.

Razbojništvo

(1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će izravno napasti na njegov život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neko lice s umišljajem teško tjelesno ozlijeđeno, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

Član 300.

Prikrivanje

(1) Ko stvar za koju zna da je pribavljena krivičnim djelom ili ono što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom, kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini ne znajući da je stvar pribavljena krivičnim djelom, i ako je to po okolnostima slučaja mogao znati, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:

Član 11.

Zakonitost dokaza

Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

Š...Ć

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

Š...Ć

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Š...Ć

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI. Dopustivost


18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000047 od 23. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

26. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje su rezultat nepravilno i nepotpuno izvedenih dokaza pred krivičnopravnim vijećem. On posebno navodi da je 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez saglasnosti i naredbe suda. Apelantov primarni apelacioni (a ranije i žalbeni) navod je da je provedena nezakonita istražna radnja kojom je prekršeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj smatra da posebno valja ocijeniti da li se istražnom radnjom putem tzv. agenta provokatora, što se na određen način može i ovdje primijeniti, izašlo iz okvira koji je dopušten i da li je takva radnja eventualno predstavljala poticanje na krivično djelo (vidi Evropski sud, Teixeiro de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, aplikacija broj 44/1997/828/1034). Naime, Evropski sud je istakao da njegov zadatak nije da odlučuje o tome da li su iskazi svjedoka ispravno prihvaćeni kao dokazi, nego više da odlučuje da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi dobijeni, bio pravičan. Također, Evropski sud je ukazao na to da prihvatanje dokaza "iz druge ruke" u principu nije suprotno garancijama za pravično suđenje, ali ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, ovo može učiniti da suđenje bude nepravično ukoliko se presuda u cijelosti ili uglavnom zasniva na takvim dokazima.

27. Činjenica je da je u konkretnom predmetu, kako se i navodi u apelaciji, 8. aprila 2006. godine izvedena posebna istražna radnja "simuliranog otkupa predmeta (zlatnina)", bez saglasnosti i naredbe suda. Međutim, kako je u osporenim odlukama i obrazloženo, ovu radnju nije naložio sud niti je provedena po njegovom nalogu, već je oštećeni išao za tim da otkrije počinioca krivičnog djela razbojništva i da dođe do svoje zlatnine, čije postupanje prema ocjeni redovnih sudova nije bilo protivno zakonu. Drugo, to nije jedina dokazna radnja nego je sud apelantovu krivičnu odgovornost utvrđivao izvođenjem velikog broja drugih dokaza, kao što je i navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, koje je onda ocijenio pojedinačno i zajedno sa drugim dokazima. Vrhovni sud je utvrdio da Kantonalni sud kao prvostepeni sud nije provodio nikakve posebne istražne radnje, a naknadno uključenje radnika PU Tešanj u otkrivanju počinioca odvojena je radnja od radnji oštećenog, a ona je bila logična i opravdana da se pomogne oštećenom, čiji je legitimni interes da se na bilo koji način otkrije počinilac krivičnog djela razbojništva.

28. Apelant se žalio da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu ocijenili sve izvedene dokaze u njihovoj cjelokupnosti, jer se prvostepena presuda zasniva na činjenici da je oštećeni S. F. navodno prepoznao apelanta nakon godinu dana od izvršenja krivičnog djela, a drugi svjedok je tvrdio da je apelant "sličan" izvršiocu krivičnog djela. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Ustavni sud naglašava da je, u kontekstu prava na pravično suđenje, svakako od izuzetne važnosti da je svaki dokaz u krivičnom postupku prikupljen na zakonit način (član 11. ZKPFBiH). U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno i konzistentno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da se osuđujuća presuda zasniva na simuliranoj radnji prodaje zlatnine, a da iskazi drugih svjedoka nisu uzimani u obzir u dovoljnoj mjeri. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao argumentirana obrazloženja. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca i da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako tvrdi apelant, niti je mogao utvrditi da su osporene presude rezultat arbitrarnosti u radu sudova niti pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Osuđujuća presuda se, kako navodi apelant, zasniva na nizu drugih procesnih radnji koje nisu pravno valjane, bez posebnog navođenja koje su to procesne radnje. Izuzev paušalnog negiranja da nije izvršilac krivičnih djela, apelant ni u apelaciji nije ponudio navode i dokaze iz kojih bi se zaključilo da ima osnova da se ponovo preispita njegova krivična odgovornost u konkretnom slučaju.

29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, kako u pogledu utvrđene odgovornosti, tako i u pogledu izrečene sankcije. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izveli i procijenili izvedene dokaze, kako u svojoj apelaciji navodi apelant, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali na to da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa zakonitosti kao osnovnog krivičnopravnog principa. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je postupak u prikupljanju i ocjeni dokaza bio suprotan odredbama krivičnopravnog zakonodavstva ili principima prava na pravično suđenje.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!