Službeni glasnik BiH, broj 8/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1099/13, rješavajući apelaciju Marice Priljeva, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marice Priljeva podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 009008 10 U od 4. marta 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UPII/05-23-5-25/10 od 20. maja 2010. godine i Rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo broj 03-23-368/09 od 7. aprila 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Priljeva podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 009008 10 U od 4. marta 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UPII/05-23-5-25/10 od 20. maja 2010. godine i Rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo broj 03-23-368/09 od 7. aprila 2010. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marica Priljeva (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zrenjanina - Republika Srbija, koju zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijela je 18. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 009008 10 U od 4. marta 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj UPII/05-23-5-23/10 od 20. maja 2010. godine i Rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 03-23-368/09 od 7. aprila 2010. godine.

2. Na zahtjev Ustavnog suda, apelantica je podneskom od 23. septembra 2015. godine dopunila apelaciju traženom dokumentacijom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i Službe za stambene poslove zatraženo je 25. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Ministarstvo prostornog uređenja i Služba za stambene poslove dostavili su odgovore na apelaciju od 2. do 7. jula 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 20. januara 2009. godine, kao nasljednica iza umrlog djeda Pavla Stefanovića, podnijela zahtjev Službi za stambene poslove za dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove koji se nalaze u Sarajevu, u Čekaluša čikmi broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), sve u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon).

7. Pošto uz podneseni zahtjev nisu bili dostavljani relevantni dokazi, Služba za stambene poslove je 19. juna 2009. godine dopisom od apelantice zatražila da dopuni zahtjev relevantnim dokazima.

8. Budući da apelantica nije postupila po navedenom dopisu, a zakonski rok za rješavanje zahtjeva je istekao, Služba za stambene poslove je, u skladu sa članom 293. Zakona o upravnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZUP), obavijestila apelanticu da je nedostavljanje relevantne dokumentacije razlog zbog kojeg zahtjev nije riješen u roku koji je predviđen zakonom.

9. Apelantica je 25. decembra 2009. godine podnijela žalbu drugostepenom organu, koji je Rješenjem broj UPII/05-23-5-25/10 naložio prvostepenom organu da apelanticin zahtjev riješi u roku od 15 dana od dana prijema citiranog rješenja.

10. Postupajući po nalogu drugostepenog organa, Služba za stambena pitanja je donijela Rješenje broj 03-23-368/09 od 7. aprila 2010. godine kojim je apelanticin zahtjev u cijelosti odbijen.

11. Služba za stambena pitanja je na temelju raspoloživih dokaza u spisu utvrdila da su predmetne nekretnine, koje su nacionalizirane, pripadale suvlasnicima Pavlu, Sretenu i Slobodanu Stefanoviću. Dalje je, na temelju provedenih dokaza, utvrđeno da je Pavle Stefanović, apelanticin djed, preminuo 1962. godine, da je apelantica kćerka Slobodana i Melanije Stefanović, te da je apelantica državljanka Republike Srbije.

12. Shodno takvom činjeničnom utvrđenju, prvostepeni organ se pozvao na odredbu člana 47. Zakona koja propisuje da, ukoliko bivši vlasnik nacionaliziranog ili konfiskovanog stana više nije živ, pravo na dodjelu zamjenskog stana ima njegov nasljednik prvog nasljednog reda, a članom 10. Zakona o nasljeđivanju regulirano je ko su ti nasljednici (bračni drug i djeca). Dalje, Služba za stambene poslove se pozvala na odredbu člana 47a. stav (6) Zakona kojom je propisano da pravo na dodjelu zamjenskog stana nema bivši vlasnik koji je primio strano državljanstvo. Budući da je tokom postupka utvrđeno da apelantica nije nasljednica prvog nasljednog reda Pavla Stefanovića, te da ima državljanstvo druge države, prvostepeni organ uprave je zaključio da apelantica ne ispunjava uvjete propisane Zakonom.

13. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja broj UPII/05-23-5-25/10 od 20. maja 2010. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe za stambena pitanja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, i to člana 47. stav 2. i člana 47a. stav 6. Zakona, kada je utvrdio da apelantica ne ispunjava uvjete propisane zakonom za dodjelu zamjenskih stanova, zato što je državljanka Srbije i što nije nasljednica prvog nasljednog reda.

14. Odlučujući o apelanticinoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog Rješenja broj UPII/05-23-5-25/10 od 20. maja 2010. godine Federalnog ministarstva, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 009008 10 U od 4. marta 2013. godine tužbu odbio.

15. Uvidom u raspoložive dokaze u spisu Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica u januaru 2009. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove upisane u zk.ul.br. LVI/143 k.o. Sarajevo, označene kao k.č. broj 277, kuća sa kućištem i dvorištem, površine 407 m2, sa pravom raspolaganja Općine Centar Sarajevo, koji su nacionalizirani od apelanticinog djeda Pavla Stefanovića. Dalje je utvrđeno da je apelanticin djed umro 23. septembra 1962. godine u Vršcu (Republika Srbija), zatim, da je apelantica rođena u Vršcu 25. marta 1937. godine, a da je apelanticin otac Slobodan Stefanović, sin Pavla Stefanovića, umro 7. februara 1990. godine. Tokom postupka je, također, izvršen uvid u rješenje o nasljeđivanju iza umrlog apelanticinog oca Slobodana Stefanovića prema kome su za njegove zakonske nasljednike određeni apelantica i Strahinja Stefanović sa po ½ dijela nekretnina – posebni dio, i to trosoban stan, vlasništvo apelanticinog oca, koji je izuzet od nacionalizacije i koji nije predmet podnesenog zahtjeva, što apelantica ne osporava.

16. U kontekstu takvog činjeničnog stanja Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 47. stav (3) Zakona koja propisuje da pravo na dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana za nacionalizirani imaju nasljednici prvog nasljednog reda bivšeg vlasnika stana ukoliko on nije živ. Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe čl. 9. i 10. Zakona o nasljeđivanju, koje propisuju da su nasljednici prvog nasljednog reda potomci i bračni drug umrlog, odnosno njegova djeca i bračni drug, a da odredba člana 11. navedenog zakona propisuje da po pravu predstavljanja dio ostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostavioca, na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostavioca nasljeđuju njegova djeca, praunučad ostavioca, na jednake dijelove i tako redom, sve dok ima potomaka ostavioca. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, odredbama člana 47a. stav (6) Zakona je propisano da pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo, a u postupku je nesporno utvrđeno da apelantica ima državljanstvo Republike Srbije (ranije SFRJ), što ona i ne osporava u žalbi, niti u tužbenim navodima, pa se zbog tog razloga nije moglo udovoljiti zahtjevu. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je zaključio da tužbeni navodi nisu osnovani i nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, kao i da osporenim i prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelanticinu štetu, pa je, shodno odredbama člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučeno kao u izreci presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno člana 47a. stav (6) Zakona, čija je posljedica kršenje apelanticinog prava na imovinu, pri čemu organi uprave i Kantonalni sud nisu uzeli u obzir Sporazum o sukcesiji bivše SFRJ. Smatra da je proizvoljnom primjenom odredbe člana 47a. stav (6) Zakona diskriminirana, jer ona nije birala državljanstvo, već je i prije rata živjela u istom mjestu, u Zrenjaninu, te da je bila državljanka bivše SFRJ, a nakon raspada te države dobila je novo državljanstvo prema mjestu prebivališta. Zatim, navodi da su Pavle Stefanović i njegova supruga, oboje iz Vršca, 1947. godine kupili stambenu zgradu u Čekaluša čikmi broj 3 u koju se nikada nisu uselili, jer je kuća već bila useljena, te da je kuća 1960. godine nacionalizirana, a da je Pavlu, Sretenu i Slobodanu Stefanoviću ostavljen po jedan stan u vlasništvo na kojem je bilo konstituirano stanarsko pravo u korist drugih lica. Ističe da su svi iz Republike Srbije, uključujući i apelanticu koja je to uvijek i bila, te naglašava da ona nije primila strano državljanstvo, nego da je dobila državljanstvo po rođenju. Navodi da joj zamjenski stanovi nisu dodijeljeni, niti joj je isplaćena bilo kakva naknada umjesto toga. Predlaže da se, zbog svega navedenog, utvrdi povreda prava na koja se pozvala, te da joj se isplati naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM zbog neblagovremenog donošenja odluke o dodjeli zamjenskih stanova.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da ne stoje prigovori iz apelacije da je u ovom predmetu prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer je osporena presuda donesena u skladu sa materijalnim i procesnim zakonima, te pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Ministarstvo prostornog uređenja je ostalo pri stavu iznesenom u osporenoj odluci da apelantica ne ispunjava uvjete propisane relevantnim odredbama Zakona, te da osporenom odlukom navedenog organa nisu prekršena prava na koja se apelantica neosnovano pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Služba za stambena pitanja je u odgovoru na apelaciju ukazala na odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U-3/09 u kojoj je utvrđeno da je Zakonom, u dijelovima koji se odnose na obaveze jedinica lokalne samouprave, povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Stari Grad i Općine Novo Sarajevo, jer u postupku nije postupljeno u skladu sa članom 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i članom 56. stav 2. Zakona o načelima lokalne samouprave u FBiH. Budući da Parlament FBiH u periodu od šest mjeseci od objavljivanja odluke nije usaglasio Zakon na način određen citiranom odlukom Ustavnog suda FBiH, prestala je primjena materijalnog propisa po osnovu kojeg su se rješavali zahtjevi za utvrđivanje prava na dodjelu zamjenskih stanova, tako da je nastala pravna praznina zbog koje trenutno nije moguće rješavati zahtjeve za dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-O.U.S., 72/08, 23/09-ispravka i 5/10 O.U.S.) relevantne odredbe glase:

