Službeni glasnik BiH, broj 102/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 1207/08, rješavajući apelaciju
Vojislava Vukašinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Vojislava Vukašinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-000709 od 25. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-4508/04 od 7. jula 2005. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vojislav Vukašinović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. aprila 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-000709 od 25. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-4508/04 od 7. jula 2005. godine, odnosno zbog nemogućnosti da vrati u posjed stan koji je koristio prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama bude upisan kao njegov vlasnik.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda u Sarajevu, Federalnog pravobranilaštva u Sarajevu i L. M. (suprotna strana u postupku) zatraženo je 20. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. juna 2008. godine, Općinski sud 19. juna 2008. godine, Federalno pravobranilaštvo 6. juna 2008. godine, a L. M. 9. juna 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Apelant Vojislav Vukašinović je 25. augusta 2003. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 9. juna 2005. godine predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je apelant stekao pravo vlasništva na stanu u Ulici branilaca Sarajeva broj 19 za koji je 19. marta 1992. godine sa SSNO, kao pravnim prednikom tuženog, zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-4660-4, te narediti da tuženi trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana. Također je tražio da se poništi rješenje Općinskog suda - Zemljišnoknjižnog ureda na osnovu kojega je izvršen upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist L. M. i M. M., te da se obavežu L. M. i M. M. i tuženi da apelantu predaju u posjed predmetni stan u roku od 30 dana od donošenja presude.
6. Općinski sud je donio Presudu broj P-4508/04 od 7. jula 2005. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000709 od 25. januara 2008. godine, kojom je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu Ugovora broj 3513-4660-4 od 19. marta 1992. godine. Odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi rješenje Općinskog suda - Zemljišnoknjižnog ureda na osnovu kojega je izvršen upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist L. M. i M. M. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev tuženog koji je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana broj 3513-4660-4 od 19. marta 1992. godine koji je apelant zaključio sa SSNO. Konačno, istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog
i utvrđeno da je prenovom raskinut ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnina predmetnog stana, u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnine stana u Podgorici, Ulica Stara Varoš broj 82-2, koji je 22. septembra 1998. godine apelant zaključio sa SSNO - VP 4212 Podgorica.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao, između ostalog, na to da je izvršio uvid u Ugovor o kupoprodaji stana u Podgorici broj OTS 84-2 od 22. septembra 1998. godine i аneks tog ugovora, te izjavu koju je apelant dao pred Domom za ljudska prava u predmetu broj CH/99/2817,
na osnovu čega je utvrđeno da se apelant odrekao stanarskog prava na stan u Sarajevu, zaključio kupoprodajni ugovor sa državom SRJ - SMO VP 4212 i kupio stan u Podgorici.
Općinski sud je na osnovu navedenog zaključio da je apelant iz novoutemeljenog stambenog fonda oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo na osnovu kojega je otkupio stan. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) kojim je izmijenjen član 39.e i koji glasi: „Nosioci prava iz kupoprodajnog ugovora koji su zaključili pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji su napustili stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana i nemaju pravo upisa vlasništva na tom stanu.“
8. Općinski sud je, u skladu s navedenim, usvojio stav da se tuženi osnovano pozvao na postojanje prenova iz člana 368. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je momentom kupovine stana u Podgorici iz istog stambenog fonda prestalo apelantovo pravo iz ugovora zaključenog na stanu u Sarajevu, pa je taj ugovor raskinut po sili zakona. Apelantova saglasnost za prenov sadržana je u izjavi kojom se odriče stanarskog prava na stanu u Sarajevu radi stjecanja prava na kupovinu stana u Podgorici.
