Službeni glasnik BiH, broj 37/11

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1520/08, rješavajući apelaciju "Mediamara" d.o.o. Koper, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija "Mediamara" d.o.o. Koper.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku okončanom Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. "Mediamar" d.o.o. Koper (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, kojeg zastupaju advokati Goran Jezdić i Vlado Matuzović, podnio je 26. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-Ip-08-000064. Apelant je dopunio apelaciju 28. augusta 2008. godine i 17. januara 2011. godine. Predmetni postupak je u međuvremenu okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 29. maja i 23. jula 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 19. augusta 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 27. augusta 2008. godine.

5. Ustavni sud je 6. oktobra 2010. godine, u skladu sa članom 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatražio dostavu spisa broj 032-Ip-08-000064.

6. Općinski sud u ostavljenom roku koji je istekao 19. oktobra 2010. godine nije dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj 032-Ip-08-000064.

7. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatražena dostava podataka na okolnosti donošenja odluke po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine. Kantonalni sud je dostavio tražene podatke Ustavnom sudu 22. novembra 2010. godine, te ga obavijestio da se spis Općinskog suda nalazi kod tog suda radi rješavanja povodom žalbe.

8. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je 29. novembra 2010. godine zatražio od Kantonalnog suda dostavu spisa Općinskog suda broj 032-Ip-08-000064, te dostavu odgovora na apelaciju. Kantonalni sud je 3. decembra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu kopiju spisa Općinskog suda, te obavijestio Ustavni sud da je na sjednici vijeća održanoj 24. novembra 2010. godine donio odluku o apelantovoj žalbi, ali da je nije dostavio Ustavnom sudu.

9. Na traženje Ustavnog suda Kantonalni sud je 17. decembra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu Rješenje tog suda broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine. Predmetno rješenje je dostavljeno apelantu 13. decembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uspostava založnog prava


11. Rješenjem Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine određeno je osiguranje novčanog potraživanja od 400.000,00 eura založnog povjerioca "Bank Winter & CO" Beč, Austrija, prema založnom dužniku "Livnici čelika" d.o.o. Tuzla, popisom i uknjižbom založnog prava na nekretninama u državnom vlasništvu sa pravom raspolaganja u korist založnog dužnika, označenim kao k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište, površine 32.901 m2, upisanim u zk. ulošku broj 11479 k.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), u korist založnog povjerioca "Bank Winter & CO" Beč, Austrija. Određeno je da će, ukoliko založni dužnik ne ispuni prihvaćene obaveze pod uvjetima precizno reguliranim zaključenim ugovorom o kreditu od 23. jula 2002. godine, predmetno rješenje imati svojstvo izvršnog naslova, te da će na osnovu njega i sporazuma povjerilaca i dužnika povjerilac moći zahtijevati prodaju založenih nekretnina u izvršnom postupku, sve do potpunog namirenja. Založnom dužniku je, pod prijetnjom krivičnom odgovornošću, zabranjeno da raspolaže založenim nekretninama. Konstatirano je da je predmetno rješenje pravomoćno i izvršno danom donošenja.

12. Rješenjem Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla (u daljem tekstu: Služba) broj Dn: 1347/2002 od 16. augusta 2002. godine Rješenje Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine je provedeno kroz zemljišne knjige.

Izvršni postupak


13. Na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda "Bank Winter & CO" Beč, Austrija (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), 10. marta 2005. godine Općinskom sudu podnio je prijedlog za izvršenje Rješenja Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine protiv "Livnice čelika" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi namirenja novčanog potraživanja. Tražilac izvršenja je predložio da sud donese rješenje o izvršenju kojim će dozvoliti izvršenje na predmetnim (založenim) nekretninama izvršenika (k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište površine 32.901 m2, upisanim u zk. ulošku broj 11479 k.o. Tuzla) zabilježbom rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nekretnina, te prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz sredstava dobivenih prodajom.

14. Zaključkom Općinskog suda broj Ip.175/05 od 30. juna 2005. godine naloženo je tražiocu izvršenja da u roku od 15 dana dostavi zapisnik o pljenidbenom popisu nekretnina po Rješenju tog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine i posjedovni list broj 221 k.o. Tuzla IV.