I - OPĆE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

Član 47.

(1) Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizovani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

(2) Pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

(3) Ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda.

(4) Odgovarajućim stanom, u smislu ovog Zakona, smatra se stan koji se nalazi u istoj općini kao i nacionalizovani stan i koji je veličine koja odstupa do +/-10% od veličine nacionalizovanog stana.

Član 47a.

(1) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema bivši vlasnik kojem je za nacionalizovani stan isplaćena naknada ili su mu u zamjenu za nacionalizovani stan date druge stvari i prava.

(2) Smatra se da je bivšem vlasniku isplaćena naknada ako je naknada isplaćena na osnovu zakona u kojem je definirana terminom "pravična".

(3) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema ni bivši vlasnik kojem je stan oduzet na osnovu presude zbog krivičnog djela, ako je stan stečen izvršenjem tog krivičnog djela.

(4) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema ni bivši vlasnik koji je za nacionalizovani stan obeštećen na osnovu međudržavnog ugovora.

(5) Pravo na dodjelu zamjenskog stana nema ni bivši vlasnik koji je stekao stanarsko pravo na stanu u državnom vlasništvu na teritoriji država nastalih iz bivše SFRJ ili ga je otkupio u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

(6) Pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo.

22. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije ("Službeni glasnik BiH" – Međunarodni ugovori broj 10/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ratifikuje se Sporazum o pitanjima sukcesije potpisan u Beču, 29. juna 2001. godine na engleskom jeziku, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PSBiH broj 56/01 od 24. oktobra 2001. godine.

Član 3.

Niže navedeni Aneksi utvrđuju uslove pod kojima se rješava predmet svakog Aneksa:

Aneks G: Privatna svojina i stečena prava.

Aneks G

Privatno vlasništvo i stečena prava

Član 1.

Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.