9. Kantonalni sud je u Presudi broj 009-0-Gž-07-000709 od 25. januara 2008. godine, kojom je potvrdio presudu Općinskog suda, ukazao da je, suprotno neosnovanim apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud prilikom donošenja osporene presude u skladu sa članom 8. ZPP ocijenio sve dokaze koji su bili od odlučnog značaja za donošenje pravilne i odluke zasnovane na zakonu, pa je na osnovu takve potpune i pravilne ocjene dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega primijenio odgovarajuće materijalnopravne odredbe zbog čega njegovim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant je podnio apelaciju zbog nemogućnosti da vrati u posjed stan koji je koristio prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama bude upisan kao njegov vlasnik. S tim u vezi, istakao je da mu je, zbog nemogućnosti povrata u posjed stana i nemogućnosti uknjižbe vlasništva na predmetnom stanu na njegovo ime u zemljišnim knjigama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da su povrijeđena njegova prava iz aneksa 6. i 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osim toga, apelant je naveo da mu je stan bio dodijeljen na korištenje kao „vojni stan“ iz stambenog fonda bivše JNA i da je početkom 1992. godine, prije izbijanja ratnih djejstava u BiH, zaključio kupoprodajni ugovor za otkup tog stana.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da apelantovi navodi iz apelacije nisu osnovani zbog istih razloga koje je detaljno naveo u osporenoj presudi. Ukazano je i da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da prvostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ukazano je i da je Općinski sud cjelokupan postupak vodio u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku i Evropske konvencije, te predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Suština iscrpnog i detaljnog odgovora Federalnog pravobranilaštva jeste da je apelant, umjesto stana u Sarajevu čiji je otkup započeo po ugovoru od 19. marta 1992. godine, dobio i otkupio drugi adekvatan stan iz istog ili novoformiranog stambenog fonda oružanih snaga druge države van Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da apelant nema nikakvo imovinsko pravo na stanu u Sarajevu. Na osnovu navedenog proizlazi da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
14. U odgovoru na apelaciju L. M., u svojstvu suprotne strane u postupku, naveo je da su redovni sudovi u konkretnom predmetu donijeli pravilne i odluke zasnovane na zakonu kojima nije povrijeđeno bilo koje apelantovo pravo, pa je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
15. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
16. U
Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.e
Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su odluke Kantonalnog i Općinskog suda u Sarajevu donesene u postupku koji je apelant vodio radi vraćanja u posjed stana koji je koristio prije rata i na kojem je bio nosilac stanarskog prava. Apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na
apelantovu nemogućnost da se vrati u posjed stana koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora i nemogućnost da se na tim stanovima uknjiži kao vlasnik.
22. U odnosu na navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama u dosadašnjoj vlastitoj praksi odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U velikom broju odluka Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Odluka Ustavnog suda broj
U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u zakonodavstvu iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih su posljednje Odluka broj
U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) i Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine. U navedenim odlukama Ustavni sud se bavio sličnim pitanjima koja pokreće i ova apelacija: u Odluci o dopustivosti i meritumu broj
U 15/11 od 30. marta 2012. godine putem ocjene ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju
pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, kada nije učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda
Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U Odluci o dopustivosti i meritumu broj
AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine Ustavni sud se bavio pitanjem povrede ustavnih prava apelanata u slučaju kada su apelanti imali pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnih tzv. vojnih stanova, a uskraćena im je mogućnost da se vrate u posjed stanova koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se na njima uknjiže kao vlasnici iako nisu učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine,
a u postupcima pred redovnim sudovima je utvrđeno da u međuvremenu od napuštanja spornih stanova nisu iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, Ustavni sud ukazuje i na presudu Evropskog suda
Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao da li su učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li jesu ili nisu u međuvremenu, od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
Pravo na imovinu
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
23. Prilikom razmatranja pitanja da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li je apelant imao „imovinu“ u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
24. Odgovarajući na pitanje da li je apelant imao „imovinu“ u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud, osim vlastite prakse, podsjeća na već citiranu presudu Evropskog suda
Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je Evropski sud u tački 78. istakao: Predmeti
Gaćeša i
Trifunović protiv Republike Hrvatske,... slično ovom predmetu se bave pitanjem povrata stanova nakon masovnih migracija koje su uslijedile zbog grubog raspada SFRJ. U tim predmetima Evropski sud je zaključio da aplikanti nisu imali „posjed“ u smislu člana 1. Protokola broj 1, jer nosioci stanarskog prava u Hrvatskoj nisu nakon 1. januara 1996. godine više bili u mogućnosti da otkupe svoje stanove.
Međutim, ovaj predmet se mora razlučiti od toga. U skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nosioci stanarskog prava u Bosni i Hercegovini, prema pravilu, imaju pravo na povrat svojih predratnih stanova, te na njihov otkup po veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj ovo nije slučaj. Dalje, za razliku od hrvatskih organa vlasti, bosanskohercegovački organi vlasti su konzistentno smatrali da stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola broj 1. Pošto je ovaj stav domaćih organa vlasti naizgled u skladu sa međunarodnim standardima, Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi od njega odstupio.
