Službeni glasnik BiH, broj 85/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3605/13, rješavajući apelaciju Mirjane Vujičević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODL UKU O DOPUSTIVOSTI I MERI TUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirjane Vujičević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Mirjani Vujičević u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 2.450,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati Mirjani Vujičević zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Vujičević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirjana Vujičević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju je zastupao Zlatan Ibrahimpašić, advokat iz Istočnog Sarajeva (čiju kancelariju je, kao likvidator, preuzela Nada Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva), podnijela je 16. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine. Apelantica je 18. septembra 2015. godine dopunila apelaciju. Također, apelantica je lično

11. decembra 2015. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje "preuzimanja poslovnog prostora".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3605/13 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prije toga Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP

4404/10 od 10. novembra 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001149 od 15. jula 2010. godine, zato što je preuranjena (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od opunomoćenika tuženog Branka Preradojevića (u daljnjem tektu: tuženi) i umješača na strani tuženog Nusreta Kozice (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 18. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. januara 2016. godine. Općinski sud i opunomoćenik tuženog i umješača nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 2. juna 1997. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog i Dževada Mandžuke, kao drugotuženog, "radi utvrđivanja vlasništva i poništenja ortačkog ugovora zaključenog između apelanta i Dževada Mandžuke". Apelantica je, potom, povukla tužbu u odnosu na drugotuženog, što je Općinski sud Rješenjem broj P-1448/97 od 26. marta 1998. godine primio na znanje.

7. Apelantica je podneskom od 29. augusta 2003. godine precizirala tužbeni zahtjev na način da je glasio: "Utvrđuje se da je apelantica isključivi investitor izvedenih radova na izgradnji duplog kioska, uvezanog u jedinstveni poslovni prostor, a izgrađen u Ilidži, Ulica Džemala Bijedića do broja 252 (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) i zemljištu [...], pa se dosljedno tome obavezuje tuženi priznati apelantici pravo vlasništva u dijelu 1/1, kao vanknjižno tijelo privremene namjene i isti poslovni prostor predati u posjed apelantici, slobodan od ljudi i stvari, [...]."

8. Općinski sud je Presudom broj P-1448/97-B od 22. oktobra 2004. godine odbio tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka, na osnovu člana 190. ZPP, podneskom od 3. juna 2002. godine umješač zatražio miješanje u ovoj pravnoj stvari na strani tuženog zbog toga što je u drugom sudskom postupku tog suda pravomoćnom Presudom broj P:3047/97 od 20. maja 1998. godine utvrđeno da je on (umješač) po osnovu izgradnje stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, pa, stoga, ima pravni interes da se odbije apelanticin tužbeni zahtjev. Navedeno je da je Općinski sud rješenjem od 18. decembra 2002. godine dozvolio traženo miješanje.

9. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je sporni poslovni objekt izgrađen na osnovu odobrenja za izgradnju od 10. oktobra 1996. godine, izdatog na ime tuženog. Navedeno je da iz Rješenja Općine Ilidža broj 04/9-361-202/89 od 19. jula 1989. godine proizlazi da je tuženom izdata "saglasnost da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta - kioska privremenog karaktera na period od tri godine na zemljištu k.č. broj 2121/12 k.o. Gornji Butmir" a da iz Rješenja Općine Ilidža broj 04-364-6138/96 od 10. oktobra 1996. godine proizlazi da se tuženom kao investitoru odobrava da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta privremenog karaktera na zemljištu k.č. broj 2121/12 k.o. Gornji Butmir. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je investiranje izgradnje ovog objekta izvršio umješač (koji je prethodno sklopio ugovor o ortakluku sa tuženim od 28. januara 1997. godine), što je utvrđeno u parničnom postupku