Član 2.

(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

25. Prije ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;

26. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda, smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeće vlasništvo (vidi, Evropski sud za ljudska prava Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A-31, stav 50), a ne i pravo na stjecanje vlasništva (vidi, Slivenko i drugi vs. Latvija (dec.) [GC], broj 48321/99, ECHR 2002-II, stav 121, i Kopecký vs. Slovačka [GC], 44912/98, ECHR 2004-IX, stav 35(b)). Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3477/12 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju predmet upravnog spora pred Kantonalnim sudom jeste apelanticin zahtjev da se poništi rješenje Ministarstva u predmetu dodjele zamjenskog stana. Shodno navedenom, stan koji bi eventualno trebalo da bude dodijeljen apelantici u vlasništvo ne predstavlja postojeću apelanticinu imovinu, niti je ona na osnovu relevantnih propisa mogla imati "legitimno očekivanje" da će ga steći. Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer je apelantica očekivala da će steći pravo na dodjelu zamjenskog stana. Međutim, pravo na dodjelu stana u vlasništvo nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbacio kao nedopuštenu, jer je inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 009008 10 U od 4. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u tom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Usto, iako to apelantica nije eksplicitno navela, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje i na kršenje prava na suđenje "u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. U vezi sa primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni upravni postupak pokrenula pozivajući se na Zakon, tražeći dodjelu zamjenskog stana za nacionalizirane nekretnine svoga umrlog djeda, iz čega slijedi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

34. Apelantica smatra da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene prava, konkretno odredbe člana 47a. stav (6) Zakona, jer kako apelantica tvrdi, ona nije birala državljanstvo, jer je i prije rata stanovala i živjela u Zrenjaninu i imala državljanstvo SFRJ, a poslije njenog raspada dobila je državljanstvo koje joj pripada po mjestu prebivališta.

35. U vezi sa ključnim apelanticinim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Krećući se u granicama apelacionih prigovora, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da je izmjenama i dopunama Zakona, i to članom 47, omogućeno da nosilac stanarskog prava na takvom stanu otkupi stan koji je nacionaliziran, pri čemu bivši vlasnik stana, u slučaju ispunjavanja propisanih uvjeta, stječe pravo na dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana. Shodno članu 47. stav (3) Zakona, pravo na dodjelu zamjenskog stana ima vlasnik nacionaliziranog stana, odnosno njegov zakonski nasljednik prvog reda, ukoliko vlasnik nije živ. Ustavni sud, dalje, podsjeća da odredbe člana 47a. Zakona propisuju ko nema pravo na dodjelu zamjenskog stana, pa je tako stavom (6) citiranog člana propisano da "pravo na zamjenski stan nema vlasnik koji je primio strano državljanstvo". U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku raspravljalo isključivo o tome da li apelantica ispunjava uvjete za dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana zbog činjenice da je nositelju stanarskog prava na nacionaliziranom stanu Zakonom omogućen otkup stana. Dakle, u konkretnom slučaju se nije raspravljalo o povratu nacionalizirane imovine apelanticinog djeda, niti je apelantica takav zahtjev uputila organima uprave, niti je eventualno tražila isplatu pravične naknade za oduzetu imovinu, već se tokom postupka, shodno zahtjevu kojim je apelantica tražila dodjelu zamjenskog stana, raspravljalo isključivo da li apelantica za to ispunjava uvjete propisane Zakonom.

38. Dakle, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanticin zahtjev za dodjelu zamjenskog stana, jer su organi uprave i redovni sud bili saglasni da apelantica ne ispunjava uvjete za dodjelu zamjenskog stana propisane stavom (6) člana 47a. Zakona, zato što apelantica nema državljanstvo BiH, niti ga je ikada imala, niti apelantica tu činjenicu osporava, pa su upravo ti razlozi bili odlučujući da organi uprave i redovni sud odbiju apelanticin zahtjev za dodjelu zamjenskog stana. U vezi sa uvjetom iz člana 47. stav (3) Zakona, koji apelantica predmetnom apelacijom i ne osporava, Ustavni sud zapaža da su organi uprave bili jasni da se apelantica ne ubraja u krug nasljednika prvog reda (bračni drug i djeca), a Kantonalni sud u tom pravcu nije bio najjasniji, ostavljajući u tom dijelu obrazloženje nedorečenim, pa će se Ustavni sud zbog tog razloga u nastavku obrazloženja dotaći i tog zakonskog ograničenja.