15. Podneskom od 5. jula 2005. godine tražilac izvršenja je dostavio traženi posjedovni list, te obavijestio sud da ne posjeduje zapisnik o pljenidbenom popisu.

16. Zaključkom suda od 6. septembra 2005. godine naloženo je tražiocu izvršenja da dostavi zemljišnoknjižni izvod za predmetne nekretnine sa pravom raspolaganja upisanom na izvršenika budući da je u dostavljenom zemljišnoknjižnom izvodu upisano pravo korištenja u korist izvršenika.

17. Podneskom od 16. septembra 2005. godine tražilac izvršenja je iznio svoja shvatanja vezana za činjenična i pravna pitanja predmetnog postupka, te predložio hitno postupanje Općinskog suda.

18. Rješenjem Općinskog suda broj Ip-175/05 od 3. oktobra 2005. godine odbijen je prijedlog tražioca izvršenja za dozvolu izvršenja sa obrazloženjem da tražilac izvršenja nije sudu dostavio urednu dokumentaciju i nije dokazao da su se ispunili uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja u skladu sa članom 70. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odnosno da sudu nije dostavljena posebna odluka ili rješenje upravnog organa o brisanju državnog i upisu privatnog vlasništva. Navedeno je da bi tek u slučaju dostave takve dokumentacije bili ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja i provođenje izvršenja po Rješenju Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine zbog čega je odbijen prijedlog tražioca za donošenje rješenja o izvršenju.

19. Odlučujući o žalbi tražioca izvršenja od 11. oktobra 2005. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Pž. 202/05 od 28. aprila 2006. godine kojim je žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Obrazloženo je da je preuranjen zaključak prvostepenog suda da nekretnina iz izvršne isprave nije vlasništvo izvršenika, niti da ta nekretnina nije podobna za izvršenje, zbog navodnog statusa predmeta hipoteke kao neizgrađenog zemljišta u društvenom vlasništvu. S obzirom na to da po zaključku Kantonalnog suda obrazloženje prvostepenog rješenja o tome ne sadrži valjane razloge, predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Spis je vraćen Općinskom sudu 15. juna 2006. godine.

20. Općinski sud je 22. juna 2006. godine zaprimio podnesak sa priloženim ugovorom kojim je obaviješten da je raniji tražilac izvršenja "Bank Winter & CO" Beč, Austrija, zaključio ugovor sa apelantom o ustupanju potraživanja, te da, shodno navedenom, od tog momenta apelant u predmetnom postupku ima poziciju tražioca izvršenja. Apelant je podneskom od 28. augusta 2006. godine tražio da sud odmah odobri predloženo izvršenje, ističući da je od podnošenja prijedloga za izvršenje proteklo više od 18 mjeseci, a od donošenja rješenja Kantonalnog suda kojim je predmet vraćen na ponovni postupak više od tri mjeseca.

21. Sud je, zatim, zakazao dva ročišta, za 5. i 18. septembar 2006. godine, te naložio izvršeniku da dostavi dokumentaciju vezanu za postupak privatizacije izvršenika, te u dva navrata kod Zemljišnoknjižnog ureda urgirao da dostavi kompletan zk. izvod za predmetne nekretnine a od nadležne općinske službe više puta (6. decembra 2006. godine, 8. januara, te 7, 13. i 20. februara 2007. godine) podatke da li je predmetna nekretnina (k.č. broj 1923/1 - ekonomsko dvorište) utvrđena kao zemljište za redovnu upotrebu.

22. Apelant je 5. januara 2007. godine ponovo urgirao uzimanje predmeta u rad, ističući da je od donošenja rješenja Kantonalnog suda proteklo više od sedam mjeseci.

