Službeni glasnik BiH, broj 97/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3726/09, rješavajući apelaciju Ljubice Mučibabić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Mučibabić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001687 od 15. septembra 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Ljubica Mučibabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gacka, koju zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001687 od 15. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 17. i 18. jula 2010. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je 17. jula 2010. godine pokušao da zatraži odgovor na apelaciju od prvotuženog V. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog S. S. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), ali je dopis vraćen sa naznakom „odselio se“, odnosno „nepoznat“. Drugotuženi je imao zastupnika tokom postupka od kojeg je Ustavni sud 6. septembra 2012. godine zatražio odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotuženi 30. juna, 6. i 15. jula 2010. godine i 10. septembra 2012. godine dostavili sud odgovorе na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 24. jula 2010. godine, a odgovor drugotuženog 11. septembra 2012. godine proslijeđen je apelantici.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda broj P-903/04-A od 12. januara 2006. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu broj 2209 od 6. maja 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Istom presudom obavezani su prvotuženi i drugotuženi da apelantici naknade troškove postupka, te odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva da se presudom zabranjuje svaka promjena vlasništva na stanu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u tužbi navela da je ovlastila prvotuženog da vodi postupak otkupa stana, ali da je on zloupotrijebio ovlaštenje, prodao stan i zadržao kupoprodajnu cijenu prije ovjere ugovora o kupoprodaji na osnovu kojeg je stečeno stanarsko pravo. Prvotuženi je u odgovoru na tužbu izjavio da je sa apelanticom postigao dogovor da se stan proda za 60.000,00 KM, te da je od drugotuženog nakon zaključenja ugovora dobio 40.000,00 KM. Istakao je da je spreman u roku od 60 dana isplatiti apelantici iznos od 60.000,00 KM i da je nesporno da je on kao apelanticin opunomoćenik zaključio sporni ugovor, a za sebe zadržao kupoprodajnu cijenu da bi „spasio glavu“. Drugotuženi je naveo da je bio savjestan kupac, te da ova tužba predstavlja apelanticin regresni zahtjev u odnosu na prvotuženog.

8. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio sljedeće činjenično stanje. Naime, apelantica je, kao nositeljica stanarskog prava, zaključila ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa davaocem stana na korištenje 22. februara 2003. godine, koji ugovor je potvrdilo Kantonalno pravobranilaštvo 20. marta 2003. godine i koji je ovjeren pred sudom 24. juna 2003. godine. Ugovorena kupoprodajna cijena stana isplaćena je u cijelosti 15. jula 2003. godine, a Općinski sud donio je rješenje 6. augusta 2003. godine kojim je izvršen upis prava vlasništva u apelanticinu korist. Apelantica je 23. aprila 2003. godine dala punomoć prvotuženom, čime ga je ovlastila da u njeno ime može prodati stan, odnosno sa kupcem zaključiti kupoprodajni ugovor, ovjeriti potpise, primiti kupoprodajnu cijenu i navedeno je da je na osnovu te punomoći prvotuženi 5. maja 2003. godine zaključio sporni ugovor sa drugotuženim, da je predmet ugovora bio stan, da je ugovoreno da drugotuženi kupuje stan koji je u otkupu, za cijenu od 40.000,00 KM, koja se isplaćuje odmah po potpisivanju i ovjeri potpisa kod suda, te da je prvotuženi primio od drugotuženog iznos od 12.000,00 KM, iznos od 8.400,00 KM i iznos od 19.600,00 KM koji je drugotuženi osigurao iz stambenog kredita.

9. Općinski sud je, dalje, naveo da, u skladu sa članom 30. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) ugovorne strane su dužne ovjeriti svoje potpise, dok odredbe člana 27. istog zakona propisuju da pravo vlasništva na stanu stječe kupac upisom u zemljišne knjige. Ugovor o kupoprodaji apelantica je ovjerila kod nadležnog suda 24. jula 2003. godine, a kao vlasnik stana upisana je 6. augusta 2003. godine. Apelantica je 23. aprila 2003. godine dala punomoć prvotuženom za prodaju stana koji je sa drugotuženim zaključio sporni ugovor 5. maja 2003. godine, uveo drugotuženog u posjed i ovjerio ugovor 26. maja 2003. godine. Proizlazi da je apelantica ovlastila prvotuženog za prodaju stana u vrijeme dok je bila nositeljica stanarskog prava. Odredbama člana 11. stav 4. Zakona o stambenim odnosima propisano je da se zabranjuje prodavanje, odnosno kupovina ili na dugi način suprotno ovom zakonu prenošenje ili stjecanje stanarskog prava, a stanarsko pravo koje je stečeno suprotno odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo. Apelantica je kao nosilac stanarskog prava dala ovlaštenje prvotuženom i, prema njegovim navodima, ugovorena cijena je bila 60.000,00 KM. Sporni ugovor apsolutno je ništav, jer je njegova osnova protivna pozitivnim propisima i time nedopuštena u smislu člana 51. stav 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je konstatirao, budući da je utvrdio da je sporni ugovor ništav, da je apelantica postala vlasnik stana koji je bio predmet spornog ugovora. Ništav pravni posao nije konvalidirao budući da odredbe člana 107. ZOO propisuju da ništav ugovor ne postaje punovažan kada naknadno nestane uzrok ništavosti.