u predmetu Općinskog suda II u Sarajevu broj P-3047/97. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelantica u toku postupka nije ponudila projektnu dokumentaciju za objekt za koji je Općina Ilidža ranije izdala Rješenje broj 04/9-361-202/89 od 19. jula 1989. godine (kako bi se moglo utvrditi da li se radi o istom objektu u odnosu na objekt čija se predaja traži) na ime tuženog (objekt sagrađen tokom trajanja bračne zajednice apelantice i tuženog, koji su bili u braku u periodu od 1986. do 1993. godine, kada je kod Osnovnog suda u Beogradu brak razveden), a što je bio razlog da vještak građevinske struke prilikom izlaska na lice mjesta nije sa sigurnošću mogao utvrditi da li se radi o istom objektu po rješenju iz 1989. godine i objektu po rješenju iz 1996. godine, jer su oba rješenja data za izgradnju privremenog objekta na ime tuženog. Slijedeći to, Općinski sud je zaključio da se nisu stekle zakonske pretpostavke iz člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima s obzirom na to da se tužbom traži priznanje prava vlasništva na spornom objektu sa dijelom 1/1 i njegova predaja u posjed.

10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2656/04 od 7. jula 2008. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je utvrđeno da je "apelantica suvlasnik sa 2/3 suvlasničkog dijela spornog poslovnog prostora za koji je organ uprave Općine Ilidža izdao odobrenje za građenje na ime tuženog, pa je naloženo tuženom da apelantici preda u posjed i na slobodno raspolaganje 2/3 suvlasničkog dijela spornog poslovnog objekta". U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud propustio da ocijeni okolnosti da sporni poslovni prostor predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tuženog, te je, stoga, taj sud zakazao raspravu na kojoj je proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i ponovno izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, kao i da je ocijenio već ranije provedene dokaze u prvostepenom postupku, među kojima su i rješenje Općine Ilidža od 10. oktobra 1996. godine, te Ugovor o ortakluku zaključen 28. januara 1997. godine između tuženog i umješača i Presudu Općinskog suda broj P-3047/97 od 20. maja 1998. godine. Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelantica i tuženi bili u braku u periodu od 1986. do 1993. godine, kada je kod Osnovnog suda u Beogradu brak razveden. Dalje, Kantonalni sud je istakao da sporni poslovni objekt predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tuženog stečenu zajedničkim ulaganjima za vrijeme trajanja braka s tim što je apelanticino ulaganje bilo mnogo veće od ulaganja tuženog. Kantonalni sud je istakao da je tuženi, zaključujući ugovor o ortakluku sa umješačem, povrijedio apelanticina suvlasnička prava ne tražeći saglasnost, niti odobrenje za zaključenje ovakvog ugovora.

11. Navedeno je da je za otuđenje cijele stvari i za priznanje tužbenog zahtjeva po Presudi Općinskog suda u Sarajevu broj P-3047/97 od 20. maja 1998. godine, kojom je tuženi priznao isključivo pravo vlasništva na ovom poslovnom objektu umješaču, tuženi morao imati apelanticinu saglasnost. Ukazano je na odredbe člana 26. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je propisano da, kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima lako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje suvlasništvo dotadašnjih vlasnika, i to srazmjerno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja. Pošto je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi u ovom poslovnom objektu 1996. godine izvukao kontejner koji je postojao do 1992. godine, do izbijanja rata, izvršio popravke dijelova koji su neznatno devastirani za vrijeme rata i ustaklio baštu na ovoj sada novoj stvari, koja predstavlja stari poslovni objekt, sa starom infrastrukturom i ozidanim dijelom, sa novim rješenjem o saglasnosti za izvođenje radova od 10. oktobra 1996. godine, to je Kantonalni sud zaključio da se radi o novoj stvari na kojoj je ostalo suvlasništvo dotadašnjih vlasnika, i to 2/3 suvlasništva apelantice i 1/3 suvlasništva tuženog.

12. Odlučujući o reviziji umješača protiv Presude broj Gž-2656/04 od 7. jula 2008. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-09-001149 od 15. jula 2010. godine kojim je reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je, prije svega, ispitao dopuštenost revizije, te je konstatirao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 371. st. 2, 3. i 4. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da tužbenim zahtjevom apelantica nije tražila da se ugovor o ortakluku, zaključen između tuženog i umješača o udruživanju sredstava u vezi sa izgradnjom objekta po rješenju iz 1996. godine, eventualno proglasi ništavim (čl. 103. i 104. ZOO), a na osnovu kojeg je, zbog toga što tuženi nije izvršavao dio svojih ugovornih obaveza, umješač odlukom Općinskog suda, kao isključivi investitor, postao vlasnik sporne nekretnine sa dijelom 1/1, niti je apelantica postavila obligacionopravni zahtjev. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, Kantonalni sud nije mogao postupati u smislu odredaba člana 2. niti čl. 54. i 61. ZPP.

