Službeni glasnik BiH, broj 94/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 923/13, rješavajući apelaciju A. R. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. R. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011523 12 U od 3. januara 2013. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-20-4/12 od 24. oktobra 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. A. R. M. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Islamske Republike Iran, smješten u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa Udruženje za pružanje pravne pomoći "Vaša prava" iz Sarajeva, podnio je 6. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011523 12 U od 3. januara 2013. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-20-4/12 od 24. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. juna 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 15. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je odgovor na apelaciju Suda BiH primio 30. jula 2013. godine, a odgovor Ministarstva 23. jula 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. augusta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.6.1-07.3-185/12 od 17. septembra 2012. godine izrečena je mjera protjerivanja apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska u trajanju od dvije godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant počinio nezakonit ulazak u BiH (nije posjedovao identifikacione dokumente) propisan članom 16. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon). Navedeno rješenje je postalo pravosnažno i izvršno, jer apelant nije ulagao žalbu, te je on stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.

7. Apelant je 9. oktobra 2012. godine Sektoru za azil Ministarstva podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. U prostorijama Imigracionog centra 17. oktobra 2012. godine sa apelantom je obavljen razgovor na perzijskom jeziku, kojeg je apelant želio koristiti na intervjuu, u prisustvu opunomoćenika zaposlenog u Udruženju "Vaša prava". U tom razgovoru apelant je izjavio da je po zanimanju obućar, da je živio sa ocem i tri brata u Teheranu, gdje je i radio. Naveo je da je u maju 2012. godine ilegalno napustio zemlju porijekla, jer nije imao pasoš, koji mu vlasti Irana nisu dale zbog toga što nije odslužio cijeli vojni rok. Na pitanje zbog čega je odlučio da napusti Iran i potraži međunarodnu zaštitu Bosne i Hercegovine apelant je odgovorio da se njegov otac protivio zbog vjerskih knjiga koje je on čitao, zbog čega je prijetio da će ga prijaviti policiji. Apelant se uplašio zbog toga i pobjegao iz kuće. Dalje, apelant je objasnio da je čitao knjige "Jehovini svjedoci" i "Kako da živimo", koje su sadržavale religijske informacije i vjerovanja, a koje su vlasti Irana zabranile. Apelant je, također, naveo da ga je brat obavijestio da je otac pozvao policiju koja je došla u kuću i odnijela knjige koje je on čitao. Nakon toga apelant je posudio novac od brata i iz straha odlučio da napusti Iran. Na pitanje šta bi se desilo da ga je policija zatekla u kući kada ga je otac prijavio, apelant je odgovorio da bi ga policija odvela u policijsku stanicu ili na sud i da bi bio ispitivan na okolnost odakle mu te knjige. Apelant je, također, naveo da je početkom 1996. godine, prilikom ulaska u Iran iz Turske, bio uhapšen zbog posjedovanja Biblije, a koju je dobio u crkvi u Istanbulu. Tom prilikom policija ga je odvela u policijsku stanicu u gradu Bazargan, gdje mu je stavljen povez preko očiju i gdje je zadržan nekoliko sati, da bi nakon toga bio odveden u Maku, gdje je bio u pritvoru i gdje je ispitivan narednih sedam dana. Za to vrijeme je dobio više udaraca u lice i stomak. Od apelanta je traženo da prizna "gdje je bio i šta je radio". Apelant je naveo da nije rekao da je Bibliju dobio u crkvi u Istanbulu, već da ju je našao u hotelu. Nakon sedam dana pritvora odveden je pred tužioca (tada nije imao povez preko očiju). Tužilac je donio odluku da se apelant oslobodi. Prilikom puštanja na slobodu apelantu je uzeta pismena izjava "da neće ponovo činiti te stvari". Na pitanje da li je policija podnosila zahtjev da se sudski procesuira zato što je posjedovao Bibliju, odnosno da li je bio zvanično optužen za posjedovanje Biblije, apelant je odgovorio da policija nije podnosila takav zahtjev. Na pitanje da li je on promijenio vjeroispovijest apelant je odgovorio da nije, ali da su mu se knjige dopale i da je bio spreman da pređe na kršćanstvo. Na pitanje da li je pokušao da javno ispoljava drugu vjeroispovijest apelant je odgovorio da jeste i da je svojim prijateljima rekao da u srcu osjeća da je pripadnik druge vjere, a ne islama. Na pitanje da li ima i drugih slučajeva sličnih njegovom apelant je odgovorio da ima i drugih ljudi koji prihvataju drugu vjeru, te je naveo da je njegova mlađa sestra postala budista, a jedan komšija je prihvatio zoroastrijanizam. Apelant je naveo da se boji da bi, zbog navedenih događaja, u slučaju da se vrati u Iran bio zatvoren na period od 20 ili 25 godina samo zbog čitanja i posjedovanja vjerskih knjiga koje nisu islamske (plaši se zbog knjige koju mu je policija našla u kući). Istakao je da je posjedovanje te "knjige" krivično djelo i da je ilegalno. Naveo je da ljudi kažu da ko god pređe na kršćanstvo vlasti ga ubijaju. Također se boji za vlastiti život koji bi bio u opasnosti u slučaju da se vrati u zemlju porijekla.

8. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-20-4/12 od 24. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo apelantu da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da, imajući u vidu apelantov iskaz koji je dao u intervjuu, proizlazi da apelantov strah od povratka u zemlju porijekla postoji zbog nemogućnosti da slobodno čita, odnosno koristi vjersku kršćansku literaturu, to jeste onu koja je drugačija od literature koja se prakticira u Iranu. Dalje je navedeno da je Ministarstvo analiziralo više izvještaja o stanju ljudskih prava u zemlji apelantovog porijekla među kojima su, između ostalog, Izvještaj State Departmenta o stanju vjerskih sloboda u svijetu tokom 2011. godine - Iran od jula 2012. godine, zatim, podatke UN i dr. Iz analiziranih izvještaja Ministarstvo je utvrdilo da u Iranu živi oko 300.000 pripadnika kršćanske vjeroispovijesti, da Ustav Irana pruža određeni stepen vjerske slobode a da kao vjerske manjine prepoznaje kršćane, jevreje i zoroastrijance. Ustavom je propisano da vjerske manjine imaju slobodu da prakticiraju svoja vjerska uvjerenja. Ustav izričito priznaje kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam, te ovim trima grupama omogućava pravo na slobodu vjeroispovijesti i formiranje vjerskih društava. U skladu s navedenim, Ministarstvo je zaključilo da vlasti Irana ne osporavaju vjersku slobodu zajednicama kao što je kršćanska, na koju se pozvao apelant, te da takva zajednica uživa izvjesnu slobodu u zemlji koja zvanično nosi naziv Islamska Republika Iran. Također je navedeno da, sudeći prema navedenim izvještajima, vlasti Irana podržavaju "prijeteće ozračje" za neke vjerske manjine kao što su zajednice jevreja i bahaija.

10. Ministarstvo je, dalje, istaklo činjenicu da apelanta 1996. godine nije optužio tužilac zbog posjedovanja vjerske literature, te da je očigledno po naredbi tužioca i pušten iz policijskog pritvora u kojem je bio sedam dana. Od 1996. godine do 2012. godine, kada je napustio Iran (dakle, 16 godina), apelant više nikada nije imao problema sa vlastima iako je očigledno da je za tih 16 godina nastavio da čita i prati vjersku literaturu koja je drugačija od one koja se koristi u Iranu. Ministarstvo je smatralo da se neprijatnost koju je apelant imao prije 16 godina nikako ne može dovesti u vezu sa proganjanjem. U prilog takvom zaključku, prema mišljenju Ministarstva, idu i apelantove izjave da je svojim prijateljima rekao za svoja vjerska osjećanja, zatim, da je njegova sestra prešla na budizam, a komšija na zoroastrijanizam. Iz navedenog Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju ne postoji opasnost da bi se apelant mogao suočiti sa djelima koja bi se mogla okarakterizirati kao teška kršenja ljudskih prava, odnosno kao djela progona po osnovu vjeroispovijesti. Ministarstvo je utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom zahtjevu shodno odredbama člana 110. stav 2. tačka c) i stav 3. tačka d) Zakona. Odredbom člana 110. stav 2. tačka c) Zakona je predviđeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbiti kao neosnovan ako se "zahtjev temelji na očitoj obmani ili zloupotrebi postupka radi stjecanja međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini". Pod očitom obmanom i zloupotrebom, u smislu odredaba člana 110. stav 3. tačka d) Zakona, smatra se i slučaj kada se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi s ciljem odgode izvršenja odluke o protjerivanju, ili o izručenju ili predaji iz Bosne i Hercegovine, a sam zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije. U tom smislu Ministarstvo je istaklo da je prethodno rješenjem Službe od 17. septembra 2012. godine apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH. Ispitujući postojanje uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. Zakona, a imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo je utvrdilo da ne postoje razlozi prijeteće prirode kojima bi mogla biti povrijeđena apelantova ljudska prava. Analizirajući apelantov iskaz, Ministarstvo nije utvrdilo postojanje bilo kakvih drugih elemenata (izvan osnova određenih definicijom izbjeglice) koji bi apelanta izlagali stvarnom riziku od smrtne kazne, odnosno pogubljenja, mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupka ili kažnjavanja.

