Službeni glasnik BiH, broj 95/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2527/09, rješavajući apelaciju Hypo Alpe Adria Bank AD Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hypo Alpe Adria Bank AD Banjaluka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 173 od 7. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-07-000 130 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000 174 od 27. aprila 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Hypo Alpe Adria Bank AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnijela je 6. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 173 od 7. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-07-000 130 od 14. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Ps-06-000 174 od 27. aprila 2007. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio stečajnom dužniku DI "Borja" AD Teslić da zaključuje bilo kakve ugovore o prenosu prava na nepokretnostima koje su upisane u p.l. broj 1023 k.o. Teslić – Grad do donošenja odluke o apelaciji".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2527/09 od 20. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog DI "Borja" AD Teslić – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. augusta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 31. augusta 2009. godine, Okružni sud 26. augusta 2009. godine, Osnovni sud 2. septembra 2009. godine i tuženi 24. augusta 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 21. augusta 2012. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000 174 od 27. aprila 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje od tuženog u ukupnom iznosu od 5.257.320,22 KM s pravom razlučnog namirenja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.480,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su "Kristal banka" AD Banjaluka, kao apelantov pravni prednik, i tuženi zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu broj 6033-0-02183/02 od 23. septembra 2002. godine kojim je banka odobrila tuženom kredit u iznosu od 3.300.000,00 KM s kamatom od 10% s rokom otplate od sedam godina, uz zasnivanje založnog prava na nekretninama tuženog upisanih u p.l. broj 1023 k.o. Teslić – Grad u korist banke. Također, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je aneksom tog ugovora od 23. septembra 2002. godine tuženom reprogramiran kredit i da su mu odobrena sredstva u iznosu od 3.430.000,00 KM. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je Rješenjem tog suda broj St-18/04 od 25. marta 2005. godine otvoren stečajni postupak nad tuženim, te da je u stečajnom postupku apelantu priznato potraživanje u iznosu od 3.634.690,50 KM (3.497.913,27 KM na ime glavnog duga i 136.777,23 KM na ime kamata), dok je osporeno pravo na potraživanje kamata u iznosu od 1.622.659,72 KM i pravo na razlučno namirenje. Imajući u vidu da je u stečajnom postupku apelantu priznato potraživanje u iznosu od 3.634.690,50 KM, te da je apelant potpisivanjem izvoda iz otvorenih stavki od 8. januara 2006. godine pristao na stanje duga u iznosu koji mu je ponudio tuženi, Osnovni sud je naveo da se to smatra vansudskim poravnanjem u smislu odredaba člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje od tuženog preko iznosa koji mu je priznat u stečajnom postupku.