23. Sud je održao ročište 30. marta 2007. godine na kojem je saslušao predstavnika nadležne općinske službe.

24. Rješenjem Općinskog suda broj 032-Ip-06-0-000 360 od 5. aprila 2007. godine (a ne kako očigledno pogrešno piše 5. aprila 2006. godine) donesenim u ponovnom postupku odbijen je apelantov prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju na osnovu izvršne isprave - Rješenja broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prethodno rješenje tog suda doneseno u predmetnoj pravnoj stvari ukinuto Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž. 202/05 od 28. aprila 2006. godine, te da je 22. juna 2006. godine Općinski sud zaprimio podnesak sa priloženim ugovorom kojim je obaviješten da je raniji tražilac izvršenja "Bank Winter & CO" Beč, Austrija, zaključio ugovor sa apelantom o ustupanju potraživanja, te da, shodno navedenom, od tog momenta apelant u predmetnom postupku ima poziciju tražioca izvršenja. Dalje je navedeno da je u vrijeme zasnivanja založnog prava apelantov prednik imao upisano samo pravo raspolaganja (koje je jednako vlasništvu) na zgradama, ali ne i na predmetnim nekretninama (k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište) na kojim postoji samo pravo korištenja koje, prema tadašnjim pozitivnopravnim propisima, nije jednako pravu vlasništva. Istaknuto je da založno pravo ne može nastati bez prethodnog konstituiranja prava vlasništva na založenoj nekretnini koja mora biti u prometu. Također je navedeno da predmetno zemljište, koje služi za redovnu upotrebu svih objekata u krugu izvršenika, nije u prometu, budući da se radi o gradskom građevinskom zemljištu koje dijeli pravnu sudbinu zgrade.

25. Apelant je 18. aprila 2007. godine protiv rješenja Općinskog suda o odbijanju prijedloga za donošenje rješenja o izvršenju podnio žalbu. Spis je 20. jula 2007. godine dostavljen Kantonalnom sudu na nadležno postupanje.

26. Podneskom od 14. septembra 2007. godine apelant je kod Kantonalnog suda urgirao donošenje odluke o žalbi, ističući da taj sud po drugi put odlučuje u konkretnom sporu.

27. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000155 od 9. januara 2008. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuto Rješenje Općinskog suda broj 032-Ip-06-0-000 360 od 5. aprila 2006. godine, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istaknuto je da apelant u žalbi osnovano ukazuje da je prvostepeni sud onemogućio apelanta da raspravlja pred sudom o činjenicama, budući da nije pozvao apelantovog opunomoćenika na rasprave održane 18. septembra 2006. godine i 30. marta 2007. godine. Spis je vraćen Općinskom sudu 29. januara 2008. godine.

28. Podneskom od 25. februara 2008. godine apelant je urgirao nastavak postupka.

29. Općinski sud je u ponovnom postupku održao raspravu 10. aprila 2008. godine, te je donio Rješenje broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine kojim je ponovo odbio apelantov prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju kojim će dozvoliti izvršenje na založenim nekretninama izvršenika utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nekretnina, te prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz sredstava dobivenih prodajom uz zabilježbu rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi. Navedeno je da je, shodno uputama datim u rješenju Kantonalnog suda, u ponovnom postupku, Općinski sud održao raspravu 10. aprila 2008. godine. Također je istaknuto da je utvrđeno da je vrijednost predmetne parcele (k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište) bila obuhvaćena-odobrena početnim bilansom u postupku privatizacije, da predmetna parcela služi za redovnu upotrebu svih objekata izvršenika, da stoga ne postoje zakonske smetnje da se sada i na parceli upiše vlasništvo izvršenika, ali da zemljište dijeli sudbinu zgrade (princip pravnog jedinstva nekretnina), te da ne postoji zakonska mogućnost da se proda, odnosno optereti hipotekom zemljište ili dio zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade.