11. Apelant je tužbom Sudu BiH pokrenuo upravni spor radi poništenja navedenog rješenja Ministarstva zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je zatražio da Sud BiH poništi osporeno rješenje i donese presudu kojom bi se apelantu priznao status izbjeglice i odobrila međunarodna zaštita, ili da mu se dodijeli supsidijarna zaštita u smislu člana 105. stav 3. Zakona, ili da se predmet vrati Ministarstvu na ponovni postupak. U tužbi apelant se pozvao na izvještaje međunarodnih organizacija o kršenju ljudskih prava u Iranu, pa je, između ostalog, ukazao na članak "Guardia.co.uk" u kojem je detaljno opisan slučaj Iranca Youcefa Nadarkhanija, koji je optužen za apostaziju zbog prelaska sa islama na kršćanstvo.

12. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 U 011523 12 U od 3. januara 2013. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je Ministarstvo pravilno odbilo apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu, jer je utvrdilo da su ispunjeni uvjeti iz člana 109. stav 1, člana 116. stav 1. tačka c. i člana 157. stav 2. Zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08). Sud BiH je, dalje, naveo da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda u tužbi i iz intervjua koji je dao u postupku donošenja rješenja proizlazi da je zahtjev za međunarodnu zaštitu apelant podnio zbog toga što se boji progona zbog činjenice da je prijavljen policiji da posjeduje dvije knjige ("Jehovini svjedoci" i "Kako da se živi"). Negativno iskustvo je stekao prije više od 15 godina, kada je po povratku iz Turske bio pritvoren sedam dana i ispitivan zbog posjedovanja primjerka Biblije. Dalje je navedeno da je pravilan zaključak Ministarstva da apelant ne ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice niti za supsidijarnu zaštitu. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo dalo valjane razloge za svoj zaključak, temeljeći ga na izvještajima međunarodnih organizacija koje prate stanje u Iranu i koji ukazuju da, i pored činjenice da postoje pojedinačni incidenti, nema pokazatelja da se progone kršćanske zajednice u predmetnoj zemlji. Iz izvještaja State Departmenta o stanju sloboda u svijetu vidljivo je da u Iranu živi 98% muslimanskog, a 2% kršćanskog stanovništva. Prema podacima UN, u Iranu živi 300.000 kršćana, uglavnom Ermena, kao i lica protestantske vjeroispovijesti, uključujući i evangelističke grupe. Iz izvještaja, dalje, proizlazi da Ustav Republike Iran propisuje slobodu izražavanja vjerskih uvjerenja za kršćane, jevreje i zoroastrijance, da je uspostavljen sistem prakticiranja vjere vjerskim manjinama, te osigurana vjeronauka u odvojenim školama za pojedine konfesije, ali je ograničeno javno propagiranje njihovih vjerskih uvjerenja. Svi izvještaji, ipak, ukazuju da postoji diskriminacija prema pripadnicima manjinskih vjerskih zajednica, i to posebno prema pripadnicima bahaija i jevrejske vjerske zajednice, a sufizam se osuđuje kako u molitvama, tako i u javnim izjavama.

