Službeni glasnik BiH, broj 102/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1011/08, rješavajući apelaciju Riste Markovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvajaju se apelacije Riste Markovića, Milenka Đurice, Mile Sučić, Nade Đukić, Nikole Torbice, Milana Petrovića, Duška Miljanovića, Mladena Dujmovića, Zdravka Volaša, Davora Pleše i Gordane Pleše, Branka Markovića, Milana Kneževića, Zdravka Mastilovića, Milana Nedeljkovića, Dragana Ćosića, Zdravka Grabovca, Dragana Vejnovića, Petra Ivanovića, Biljane Milišić, Vlastimira Stamenkovića, Safeta Bejtovića i Budimira Antunovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno.

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 1543/09 od 12. maja 2011. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Risto Marković iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva; Milenko Đurica iz Nikšića, Crna Gora, kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara; Mila Sučić iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva; Nada Đukić iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva; Nikola Torbica iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kebo & Guzin“ iz Mostara; Milan Petrović iz Novog Sada, Srbija; Duško Miljanović iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara; Mladen Dujmović iz Zagreba, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle; Zdravko Volaš iz Mostara, kojeg zastupaju Maja Škoro, advokatica iz Mostara i Svetozar Ivetić, advokat iz Banje Luke; Davor Pleše i Gordana Pleše iz Tuzle; Branko Marković iz Mostara, kojeg zastupa Advokatura „Ćupina i Co“ d.o.o. Mostar; Milan Knežević iz Banje Luke; Zdravko Mastilović iz Pala; Milan Nedeljković iz Užica, Srbija, kojeg zastupa Miloš Stanimirović iz Tuzle; Dragan Ćosić iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Kebo & Guzin“ iz Mostara; Zdravko Grabovac iz Bihaća, kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokatica iz Bihaća; Dragan Vejnović iz Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva; Petar Ivanović iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle; Biljana Milišić iz Sarajeva, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže; Vlastimir Stamenković iz Novog Sada, Republika Srbija; Safet Bejtović iz Tutina, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva i Budimir Antunović iz Berkovića, kojeg zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 1. aprila 2008. godine do 30. maja 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici.

2. Apelant Milan Knežević je 18. maja 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je registrirana pod brojem AP 1543/09, a 8. septembra 2010. godine apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 3865/10. Uz apelaciju registriranu pod brojem AP 1543/09 apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Službi imovinskopravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać odlaganje izvršenja pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 000009 08 od 20. aprila 2009. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je 4. oktobra 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Službi imovinskopravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać odlaganje izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, pravosnažnog Rješenja broj 3/36-372-1004/98 od 4. juna 2009. godine, donesenog u postupku izvršenja Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 000009 08 od 20. aprila 2009. godine, kojim se nalaže apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja iseli iz stana u Bihaću u naselju Harmani H-15 i stan prazan od ljudi i stvari preda Službi, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1011/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1011/08, AP 2136/08, AP 3129/08, AP 3130/08, AP 3175/08, AP 3495/08, AP 3654/08, AP 3761/08, AP 3954/08, AP 3975/08, AP 501/09, AP 747/09, AP 1543/09, AP 3865/10, AP 1814/09, AP 1855/09, AP 2103/09, AP 3112/09, AP 3303/09, AP 3647/09, AP 3937/09, AP 3898/10, AP 1578/12 i AP 2059/12.

4. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1543/09 od 12. maja 2011. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje


Činjenice iz apelacije broj AP 1011/08


5. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1248/98 od 7. februara 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3989/06 od 19. aprila 2006. godine, odbijen je zahtjev apelanta Riste Markovića za vraćanje u posjed stana u ul. Dajanli Ibrahim-bega broj 10/5 u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 17-496 od 16. juna 1989. godine i Rješenje Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine broj 8/27-6-NT-1245/96 od 23. maja 1996. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u fotokopiju „Službenog vojnog lista“ broj 11 od 11. juna 1998. godine, stranica 249, utvrdila da je Naredbom komandanta III Armije broj 8-110 od 21. maja 1998. godine apelantu Risti Markoviću, sanitetskom potpukovniku, prestala profesionalna vojna služba. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000676 od 27. februara 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3989/06 od 19. aprila 2006. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 2136/08


7. Rješenjem Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) dj. broj 13/V-25-1-366/04 od 22. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-II-09-04-25-23/06 od 22. januara 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta Milenka Đurice za vraćanje u posjed stana u ul. Rude Hrozničeka 26/2 u Mostaru. Odjel je tokom postupka, uvidom u službenu evidenciju Vojno-stambenog fonda FMO-a i ostale priložene dokaze, utvrdio da je apelant na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava. Dalje, uvidom u potvrdu VP-5607 Podgorica, te izjavu koju je apelant dao na zapisnik, Odjel je utvrdio da je apelant ostao u službi u Vojsci Srbije i Crne Gore u svojstvu civilnog lica poslije 19. maja 1992. godine. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Odjel se pozvao na član 3a. Zakona i istakao da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine te da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

8. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001092 08 U od 13. juna 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-II-09-04-25-23/06 od 22. januara 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 18. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3129/08


9. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2710/98 od 16. februara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1105/04 od 23. juna 2004. godine, odbijen je zahtjev apelantice Mile Sučić za vraćanje u posjed stana u ul. Husrefa Redžića broj 15/I u Sarajevu. Uprava je tokom postupka utvrdila da je apelanticin suprug Drago Sučić na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 27-245-1294 od 14. jula 1988. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, uvidom u Naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 66-38 od 17. maja 1993. godine („Službeni vojni list SRJ“ broj 32/93) i Naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 10-59 od 23. aprila 1997. godine, Uprava je utvrdila da je Drago Sučić unaprijeđen u čin potpukovnika muzičke službe 2. marta 1997. godine. Uprava je ukazala na to da, s obzirom na činjenicu da je Drago Sučić poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, on se ne može smatrati izbjeglicom. Također, naglašeno je da apelantici Mili Sučić, koja svoje pravo izvodi iz prava svog supruga, u skladu sa odredbom člana 3a. Zakona, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.

10. Presudom Kantonalnog suda broj U-910/04 od 16. jula 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1105/04 od 23. juna 2004. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelanticin suprug Drago Sučić nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te da apelantica svoje pravo na predmetnom stanu izvodi iz njegovog prava, pa s obzirom na to da se Drago Sučić ne smatra izbjeglicom, slijedom relevantnih odredbi Zakona proizlazi da nema pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3130/08


11. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-6640/98 od 20. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-947/06 od 27. januara 2006. godine, odbijen je zahtjev apelantice Nade Đukić za vraćanje u posjed stana u ul. Topal Osman-paše br. 26/4 u Sarajevu. Uprava je tokom postupka utvrdila da je apelanticin suprug Miloš Đukić na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 40-344/81 od 20. marta 1981. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, iz izjave koju je apelantica dala na zapisnik prilikom usmene rasprave i u kojoj je navela da je njen suprug Miloš Đukić tokom rata, a i poslije Daytona, radio kao građansko lice u Vojsci Jugoslavije u kojoj je i ostvario i starosnu penziju 13. juna 1996. godine, Uprava je utvrdila da je Miloš Đukić poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, pa se ne može smatrati izbjeglicom. Također, ukazano je na to da slijedom navedenog apelantici Nadi Đukić, koja svoje pravo izvodi iz prava svog supruga, u skladu sa odredbom člana 3a. Zakona, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000303 od 17. jula 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-947/06 od 27. januara 2006. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelanticin suprug Miloš Đukić nakon 19. maja 1992. godine odnosno 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te da apelantica svoje pravo na predmetnom stanu izvodi iz njegovog prava, pa s obzirom na to da se Miloš Đukić ne smatra izbjeglicom, slijedom relevantnih odredbi Zakona proizlazi da nema pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3175/08


13. Rješenjem Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar-Zapad broj 07/II-3-1040/99 od 19. maja 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Nikole Torbice za priznanje stanarskog prava i vraćanje u posjed stana i utvrđeno da mu prestaje stanarsko pravo na stanu u ul. Ante Starčevića br. 46 u Mostaru. Služba je u obrazloženju navela da je apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo uz koji je priložio Ugovor o korištenju stana broj 40-226/80 od 28. februara 1980. godine i Rješenje broj 296-3 od 20. decembra 1979. godine. Na usmenoj raspravi apelantova supruga Stana Torbica je potvrdila da je navedeni zahtjev podnesen 4. augusta 1999. godine. Služba je ukazala na to da je u članu 5. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 12/99) određeno da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona. Služba je naglasila da je, s obzirom na to da je navedeni Zakon stupio na snagu 4. aprila 1998. godine, krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 4. juli 1999. godine. Konačno, s obzirom na to da je tokom postupka, na osnovu izjave apelantove supruge utvrđeno da je zahtjev za povrat stana podnesen 4. augusta 1999. godine, Služba je zahtjev odbacila kao neblagovremen.

14. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline broj 09-03-25-186/03 od 23. jula 2003. godine, potvrđenim Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-395/02 od 1. decembra 2003. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe broj 07/II-3-1040/99 od 19. maja 2003. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je osnovan apelantov žalbeni navod o tome kako je Služba pogriješila prilikom utvrđenja datuma kada joj je dostavljen predmetni zahtjev. Apelant je dostavio kopiju o prijemu preporučene pošiljke Pošte Vladimirovci broj 26315 od 3. jula 1999. godine iz koje je vidljivo da je zahtjev dostavio blagovremeno i uz uredno adresiranje. Dalje, Ministarstvo je utvrdilo da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji mu je dodijeljen iz stambenog fonda JNA na osnovu Rješenja Komande Garnizona Mostar broj 296-3 od 20. decembra 1979. godine. Utvrđeno je i da je apelant Rješenjem Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, Personalna uprava Vojske Jugoslavije, POV broj 02/2716-3 od 19. maja 1992. godine razriješen od aktivne vojne službe u JNA koju je do tada obnašao u činu zastavnika I. klase zaključno sa 1. junom 1992. godine. Ministarstvo je ukazalo na to da iz navedenog proizlazi da je apelant poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, pa se, u skladu sa odredbom člana 3a. Zakona, ne može smatrati izbjeglicom niti mu pripada pravo na povrat predmetnog stana.

15. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-52/04 od 31. jula 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-395/02 od 1. decembra 2003. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Mostaru i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3495/08


16. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-6014/98 od 28. juna 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4367/02 od 28. marta 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta Milana Petrovića za vraćanje u posjed stana u ul. Hasana Brkića br. 13/III u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 27/02-136-0-339 od 19. marta 1986. godine. Dalje, Uprava je iz izjave apelantovog punomoćnika, date na zapisnik 24. aprila 2002. godine, i potvrde Vojne pošte br. 3366 Novi Sad broj 31-30 od 29. marta 2002. godine, utvrdila da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u svojstvu profesionalnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000040 od 15. septembra 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-4367/02 od 28. marta 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

18. Rješenjem Općinske službe za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina Općine Stari Grad Grada Mostara broj 06-23-227/99 od 12. novembra 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Duška Miljanovića za vraćanje u posjed stana u ul. Maršala Tita br. 82d u Mostaru. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Služba utvrdila uvidom u Rješenje Komande Garnizona o dodjeli stana na korištenje broj 2/67-3 od 27. novembra 1986. godine i evidenciju JSP „Dom“ Mostar. Dalje, Služba je uvidom u Naredbu Komande ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane broj 3-16 od 7. maja 1997. godine, koja je objavljena u „Službenom listu Vojske Jugoslavije“ broj 9, stranica 232, od 12. juna 1997. godine, utvrdila da je apelant 28. februara 1995. godine unaprijeđen u čin zračnoplovnotehničkog kapetana, odnosno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u svojstvu profesionalnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

19. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP/II-13-25-222/01 od 14. decembra 2003. godine, potvrđenim Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-57/04 od 13. aprila 2004. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe broj 06-23-227/99 od 12. novembra 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

20. Presudom Vrhovnog suda broj Už-268/04 od 13. augusta 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-57/04 od 13. aprila 2004. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Mostaru i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3761/08


21. Rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/3-23-447/99 od 13. augusta 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Mladena Dujmovića za vraćanje u posjed stana u ul. Stupine B-6 u Tuzli. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Služba utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana zaključen između apelanta i Zajednice stanovanja JNA br. 17-1003 od 21. novembra 1989. godine i Rješenje Komande Garnizona o dodjeli stana na korištenje broj 1-57/3 od 8. augusta 1988. godine. Dalje, Služba je uvidom u potvrdu Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, Zapovjedništva RHZ i PZO, ur. br. 3044-G1-08-01-48 od 11. jula 2001. godine, utvrdila da je apelant u djelatnom sastavu Oružanih snaga Republike Hrvatske proveo od 9. decembra 1991. godine do 30. juna 1995. godine, odnosno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

22. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

23. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-1618/03 od 11. decembra 2003. godine, potvrđenim Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj U.5/04 od 26. aprila 2004. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/3-23-447/99 od 13. augusta 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

24. Presudom Vrhovnog suda broj Už-391/04 od 28. augusta 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U.5/04 od 26. aprila 2004. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Tuzli i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije br. AP 3954/08 i AP 3975/08


25. Rješenjem Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Sektora za stambeno gospodarstvo i poslovne prostorije Općine Mostar-Jugozapad broj 07/II-3-973/99 od 27. oktobra 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Zdravka Volaša za vraćanje u posjed stana u ul. Splitska br. 11 u Mostaru. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Služba utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana zaključen 28. aprila 1988. godine. Također, uvidom u Zapisnik o uvođenju u posjed Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, od 17. januara 2002. godine, Služba je utvrdila da apelant nije stekao novo stanarsko pravo. Dalje, Služba je uvidom u Uvjerenje Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj 8/2-02-08-835-17 od 27. novembra 2002. godine utvrdila da apelant ima priznato učešće u ratu neprekidno od 25. juna 1991. godine do 30. juna 1996. godine, te uvidom u „Službeni vojni list Vojske Jugoslavije“ broj 19, stranica 408, od 14. jula 1994. godine u kojem je navedeno da je Naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 25. maja 1994. godine apelant unaprijeđen u čin zračnoplovnotehničkog majora u Vojsci Jugoslavije, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine odnosno 14. decembra 1995. godine ostao u službi u svojstvu profesionalnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

26. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-125/03 od 19. januara 2004. godine, potvrđenim Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-83/04 od 23. marta 2004. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe broj 07/II-3-973/99 od 27. oktobra 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine odnosno 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

27. Presudom Vrhovnog suda broj Už-234/04 od 22. septembra 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-83/04 od 23. marta 2004. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Mostaru i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine odnosno 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 501/09


28. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-2888/98 od 21. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-16759/05 od 16. augusta 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta Davora Pleše za vraćanje u posjed stana u ul. Topal Osman-paše br. 15 u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 17-795 od 7. septembra 1989. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u Uvjerenje Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije int. br. 3-17 od 8. juna 1994. godine, te uvidom u fotokopiju vojne legitimacije, utvrdila da je apelantu 15. juna 1992. godine prestala aktivna vojna služba u činu starijeg vodnika. Uprava je uvidom u Naredbu komandanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane broj 2-19, koja je objavljena u „Službenom vojnom listu“ broj 13 od 5. maja 1994. godine, stranica 259, utvrdila da je apelantu, starijem vodniku veze, profesionalna vojna služba prestala 18. marta 1994. godine. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala na to da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

29. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-2242/05 od 17. decembra 2008. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-16759/05 od 16. augusta 2005. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 747/09


30. Rješenjem Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar-Zapad broj 07/II-3-356/99 od 1. augusta 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Branka Markovića za vraćanje u posjed stana u ul. Kralja Tomislava br. 16/V u Mostaru na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. Služba je uvidom u Naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije objavljenu u „Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije“, stranica 637, utvrdila da je apelant unaprijeđen iz čina vodnika u čin zračnoplovnotehničkog vodnika I. klase 18. jula 1994. godine, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u svojstvu profesionalnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala na to da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

31. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-03-25-323/03 od 30. septembra 2003. godine, potvrđenim Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-472/03 od 21. maja 2004. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe broj 07/II-3-356/99 od 1. augusta 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

32. Presudom Vrhovnog suda broj Už-374/04 od 7. januara 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-472/03 od 21. maja 2004. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Mostaru i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije br. AP 1543/09 i AP 3865/10


33. Apelant Milan Knežević je na osnovu Ugovora o korištenju stana od 12. februara 1987. godine zaključenog sa Komandom Garnizona Bihać bio nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Bihaću, naselje Harmani H-15, ulaz III, sprat IV.

34. Apelant je 20. jula 1998. godine, na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, podnio zahtjev Službi za vraćanje u posjed predmetnog stana. U vrijeme kada o njegovom zahtjevu još uvijek nije bilo konačno i pravosnažno odlučeno, apelant je podnio prijavu Domu za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/6254 od 7. septembra 2005. godine kojom je utvrđeno da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku i u tački broj 8 zaključka naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da donese pravosnažnu odluku u apelantovom predmetu u roku od šest mjeseci od dana prijema odluke Komisije. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu, Komisija je smatrala da član 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 15/02, 24/03 i 29/03) uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa. Komisija je zaključila da nije prekršeno apelantovo pravo na mirno uživanje imovine prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana, kao i da nije potrebno ulaziti u ispitivanje člana 8. Evropske konvencije.

35. Rješenjem Službe broj 3/36-372-1004/98 od 30. januara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstava za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-133-UP-2/08 od 7. jula 2008. godine, potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se stan vraća u posjed nosiocu stanarskog prava. U tački 3. izreke rješenja je navedeno da privremenom korisniku Safiji Nanić prestaje pravo privremenog korištenja stana.

36. Federacija Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa federalni pravobranilac, i Safija Nanić (u daljnjem tekstu: tužioci), podnijeli su Kantonalnom sudu tužbu u upravnom sporu radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-133-UP-2/08 od 7. jula 2008. godine.

37. Kantonalni sud je 20. aprila 2009. godine donio Presudu broj 01 0 U 000009 08 U kojom je uvažio tužbu tuženih, poništio Rješenje Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-133-UP-2/08 od 7. jula 2008. godine i Rješenje Službe broj 3/36-372-1004/98 od 30. januara 2008. godine kao nezakonite, te upravnu stvar riješio tako što je odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a predmetni stan je ustupljen na raspolaganje Federaciji Bosne i Hercegovine – Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH.

38. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant Rješenjem VP 3001 Beograd od 28. decembra 1998. godine kao zastavnik 1. klase razriješen profesionalne vojne službe 31. decembra 1998. godine, kada je i predao dužnost na kojoj je bio postavljen u sastavu navedene VP. Iz navedenog rješenja je evidentno da apelant nije bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), jer je u vrijeme kada je penzioniran postojao Zakon o Vojsci Republike Srpske, koji je objavljen 1. juna 1992. godine („Službene novine Republike Srpske“ broj 7/92), kao i Zakon o službi u VRS, objavljen 31. decembra 1996. godine („Službene novine Republike Srpske“ broj 31/96). U tom smislu, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti apelantove navode da je bio pripadnik VRS i da je rješenje od VP Beograd, u stvari, dobio kao pripadnik VRS, jer u navedenom rješenju to uopće nije navedeno, odnosno u njemu je eksplicitno napisano da je bio zastavnik 1. klase i kao takav penzioniran u Vojsci Jugoslavije. Također je iz note Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije broj 5/7617-6/07 utvrđeno da je apelant bio u profesionalnoj vojnoj službi od 23. jula 1966. godine do dana razrješenja 31. decembra 1998. godine, te da je 1998. godine podnio molbu za dodjelu stana u zakup u Garnizonu Beograd i da nije dobio stan iz vojnog stambenog fonda na teritoriji Republike Srbije. Kantonalni sud je, također, naveo da ne može prihvatiti uvjerenje koje je izdao tzv. Tim za rasformiranje Generalštaba VRS, budući da taj tim nije organ koji je mogao izdati uvjerenje ovakve vrste, jer je za to nadležna Personalna služba Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine. Dokaz da je apelant bio pripadnik Vojske Jugoslavije je i samo Rješenje o penziji Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Srbije broj 526881 UP-1-159/99 od 10. februara 1999. godine, iz kojeg je vidljivo da je apelant boravio u Beogradu na adresi ul. Agostina Neta broj 56/14, te da mu je kao zastavniku priznato pravo na starosnu penziju iz navedenog Fonda. Iz Odluke CRPC-a broj 703-960-1/1 od 9. jula 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom CRPC-a broj R-703-960-1/1-90-1084 od 4. marta 2003. godine, utvrđeno je da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 14. decembra 1995. godine, te se ne smatra izbjeglicom, u skladu sa članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, a prema odredbama člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Kantonalni sud je zaključio da se apelant ne može smatrati izbjeglicom niti imati pravo na povrat stana u FBiH. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je tuženi organ, Kantonalno ministarstvo, očigledno pogrešno tumačio član 3a. citiranog zakona, što je vidljivo iz Odluke Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da je član 3a. u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da nije u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je iz člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ broj 29/03), koji je bio predmet ocjene Ustavnog suda, vidljivo da st. 1. i 2. nisu postavljeni kumulativno. S obzirom na to da je Kantonalni sud utvrdio da su navodi tužilaca u cijelosti osnovani, odlučio je kao u dispozitivu presude, na osnovu odredaba iz člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