30. Apelant je 27. maja 2008. godine podnio žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine.

31. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je prvenstveno naveo da, prema ocjeni tog suda, apelant nema aktivnu legitimaciju u predmetnom izvršnom postupku, budući da sporazum koji je zaključio sa prvobitnim tražiocem izvršenja o ustupanju potraživanja od 18. maja 2006. godine nije nikada proveden u zemljišnim knjigama, niti su izvršeni prijenos i upis založnog prava i upis hipoteke na predmetnim nekretninama. Navedeno je da istovremeni prijenos hipoteke zajedno sa potraživanjem koje je njome osigurano prema članu 473. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nema značenje prenošenja hipoteke po sili samog zakona ex lege, budući da je apelantu, osim pravnog osnova za stjecanje hipoteke, potreban i način tog stjecanja (modus aquirendi), a to je upis prijenosa hipoteke u zemljišne knjige. Dalje je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da rješenje Općinskog suda od 16. augusta 2002. godine, kojim je uknjiženo i založno pravo, nije provodivo na način na koji je to zahtijevano prijedlogom za izvršenje, budući da objekt hipoteke mogu biti samo nekretnine koje se nalaze u prometu. Istaknuto je da je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, kako je u svom nalazu predmetno zemljište tretirao vještak procjenitelj, u državnom vlasništvu van prometa, te stoga ne može biti predmet hipotekarnog zalaganja a takvi pravni poslovi su ništavi u smislu člana 1. Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno člana 103. ZOO. S druge strane je navedeno da nije sporno da se cijeli kompleks zemljišta i svih nekretnina izvršenika vodi kao izgrađeno gradsko građevinsko zemljište na kojem postoji trajno pravo korištenja (član 57. Zakona o građevinskom zemljištu) i ono se može hipotekarno opteretiti samo zgradom (član 42. Zakona o građevinskom zemljištu). Istaknuto je da gradsko građevinsko zemljište na kojem je izgrađena zgrada dijeli pravnu sudbinu te zgrade, te se, dakle, može prenijeti - otuđiti samo zajedno sa zgradom, a hipotekom se ne može opteretiti samo zemljište koje služi za redovnu upotrebu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


32. Apelant navodi da, "iako su od podnošenja prijedloga za izvršenje protekle više od tri godine i usprkos brojnim apelantovim urgencijama, ovaj postupak još uvijek nije okončan, odnosno još nije pravomoćno odlučeno da li se izvršenje određuje, odnosno da li se dopušta ili ne. Neobjašnjive su upornost i istrajnost Općinskog suda Tuzla da ne dozvoli izvršenje u ovoj pravnoj stvari". Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno njegovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne može da vrati sredstva koje je plasirao izvršeniku po osnovu kredita. Apelant predlaže da sud utvrdi kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. U dopuni apelacije od 17. januara 2011. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je ovaj izvršni postupak okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine, te je dostavio kopiju tog rješenja.

b) Odgovor na apelaciju


33. Kantonalni sud, prilikom dostave spisa Općinskog suda Ustavnom sudu, prvenstveno je naveo da mu uz podnesak nije "dostavljena apelacija, pa iz tih razloga nismo u mogućnosti da se izjasnimo na navode apelacije u pogledu kršenja prava za koje apelant smatra da su mu povrijeđena". Dalje, Kantonalni sud je naveo da je "predmet Općinskog suda u Tuzli broj 032-Ip-08-000064 koji je dostavljen radi rješavanja žalbe u ovom sudu zaveden pod poslovnim brojem 03 0 Ip 003978 08 Pz i u tom predmetu sjednica Vijeća održana je 24.11.2010. godine. Odluka koja je donesena u sjednici Vijeća bit će urađena u zakonskom roku od 30 dana i blagovremeno dostavljena strankama". S obzirom na to da se u ovom postupku apelant žalio zbog povrede prava na "suđenje u razumnom roku", Ustavni sud je ovo izjašnjenje Kantonalnog suda tretirao kao odgovor na apelaciju.

34. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, da je više puta (dva) donosio rješenje kojim je odbijao prijedlog za izvršenje, a koja su u žalbenom postupku ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, te istakao da je u konačnici, postupajući po uputama datim u Rješenju Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000155 od 9. januara 2008. godine, u ponovnom postupku održao ročište 10. aprila 2008. godine i nakon toga 16. maja 2008. godine donio Rješenje broj 032-Ip-08-000064 kojim je odbio prijedlog za izvršenje. Navedeno je da je "od podnošenja prijedloga za izvršenje pa do danas u ovom izvršnom predmetu sud postupao, te donosio odluke povodom podnesenog prijedloga za izvršenje", te da se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi


35. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 15.

Rokovi postupanja

Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 21. stav 1.

U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 64.

Dovršenje izvršenja

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI. Dopustivost


36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da izvršni postupak povodom njegovog zahtjeva za izvršenje pravomoćne presude nerazumno dugo traje, odnosno da se odluka ne donosi u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum


40. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno njegovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome je naveo da, iako su od podnošenja prijedloga za izvršenje protekle više od tri godine i uprkos brojnim apelantovim urgencijama, ovaj postupak još uvijek nije okončan, odnosno još nije pravomoćno odlučeno da li se izvršenje određuje, odnosno da li se dopušta ili ne.