13. Sud BiH je zaključio da navedeni izvještaji ne daju osnov za prihvatanje apelantovih navoda prema kojima njemu lično prijeti opasnost u slučaju da se vrati u Iran, i to zbog posjedovanja Biblije ili čitanja materijala koji ne propagiraju islamsku religiju. Naime, apelant nikada nije bio optužen zbog posjedovanja vjerske literature koja se bavi kršćanstvom a činjenica da je 1996. godine bio pritvaran zbog posjedovanja Biblije sama po sebi nije dokaz da bi po povratku u zemlju ponovo bio izložen progonu. Pritvor na koji je ukazao apelant se dogodio prije skoro dvije decenije pa je teško prihvatiti, imajući u vidu činjenicu da nakon toga nije bio izložen progonima ili bilo kojim drugim neprimjerenim mjerama vladajućeg režima, da bi po povratku u zemlju bio izložen aktivnostima i mjerama koje se mogu smatrati progonom. Mogućnost zlostavljanja ili progona, kako je istakao Sud BiH, nije osnov sâm za sebe, ovaj progon mora biti učinjen realnim, mora postojati kao izvjesnost da bi se stekli uvjeti za pružanje međunarodne zaštite, mora postojati osnovan strah kao subjektivni element koji daje osnov za osjećanje da u odnosu na apelanta postoji stvarni i razuman rizik za život i slobodu. Kako je dalje navedeno, čini se da je podnošenje zahtjeva za azil, zapravo, motivirano činjenicom da apelant želi dospjeti u neku od zemalja Evropske unije, prateći svoj osjećaj da bi mu u Sloveniji, prema njegovom iskazu, i drugim zemljama bilo lakše živjeti, što svakako nije razlog za dobijanje međunarodne zaštite. Sud BiH je zaključio da je osporeno rješenje Ministarstva zasnovano na pravilno utvrđenim činjenicama i na pravilnoj primjeni Zakona.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da Sud BiH nije suštinski ispitao njegove tvrdnje da postoji stvarni rizik da bi njegova prava garantirana članom 3. Evropske konvencije bila ugrožena njegovim vraćanjem u zemlju porijekla. Smatra da apelacija pokreće ozbiljno pitanje u okviru značenja navedenog člana 3. prema kojem je pozitivna obaveza države, odnosno u konkretnom slučaju Suda BiH, da ispita sve predvidive okolnosti i posljedice apelantovog vraćanja u zemlju porijekla. Dalje je naveo da Sud BiH nije ni na koji način razmotrio činjenicu da je apelantov otac obavijestio policiju o njegovom posjedovanju vjerskih knjiga, da je policija nakon toga došla u njihov dom i odnijela knjige. Također, smatra da je pogrešan zaključak Suda BiH da je apelantova intencija bila da ode u zemlje Evrope bez razmatranja jasnog apelantovog straha zbog prelaska sa islama na kršćanstvo. Apelant je istakao da, budući da je osporenom presudom Suda BiH od 3. januara 2013. godine apelantu prestao status tražioca azila, a rješenje o protjerivanju od 17. septembra 2012. godine je postalo pravosnažno i izvršno, više nije bilo prepreka za vlasti BiH da ga deportiraju iz BiH. Zbog navedenih okolnosti i straha od progona i izloženosti postupcima suprotnim članu 3. Evropske konvencije u zemlji porijekla, apelant je podnio Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zahtjev za izdavanje privremene mjere zabrane vraćanja u zemlju porijekla. Predmetni zahtjev je usvojen 18. januara 2013. godine i Evropski sud je naložio Vladi BiH da apelanta ne protjeruje do daljnjeg obavještenja. Dalje je navedeno da je apelant podnio predstavku Evropskom sudu koja je registrirana pod brojem 5176/13 i da je predmetu dat prioritet pred tim sudom.