13. Odlučujući u ponovljenom postupku, Kantonalni sud je, nakon održane rasprave, donio Presudu broj 09 0 P 011387 11 Gž od 20. jula 2012. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrdio da je apelantica stekla pravo suvlasništva sa ½ na spornom poslovnom prostoru, te je naloženo tuženom da apelantici preda u posjed i na slobodno raspolaganje ½ suvlasničkog dijela tog prostora.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u ponovnom postupku, 21. juna 2012. godine, proveo raspravu na kojoj su na saglasan prijedlog opunomoćenika apelantice i umješača, ponovno provedeni svi ranije navedeni dokazi, te je Kantonalni sud, ponovno ih ocjenjujući, zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan. Ukazano je da među strankama nije sporno da

su apelantica i tuženi bili u braku od 27. decembra 1986. godine do 20. jula 1993. godine i način na koji su ostvarivali prihode. Također je nesporno da je početkom 1992. godine apelantica otišla sa Ilidže zbog ratnih djejstava, a tuženi se odselio u Beograd s tim što je veoma često dolazio na Ilidžu, jer je u to ratno vrijeme tuženom bilo jednostavno doći iz Beograda na Ilidžu. Ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, Kantonalni sud je utvrdio da su i apelantica i tuženi podjednako, približno istim novčanim sredstvima, učestvovali u gradnji poslovnog prostora, dimenzija 6 x 2,5 m, i da je taj poslovni prostor jednim dijelom bio montažnog karaktera, a jednim dijelom od čvrstog materijala, ali privremenog karaktera. Navedeno je da je sva urbanistička i tehnička dokumentacija glasila na ime tuženog zbog toga što je apelantica već imala frizerski salon, koji je glasio na njeno ime, i što su smatrali da se na ovaj način osigurava radno mjesto za tuženog. Ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, Kantonalni sud je zaključio da su prilikom gradnje ovog poslovnog objekta apelantica i tuženi ulagali podjednako ista novčana sredstva. Utvrđeno je da je odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma tuženi ušao u posjed ovog poslovnog prostora i dobio saglasnost s ponovnim privremenim zadržavanjem poslovnog prostora. Tuženi se sa umješačem dogovarao o prodaji ovog poslovnog prostora, čime je bez apelanticinog ovlaštenja raspolagao i njenim suvlasničkim dijelom ovog poslovnog prostora. Među parničnim strankama je nesporno da tuženi nije imao nikakva ovlaštenja apelantice da bi prodao, ili na bilo koji način prenio pravo apelanticinog suvlasničkog dijela na ovom poslovnom prostoru na druga lica. Međutim, uvidom u pravomoćnu Presudu Općinskog suda II u Sarajevu broj P-3047/97 utvrđeno je da je u tom predmetu sadašnji umješač tužio tužioca koji je priznao tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je umješač stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Na ovaj način je, kako je istakao Kantonalni sud, tuženi neovlašteno, bez apelanticine saglasnosti, raspolagao poslovnim prostorom koji predstavlja bračnu stečevinu apelantice i tuženog, u smislu čl. 251. i 252. Porodičnog zakona. Slijedeći to, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti da je umješač stekao pravo vlasništva na navedenom poslovnom prostoru bez obzira na to što u tom pravcu postoji pravosnažna sudska odluka. Ukazano je da sporni poslovni prostor predstavlja vanknjižno vlasništvo, pa je zbog tih razloga umješač, ugovarajući poslove sa tuženim, morao biti posebno oprezan i provjeriti da li je tuženi isključivi vlasnik bez obzira na to što su odobrenja i urbanistička saglasnost glasili na njegovo ime. Kantonalni sud nije prihvatio Ugovor o ortakluku zaključen između tuženog i umješača 28. januara 1997. godine kojim su ugovorili izgradnju istog poslovnog objekta prema rješenju iz oktobra 1996. godine. Istaknuto je da se iz zapisnika inspekcije Općine Ilidža može zaključiti da je, nakon završetka rata, ovaj objekt bio veoma zapušten, što nema nikakvog utjecaja na apelanticina prava, jer je nakon reintegracije pojedinih dijelova grada, pa tako i Ilidže u kojoj se nalazi poslovni objekt, veliki dio poslovnih i stambenih prostora bio u veoma