8. Dalje je u obrazloženju navedeno da je Osnovni sud u Tesliću, na osnovu saglasnih izjava apelantovog pravnog prednika i tuženog, donio Rješenje broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine kojim je određena uknjižba založnog prava na nekretninama tuženog koje su upisane u p.l. broj 1023 k.o. Teslić, radi obezbjeđenja kreditnog potraživanja, te da je naloženo Katastru Općine Teslić da izvrši uknjižbu založnog prava. Osnovni sud je naveo da iz p.l. 1023 k.o. Teslić – Grad proizlazi da je u navedenom posjedovnom listu zabilježena hipoteka. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Osnovni sud je ukazao da javna knjiga, u koju se vrše odgovarajući upisi koji dovode do derivativnog stjecanja prava svojine na nepokretnostima, jeste glavna zemljišna knjiga koja se sastoji od glavne knjige i zbirke isprava. Osnovni sud je ukazao da se radi o javnom registru koji vode osnovni sudovi, te da upis u te registre ima konstitutivni karakter u pogledu sticanja, prenošenja, ograničenja i ukidanja prava. Osnovni sud je ukazao da iz naprijed navedenog jasno proizlazi da se stvarna prava na nepokretnostima mogu steći samo upisom u zemljišnu knjigu. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da u tom smislu i postoji razlika između katastra i zemljišne knjige, budući da katastar služi za upisivanje nepokretnosti bez obzira na prava i pravna ovlaštenja držaoca nepokretnosti, dok se upisom u zemljišnu knjigu konstituišu stvarna prava na nepokretnosti. U pogledu Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine, kojim je određena uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama, Osnovni sud je ukazao da navedeno rješenje može eventualno predstavljati samo osnov za upis – konstituisanje tog prava. Međutim, Osnovni sud je ukazao da do sticanja založnog prava na nepokretnosti nije došlo, budući da je navedeno rješenje samo zabilježeno u katastru koji, dakle, nije ovlašten za upis založnog prava na nepokretnostima. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 250. u vezi s članom 186. Zakona o izvršnom postupku, koji je važio u to vrijeme, propisano da se založno pravo na nepokretnosti, za područje za koje se ne vodi zemljišna knjiga, zasniva upisom u intabulacionu ili drugu knjigu, odnosno popisom nepokretnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da se za područje općine Teslić nisu vodile zemljišne knjige, niti iz predmetnog spisa proizlazi da je založno pravo na nepokretnosti upisano u intabulacionu ili drugu knjigu, niti da je izvršen popis nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije stekao založno pravo na predmetnim nekretninama, pa samim tim ni svojstvo hipotekarnog povjerioca koji ima pravo da se u stečajnom postupku namiri prije ostalih povjerilaca.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Pž-07-000 130 od 14. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 173 od 7. jula 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio, pa je drugostepenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje od tuženog u iznosu od 1.622.659,72 KM, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje od tuženog u iznosu od 3.634.690,50 KM, tako što je apelantova žalba uvažena, pa je utvrđeno da je osnovano apelantovo potraživanje od tuženog u navedenom iznosu. U preostalom dijelu, u kojem je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje prava razlučnog namirenja, revizija je odbijena.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženim apelant prijavio svoje potraživanje u iznosu od 5.257.320,22 KM. Također, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je stečajni upravnik priznao apelantovo potraživanje u ukupnom iznosu od 3.634.690,50 KM, dok je osporio potraživanje na ime kamata u iznosu od 1.622.659,72 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da su apelant i tuženi potpisali izvod otvorenih stavki od 8. januara 2006. godine, kojima je potvrđeno apelantovo potraživanje od tuženog na dan 31. decembar 2005. godine, ali da to ne znači da su stranke zaključile vansudsko poravnanje u smislu člana 1089. ZOO-a. S obzirom da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da su apelant i tuženi zaključili vansudsko poravnanje, Vrhovni sud je naveo da su samim tim propustili utvrditi relevantne činjenice u pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu kamata u iznosu od 1.622.659,72 KM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani apelantovi revizioni prigovori izneseni u tom pravcu, te je stoga ukinuo drugostepenu presudu u tom dijelu i predmet vratio na ponovno suđenje, dok je drugostepenu presudu u drugom dijelu preinačio na način kako je to navedeno u izreci presude.

12. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije zasnovao založno pravo na nekretninama upisanim u p.l. broj 1023 k.o. Teslić – Grad, te da mu stoga ne pripada pravo razlučnog namirenja na predmetnim nekretninama. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz dopisa Zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda u Tesliću od 22. decembra 2005. godine proizlazi da je tuženi uknjižen s pravom raspolaganja na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 1206 k.o. Teslić, ali da do 22. decembra 2005. godine nije registrovano nijedno založno pravo na tim nekretninama. Također, Vrhovni sud je naveo da iz dopisa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Teslić od 26. decembra 2005. godine, proizlazi da je Rješenje Osnovnog suda u Tesliću broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine (kojim je određena uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama upisanim u p.l. broj 1023 k.o. Teslić – Grad) evidentirano, ali da nije provedeno, niti je izdato rješenje o upisu hipoteke, jer uprava nije za to nadležna. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 250. Zakona o izvršnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme kada je doneseno Rješenje Osnovnog suda u Tesliću broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine, propisano da se založno pravo na nepokretnosti, za područje za koje se ne vodi zemljišna knjiga, zasniva upisom u intabulacionu ili drugu knjigu u koju se upisuje založno pravo na nepokretnosti. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da, ako povjerilac ne može da prezentira dokaz o pravu svojine dužnika, koji se prema pravnim pravilima traži za upis hipoteke u intabulacione (zemljišne) knjige, može da predloži zasnivanje založnog prava popisom nepokretnosti u smislu odredaba čl. 186. i 248. Zakona o izvršnom postupku. S obzirom da je Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine određena uknjižba založnog prava, ali da založno pravo nije upisano u zemljišne knjige, niti drugu intabulacionu knjigu, odnosno da nije izvršen popis nepokretnosti u smislu člana 186. Zakona o izvršnom postupku, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije zasnovao založno pravo na predmetnim nekretninama tuženog, te da mu stoga i ne pripada pravo razlučnog namirenja nad tim nekretninama u smislu odredaba člana 38. Zakona o stečajnom postupku.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, u dijelu u kojem je odlučeno da apelant nije zasnovao založno pravo na predmetnim nekretninama te da mu stoga ne pripada pravo razlučnog namirenja na tim nekretninama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da apelant nije zasnovao založno pravo na predmetnim nekretninama jer sporazum stranaka o zasnivanju založnog prava nije upisan u javnu knjigu. U vezi s tim, apelant navodi da je upis u katastarski operat i evidenciju posjedovnog stanja nesporno javna knjiga. Također, apelant navodi da je odredbama člana 251. Zakona o izvršnom postupku propisano da "uknjižba založnog prava i zabilježba izvršnosti potraživanja imaju to dejstvo da se izvršenje na toj nepokretnosti može sprovesti". Apelant smatra da je, u smislu navedenog, dovoljna zabilježba izvršnosti potraživanja koja je upisana u javnu knjigu (katastarski operat) da bi se steklo svojstvo prava izvršenja, a samim tim i pravo razlučnog namirenja ukoliko su se prethodno ispunili uvjeti iz člana 248. Zakona o izvršnom postupku. Zatim, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 186. Zakona o izvršnom postupku, budući da se navedene odredbe, po njegovom mišljenju, primjenjuju na postupak prinudnog izvršenja radi naplate novčanog potraživanja koje je obezbijeđeno zasnivanjem založnog prava na nepokretnosti u smislu odredaba člana 248. Zakona o izvršnom postupku. Apelant navodi da to jasno proizlazi iz odredaba člana 186. Zakona o izvršnom postupku kojima je propisano da "umjesto dokaza o svojini povjerilac je dužan da u prijedlogu za izvršenje naznači mjesto na kome se nepokretnost nalazi, njen naziv, granice i površinu, te da će u tom slučaju sud izvršiti popis nepokretnosti za koju je predloženo izvršenje i na ročištu za popis pozvati povjerioca, dužnika i lica sa čijim se nepokretnostima graniči ta nepokretnost". Osim toga, apelant navodi da je Okružni sud, povodom istog pravnog pitanja, donio Presudu broj 013-0-Pž-07-000 130 od 14. novembra 2007. godine u kojoj je naveo da "činjenica da hipoteka nije upisana u zemljišnu knjigu ne dovodi u pitanje punovažnost sporazuma jer je sporazum izraz volje ugovornih strana i potpisan od strane povjerioca i dužnika i kao takav nije protivan prinudnim propisima, te da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju nisu stekle zakonske pretpostavke za utvrđivanje ništavosti sporazuma stranaka o zasnivanju založnog prava". Apelant navodi da je ovakav stav Okružnog suda u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. S obzirom da su redovni sudovi u potpuno istim slučajevima zauzeli potpuno različito stanovište, apelant smatra da je time narušen princip zakonitosti i pravne sigurnosti.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ponovo ukazao na razloge koje je dao u obrazloženju svoje odluke, te naveo da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u svojoj odluci. Okružni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su u postupku pred tim sudom provedeni svi dokazi koje su parnične stranke predložile u toku postupka, te da je sve dokaze taj sud cijenio savjesno i brižljivo. Osnovni sud je dalje naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge za svoje odlučenje, te da smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da apelant nije hipotekarni povjerilac, te da ta činjenica nesporno proizlazi iz Potvrde Zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda u Tesliću broj RZ-1656/05 od 22. decembra 2005. godine i Dopisa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Teslić broj 46-952-263 od 26. decembra 2005. godine. Tuženi smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka naveli valjane razloge zbog čega smatraju da apelant ne može biti svrstan u red razlučnih povjerilaca.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 60/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 64. stav 1.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

19. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91 i 63/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94) relevantne odredbe glase:

Izvršenje na nepokretnosti

Primjena odredaba ove glave na području gdje ne postoje zemljišne knjige

Član 186.
[…]

2) Ako nije moguće, iz bilo kog razloga, pribaviti dokaz o svojini saglasno pravnim pravilima koja na tom području važe, umjesto dokaza o svojini povjerilac je dužan da u prijedlogu za izvršenje naznači mjesto na kome se nepokretnost nalazi, njen naziv, granice i površinu.

3) U tom slučaju sud će izvršiti popis nepokretnosti za koju je predloženo izvršenje i na ročište za popis pozvati povjerioca, dužnika i lica sa čijim se nepokretnostima graniči t nepokretnost.