39. Prije nego što se upusti u analizu ključnog apelanticinog prigovora, Ustavni sud podsjeća na neke stavove Evropskog suda u kontekstu prava na imovinu i zahtjeva koji se tiču restitucije i prava države ugovornice da vrlo fleksibilno kreira zakonski okvir kojim se isključuju određene kategorije vlasnika iz dodjeljivanja prava. Tako je Evropski sud u citiranoj presudi Kopecký vs. Slovačka usvojio stav da se član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može tumačiti tako da državama ugovornicama nameće bilo kakvu obavezu da vrate imovinu koja im je prenesena prije nego što su ratificirale Konvenciju. Isto tako, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije nametnuto bilo kakvo ograničenje slobode države ugovornice da određuje obim restitucije i imovine i da bira uvjete pod kojima su saglasne da vraćaju imovinska prava bivših vlasnika (vidi, Evropski sud, Janter v. Slovačka, broj 39050/97, stav 34, 4. mart 2003. godine). Treba naglasiti da države ugovornice uživaju dosta fleksibilnosti u vezi sa isključivanjem određenih kategorija bivših vlasnika iz dodjeljivanja takvih prava. U slučajevima u kojima su određene kategorije vlasnika isključene na ovaj ili onaj način njihovi restitucioni zahtjevi ne mogu da predstavljaju osnov za legitimno očekivanje koje bi prizvalo zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud, Gratzinger i Gratzingerova v. Češka Republika (dec.) (GC) broj 39794/98, stav 69, 2002-VII).

40. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnom pravnom i činjeničnom situacijom, Ustavni sud smatra da bi oni, mutatis mutandis, mogli biti primjenjivi u smislu pravnog shvatanja Evropskog suda da države, u načelu, uživaju široko polje slobodne procjene u izboru metoda i mjera kojima nastoje postići legitiman cilj, a posebno kada su u pitanju značajne ekonomske i socijalne promjene.

41. U vezi sa apelanticinim prigovorom da ona nije mogla primiti strano državljanstvo, jer je rođena i živi na području Republike Srbije, pri nespornoj činjenici da nije državljanka BiH, sugerirajući na nejasnoću zakonske norme, Ustavni sud podsjeća da, kao što je već naglašeno, zakonodavac uživa široko polje slobode prilikom donošenja zakonskih rješenja o pitanjima u vezi s isključivanjem određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava. U konkretnom slučaju zakonodavac je odredbama člana 47a. Zakona propisao niz ograničenja koja vlasnicima nacionaliziranih stanova ne dozvoljavaju dodjelu zamjenskog stana, a jedno od tih ograničenja jeste u vezi sa državljanstvom BiH. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud smatra da je zakonodavac prilikom donošenja ovakvog zakonskog ograničenja imao legitimni cilj da zamjenski stan, pod određenim uvjetima, osigura isključivo za državljane BiH i u tom segmentu Ustavni sud ne uočava ništa neprihvatljivo. U vezi sa apelanticinim prigovorom da su organi uprave i Kantonalni sud proizvoljno primijenili i protumačili odredbu člana 47a. stav (6), Ustavni sud podsjeća da je u nadležnosti organa uprave i redovnih sudova da tumače relevantne propise koje primjenjuju prilikom odlučenja, a imajući u vidu sadržaj odredbe člana 47a. stav (6) Zakona, ne uočava da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom odlučenja proizvoljno protumačili i primijenili citiranu odredbu na apelanticinu štetu, niti da je apelantica primjenom te odredbe na bilo koji način diskriminirana. S druge strane, u vezi sa ograničenjem koje proizlazi iz člana 47. stav (3) Zakona, budući da Kantonalni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, u tom dijelu nije bio najprecizniji (u smislu usvajanja eksplicitnog stava da li se apelantica ubraja u prvi nasljedni red), Ustavni sud smatra da je svrsishodno da na ovom mjestu podrži stav organa uprave koji su u tom dijelu, za razliku od Kantonalnog suda, jasno naveli da se apelantica ne ubraja u krug nasljednika prvog nasljednog reda. Navedeno stoga što se radi o jasnoj zakonskoj odredbi koja ne ostavlja prostora za nedoumice i ekstenzivno tumačenje i koju su organi uprave protumačili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