I, na kraju, situacija u ovom predmetu se ne razlikuje mnogo od situacije u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da oni koji su otkupili vojne stanove koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogli upisati svoje vlasništvo, te su ostali, usko gledajući, nosioci stanarskog prava (vidi, Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 12). Evropski sud, stoga, odbacuje prigovor tužene Vlade.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za povrat u stan na kojemu je prije rata imao stanarsko pravo i za upis vlasništva na tom stanu u zemljišne knjige
za koji je u postupku okončanom pred redovnim sudovima utvrđeno da ima pravno obavezujući ugovor o otkupu u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova.
Budući da prema praksi Ustavnog i Evropskog suda stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola broj 1, te imajući u vidu već navedeni stav Evropskog suda, prema kojem se situacija u predmetima u kojima nije zaključen pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova ne razlikuje mnogo od situacije u predmetima u kojima takvi ugovori jesu zaključeni za stanove koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, ali na kojima aplikanti nisu mogli upisati vlasništvo na tim stanovima, pa su ostali, usko gledajući, nosioci stanarskog prava, Ustavni sud smatra da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. U vezi s pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju i praksu Evropskog suda prema kojima član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Ustavni sud, također, podsjeća da je u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U predmetu
Mago i dr. protiv BiH Evropski sud je razmatrao aplikacije dviju grupa aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Evropski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikantima, odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je, također, u već navedenoj odluci
Đokić protiv BiH, ispitujući da li je došlo do miješanja u aplikantovu imovinu, istakao, između ostalog, da složenost pravne situacije u predmetnom slučaju sprečava njegovu klasifikaciju u određenu kategoriju: s jedne strane, osporavani ugovor o kupoprodaji smatra se pravno valjanim, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da vrati stan u posjed i da se uknjiži kao vlasnik stana. Dok ovakva situacija podsjeća na
de facto ekproprijaciju, Evropski sud ne smatra da je potrebno da presudi da li se druga rečenica iz prvog stava člana 1. primjenjuje u ovom slučaju. Kao što je već navedeno, situacija propisana u drugoj rečenici prvog stava člana 1. jeste samo jedan slučaj ometanja prava na neometano uživanje imovine kako je garantirano općim pravilom navedenim u prvoj rečenici. Evropski sud, stoga, smatra da spornu situaciju treba ispitati u svjetlu općeg pravila. Zato, ni Ustavni sud ne nalazi razlog da odstupi od svoje dosadašnje i prakse Evropskog suda, pa zaključuje da
odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed i zahtjeva za upis vlasništva na njemu u zemljišne knjige predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na pitanja: (a) Da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) Da li je miješanje proporcionalno cilju, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa?
28. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud podsjeća da je u najnovijoj odluci o tzv. vojnim stanovima
Mago i drugi protiv BiH, ispitujući
princip zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata, Evropski sud u tač. 96-97. odluke zaključio da su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Tu odredbu Ustavni sud je proglasio ustavnom (vidi tačku 54. u gornjem tekstu).