Pravo na pravičan postupak


41. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom zahtjevu da se u izvršnom postupku omogući izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda o uspostavi založnog prava na nekretninama izvršenika a radi osiguranja apelantovog novčanog potraživanja, odnosno njegovog pravnog prednika, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

Donošenje odluke u razumnom roku


43. Ustavni sud naglašava da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Period koji se uzima u obzir


44. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku - rješenje o uspostavi založnog prava na nekretninama izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantov pravni prednik podnio prijedlog za izvršenje pravomoćne presude 10. marta 2005. godine, a da je postupak okončan Rješenjem tog suda broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine. Prema tome, predmetni izvršni postupak je trajao pet godina, osam mjeseci i 14 dana.

b) Analiza dužine trajanja postupka


45. Ocjenjujući složenost ovog predmeta, Ustavni sud smatra da sa aspekta pravnih pitanja koja pokreće ovaj predmet, a koji podrazumijeva raspravljanje o pravnim pitanjima vezanim za primjenu ne samo ZIP-a već i materijalnih propisa (prvenstveno Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o vlasničkopravnim odnosima), spada u kategoriju relativno složenih.

46. Posmatrajući apelantovo ponašanje, odnosno njegovog pravnog prednika, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju nadležnih sudova, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka.

47. S druge strane, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog izvršnog postupka u razumnom roku, a koji po izričitoj zakonskoj normi spada u kategoriju hitnih predmeta, od izuzetne važnosti za apelanta, budući da je ishod postupka od ključne važnosti za ostvarivanje apelantovog prava na namirenje duga, proisteklog iz založnog prava apelantovog prednika na nekretninama izvršenika, a koje je preneseno na apelanta ugovorom o ustupanju potraživanja.

48. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u relativno kratkim rokovima, mada ne u zakonom propisanim rokovima, preduzimao poslove iz svoje nadležnosti (više puta tražio dopunu dokumentacije od apelanta i od nadležnih organa, održao više rasprava, te u toku postupka donio tri prvostepene odluke). Dalje, evidentno je da je Kantonalni sud u toku postupka, također, donio tri drugostepene odluke pri čemu je odluku o žalbama u prva dva slučaja donio u relativno kratkom, mada ne zakonskom roku (više od šest, odnosno osam mjeseci). Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalnom sudu za rješavanje apelantove posljednje žalbe (od 27. maja 2008. godine) trebao neprimjereno dugi rok od dvije godine i pet mjeseci, koji se u konkretnom slučaju ne može smatrati "razumnim" osobito imajući u vidu da je Kantonalni sud raspolagao saznanjima da je u dotadašnjem toku postupka već dva puta ukidao rješenja prvostepenog suda, te da je, s obzirom na tu okolnost, morao iskazati veći stepen ažurnosti, odnosno promptno postupiti po apelantovoj žalbi, što je očigledno propustio učiniti. Stoga, Ustavni sud smatra da je ukupna dužina žalbenih postupaka doprinijela sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano pogotovo ako se radi o hitnim postupcima kao što je izvršni postupak (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1360/06 od 13. decembra 2007. godine, tačka 86, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 12/08). Zbog navedenog, redovni sudovi u konkretnom slučaju morali su iskazati veći stepen ažurnosti, te uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku.

49. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina). Navedeno je regulirano članom 5. ZIP-a. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog izvršnog postupka, koji traje pet godina, osam mjeseci i četrnaest dana, a priori van "razumnog roka" i njegova bi dužina mogla da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi te izuzetne okolnosti. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u cjelini, nezavisno od činjenice da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali određenu ažurnost, mada ni u tim periodima nisu postupali u zakonom propisanim rokovima, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog izvršnog postupka koji se, dakle, smatra hitnim, a koji je trajao pet godina, osam mjeseci i četrnaest dana, može u cijelosti pripisati redovnim sudovima.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni izvršni postupak neopravdano dugo trajao i da je prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je, zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na "donošenje odluke u razumnom roku" u situaciji kada postupak izvršenja, koji se smatra hitnim, traje pet godina, osam mjeseci i 14 dana, te kad se takvo neopravdano trajanje izvršnog postupka može pripisati isključivo ponašanju nadležnih sudova.

53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!