39. Rješenjem Službe broj 3/36-372-1004/98 od 4. juna 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-410-UP-2/09 od 9. oktobra 2009. godine, naloženo je apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva da u roku od 15 dana od prijema rješenja isele iz predmetnog stana i stan prazan od ljudi i stvari, pod prijetnjom izvršenja, predaju Službi.

40. Apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu u upravnom sporu radi poništenja Rješenja Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-410-UP-2/09 od 9. oktobra 2009. godine.

41. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 001287 09 U od 7. jula 2010. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana.

42. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Kantonalno ministarstvo pravilno postupilo kada je izvršilo pravosnažnu i konačnu odluku Kantonalnog suda, a da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani. Kantonalni sud je istakao da nije tačno da je Odlukom Komisije apelantu vraćen stan u posjed, jer se tačka 8. zaključka Odluke Komisije odnosi na donošenje pravosnažne odluke u roku od šest mjeseci, a ne na vraćanje stana u posjed. U prilog tome ide i Odluka CRPC-a broj 703-960-171 od 9. jula 2002. godine, koja je potvrđena Odlukom CRPC-a broj R-703-960-1/1-90-1084 od 4. marta 2003. godine, iz koje je vidljivo da se apelant ne smatra izbjeglicom, u skladu sa članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskog prava raseljenih lica i izbjeglica. Navedene odluke su konačne i obavezujuće i na osnovu njih je Kantonalni sud i donio presudu, u skladu s kojom je Kantonalno ministarstvo pravilno postupilo. S obzirom na to da Kantonalni sud nije utvrdio da je učinjena povreda postupka u toku donošenja osporenog akta, primjenom odredaba člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH, odbio je apelantovu tužbu kao neosnovanu.

Činjenice iz apelacije broj AP 1814/09


43. Rješenjem Uprave broj 23/5-372-5364/98 od 23. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-441/04 od 8. juna 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanta Zdravka Mastilovića za vraćanje u posjed stana u ul. Adija Mulabegovića br. 13/I u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Rješenje Komande Garnizona in. br. M-443/II od 8. juna 1987. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u Naredbu načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 4-58 od 14. augusta 1996. godine utvrdila da je apelant razriješen od profesionalne vojne službe 3. decembra 1996. godine, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u svojstvu profesionalnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije.

44. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000404 od 18. marta 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-441/04 od 8. juna 2004. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1855/09


45. Rješenjem Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/5-23-3045/99 od 12. septembra 2003. godine odbijen je zahtjev apelanta Milana Nedeljkovića za vraćanje u posjed stana u ul. Armije BiH br. 19 u Tuzli. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Služba utvrdila uvidom u rješenje bliže označeno u navedenom rješenju Službe. Dalje, Služba je uvidom u potvrdu Vojne pošte Ponikve-Užice broj 4036 UP-1 br. 1-2 od 10. jula 1992. godine utvrdila da je apelant u vrijeme kada je potvrda izdata bio u stalnom radnom odnosu u Vojsci Jugoslavije, na radnom mjestu blagajnika, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije. Služba je ukazala i na to da apelant nije dostavio dokaze da mu je odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, s obzirom na činjenicu da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

46. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/3-23-1733/03 od 7. januara 2004. godine, potvrđenim Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj U.103/04 od 24. januara 2005. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/5-23-3045/99 od 12. septembra 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

47. Presudom Vrhovnog suda broj Už-209/05 od 5. marta 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U.103/04 od 24. januara 2005. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Tuzli i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 2103/09


48. Rješenjem Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar-Jugozapad broj 07/II-3-2224/98 od 6. maja 2003. godine stavljen je van snage Zaključak o dozvoli izvršenja Odluke CRPC-a broj 07/II-3-2224/98 koji je Služba donijela 11. novembra 2002. godine, kojim je apelantu Draganu Ćosiću priznato stanarsko pravo na stan u ul. Kralja Tomislava u Mostaru. Istim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je uvidom u „Službeni vojni list“ broj 29 od 16. augusta 1999. godine utvrdila da je apelant odlikovan medaljom za vrline u oblasti odbrane i sigurnosti, odnosno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, zbog čega se, u skladu sa članom 3a. Zakona, ne može smatrati izbjeglicom niti mu pripada pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-165/03 od 15. septembra 2003. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.

49. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj U-436/2003 od 7. oktobra 2004. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-165/03 od 15. septembra 2003. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

50. Presudom Vrhovnog suda broj Už-598/04 od 29. aprila 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da su organi uprave utvrdili sve relevantne činjenice za pravilno i zakonito rješavanje apelantovog zahtjeva i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te donesena pravilna odluka da se apelantova tužba odbije.

Činjenice iz apelacije broj AP 3112/09


51. Rješenjem Službe imovinskopravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać broj 04-23-3041/99 od 27. oktobra 2008. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-614-UP-2/08 od 5. februara 2009. godine, odbijen je zahtjev apelanta Zdravka Grabovca za vraćanje u posjed stana u ul. Harmani br. H-15 u Bihaću. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Služba utvrdila uvidom u Rješenje Komande Garnizona in. br. 458-59 od 27. juna 1986. godine, te uvidom o Ugovor o korištenju stana broj 23-238 od 11. februara 1987. godine. Dalje, Služba je uvidom u Naredbu komandanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane broj 2-9 od 5. aprila 2000. godine, objavljenu u „Službenom vojnom listu“ broj 11 od 4. maja 2000. godine, stranica 227, i u Rješenje Vojne pošte broj 6478 in. br. 22-5 od 16. juna 2000. godine kojim se apelant razrješava vojne službe zaključno sa 15. augustom 2000. godine, utvrdila da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

52. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000738 09 U od 21. augusta 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-614-UP-2/08 od 5. februara 2009. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3303/09


53. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-4641/98 od 23. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-16467/05 od 18. augusta 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta Dragana Vejnovića za vraćanje u posjed stana u ul. Derviša Numića br. 20/4 u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 27/245-265 od 29. aprila 1988. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u Uvjerenje VP 3001 Beograd in. br. 5471-2 od 6. jula 2000. godine, te na osnovu apelantove izjave date na zapisnik, utvrdila da je apelantu prestala vojna služba u činu zastavnika I klase Naredbom načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 160-43 od 15. jula 2001. godine, iz čega proizlazi da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u svojstvu profesionalnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala na to da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

54. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003177 05 U od 27. marta 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-16467/05 od 18. augusta 2005. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3647/09


55. Apelant Petar Ivanović je 9. augusta 2005. godine pred Općinskim sudom u Tuzli pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine i predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi da je valjan Ugovor o otkupu stana IN broj 3513-7104-4 od 4. marta 1992. godine koji je zaključio sa SSNO Vojno-građevinska direkcija Sarajevo, te da se naloži tuženoj da trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana. Općinski sud je Presudom broj P-1397/05 od 10. septembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001708 od 28. maja 2008. godine, apelantov zahtjev u cijelosti odbio. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog postupka nedvojbeno utvrdio da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je za njega platio cijenu utvrđenu u ugovoru ali da ugovor nakon zaključenja nije dostavio nadležnoj poreznoj službi na ovjeru. Uvidom u Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 55-281 od 6. maja 1991. godine utvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, utvrđeno je i da je apelant bio pripadnik Vojske Jugoslavije i da mu je profesionalna vojna služba prestala 26. septembra 2000. godine. Na osnovu navedenog, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova kojim je propisano da apelantu umjesto prava na upis vlasništva u zemljišnim knjigama pripada pravo na naknadu od FBiH.

56. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001335 od 3. septembra 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001708 od 28. maja 2008. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su odluke Kantonalnog i Općinskog suda pravilne i zasnovane na zakonu, te da nisu osnovani apelantovi navodi iz revizije, zbog čega im nije moglo biti udovoljeno.

Činjenice iz apelacije broj AP 3937/09


57. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3499/99 od 22. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23/6-372-3499/99 od 7. januara 2008. godine, odbijen je zahtjev apelantice Biljane Milišić za vraćanje u posjed stana u ul. Nedima Filipovića br. 23/VI u Sarajevu. Apelantica je na predmetnom stanu bila nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 17-889 od 6. septembra 1989. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u potvrdu broj 2-163 od 16. aprila 2003. godine, izdatu u Vojnoj pošti br. 9195 Meljine, utvrdila da je apelantica 12. januara 1993. godine bila zaposlena u VP Meljine, na radnom mjestu farmaceuta u Biohemijsko-hematološkom odjeljenju Vojne bolnice, iz čega proizlazi da je nakon 19. maja 1992. godine ostala u službi u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala na to da, budući da je apelantica ostala u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da joj nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantici ne pripada pravo na povrat stana.

58. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001200 08 U od 29. oktobra 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 23/6-372-3499/99 od 7. januara 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostala u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelantica ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3898/10


59. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara broj 06-25-579/05 od 1. februara 2007. godine odbijen je zahtjev apelanta Vlastimira Stamenkovića za vraćanje u posjed stana u ul. Brune Bušića br. 5 u Mostaru. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Odjel utvrdio uvidom u Ugovor o korištenju stana od 26. aprila 1988. godine. Dalje, Odjel je tokom postupka, uvidom u Rješenje Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Vojske Jugoslavije broj 103292-Up-1-1252/94 od 18. januara 1994. godine, utvrdio da je apelant penzioniran 31. decembra 1993. godine, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Odjel se pozvao na član 3a. Zakona i ukazao na to da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

60. Rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-03-25-37/03 od 26. marta 2009. godine, koje je potvrđeno Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002831 09 U od 13. novembra 2009. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Odjela broj 06-25-579/05 od 1. februara 2007. godine.

61. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 002831 10 Uvp od 30. juna 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 002831 09 U od 13. novembra 2009. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da su Kantonalni sud u Mostaru i organi uprave pravilno odlučili kada su primjenom odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1578/12


62. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2669/98 od 15. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3543/08 od 1. jula 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta Safeta Bejtovića za vraćanje u posjed stana u ul. Hamze Orlovića br. 3 u Sarajevu. Uprava je na osnovu dokaza u spisu utvrdila da je apelant na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u Naredbu načelnika Personalne uprave Saveznog sekretarijata za narodnu upravu broj 2-229/29 od 25. aprila 1992. godine, utvrdila da je apelantu, na njegov zahtjev, prestala aktivna vojna služba 1. jula 1992. godine, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i ukazala na to da, budući da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

63. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001153 08 U od 27. februara 2012. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3543/08 od 1. jula 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 2059/12


64. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-6525/98 od 16. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-876/09 od 16. februara 2009. godine, odbijen je zahtjev apelanta Budimira Antunovića za vraćanje u posjed stana u ul. Topal Osman-paše br. 26 u Sarajevu. Uprava je uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 40-326/81 od 19. marta 1981. godine utvrdila da je apelant na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u Naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 3-12 od 14. januara 1994. godine, koja je objavljena u „Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije“ broj 4 od 10. februara 1994. godine, utvrdila da je apelant 7. juna 1992. godine unaprijeđen u čin pukovnika tehničke službe, a uvidom u Rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd SP broj 508173 UP 1151/99 od 28. januara 1999. godine da je apelant od profesionalne vojne službe razriješen 31. decembra 1998. godine, iz čega proizlazi da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u Vojsci Jugoslavije. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba se pozvala na član 3a. Zakona i istakla da, s obzirom na činjenicu da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine i da mu nije priznat status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, apelantu ne pripada pravo na povrat stana.

65. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003693 09 U od 16. aprila 2012. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-876/09 od 16. februara 2009. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija


66. Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini. Istakli su da su im zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, svi apelanti su naveli da su im stanovi svojevremeno bili dodijeljeni na korištenje kao „vojni stanovi“ iz stambenog fonda bivše JNA i to na osnovu valjanih rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima, u nadležnim upravnim organima, prvostepenim i drugostepenim redovnim sudovima, tako da se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.

V. Relevantni propisi


67. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.


Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (…) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. „Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini“.

Član 3a.


Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI. Dopustivost


68. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

69. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

70. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su odluke koje su različiti organi donosili u različitim postupcima koje su apelanti vodili radi vraćanja u posjed stanova koje su koristili prije rata i na kojima su bili nosioci stanarskog prava. Apelacije su podnesene u roku od 60 dana od kada su primili odluke o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

71. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


72. Apelanti osporavaju odluke redovnih sudova i nadležnih upravnih organa tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacija se u suštini odnose na nemogućnost apelanata da se vrate u posjed tzv. vojnih stanova na kojima su bili nosioci stanarskog prava, ali nisu zaključili pravno obavezujuće ugovore o njihovom otkupu.

73. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi u brojnim odlukama odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno da se vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su posljednje Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205 08 od 25. maja 2012. godine. U navedenim odlukama Ustavni sud se bavio sličnim pitanjima koja pokreću i ove apelacije. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana; kada nije učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine; pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine Ustavni sud se bavio pitanjem povrede ustavnih prava apelanata u slučaju kada su apelanti imali pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnih tzv. vojnih stanova, a uskraćena im je mogućnost da se vrate u posjed stanova koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se na njima uknjiže kao vlasnici, iako nisu učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, a u međuvremenu od napuštanja spornih stanova nisu iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFR, stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, Ustavni sud ukazuje i na presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao da li su učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

Pravo na imovinu


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:


Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

74. Prilikom razmatranja pitanja da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

75. U odgovoru na pitanje da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud, osim vlastite prakse, podsjeća na već citiranu presudu Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je Evropski sud u tački 78. istakao: „Predmeti Gaćeša i Trifunović protiv Republike Hrvatske, spomenuti u gornjem tekstu, slično ovom predmetu se bave pitanjem povrata stanova nakon masovnih migracija koje su uslijedile zbog grubog raspada SFRJ. Sud je u tim predmetima zaključio da aplikanti nisu imali 'posjed' u smislu člana 1. Protokola br. 1, jer nositelji stanarskog prava u Hrvatskoj nisu nakon 1. januara 1996. godine više bili u mogućnosti da otkupe svoje stanove. Međutim, ovaj predmet se mora razlučiti od toga. U skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima, koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini po pravilu imaju pravo povrata svojih predratnih stanova te njihovog otkupa po veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj, ovo nije slučaj. Nadalje, za razliku od hrvatskih organa vlasti, bosansko-hercegovački organi vlasti su konzistentno smatrali da stanarsko pravo predstavlja 'posjed' u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, odluku Komisije za ljudska prava iz tačke 34. u gornjem tekstu i odluku Ustavnog suda iz tačke 54. u gornjem tekstu). Kako je ovaj stav domaćih organa vlasti naizgled u skladu sa međunarodnim standardima, Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi od njega odstupio. I na kraju, situacija u ovom predmetu se ne razlikuje mnogo od situacije u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da oni koji su otkupili vojne stanove, koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, nisu mogli upisati svoje vlasništvo te su ostali, usko gledajući, nositelji stanarskog prava (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 12). Evropski sud stoga odbacuje prigovor tužene Vlade“.

76. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama odbijeni zahtjevi apelanata za povrat u stanove na kojima su prije rata oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo. Budući da, prema praksi Ustavnog i Evropskog suda, stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola broj 1, Ustavni sud smatra da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

77. U vezi sa pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je u predmetu Mago i dr. protiv BiH razmatrao aplikacije dvije grupe aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Evropski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikanata odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, ni Ustavni sud ne nalazi razlog da odstupi od svoje dosadašnje prakse i prakse Evropskog suda, pa zaključuje da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

78. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud ostaje da odgovori na pitanja: (a) da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) da li je miješanje proporcionalno cilju odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.

79. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci Mago i dr. protiv BiH, ispitujući princip zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata, Evropski sud u tačkama 96-97. svoje odluke zaključio da su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu sa članom 3a. Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Ustavni sud je tu odredbu proglasio ustavnom (vidi tačku 73. u prethodnom tekstu). Stoga je jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1, zaključak je Evropskog suda. Ustavni sud nema razloga da ne slijedi svoju praksu i praksu Evropskog suda, pa je i zaključak Ustavnog suda da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

80. Ispitujući cilj ometanja, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u tački 100. svoje odluke Mago i dr. protiv BiH istakao: „Iako je Evropski sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata, mnogi napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačke 10. i 61.), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni. U tom smislu, Evropski sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada“. Stoga, u odnosu na cilj ometanja u mirnom uživanju imovine apelanata, Ustavni sud nastavlja slijediti svoju praksu i praksu Evropskog suda i zaključuje da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj.

81. U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv BiH izrazio dva stanovišta: da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu gđe Ljeposave Mago (tačka 102) jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gosp. Mage u snagama VJ tokom i nakon rata. Međutim, domaće vlasti su isticale da su, prema stambenim zakonima, bračni drugovi posjedovali stanarsko pravo zajednički, a zanemarile su činjenicu da gđa Mago više nije bila u braku sa gosp. koji je pripadnik snaga VJ. Naglašeno je da u slučaju razvoda bračni drugovi imaju pravo, prema stambenim zakonima, odabrati koji od njih će nastaviti koristiti zajednički stan (vidi tačku 6. u prethodnom tekstu). Evropski sud smatra da organi vlasti moraju poštovati taj izbor. Tužena Vlada je, također, tvrdila da se aplikantica trebala obratiti nadležnom sudu za prijenos stanarskog prava nakon razvoda. Međutim, u skladu sa stambenim zakonima, takav postupak se mora provesti samo u slučaju nepostojanja sporazuma između bivših bračnih drugova u pogledu upotrebe njihovog stana nakon razvoda. U predmetnom slučaju, gospodin Mago nije predao zahtjev za povrat stana u Sarajevu i time se prešutno složio s tim da ga gđa Mago preuzme. U tim okolnostima, njegov status nije trebao biti uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gđe Mago. Kako aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, došlo je do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gđe Mago, zaključio je Evropski sud. Zatim je Evropski sud u tački 103. citirane odluke istakao: „[…] da su gosp. Jovan Radović i gosp. Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista općepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo te osobe (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačka 60.). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo dejstvo da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. Evropski sud je u sličnim situacijama presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može biti objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009; D.H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007IV; i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005XII). Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Kako aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Jovana Radovića i gosp. Vase Krstevskog“.

82. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud bi, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv BiH, trebao u slučajevima gdje su apelanti, koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije odbiti kao neosnovane; b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije usvojiti kao osnovane.

83. Međutim, Ustavni sud je suočen s činjenicom da niti organi uprave niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, izuzev primjera apelanata Zdravka Volaša (AP 3954/08 i AP 3975/08) i Milana Kneževića (AP 1543/09), za koje je utvrđeno da nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

84. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u slučaju apelanata obuhvaćenih ovom odlukom došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

85. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud sam u postupku koji je prethodio donošenju odluke Mago i dr. protiv BiH i uz pomoć Vlade Srbije utvrđivao relevantne činjenice. Ustavni sud ne može neposredno provesti takav postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH, koja će, odlučujući o zahtjevu svakog od apelanata, utvrditi da li je apelant ili njegov bračni drug s kojim živi u braku nakon napuštanja prijeratnog stana stekao/stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Za sve apelante za koje utvrdi da oni ili njihovi bračni drugovi s kojima žive u braku nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu Vlada FBiH će osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno. Za apelante za koje utvrdi da su oni ili njihovi bračni drugovi s kojima žive u braku nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu Vlada će okončati postupak uzimajući u obzir da u njihovom slučaju nije došlo do kršenja prava na imovinu pa da im ne pripada pravo u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

Pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanje doma


86. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata.

VIII. Zaključak


87. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, i time što nisu dopustili vraćanje u stanove na kojima su oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzeli imovinu a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

88. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

89. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!