zapuštenom stanju. Parnični postupak u kojem je tuženi priznao umješaču vlasnička prava na ovom poslovnom objektu, i to u predmetu Općinskog suda II broj P-3047/97, ne može se prihvatiti zbog toga što je tuženi priznao tužbeni zahtjev umješaču i priznao da je umješač stekao vlasnička prava na ovom objektu u vrijeme kada je već počeo spor u ovom predmetu, pa je, stoga, jasno i na pouzdan način se može zaključiti da je presuda donesena samo da bi se izigrala apelanticina suvlasnička prava. Zbog ovog razloga, Kantonalni sud smatra da umješač može postaviti zahtjev za naknadu štete prema tuženom, jer je tuženi raspolagao pravima koja mu ne pripadaju. Tuženi je iskoristio to što je zvanično sva dokumentacija Općine Ilidža glasila na njegovo ime, tako da je obnovio rješenje Općine Ilidža od 10. oktobra 1996. godine i dobio rješenje kojim mu se odobrava kao investitoru da može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta privremenog karaktera nakon čega je zaključio ugovor o ortakluku sa umješačem 28. januara 1997. godine. Na osnovu pismene dokumentacije koja je obnovljena 1996. godine i na osnovu ugovora o ortakluku tuženi je imao namjeru da predstavi da je ponovo gradio ovaj poslovni objekt na osnovu novih odobrenja Općine Ilidža, te da je u gradnju ulagao sredstva zajedno sa umješačem.

15. Odlučujući o reviziji umješača izjavljenoj protiv Presude broj 09 0 P 011387 11 Gž od 20. jula 2012. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je, prije svega, ispitao dopuštenost umješačeve revizije, te je konstatirao da je revizija, u smislu odredaba člana 371. st. 2, 3. i 4. ZPP, dopuštena. Prema stavu Vrhovnog suda, Općinski sud je u konkretnoj pravnoj stvari pravilno primijenio odredbe člana 8. ZPP prilikom ocjene predloženih i izvedenih dokaza i za usvojeni stav dao pravno utemeljene razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. Dalje, Vrhovni sud je citirao apelanticin tužbeni zahtjev od

29. augusta 2003. godine, koji nije mijenjala tokom postupka. Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz činjeničnog utvrđenja, kojim je vezan na osnovu člana 240. stav 2. ZPP, proizlazi da je sporni poslovni prostor izgrađen na osnovu odobrenja za izgradnju od 10. oktobra 1996. godine, koje je glasilo na ime tuženog. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je investiranje izgradnje spornog poslovnog prostora izvršio umješač (jer je prethodno sklopio ugovor o ortakluku sa tuženim), što je utvrđeno u parničnom postupku Općinskog suda II u Sarajevu u predmetu broj P-

3047/97 odlukom od 20. maja 1998. godine, te mu je tom presudom priznato pravo vlasništva na tom prostoru sa dijelom 1/1. Osim toga, navedeno je da apelantica u toku prvostepenog postupka nije ponudila projektnu dokumentaciju za objekt za koji je Sekretarijat za urbanizam, imovinskopravne i stambeno-komunalne i geodetske poslove Općine Ilidža Sarajevo ranije izdao Rješenje broj 04/9-361-202/89 od 19. jula 1989. godine (kako bi se moglo utvrditi da li se radi o

istom objektu u odnosu na objekt čija se predaja traži) na ime tuženog (objekt sagrađen tokom trajanja bračne zajednice apelantice i tuženog, brak razveden 20. marta 1993. godine). Ukazano je da zbog tog razloga vještak građevinske struke prilikom izlaska na lice mjesta nije sa sigurnošću mogao utvrditi da li se radi o istom objektu po rješenju iz 1989. godine i objektu po rješenju iz

1996. godine. Slijedeći to, kako je naveo Vrhovni sud, Općinski sud je zaključio da se nisu stekle zakonske pretpostavke da se apelantici prizna pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1 i njegova predaja u posjed, u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije BiH. Također je navedeno da je u konkretnoj pravnoj situaciji utvrđeno i da se sporni poslovni prostor nalazi u vlasništvu umješača sa dijelom 1/1, a ne u posjedu tuženog od koga se traži predaja u posjed.

16. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da, prema pravilu o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa članom 123. stav l. ZPP, apelantica nije dokazala osnovanost svog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije tražila da se eventualno ugovor o ortakluku zaključen između tuženog i umješača o udruživanju sredstava u vezi sa izgradnjom objekta po rješenju iz 1996. godine proglasi ništavim (čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima). Na osnovu tog ugovora je umješač, a zbog toga što tuženi nije izvršio dio ugovornih obaveza, odlukom Općinskog suda II u Sarajevu kao isključivi investitor postao vlasnik spornog poslovnog prostora sa dijelom 1/1. Također je navedeno da apelantica nije postavila ni obligacionopravni zahtjev.

17. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je osnovan i revizijski prigovor da je drugostepeni sud svojom odlukom prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 251. i 262. Porodičnog zakona premda takav zahtjev (bračna stečevina) nije stavljen u postupku (član 2. stav 1. ZPP). Ukazano je da je stav Kantonalnog suda da se odluka Općinskog suda broj P-00047/97 od 20. maja 1998. godine, koja je postala i pravomoćna, ne može prihvatiti apsolutno nedopustiv, jer sud na taj način preispituje pravosnažnu odluku u drugom postupku. Pored toga, apelantica ovu odluku prethodno nije pobijala u redovnom postupku s obzirom na to da lice koje se smatra vlasnikom ima pravo da podnese tužbu i to njegovo pravo ne zastarijeva (član 243. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, Kantonalni sud nije mogao donijeti osporenu odluku, jer to nije u skladu sa odredbama čl. 2, 54. i 61. ZPP, te je uz pozivanje na odredbe člana 251. ZPP drugostepenu presudu preinačio tako da je apelanticinu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude odbio i tu presudu potvrdio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica sugerira da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te da je pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene dokaza. Naročito prigovara odluci redovnih sudova da su u predmetnom postupku dozvolili da na stranu tuženog pristupi umješač. U tom pravcu, između ostalog, navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud bili upoznati s tim da je tuženi nakon prve presude Kantonalnog suda sa apelanticom zaključio ugovor kojim je "priznao tužbeni zahtjev" kojim su apelantici pripale 2/3 dijela spornog poslovnog prostora, te se tim ugovorom i odrekao svog suvlasničkog dijela od 1/3 tog prostora, a sudovi taj dokaz nisu adekvatno ocijenili (1. oktobra 2008. godine). Također, prigovara odluci Vrhovnog suda da је prihvatiо odlučivanje o reviziji umješača i smatra da je to protivno relevantnim odredbama ZPP, pogotovo zbog toga što je to "u suprotnosti sa radnjama tuženog". Naročito ističe da je obrazloženje presude Vrhovnog suda kontradiktorno i nejasno. U okviru prava na pravično suđenje apelantica je, također, navela i povredu prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti pri svojoj odluci, te da ne smatra da su povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u svojoj apelaciji.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i

3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

Član 190. st. 1, 2. i 3.

Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.

Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, te u toku postupka nastavljenog podnošenjem izvanrednoga pravnog lijeka.

Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom.

21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03,

73/05 i 19/06, bez izmjena objavljenih u "Službenim novinama Federacije BiH" broj

98/15) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 369. st. 1, 2. i 3.

(1) Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.

(2) Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, te u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.

(3) Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenim podneskom.

Član 371.

(1) Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu. U daljem toku parnice on je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla poduzimati stranka kojoj se pridružio.

(2) Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i vanredni pravni lijek.

(3) Ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegovog podneska dostavit će se i stranci kojoj se pridružio.

(4) Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke.