10. Odlučujući o žalbi drugotuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001207 od 10. marta 2008. godine kojom je žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u osporenom dijelu, a u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelantica prestala biti nosilac stanarskog prava 20. februara 2003. godine, kada je zaključila ugovor o otkupu stana. Međutim, postojanje samog ugovora o otkupu nije dovoljno za stjecanje prava vlasništva na stanu. Naime, pored postojanja ugovora, potreban je i upis u zemljišnim knjigama, u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Pošto je upis prava vlasništva na stanu u apelanticinu korist izvršen tek 6. augusta 2003. godine, a pošto je sporni ugovor zaključen 5. maja 2003. godine, nedostaje pravovaljan osnov zbog čega je takav ugovor, u smislu člana 52. ZOO, ništav, kako je to zaključio i prvostepeni sud. Istina, taj sud pogrešno se pozvao na odredbe člana 11. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, nalazeći da je apelantica u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila nositeljica stanarskog prava. Apelanticinom tužbenom zahtjevu udovoljeno je zbog pravilne primjene odredaba ZOO. U odnosu na žalbene navode da je apelantica postala vlasnica stana koji je bio predmet sporne kupoprodaje i da je time sporni ugovor konvalidirao, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani, jer odredbe člana 107. ZOO izričito propisuju da ništav ugovor ne postaje punovažan kada naknadno nestane uzrok ništavosti. S tim u vezi, nema mjesta za primjenu stava 2. navedenog člana (nije se radilo o zabrani manjeg značaja), jer je postupak otkupa tek bio započeo (pa je realizacija otkupa bila neizvjesna), tj. nije prošla faza ovjere potpisa, kako to nalaže odredba člana 30. Zakona o prodaji stanova, kupoprodajna cijena nije bila isplaćena, tako da taj ugovor nije mogao biti predat na uknjižbu. Osim toga, nisu osnovani žalbeni navodi da je drugotuženi bio savjestan kupac, jer je uobičajeno da se prije bilo kakvog raspolaganja nekretninama provjeri stanje u zemljišnim knjigama koje je dostupno svakoj zainteresiranoj strani.

11. Odlučujući o reviziji drugotuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001687 od 15. septembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, te obavezao apelanticu da drugotuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu uz obrazloženje (drugostepeni sud) da je apelantica, nakon što je zaključila ugovor o otkupu, prestala biti nosilac stanarskog prava i da postojanje samog ugovora nije dovoljno, jer je trebalo da postoji i drugi uvjet, tj. upis u zemljišne knjige, pozivajući se na odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova. Drugostepeni sud smatra da je sporni ugovor ništav zbog nepostojanja osnova (član 52. ZOO), da nije bilo mjesta za primjenu člana 107. stav 2. ZOO, jer se nije radilo o zabrani manjeg značaja, budući da je realizacija ugovora o otkupu bila neizvjesna, te da drugotuženi nije bio savjestan kupac, jer je trebalo da provjeri stanje u zemljišnim knjigama. Pri navedenom Vrhovni sud je istakao da drugotuženi osnovano prigovara na primjenu materijalnog prava. Naime, u vrijeme sačinjavanja spornog ugovora realizacija otkupa bila je izvjesna, jer su preostale samo radnje tehničke prirode (ovjera potpisa, isplata cijene i predaja na uknjižbu). Pošto je u pogledu obaveza ugovarača u odnosu na sporni ugovor dogovoreno da drugotuženi kupuje stan za cijenu od 40.000,00 KM (koju je isplatio prvotuženom), to je sporni ugovor imao dopuštenu osnovu s obzirom na nespornu činjenicu da apelantica nije opozvala punomoć koju je dala prvotuženom prije uknjižbe prava vlasništva, a predmet ugovora nije prenos stanarskog prava, pa se ne radi o ništavom ugovoru koji propisuje član 52. ZOO. Osim toga, drugotuženi osnovano ukazuje da apelantica ne može isticati ništavost, jer je ugovor izvršen, a zabrana prodaje prije uknjižbe je manjeg značaja (član 107. stav 2. ZOO). Drugostepeni sud stav o ništavosti temelji i na odredbama člana 27. Zakona o prodaji stanova, ali navedena odredba primjenjiva je samo na pravni posao u povodu privatizacije stana između apelantice i prodavatelja, tako da sve i da je riječ o prodaji tuđe stvari iz člana 460. ZOO koji propisuje da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarača, kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, ako usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Budući da je u odnosu na sporni ugovor ostvaren cilj, stan je predat drugotuženom u posjed, kupoprodajna cijena je isplaćena, realizirana je klauzula itabulandi i ugovor izvršen, tako da je pogrešan zaključak da je odredba člana 27. Zakona o prodaji primjenjiva u rješavanju konkretnog spora.