15. Apelant je u apelaciji naveo brojne izvještaje o stanju ljudskih prava u Iranu, među kojima su: Amnesty International: Godišnji izvještaj 2012. godine, Sloboda religije ili vjerovanja; izvještaji Ureda Visokog povjerenika za ljudska prava UN; Human Rights Watch, Svjetski izvještaj 2013 - Iran, 31. januar 2013. godine. Apelant je istakao da se u navedenim izvještajima implicitno ili eksplicitno navodi da organi iranske Vlade zloupotrebljavaju ili ohrabruju progon kršćana, naročito preobraćenika sa islama na kršćanstvo, koji se optužuju za odmetništvo i koji mogu očekivati smrtnu kaznu. Apelant se, dalje, pozvao na presudu Evropskog suda M.B. i drugi protiv Turske (aplikacija broj 36009/08) od 15. juna 2010. godine (koja se odnosi na Irance koji su prešli na kršćanstvo) i presudu Z.N.S. protiv Turske (aplikacija broj 21896/08) od 19. januara 2010. godine u kojoj je, u tački 49, navedeno da "u svjetlu procjene UNHCR-a, Sud smatra da postoje značajne osnove da se prihvati da aplikantica rizikuje kršenje svog prava iz člana 3. po osnovu svoje religije ukoliko bi bila vraćena u Iran". Apelant je, također, dostavio pismena zapažanja Evropskog centra za pravo i pravdu (ECLJ) od 23. aprila 2013. godine, koja je ECLJ, kao treća strana, podnio u vezi sa apelantovom predstavkom pred Evropskim sudom. U zapažanjima je istaknuto da je ECLJ podnio činjeničnu prezentaciju o položaju muslimana koji su prešli na kršćanstvo u Islamskoj Republici Iran i da se ne bavi pojedinim činjenicama apelantovog slučaja. U zaključku je ECLJ naveo da su "preobraćenici na kršćanstvo jedni od najprogonjenijih vjerskih manjina u Iranu". Kao što je jedan čovjek opisao: "Prema malobrojnoj kršćanskoj populaciji se postupa kao sa dhimmis-iz Knjige, ljudima drugog reda, koji su teoretski zaštićeni, dok su zvanično marginalizirani. Štampanje kršćanske literature je ilegalno, preobraćenici sa islama mogu biti ubijeni i većina evangelističkih crkava je prinuđena da funkcionira u podzemlju. Uprkos navodima iranske Vlade da njeni zakoni poštivaju i priznaju kršćansku zajednicu, kršćanska zajednica u Iranu je suočena sa sistematičnim državnim progonom i diskriminacijom. Ne upuštajući se u specifične odlike ovog slučaja, ECLJ smatra da bi povratak istinskog kršćanskog preobraćenika u Iran izazvalo maltretiranje preobraćenika i kršenje člana 3. Konvencije." U zapažanjima su istaknuti i pojedinačni slučajevi preobraćenika na kršćanstvo. Među njima je naveden i slučaj devetnaestogodišnjeg svećenika Youcefa Nadarkhanija, koji je uhapšen u oktobru 2009. godine pod zvaničnom optužbom za apostaziju. U više navrata tokom suđenja od Nadarkhanija je traženo da se odrekne svoje vjere, što je on svaki put odbio. Iranski sud, uzdajući se u fetvu koju je izdao pokojni vrhovni vođa Ayatollah Khomeini, 22. septembra 2010. godine osudio je Nadarkhanija na smrt zbog apostazije. Godine 2011. on i njegov advokat su uložili žalbu Vrhovnom sudu provincije Qom. Vrhovni sud je vratio slučaj nižem sudu, ali je potvrdio da je smrt ispravna kazna za apostaziju. Pod pritiskom velike međunarodne pažnje, raznih vlada i nevladinih organizacija Nadarkhani je oslobođen optužbe za apostaziju 8. septembra 2012. godine, ali je osuđen na tri godine zatvora zbog evangelizacije muslimana i oslobođen nakon što je odslužio kaznu. U zapažanjima ECLJ je, također, navedeno da je Abbas Sarjalou-Nejad, preobraćenik na kršćanstvo, detaljno opisao fizičko i psihičko mučenje koje je podnio nakon što je njegova porodica otkrila da je prešao na kršćanstvo i prijavila ga iranskim vlastima. Štaviše, kako je istaknuto, preobraćenici u Iranu, čak i kad su oslobođeni optužbi i pušteni iz zatvora, često su žrtva misterioznih nestanaka i sumnjivih ubistava.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru Suda BiH je istaknuto da apelantov odlazak iz zemlje porijekla nije posljedica realnog straha od proganjanja, nego, prema zaključku Suda, posljedica stvorene predodžbe da bi u drugim državama, posebno u Evropi, živio mirnije, a što nije osnov za pružanje međunarodne zaštite. Sud BiH je naveo da donošenjem osporene odluke tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na čiju se povredu pozvao u apelaciji.

17. U odgovoru Ministarstva je naglašeno da apelant u svojoj apelaciji, kao i u predstavci koju je podnio Evropskom sudu sebe predstavlja kao lice koje je prihvatilo drugu vjeroispovijest. Međutim, takav utisak apelant nije ostavio na intervjuu pred tim organom, jer na pitanje koje mu je postavljeno o tome da li je zaista promijenio vjeroispovijest, apelant je odgovorio da nije promijenio. Stoga, izvještaji koje je prezentirao u apelaciji ne mogu se odnositi na njega kao lice kršćanske vjeroispovijesti, jer apelant to nije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/08), koji je važio u vrijeme donošenja osporenog rješenja Ministarstva, u relevantnom dijelu glasi:

Član 91.
(Princip zabrane vraćanja, "non-refoulement")

(1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.