(5) Nakon pristanka svih parničnih stranaka, umješač može stupiti u parnicu kao stranka umjesto stranke kojoj se pridružio.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0

P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelantica je osporenu presudu primila 17. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom

18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantica pobija odluku Vrhovnog suda tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u "razumnom roku", kao segmentu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode koji je proizašao iz apelanticinog zahtjeva da se utvrdi njeno pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu presudu

30. Ustavni sud primjećuje da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, jer su dozvolili da na stranu tuženog pristupi umješač, kao i zbog toga što umješač "nije imao pravo na podnošenje revizije protiv presude Kantonalnog suda", da sudovi nisu adekvatno ocijenili ugovor koji je potpisao tuženi sa apelanticom kojim je "priznao tužbeni zahtjev", te da je obrazloženje presude Vrhovnog suda kontradiktorno i nejasno a samim tim i da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo.

31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni

sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP

1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni spor nastao zbog "prava vlasništva" na spornom poslovnom prostoru. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantica i tuženi od 27. decembra 1986. godine do 20. jula 1993. godine bili u braku i da je za vrijeme trajanja te bračne zajednice, prvobitno, na osnovu Rješenja Općine Ilidža broj 04/9-361-202/89 od 19. jula 1989. godine, tuženom izdato odobrenje da "može pristupiti izvođenju radova na izgradnji poslovnog objekta – kioska privremenog karaktera na period od tri godine", koji je u naravi bio dimenzija 6 x 2,5 m, i jednim dijelom montažnog karaktera, a drugi dio od čvrstog materijala, ali privremenog karaktera. Taj prostor je, nakon završetka rata, "bio u zapuštenom stanju", te je na njegovom mjestu izgrađen sporni objekt a montažni dio starog objekta je nadležni organ Općine Ilidža "izmjestio na lokaciju Hipodroma 'Butmir'", "koja je poznata apelantici". Osim toga, proizlazi da je tri godine nakon razvoda braka tuženi 10. oktobra 1996. godine od Općine Ilidža dobio rješenje za izgradnju spornog poslovnog prostora na lokaciji na kojoj je bio izgrađen "stari poslovni prostor". Pri tome Ustavni sud zapaža da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P:3047/97 od 20. maja 1998. godine utvrđeno da je umješač, po osnovu izgradnje, stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica preciziranim tužbenim zahtjevom od 29. augusta 2003. godine tražila da se utvrdi "da je [...] isključivi investitor izvedenih radova [...]", te da taj zahtjev nije mijenjala do kraja postupka.

34. Polazeći od navedenih činjenica i apelanticinog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Vrhovni sud donijeli identične odluke kojim su taj zahtjev odbili, jer su utvrdili da nije osnovan, ali je Kantonalni sud u dva navrata "usvajao" tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da su, odlučujući o preciziranom tužbenom zahtjevu, Općinski i Vrhovni sud nakon provedenog postupka zaključili da on nije osnovan a krećući se u okviru ovlaštenja iz odredaba člana 2. stav 1. ZPP kojim je propisano da je sud vezan za postavljeni tužbeni zahtjev i da nema ovlaštenje da ga po službenoj dužnosti (ex officio) mijenja, kao što je to učinio Kantonalni sud u dva navrata, kako to proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda od 15. jula 2010. godine i osporene presude.

35. Pri tome Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Vrhovni sud, odbijajući apelanticin tužbeni zahtjev, dali razloge zašto apelacioni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticala u parničnom postupku (izuzev navoda da umješač nije imao pravo da izjavi reviziju) i o kojima su redovni sudovi dali svoj zaključak u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na traženje da se utvrdi da je ona "isključivi investitor" spornog poslovnog prostora, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda koji se tiču prava umješača u konkretnom predmetu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je umješač treće lice koje se u parnici koja se vodi između određenih stranaka pridružuje jednoj od njih na način da samo ne postaje stranka, ali ima pravni interes da stranka kojoj se pridružilо uspije u parnici, budući da se pravne posljedice presude mogu posredno odraziti i na njegovu pravnu situaciju. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, uz pozivanje na odredbe člana 190. ZPP (koji se primjenjivao u vrijeme preduzimanja te radnje) donio rješenje od 18. decembra 2002. godine kojim je dozvolio umješaču da se pridruži na stranu tuženog. Pri tome Ustavni sud, također, primjećuje da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P:3047/97 od 20. maja 1998. godine utvrđeno da je on po osnovu izgradnje stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Stoga, i prema stavu Ustavnog suda, odluka Općinskog suda kojom je dozvolio pristupanje umješaču ne ostavlja dojam proizvoljnosti, budući da, dakle, ishod predmetnog spora ima direktan utjecaj na umješačevo pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru koji je stekao na osnovu Presude broj P:3047/97 od 20. maja 1998. godine. Budući da je odredbama člana 190. ZPP, koje je Općinski sud primijenio prilikom donošenja tog rješenja, propisano da "osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci", te da je umješač posjedovao pravomoćnu presudu kojom je dokazao postojanje svog pravnog interesa, Ustavni sud u postupanju Općinskog suda u toj fazi postupka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

37. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode da izjavljena revizija u konkretnom slučaju nije dozvoljena, jer je protivna postupanju tuženog. Ustavni sud zapaža da apelantica te navode temelji na stavu da je tuženi sa apelanticom zaključio ugovor kojim je "priznao tužbeni zahtjev" kojim su apelantici pripale 2/3 dijela spornog poslovnog prostora, te da se tim ugovorom i odrekao svog suvlasničkog dijela od 1/3 tog prostora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 371. ZPP kojim su propisana ovlaštenja umješača nakon stupanja u parnicu. Naime, tim odredbama je propisano, između ostalog, da je umješač nakon stupanja u parnicu ovlašten "stavljati prijedloge i preduzimati sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla preduzimati stranka kojoj se pridružio" (stav 1), te da je " ovlašten podnijeti i vanredni pravni lijek" (stav 2), kao i da "ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegovog podneska dostavit će se i stranci kojoj se pridružio". Pravni lijek je dozvoljen ukoliko mu se stranka izričito ne protivi (stav 3), te da "parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke" (stav 4). Dovodeći u vezu navedene odredbe sa apelacionim navodima i odlučenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao dopuštenost revizije umješača u smislu odredaba člana 371. st. 2, 3. i 4. i zaključio da je dopuštena. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije i apelanticinih navoda ne proizlazi da je tuženi dostavio sudu bilo kakav podnesak kojim bi osporio preduzimanje pravnih radnji umješača, niti je sudu eventualno dostavio podnesak kojim bi priznao postavljeni tužbeni zahtjev na koji način bi eventualno onemogućio umješača da preduzima daljnje radnje u predmetnom postupku. Slijedeći to, Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i postojanje pravomoćne sudske odluke donesene u drugom postupku kojom je utvrđeno pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist umješača, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u "razumnom roku"

38. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud razmotriti navedeni postupak i u vezi s tim.

a) Relevantna načela

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta,

vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

41. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula 2. juna 1997. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 30. maja 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 16 godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđenja prava vlasništva, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

44. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao oko 16 godina, što je neprihvatljivo dug period. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud za vrijeme važenja ranijeg ZPP ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) nije donio prvostepenu odluku, te da je nakon stupanja na snagu novog ZPP ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) preduzeo radnje kako bi donio odluku, te da je konačno tom sudu trebalo duže od sedam godina da donese prvostepenu presudu. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo to da se u predmetnom postupku odlučuje o tužbenom zahtjevu toliko dugo, mada je Vrhovni sud samo u jednom navratu vratio predmet Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje, jer je, odlučujući o reviziji umješača, svojom odlukom ukinuo presudu tog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Pored toga, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje za toliko

trajanje postupka. Štaviše, Općinski sud nije uopće dostavio bilo kakav odgovor na apelaciju. Ustavni sud smatra da je period od 16 godina u kojem je okončan predmetni postupak a priori izvan razumnog roka. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev

"razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra da, zbog utvrđene povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

47. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP

938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

48. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi o predmetu koji ne zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantici treba da se isplati je

2.450,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao 16 godina. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke.

49. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

50. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog

prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao 16 godina za šta odgovornost snose redovni sudovi, jer nisu iskazali primjerenu ažurnost u vođenju i okončanju tog postupka.

52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, budući da u obrazloženju osporene odluke Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ocjeni dokaza i u primjeni prava.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o pogrešnoj ocjeni dokaza i primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.