12. Vrhovni sud je istakao da propust prvotuženog da ispuni svoje obaveze prema apelantici u dijelu isplate kupoprodajne cijene je pravni odnos koji se ne tiče drugotuženog, jer je to odnos između apelantice i prvotuženog, a svoja prava apelantica može ostvariti u posebnoj parnici.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


13. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se u pobijanoj presudi potpuno ignorira odredba člana 52. ZOO, jer osnov za prodaju stana nije postojao, odnosno nije bio dopušten. Naime, do upisa u zemljišne knjige, tj. do 16. jula 2003. godine, apelantica je imala status nosioca stanarskog prava, pa kako je sporni ugovor zaključen 5. maja 2003. godine, nije mogao proizvoditi pravno djejstvo u smislu člana 27. Zakona o prodaji stanova, a i članom 11. stav 4. Zakona o stambenim odnosima strogo je zabranjena prodaja stanarskog prava. Osim toga, Vrhovni sud „labavo“ tumači odredbu člana 107. stav 1. ZOO, jer zabrana iz člana 27. Zakona o prodaji stanova ne može biti zabrana manjeg značaja. Apelantica navodi da je prodaja izvršena kriminalnom radnjom prvotuženog koji je u krivičnom postupku zbog krivičnog djela prevare osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, tako da je pobijana presuda zaštitila njegove kriminalne radnje, zbog čega je njoj pričinjena materijalna šteta. Osim toga, ovakvom presudom ugroženo je njeno pravo na imovinu – oduzima joj se stan.

b) Odgovor na apelaciju


14. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji.

15. Kantonalni sud je istakao da, iako je njegova presuda preinačena, u svemu ostaje pri razlozima u svojoj presudi kojom nisu bila povrijeđena apelanticina prava.

16. Općinski sud je istakao da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

17. Drugotuženi je naveo da apelacija nije osnovana, da je on postupao kao savjestan kupac, da nije jasno kako su prvostepeni i drugostepeni sud mogli postupati po tužbi za raskid ugovora koji uopće nije zaključio prvotuženi koji je bio samo opunomoćenik, pa nije mogao biti stranka u postupku. Apelantica je trebalo da svoja prava prema svom opunomoćeniku ostvaruje u posebnoj parnici, jer drugotuženi kao kupac nema, niti mora imati saznanje da opunomoćenik nije izvršio svoju obavezu. Vrhovni sud je potpuno pravilno primijenio materijalno pravo kako odredbe člana 52. ZOO, tako i odredbe člana 107. istog zakona, te odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova, a apelantica potpuno paušalno prigovara na primjenu navedenih odredaba.

V. Relevantni propisi


18. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Dopušten osnov

Član 51.


(1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

(3) Pretpostavlja se da obveza ima osnov iako nije izražen.

Ništavost ugovora zbog osnova

Član 52.


Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Naknadni nestanak uzroka ništavosti

Član 107.


(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.

Dejstva zastupanja

Član 85.


(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.

19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, 15/02 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 27.


Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

Ukoliko je kupac ugovorio obročnu otplatu cijene stana, pravo upisa vlasništva u zemljišne knjige stječe danom otplate prvog obroka, s tim što stan ne može prodati i njime raspolagati pravnim poslom među živima do dana otplate posljednjeg obroka.

Ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, pravo vlasništva na stan stječe se polaganjem ugovora u zemljišno-knjižnoj službi suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud.

[...].

20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.
[...]

Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo.

Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Re-08-001687 od 15. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

26. Prije svega, Ustavni sud smatra da se radi o postupku u kojem je apelantica tražila poništenje spornog ugovora koji je zaključio njen opunomoćenik, tj. prvotuženi, u njeno ime sa drugotuženim tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe ZOO, odredbe Zakona o prodaji stanova i odredbe Zakona o stambenim odnosima.

28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.