Član 105.
(Definicija međunarodne zaštite)

(1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu.

(2) Izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967, stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.

(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.

Član 109.
(Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti)

(1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu.

(2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.

[...]

Član 110.
(Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu)

(1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona.

(2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:

c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH;

(3) Očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatra se ako:

d) je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije;

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 011523 12 U od 3. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 8. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 6. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo zaštićeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

25. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

26. Apelant navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što, ukoliko bude primoran da napusti Bosnu i Hercegovinu i ako bude izručen u zemlju porijekla, postoji stvarni rizik da će biti podvrgnut mučenju i nehumanom ili ponižavajućem tretmanu.

27. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Suda BiH okončan postupak po apelantovom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini, te da je Sud BiH u osporenoj odluci utvrdio da protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine u zemlju porijekla ne bi značilo kršenje apelantovih prava zagarantiranih članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Evropski sud usvojio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere 18. januara 2013. godine i naložio Vladi BiH da apelanta ne protjeruje do daljnjeg obavještenja. Apelantu i Vladi BiH je dostavljeno pismeno zapažanje treće strane - ECLJ u postupku povodom apelantove predstavke Evropskom sudu u kojem je analizirano opće stanje religijskih sloboda preobraćenika sa islama na kršćanstvo i zaključeno "da bi povratak istinskog kršćanskog preobraćenika u Iran podvrglo preobraćenika maltretiranju i kršenju člana 3. Konvencije".

29. U odnosu na predmete Evropskog suda na koje se apelant pozvao, Ustavni sud zapaža da je u predmetu M.B. i drugi protiv Turske (vidi, Evropski sud, M.B. i drugi protiv Turske, presuda od 15. juna 2010. godine) Evropski sud ustanovio povredu člana 3. Evropske konvencije ako bi se podnosioci predstavke ponovo vratili u Iran. U konkretnom slučaju podnosioci predstavke, iranski državljani (bračni par i dvoje djece), u julu 1999. godine došli su u Tursku, gdje su zatražili dozvolu privremenog boravka. U 2002. godini podnosioci predstavke su prešli na kršćanstvo i počeli da rade u ermenskoj protestantskoj crkvi u Istanbulu kao poslužitelji tokom nedjeljnih službi. Podnosiocima predstavke je 1. i 9. aprila 2008. godine UNHCR u Ankari priznao status izbjeglica. UNHCR je utvrdio da su podnosioci predstavke prešli na kršćanstvo i uključili se u preobraćanje iranskih turista u Turskoj na kršćanstvo, tako da su Iranski konzulat u Istanbulu i domaće vlasti u Iranu saznale za njihovo preobraćenje. Nakon toga je 1. augusta 2008. godine Turska deportirala podnosioce predstavke u Iran, gdje ih je pritvorila i ispitivala iranska policija. Podnosioci predstavke su podmitili policijske službenike koji su im omogućili da pobjegnu na putu do suda. Nakon toga podnosioci predstavke su ponovo ušli na teritoriju Turske. U svjetlu procjene UNHCR-a, Evropski sud je ustanovio da postoje značajne osnove da se prihvati da su podnosioci predstavke suočeni s rizikom da njihova prava budu povrijeđena prema članu 3. Evropske konvencije, na osnovi njihove religije, ako se vrate u Iran. Evropski sud je, također, naveo da nije uvjeren da su domaći organi vlasti, prije deportacije podnosilaca predstavke, efektivno ispitali njihove tvrdnje da u Iranu mogu biti izloženi opasnostima na osnovu njihove religije (op. cit., M.B. i drugi protiv Turske, tač. 13, 14, 32, 34. i 35). U drugom predmetu Z.N.S. protiv Turske podnositeljica predstavke je po drugi put ilegalno ušla u Tursku u februaru 2005. godine. U junu 2006. godine podnositeljica predstavke je imala hirurški zahvat na privatnoj klinici. U međuvremenu počela se zanimati za kršćanstvo i pohađati časove Biblije. Podnositeljica predstavke se 7. septembra 2007. godine krstila u protestantskoj crkvi u Istanbulu. Sin podnositeljice predstavke, koji je pohađao školu Iranskog konzulata u Istanbulu, izbačen je iz škole na osnovi "ponašanja protiv vjere škole". Iranski konzulat u Istanbulu, gdje je podnositeljica predstavke aplicirala za izdavanje pasoša, pozvao ju je da popuni formular navodom da je kršćanka. Podnositeljici predstavke i njenom sinu 29. decembra 2008. godine status izbjeglice priznao je UNHCR na osnovi njihove religije. Evropski sud je zaključio da, u svjetlu procjene UNCHR-a, postoje značajne osnove da se prihvati da podnositeljica predstavke rizikuje da njeno pravo iz člana 3. Evropske konvencije po osnovu njene religije bude prekršeno ukoliko bi bila vraćena u Iran (vidi, Evropski sud, Z.N.S. protiv Turske, presuda od 19. januara 2010. godine, tač. 11, 22. i 49).