42. Usto, Ustavni sud posebno naglašava da predmetni postupak suštinski ne pokreće pitanje denacionalizacije i povrata nacionalizirane imovine, odnosno imovine uopće, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi dopustivost ove odluke u kontekstu prava na imovinu). Ustavni sud naglašava da će se pitanje povrata imovine, odnosno dodjele pravične naknade, suštinski moći riješiti tek nakon što Bosna i Hercegovina donese zakon kojim će se regulirati uvjeti i način vraćanja imovine ili adekvatne naknade za imovinu oduzetu u postupku nacionalizacije, konfiskacije ili sl. Ustavni sud, također, podsjeća da to pitanje do sada sistemski još uvijek nije riješeno na nivou BiH i da još ne postoji zakonski osnov za vraćanje oduzete imovine, uz poseban naglasak da se u okolnostima konkretnog slučaja nije moglo ni očekivati da se to pitanje riješi putem relevantnih odredaba Zakona koji regulira pitanje otkupa stanova na kojima je konstituirano stanarsko pravo. Usto, Ustavni sud podsjeća, ne prejudicirajući nikakva buduća zakonska rješenja ovog pitanja u kontekstu eventualnih novih propisa u FBiH, da je izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima RS (kao drugog entiteta Bosne i Hercegovine) iz 2011. godine omogućeno RS da nacionalizirane nekretnine na području tog entiteta uknjiži na svoje ime i da njima raspolaže i da ih prodaje, bez zakonskog rješenja i mogućnosti da se ta imovina vrati njihovim vlasnicima ili zakonskim nasljednicima, odnosno da im se za to isplati adekvatna naknada.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je u predmetnom postupku okončanom osporenim odlukama došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje.

44. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na Sporazum o pitanjima sukcesije koji su, prema apelanticinom mišljenju, organi uprave i Kantonalni sud trebali razmatrati prilikom odlučenja, Ustavni sud zapaža da se organi uprave i Kantonalni sud o ovom prigovoru nisu očitovali. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza primjećuje da je identičan prigovor apelantica iznijela u tužbi Kantonalnom sudu, koji se očito o prigovoru nije izjasnio, što svakako jeste propust Kantonalnog suda, budući da se radi o relevantnom prigovoru koji je trebalo da zasluži pažnju Kantonalnog suda. Stoga, u odsustvu obrazloženja Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je svrsishodno da se o ovom prigovoru izjasni. Naime, Ustavni sud podsjeća da član 2. Aneksa G Sporazuma o sukcesiji propisuje da će prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena od te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisno od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih lica. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmet ovog upravnog spora zahtjev da se apelantici dodijeli zamjenski stan kao kompenzacija za pravo otkupa nacionaliziranog stana omogućeno Zakonom od nosilaca stanarskog prava. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sporno pitanje dodjele zamjenskog stana, u smislu zakonskog rješenja koje je propisano Zakonom, ne ulazi u opseg imovine koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti se to pitanje uopće ubraja u opseg Sporazuma o sukcesiji na način na koji apelantica sugerira, niti je apelantica 31. decembra 1990. godine imala stečeno pravo na dodjelu zamjenskog stana, da bi se na navedeni Sporazum opravdano mogla pozvati. Ustavni sud posebno naglašava da se staro (oduzeto) imovinsko pravo može potraživati tek kada država donese propise koji uspostavljaju pravo na povrat, te propiše uvjete kojima se to "legitimno očekivanje" može ostvariti, jer imovina ne postoji sve dok se nad njom ne uspostavi potraživanje. Budući da je izmjenama i dopunama Zakona iz 2008. godine omogućeno pravo dodjele zamjenskog stana vlasnicima nacionaliziranih stanova, pod određenim uvjetima, koje apelantica, a ni njeni zakonski prednici ne ispunjavaju, apelanticino pozivanje na Sporazum o sukcesiji u kontekstu ovog predmeta Ustavni sud smatra neutemeljenim.