Stoga je jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1, zaključio je Evropski sud. Ustavni sud nema razloga da ne slijedi svoju i praksu Evropskog suda, pa je i zaključak Ustavnog suda
da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Ispitujući
cilj ometanja Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, ispitujući
cilj ometanja u odluci
Đokić protiv BiH, istakao da ometanje u uživanju prava iz Konvencije mora, kao što se može zaključiti iz člana 18. Konvencije, slijediti legitiman cilj. Princip „pravične ravnoteže“ koji je sadržan u članu 1. Protokola broj 1 pretpostavlja postojanje općeg interesa zajednice. Štaviše, treba ponoviti da različita pravila sadržana u članu 1. nisu zasebna u smislu da su međusobno nepovezana (vidi tačku 55. gore). Dakle, postojanje „javnog interesa“, koji se traži u drugoj rečenici, ili „općeg interesa“, koji se spominje u drugom stavu, jesu, ustvari, nužne posljedice principa postavljenog u prvoj rečenici, tako da ometanje prava na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice člana 1. Protokola broj 1 mora, također, slijediti cilj koji je u javnom interesu. Evropski sud se slaže sa aplikantom da lišavanje imovine koje je izvršeno samo zbog toga da se pruži privatna korist pojedincu ne može biti „od javnog interesa“. S obzirom na navedeno, prinudni prenos imovine sa jednog pojedinca na drugog može, što zavisi od okolnosti, predstavljati zakonito sredstvo za promoviranje javnog interesa (vidi,
James i ostali, gore navedeno, § 40). U tom smislu oduzimanje imovine koje je izvršeno pri provođenju zakonskih socijalnih, ekonomskih i drugih politika može biti „u javnom interesu“ čak i ako zajednica u cjelini nema neposredne koristi, niti uživa oduzetu imovinu (
ibid., § 45). U predmetnom slučaju Sud je spreman da prihvati da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena strana, i da, stoga, slijede opravdani cilj. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud i u tački 100. svoje odluke
Mago i drugi protiv BiH istakao: „Iako je Evropski sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata mnogi napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi,
Đokić, citiran u gornjem tekstu, tač. 10. i 61), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni. U tom smislu
Evropski sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada.“ Stoga, u odnosu na cilj ometanja u mirnom uživanju imovine apelanata, Ustavni sud nastavlja slijediti svoju i praksu Evropskog suda i zaključuje
da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj.
30. Odgovarajući na pitanje da li je postignuta
pravična ravnoteža, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u presudi
Đokić protiv BiH (tač. 59-63. presude) usvojio stav da u predmetnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža, smatrajući relevantnim odgovor na četiri pitanja. Evropski sud je istakao da nije sigurno da li se može smatrati da je aplikant „napustio“ Sarajevo u smislu odredbe relevantnog prava prema kojoj bi se mogao smatrati izbjeglicom. U svakom slučaju, Evropski sud nije smatrao da je potrebno da odgovori na ovo pitanje, jer se razlozi koje je Evropski sud smatrao relevantnim da se ustanovi kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ogledaju u sljedećem: 1) Postoji dosta dokaza o direktnom ili indirektnom učešću snaga Vojske Jugoslavije u vojnim operacijama u BiH, i to objašnjava jako lokalno protivljenje povratku prijeratnim domovima lica koja su služila u snagama VJ, ali ga ne opravdava. Evropski sud je zapazio da nema indikacija da je aplikant, kao pripadnik snaga VJ, učestvovao u vojnim operacijama u BiH, niti u bilo kakvim ratnim zločinima, nego da je tretiran drugačije samo zato što je služio u snagama VJ, a poznato je da je priroda nedavnog rata u BiH bila takva da je služenje u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivalo na etničku pripadnost. U skladu s tim, rezultat spornih mjera, iako naizgled nepristrasnih, bilo je različito postupanje sa ljudima na osnovu njihovog etničkog porijekla, a prema praksi Evropskog suda, kao stvar principa, nikakva razlika u postupanju isključivo ili presudno na osnovu etničkog porijekla ne može se objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu. 2) Evropski sud je smatrao neprihvatljivim obrazloženje tužene Vlade da su sporne mjere opravdane uslijed oskudnog stambenog fonda i hitne potrebe da se smjeste nezbrinuti pripadnici ARBiH i njihove porodice nakon okončanja rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine, jer je, prema mišljenju Evropskog suda, tužena Vlada propustila pružiti dokaze da je oslobođeni stambeni prostor stvarno korišten za smještaj lica koja zaslužuju zaštitu. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud ovaj svoj stav u presudi
Mago i drugi protiv BiH revidirao, tako da je smatrao da je tužena Vlada sporne mjere opravdala (tačka 100. presude
Mago i drugi protiv BiH). 3) U odnosu na aplikantovu mogućnost da stekne pravo na zakup stana u Srbiji, Evropski sud je utvrdio da njemu stan nije dodijeljen. Štaviše, aplikant
Đokić je mogao steći samo pravo na zakup na određeno vrijeme koje Vrhovni sud Federacije BiH ne izjednačava sa stanarskim pravom u smislu relevantnog zakonodavstva o povratu stanova.