30. Ustavni sud, također, ukazuje na predmet Saadi protiv Italije, predstavka broj 37201/06 (presuda od 28. februara 2008. godine) u kojem je Evropski sud razmatrao predstavku državljanina Tunisa, te našavši da se osuda za terorizam podnosioca predstavke odnosila na djela počinjena u Tunisu i imajući u vidu stanje ljudskih prava, Evropski sud je ocijenio da postoji stvarni rizik od podvrgavanja podnosioca predstavke postupanju koje je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije, te je usvojio pravni stav da bi deportacija podnosioca predstavke u Tunis predstavljala povredu člana 3. Evropske konvencije.

31. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, također, u svojim predmetima utvrđivao da nema povrede člana 3. Evropske konvencije u kojima je naglašavao da je za postojanje povrede člana 3. odlučujući istinski stepen rizika da pojedinac bude izložen nehumanom ili ponižavajućem tretmanu u državi prijema (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Cruz Varas i drugi protiv Švedske, presuda od 20. marta 1991. godine, D.N.W. protiv Švedske, presuda od 6. decembra 2012. godine).

32. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni u smislu člana 3. Evropske konvencije jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni, u suštini, dovode do povrede navedenih ustavnih prava.

33. Ustavni sud zapaža da su nadležni organi (Ministarstvo i Sud BiH) u provedenom postupku detaljno ispitali apelantove navode o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije. Tako su utvrdili da apelant nikada nije bio optužen zbog posjedovanja vjerske literature koja se bavi kršćanstvom a činjenica da je 1996. godine bio pritvoren zbog posjedovanja Biblije sama po sebi nije dokaz da bi po povratku u zemlju ponovo bio izložen progonu. Također je utvrđeno da je apelant, nakon događaja iz 1996. godine pa sve do odlaska iz Irana 2012. godine, čitao vjersku literaturu koja nije islamska i o tome govorio svojim prijateljima a da pri tome nije imao problema sa iranskim vlastima. Dalje je utvrđeno da je apelantova sestra prešla na budizam, kao i da su neki apelantovi susjedi promijenili vjeroispovijest. Utvrđeno je, također, da apelant u konačnici nije prešao na kršćanstvo, da nije promijenio svoju vjeroispovijest, odnosno da apelant nije postao "istinski kršćanski preobraćenik".

34. Ustavni sud, također, ističe da su Ministarstvo i Sud BiH analizirali međunarodne izvještaje o stanju ljudskih prava u Iranu i zaključili da u Iranu žive i druge vjerske zajednice, među kojima su i kršćani, da Ustav Irana propisuje slobodu vjeroispovijesti i prakticiranje svojih vjerskih uvjerenja za određene vjerske zajednice, među kojima je i kršćanska. Zaključeno je da, i pored činjenice da postoje pojedinačni incidenti, nema pokazatelja da se progone kršćanske zajednice. Sud BiH je zaključio da navedeni izvještaji ne daju osnov za prihvatanje apelantovih navoda prema kojima njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Iran, i to zbog posjedovanja Biblije ili čitanja materijala koji ne propagiraju islamsku religiju.

35. S obzirom na to da su nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postoje razlozi za odobrenje međunarodne zaštite, te utvrdili da takvi razlozi ne postoje i o tome dali jasno obrazloženje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite, nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu pokazane značajne osnove da se vjeruje da bi protjerivanje izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu po njegovom povratku u Iran.

36. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporene odluke Suda BiH nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni zagarantiranog članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom postupku nisu utvrđene značajne osnove da se vjeruje da bi apelant u slučaju protjerivanja u zemlju porijekla bio podvrgnut postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.