45. U vezi sa apelanticinim prigovorima kojim sugerira i kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja "u razumnom roku", Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao četiri godine i četiri mjeseca. Ustavni sud zapaža da je apelantica 20. januara 2009. godine podnijela zahtjev prvostepenom organu uprave, koji je u junu 2009. godine zatražio od apelantice da dostavi relevantnu dokumentaciju neophodnu za postupanje po zahtjevu. Budući da je apelantica propustila da u ostavljenom roku upotpuni zahtjev relevantnom dokumentacijom, prvostepeni organ je obavijestio apelanticu da je razlog zbog kojeg navedeni organ nije mogao blagovremeno odlučiti o podnesenom zahtjevu upravo apelanticin propust da dostavi traženu dokumentaciju. Odlučujući u ponovnom postupku nakon što je apelantica u decembru 2009. godine izjavila žalbu drugostepenom organu uprave, o apelanticinom zahtjevu je odlučeno u aprilu 2010. godine, a o žalbi na to rješenje u maju 2010. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak pred organima uprave trajao jednu godinu i pet mjeseci, pri čemu je jednim dijelom tome doprinijela i sama apelantica, jer je propustila da zahtjev potkrijepi relevantnim dokazima i nakon zahtjeva prvostepenog organa. U navedenom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je apelantica tek na zahtjev Ustavnog suda dostavila kompletne dokaze (osporena rješenja su bila nekompletna) po kojima se moglo postupiti. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Kantonalni sud o apelanticinoj tužbi odlučio presudom u martu 2013. godine (nakon dvije godine i deset mjeseci od donošenja drugostepenog rješenja), što, gledano izdvojeno, jeste nešto duži period, ali Ustavni sud podsjeća da dužinu postupka uvijek promatra u cjelini. Dakle, ocjenjujući postupak u cjelini u kontekstu apelanticinog ponašanja i njenog doprinosa dužini trajanja predmetnog postupka u njegovoj početnoj fazi, Ustavni sud i ove, tek paušalne, apelanticine prigovore smatra neutemeljenim.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, ipak, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom upravnom postupku, dao relevantne, jasne i detaljne razloge u pogledu primjene odredaba Zakona, te smatra da su osporene odluke donesene u razumnom roku, čime su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. S obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja "u razumnom roku", nisu ispunjeni uvjeti da Ustavni sud razmatra apelanticin zahtjev za naknadu na ime nematerijalne štete.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su organi uprave i Kantonalni sud odbili apelanticin zahtjev za dodjelu zamjenskog stana zbog neispunjavanja uvjeta propisanih Zakonom, koje je zakonodavac propisao u okviru svog širokog polja slobodne procjene u izboru mjera i ograničenja kojima nastoji postići legitiman cilj, pri čemu se primjena i tumačenje materijalnog prava ne čine proizvoljnim, niti na apelanticinu štetu, te kada su upravni postupak i upravni spor trajali duže od četiri godine, čemu je jednim dijelom doprinijela i sama apelantica.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.