29. U konkretnom slučaju iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe materijalnog prava na osnovu kojih su usvojili apelanticin tužbeni zahtjev. Preciznije, primjena člana 52. ZOO je pogrešna, jer je u vrijeme sačinjavanja spornog ugovora realizacija otkupa bila izvjesna, budući da su preostale samo radnje tehničke prirode. Kako je u pogledu obaveza ugovarača u odnosu na sporni ugovor dogovoreno da drugotuženi kupuje stan za 40.000,00 KM i kupoprodajna cijena je isplaćena, to je sporni ugovor imao dopuštenu osnovu s obzirom na nespornu činjenicu da apelantica nije opozvala punomoć koju je dala prvotuženom prije uknjižbe prava vlasništva. Primjena i odredaba člana 107. stav 2. ZOO je pogrešna, jer je ugovor izvršen, a zabrana prodaje prije uknjižbe manjeg je značaja. Osim toga, pogrešna je primjena i odredaba člana 27. Zakona o prodaji stanova, jer je navedena odredba primjenjiva samo na pravni posao u povodu privatizacije stana između apelantice i prodavatelja.

30. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao logično i argumentirano obrazloženje zašto je preinačio nižestepene presude, te odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud smatra da odredbe člana 51. st. 1. i 2. ZOO propisuju: Svaka ugovorna obveza mora imati dopušten osnov. Osnov je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te da odredbe člana 52. ZOO propisuju: Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav. Dakle, ključno pitanje u predmetnom sporu jeste da li se može smatrati da, zato što je sporni ugovor zaključen prije nego što je apelantica upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama stana koji je predmet spornog ugovora, odnosno koji je zaključen nakon što je apelantica imala samo zaključen ugovor o otkupu stana, da nije postojao dopušten osnov u smislu citirane odredbe člana 51. ZOO za zaključivanje ugovora, tako da je sporni ugovor ništav u smislu člana 52. istog zakona. Ustavni sud podsjeća da je dopušteni osnov, tj. cilj ugovora bitan uvjet za nastanak punovažnih ugovornih obaveza. U konkretnom slučaju drugotuženi je želio biti vlasnik stana i zaključio je sa prvotuženim sporni ugovor kojim se obavezao da će za stan platiti kupoprodajnu cijenu, a prvotuženi se obavezao da će predati stan, zato što je želio dobiti novac za stan. Tačno je da citirane odredbe čl. 51. i 52. ZOO propisuju da je dopušten onaj osnov koji nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te da je ništav ugovor ako nije dopušten osnov. S tim u vezi, Vrhovni sud je argumentirano obrazložio da je u konkretnom slučaju postojao dopušten osnov, jer u pogledu obaveza ugovarača u odnosu na sporni ugovor dogovoreno je da drugotuženi kupuje stan za cijenu od 40.000,00 KM (koju je isplatio prvotuženom), tako da navedene odredbe ZOO koje definiraju pojam dopuštenog osnova i propisuju ništavost ugovora zbog nedopuštenog osnova nisu primjenjive na konkretnu situaciju. Dalje, a u odnosu na apelanticine navode, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud argumentirano, iako je potvrdio prvostеpenu presudu, konstatirao da apelantica u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije imala status nosioca stanarskog prava, jer je bila zaključila ugovor o otkupu stana, te da zbog toga nisu primjenjive odredbe člana 11. stav 4. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, smatrao je da su odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova razlog za ništavost. Ustavni sud smatra da odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova u stavu 1. propisuju da se pravo vlasništva u postupku otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo stječe danom upisa u zemljišne knjige, a u stavu 2. mogućnost i uvjete upisa, odnosno raspolaganje stanom ako je ugovorena prodaja na rate. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, također, potpuno argumentirano obrazložio da primjena navedenih odredaba nije moguća u konkretnom slučaju, jer odredbe Zakona o prodaji stanova reguliraju uvjete i način prodaje stanova u postupku privatizacije stanova. Također, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da je osnovan prigovor drugotuženog da apelantica ne može isticati ništavost, jer je ugovor izvršen, a zabrana prodaje prije uknjižbe je manjeg značaja u smislu člana 107. stav 2. ZOO, kao niti u stavu da propust prvotuženog da ispuni svoje obaveze prema apelantici u dijelu isplate kupoprodajne cijene je pravni odnos koji se ne tiče drugotuženog, jer je to odnos između apelantice i prvotuženog, a svoja prava apelantica može ostvariti u posebnoj parnici.

31. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da odluka Vrhovnog suda krši apelanticina ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen njen tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje i da apelantica ne navodi bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.

32. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


33. Apelantica se, također, žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi prava na imovinu apelantica zasniva na činjenici da je Vrhovni sud prozvoljnom primjenom materijalnog prava odbio njen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je sporni ugovor ništav. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII. Zaključak


34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, te kada, u smislu ZOO, a pogotovo u smislu Zakona o prodaji stanova, nisu postojali uvjeti za navedeno.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!