4) Zapisnik o popisu ima značaj zabilježbe izvršenja i objavljuje se na sudskoj tabli.

Član 244.

Odredbe ovog zakona o postupku izvršenja shodno se primjenjuju i na postupak obezbjeđenja, ako odredbama ovog dijela zakona nije drugačije određeno.

Član 248.

Na osnovu izvršne isprave koja glasi na novčano potraživanje, podnosilac ima pravo da zahtijeva obezbjeđenje tog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nepokretnosti dužnika.

Član 250.

Založno pravo na nepokretnosti, na području za koje se ne vodi zemljišna knjiga, zasniva se upisom u intabulacionu ili drugu knjigu u koju se upisuje založno pravo na nepokretnosti.

Član 251.

Uknjižba založnog prava i zabilježba izvršnosti potraživanja imaju to dejstvo da se izvršenje na toj nepokretnosti može sprovesti i prema trećem licu koje je tu nepokretnost docnije steklo.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 173 od 7. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 6. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).

28. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o izvršnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, zaključili da apelant nije zasnovao založno pravo na predmetnim nekretninama, te da mu stoga ne pripada pravo razlučnog namirenja na tim nekretninama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o izvršnom postupku, te, pri tome, dali detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, prije svega, pozvali na odredbe člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojima je propisano da se "na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da se pod javnom knjigom, u smislu citirane zakonske odredbe, podrazumijeva zemljišna knjiga, te da se založno pravo na nepokretnosti stiče upisom u zemljišnu knjigu, a nikako upisom u katastarski operat. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge prvostepenog suda, koje su kao takve prihvatili drugostepeni sud i Vrhovni sud, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti u zaključku redovnih sudova da apelant nije stekao založno pravo na predmetnim nekretninama u skladu s odredbama člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe čl. 186. i 250. Zakona o izvršnom postupku, kojima je regulisano zasnivanje založnog prava na nepokretnostima koje se nalaze na području za koje se ne vodi zemljišna knjiga, te zaključili da apelant nije stekao založno pravo na predmetnim nekretninama ni u skladu s tim odredbama. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova u tom dijelu, smatrajući da se na konkretnu situaciju nisu mogle primijeniti odredbe člana 186. Zakona o izvršnom postupku, budući da se navedene odredbe, po apelantovom mišljenju, primjenjuju samo na postupak izvršenja radi naplate novčanog potraživanja koje je obezbijeđeno zasnivanjem založnog prava na nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 186. Zakona o izvršnom postupku propisano, između ostalog, da "ako nije moguće, iz bilo kog razloga, pribaviti dokaz o svojini saglasno pravnim pravilima koja na tom području važe, umjesto dokaza o svojini povjerilac je dužan da u prijedlogu za izvršenje pobliže označi nepokretnost, te da će u tom slučaju nadležni sud na prijedlog povjerioca izvršiti popis nepokretnosti i da zapisnik o popisu nepokretnosti ima značaj zabilježbe izvršenja". Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je apelant imao mogućnost da predloži zasnivanje založnog prava popisom nepokretnosti u smislu odredaba čl. 186. i 248. Zakona o izvršnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 248. Zakona o izvršnom postupku propisano da "na osnovu izvršne isprave koja glasi na novčano potraživanje, podnosilac ima pravo da zahtijeva obezbjeđenje tog potraživanja zasnivanjem založnog prava na nepokretnosti dužnika". Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 244. Zakona o izvršnom postupku propisano da se "odredbe ovog zakona o postupku izvršenja shodno primjenjuju i na postupak obezbjeđenja". Dovodeći u vezu odredbe člana 186. s odredbama čl. 244. i 248. Zakona o izvršnom postupku, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u radu redovnih sudova u pogledu primjene odredaba člana 186. Zakona o izvršnom postupku na konkretnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, zaključujući da apelant nije stekao založno pravo na predmetnim nekretninama, te da mu stoga ne pripada pravo razlučnog namirenja na tim nekretninama, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

31. Što se tiče apelantovih navoda da su redovni sudovi u identičnim situacijama donosili različite odluke, čime je narušen princip zakonitosti i pravne sigurnosti, Ustavni sud naglašava da je ispitao da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Pošto Ustavni sud nije utvrdio kršenje apelantovih ustavnih prava, u konkretnom slučaju otpada pravni interes za poređenje s drugim predmetima.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi detaljno i jasno obrazlože svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.