31. Iz navedenog, odnosno sadržaja cjelovite presude
Đokić Ustavni sud zaključuje da je Evropski sud u toj presudi utvrdio kršenje prava na imovinu i naredio tuženoj BiH da mu isplati dosuđenu naknadu umjesto povrata stana, jer je utvrdio da aplikant
Đokić kao pripadnik Vojske Jugoslavije nije učestvovao u zločinima u BiH, te da aplikant
Đokić nije stekao stanarsko pravo u Srbiji, odnosno pravo ekvivalentno stanarskom pravu, već je mogao steći samo pravo zakupa na određeno vrijeme za što je i Vrhovni sud FBiH usvojio stav da se ne može izjednačiti sa stanarskim pravom.
32. Navedeno proizlazi i iz jedne od posljednjih relevantnih odluka Evropskog suda u vezi sa tzv. vojnim stanovima
Mago i drugi protiv BiH u kojoj je Evropski sud usvojio stav
da nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu aplikanata
Ivana Antonova i
Milutina Radojevića. U tački 104. iste odluke Evropski sud je istakao „da su njima dodijeljena
prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Da bi se kvalificirali za stjecanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59. u gornjem tekstu). Istina je da države moraju ponuditi naknadu ukoliko oduzimaju imovinu. Dalje, činjenica da je lice steklo imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Imajući u vidu navedeno, u izuzetnim okolnostima u kojim se raspala SFRJ i u kojim su se vodili ratovi u tom regionu,
Evropski sud smatra da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola broj 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidi, Jahn i drugi, citirana u gornjem tekstu, tačka 117). Stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu Ivana Antonova i Milutina Radojevića“. U tački 105. citirane odluke Evropski sud je naveo: „Na kraju,
Milutin Banović je dobio
hipotekarni kredit da bi otkupio stan u Srbiji. Vlada Srbije je tvrdila da je njegov položaj bio potpuno drugačiji od položaja onih koji su dobili pravo na zakup vojnih stanova u Srbiji.
Međutim, Evropski sud se s tim ne slaže. Prvo, aplikantov kredit su sufinansirali vojni organi vlasti. Drugo, poput onih koji su dobili pravo na zakup vojnog stana u Srbiji, i ovaj aplikant se morao odreći stanarskog prava na svoj stan u Sarajevu. Stoga, nije došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 1 u pogledu Milutina Banovića“, zaključio je Evropski sud.
33. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da su u apelantovom slučaju redovni sudovi, između ostalog,
utvrdili da je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, odnosno pravo koje odgovara tom pravu u državama nastalim iz bivše SFRJ, iz čega proizlazi da je, da bi se kvalificirao za stjecanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, morao da se odrekne ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Bosni i Hercegovini, kao i činjenicu da države uglavnom moraju ponuditi naknadu ukoliko oduzimaju imovinu i da sama činjenica da je lice steklo imovinsko pravo u jednoj državi uglavnom nije dovoljna da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi, ali i izuzetne okolnosti u kojima se raspala bivša SFRJ i u kojim su se vodili ratovi u regionu, Ustavni sud smatra da je preduzetim mjerama javnih vlasti postignuta
pravična ravnoteža između javnog interesa i tereta koji apelant snosi. Ustavni sud zaključuje da javna vlast nije obavezna prema članu 1. Protokola broj 1 apelantu vratiti njegov predratni stan, niti mu dozvoliti uknjižbu prava vlasništva po osnovu pravno obavezujućih ugovora zaključenih prije rata, niti mu osigurati prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj
U 15/11.
34. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda u presudama
Đokić protiv BiH i
Mago i dr. protiv BiH, zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
35. Imajući u vidu prethodni zaključak u vezi sa pravom na imovinu i stav Evropskog suda u presudama
Đokić protiv Bosne i Hercegovine i
Mago i dr. protiv BiH, te da su činjenice u ovoj odluci i presudi Evropskog suda slične, odnosno identične, kao i da je Evropski sud u presudi
Đokić aplikaciju odbacio kao
prima facie neosnovanu u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je miješanje bilo predviđeno zakonom i služilo legitimnom cilju, te da je apelant u međuvremenu, od napuštanja predratnog stana, stekao ekvivalentna prava u državama nastalim na prostorima bivše SFRJ i da odlukama redovnih sudova na apelanta nije stavljen preveliki teret.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.